Čiji je naš jezik

Zašto bih to uopće tražio? Supilo piše o tom u Izabranim spisima kad govori o ponašanju Srba u Kninu ili okolnom ozemlju.

Nije to ni prvi ni zadnji puta: https://www.hkv.hr/reportae/lj-krin...kod-knina-zatiranje-hrvatskog-identiteta.html

Zato što je upitno je li to zaista Supilo tvrdi, posebno nakon što si postavio i članak u kojem se tvrdi čak i posve suprotno.

Probao sam sve kombinacije u Google Books. Zaključak koji se nameće jeste da si, možda, nešto konfabulirao (nemoj samo, molim te, opet da histerišeš kako ovde tebe neko optužuje za nešto ili da pišeš o nekakvom zamajavanju, samo zbog toga što pokušavamo da utvrdimo šta je istina).
 
Zašto bih to uopće tražio? Supilo piše o tom u Izabranim spisima kad govori o ponašanju Srba u Kninu ili okolnom ozemlju.

Nije to ni prvi ni zadnji puta: https://www.hkv.hr/reportae/lj-krin...kod-knina-zatiranje-hrvatskog-identiteta.html
Није ово без основа. Срби су се временом толико извјештили у затирању хрватских трагова да се ево до дана данашњег не може наћи гроб ниједног хрватског владара. И то би требало поставити као захтјев Србији за пријем у ЕУ – да се Хрватској врате сви ти силни гробни остаци покрадени од Помераније до Јадрана.
 
Naravno da je i za prednacionalne Talijane Dante talijanski, a ne neki firentinski pisac. Ovi navedeni primjeri su promašeni jer daju promašene primjere: postoji, npr. svega 2-3 autora koji su u 12. i 13. st. zajedno nizozemski i njemački, no sami Nizozemci su sebe zvali u predmoderno doba Duitsch i sl., i nisu imali jasno razgraničenje prema srodnim Nijemcima.

Grešiš. ChatGPT je pomenuo čitavi starosaksonski korpus, a ne nekakva 2-3 autora iz 12. i 13. st. Npr. ep Heliand.

https://en.m.wikipedia.org/wiki/Heliand

Sve se to smatra jednako delom nemačke koliko i holandske književnosti, pripadajući epohi pre nego što su moderne nacije bile stvorene.
 
To nije usporedivo s hrvatskim i srpskim, kad Dubrovčani nijedanput ne zovu svoj jezik iidentitet srpskim, a hrvatskim koliko hoćeš, a tu je i stovrijednica ilirski, što sam nabrajao do dosade.

Da nijednom ne nazivaju, to poriče čak i Mario Grčevič, koji navodi onaj proglas iz 1638. godine kao primer unutarnje upotrebe srpskog lingvonima u Dubrovačkoj republici. Možda si imao na umu specifične književnike dok si ovo kucao, ali to ne menja da imamo taj primer koji čak i kroatistički krugovi priznaju.

Znam da si podebljano više puta iznosio, ali meni je izuzetno teško da u to poverujem. Ono što se odaje jeste da drastično preuveličavaš kada kažeš da ih ima koliko hoćeš. Ima tu o tamo, sporadičnih primera. Kada se uzme u obzir celokupni korpus dubrovačke starije književnosti, govorimo o nečemu što je statistički potpuno zanemarljiva pojava. A ne bi imalo uopšte ni smisla tvrditi da su oni u sociolingvističkom smislu bili Hrvati; prosto, nikakve, istorijske. Dubrovčani se uklapaju u hrvatsku naciju krajem XIX stoleća i sporadični primer hrvatskog glotonima ili neki udaljeni pisac iz Arabije koji ne razlučuje pojmove između Dalmacije i Hrvatske, pa ih brka o poneki pogrešno smešta Dubrovnik u Hrvatsku, apsolutno nikakvog uticaja nema na to; Dubrovačka republika po svom nacionalnom identitetu, u predmodenom kontekstu, nije bila hrvatska. Bilo kakva priča mimo toga nije ništa drugo do najobičnija hrvatska romantična fantazija; priča osmišljena uglavnom citatomanskim istrgavanjem iz konteksta (na način koji to najčešće upravo Srbima i zameraš zbog toga) kako bi se opravdao mit o večno hrvatskom Dubrovniku, tj. deo nation-building-a.
 
Može pisati djeda što hoće, Josip Runjanin se nije izjašnjavao kao Srbin. Grčević ne da nije golemo pogriješio.On uopće nije pogriješio.

Vidi, ako neko zna tvoj privatni identitet o ti zbog toga strahuješ da se tvoj lični odnos sa Grčevićem ugrozi, ja tebe mogu da te razumem. U toj situaciji, najbolje je da ćutiš. Jerbo ako ga braniš, valjda očekuješ da drugi od tebe pak očekuju, da uđeš u argumentovanu polemiku oko toga.

Meni je potpuno fascinantno da prelaziš preko toga ko mu je bio rođeni deda i šta stoji u zapisu Bečkog arhiva. Ovde si rekao da to što stoji u zapisu ne mora biti presudno. Slažem se, u pravu si. Rekao si i to da identitet oca ne znači nužno da će isti imati njegov unuk (sem ukoliko nije odrastao eventualno pod dedinim okriljem, moj dodatak). Slažem se i sa tim. Oba tvoja argumenta nesumnjivo stoje i nisu nikakva relativizacije.

Međutim, gde je problem? Problem je u tome što Grčević te stvari nije spomenuo. To je ono što je suština, a ne čak ni da li je Josif Runjanun bio Srbin ili ne. On te stvari, iako je ko su nečiji roditelji i porodična istorija sastavni deo najosnovnijih biografskih podataka, ne zna i ne izveštava o njima. Nasuprot tome, pominje kako je mnogo kasnije Runjanunova ćerka, koja je u suštini Nemica koja ni reči ne zna jezik i od samih hrvatskih organizacija uopšte saznaje i da joj je otac napisao himnu (nije imala pojma) i koje joj šalju pare, kupujući od nje pravo da objave u nacionalno propagandne svrhe njene autograme, napisala da joj je otac bio Hrvat. Ako bilo šta znaš o istoriji, pa čak i fundamentalno hronologiji, onda znadeš da je u proučavanju nečega, mnogo bitnije ono što je bilo od onoga što će tek biti, odnosno da su za proučavanje nečijeg identiteta mnogo relevantniji njegovi roditelji i preci, nego li potomci. Ovo sa Josifovom ćerkom je posebno apsurdno, imajući na umu da ga ona, rimokatolkinja inače, izuzev nekoliko godina u samom početku jedva uopšte i poznavala.

Da li sad ti, ozbiljno te pitam, možeš da kažeš da, citiram, uopšte nije pogrešio zbog toga što je napisao da Srbi svojataju Josifa Runjanina samo zbog toga što je bio pravoslavne veroispovesti? Evo, zamislimo jednu drugu situaciju, hipotetički. Unuk Josipa Jelačića, Ivan Jelačić, napiše neku srpsku patriotsku pesmu. U arhivu Novog Sada stoji da Rafo govori, između ostalog, hrvatskim jezikom (srpski se ne spominje). I onda, Miloš Kovačević objavi rad u kojem kaže, ne pominju Josipa Jelačića, da su Jelačići Srbi katolici iz Like ili severne Dalmacije koji su završili u Vojvodini, a da Hrvati svojataju Ivana samo zbog toga što je on rimokatoličke veroispovesti. I onda da citiraju šta priča njegova kći, koja ne zna ni jezik (zna samo ruski) i koja živi u Odesi i onda, kada joj srpske nacionalističke organizacije šalju pare, izjavi; da, da, nisam znala da je moj otac Srbin napisao tako lepu srpsku pesmu. Lepo, lepo. I onda, eto, Kovačević ustanovio da se radi o Srbinu.

Šta bi ti rekao tada? Da li bi rekao da Kovačević nije uopšte pogrešio? 🤔
 
Vidi, ako neko zna tvoj privatni identitet o ti zbog toga strahuješ da se tvoj lični odnos sa Grčevićem ugrozi, ja tebe mogu da te razumem. U toj situaciji, najbolje je da ćutiš. Jerbo ako ga braniš, valjda očekuješ da drugi od tebe pak očekuju, da uđeš u argumentovanu polemiku oko toga.

Meni je potpuno fascinantno da prelaziš preko toga ko mu je bio rođeni deda i šta stoji u zapisu Bečkog arhiva. Ovde si rekao da to što stoji u zapisu ne mora biti presudno. Slažem se, u pravu si. Rekao si i to da identitet oca ne znači nužno da će isti imati njegov unuk (sem ukoliko nije odrastao eventualno pod dedinim okriljem, moj dodatak). Slažem se i sa tim. Oba tvoja argumenta nesumnjivo stoje i nisu nikakva relativizacije.

Međutim, gde je problem? Problem je u tome što Grčević te stvari nije spomenuo. To je ono što je suština, a ne čak ni da li je Josif Runjanun bio Srbin ili ne. On te stvari, iako je ko su nečiji roditelji i porodična istorija sastavni deo najosnovnijih biografskih podataka, ne zna i ne izveštava o njima. Nasuprot tome, pominje kako je mnogo kasnije Runjanunova ćerka, koja je u suštini Nemica koja ni reči ne zna jezik i od samih hrvatskih organizacija uopšte saznaje i da joj je otac napisao himnu (nije imala pojma) i koje joj šalju pare, kupujući od nje pravo da objave u nacionalno propagandne svrhe njene autograme, napisala da joj je otac bio Hrvat. Ako bilo šta znaš o istoriji, pa čak i fundamentalno hronologiji, onda znadeš da je u proučavanju nečega, mnogo bitnije ono što je bilo od onoga što će tek biti, odnosno da su za proučavanje nečijeg identiteta mnogo relevantniji njegovi roditelji i preci, nego li potomci. Ovo sa Josifovom ćerkom je posebno apsurdno, imajući na umu da ga ona, rimokatolkinja inače, izuzev nekoliko godina u samom početku jedva uopšte i poznavala.

Da li sad ti, ozbiljno te pitam, možeš da kažeš da, citiram, uopšte nije pogrešio zbog toga što je napisao da Srbi svojataju Josifa Runjanina samo zbog toga što je bio pravoslavne veroispovesti? Evo, zamislimo jednu drugu situaciju, hipotetički. Unuk Josipa Jelačića, Ivan Jelačić, napiše neku srpsku patriotsku pesmu. U arhivu Novog Sada stoji da Rafo govori, između ostalog, hrvatskim jezikom (srpski se ne spominje). I onda, Miloš Kovačević objavi rad u kojem kaže, ne pominju Josipa Jelačića, da su Jelačići Srbi katolici iz Like ili severne Dalmacije koji su završili u Vojvodini, a da Hrvati svojataju Ivana samo zbog toga što je on rimokatoličke veroispovesti. I onda da citiraju šta priča njegova kći, koja ne zna ni jezik (zna samo ruski) i koja živi u Odesi i onda, kada joj srpske nacionalističke organizacije šalju pare, izjavi; da, da, nisam znala da je moj otac Srbin napisao tako lepu srpsku pesmu. Lepo, lepo. I onda, eto, Kovačević ustanovio da se radi o Srbinu.

Šta bi ti rekao tada? Da li bi rekao da Kovačević nije uopšte pogrešio? 🤔
Je li ti, šušumigo, kad je Runjaninov deda pisao taj tekst?

Sakrivanje izvora predstavlja kršenje Pravilnika.
 
u svima govori istinu.

Ako te zaista zanima da o ovome porazgovaraš, voleo bih da čujem tvoj odgovor, bez nekakvih izgovora da je reč o zamajavanju. Evo, samo baci pogled na par stvari koje tvrdi Grčević. Ovo je tvoja objava:

https://hrcak.srce.hr/file/305135
Zašto slavistika 19. stoljeća nije priznavala postojanje hrvatskoga jezika?

Evo i jednog od snimaka:


Ovde kaže i Česi bili Srbi, iako su to zaboravi. To ponavlja, doslovno, stalno. Kaže da je Dobrovski tamo neke bizantske kroničare (na drugom mestu precizira da je reč o Prokopiju, kojeg sasvim pogrešno smešta u čak i II i III stoleće) pronašao kako bi potvrdio tezu da su svi slovenski narodi nekada bili Srbi, a koju je iskonstruisao na osnovu toga što imamo i Lužičke i balkanske Srbe. I da je zato hteo da naziv ropskog porekla, Sklavi-Sloveni, zameni nekim boljim, srpskim. U redu

No, Grčević potom prelazi preko najbitnijih detalja. To je posebno neverovatno da čini iz prostog razloga što se u jednoj vrlo bitnoj činjenici, koja se nalazi u samoj srži cele koncepcije koju su glede najstarijeg porekla slovenskih naroda zastupali Šafarik i razni drugi rani slavisti. Naime, suština je u tome da se to izvlači iz jedne rečenice iz najstarije hronike na češkom jeziku, tzv. Dalimilove. Tj., kako piše u Slovenskim starinama:

Starozinskti.jpg


https://archive.org/details/slowanskstaroit00afgoog/page/84/mode/2up

Hajde objasni ti meni, molim te, i ako može bez nekog histerisanja da neko ovde optužuje bilo koga, o zamajavanjima, razlikama u mentalitetu, srpskim lažima i slično, već prosto, kratko i jasno:

Zašto Grčević zaobilazi najbitniji detalj i kaže da je Šafarik na osnovu potpuno efemernih stvari utemeljio svoju tezu?

Poznato je da je Grčević jurio da popiše svuda gde je hrvatski etnonim pisano dokumentovan. Sve je popisao, jurio i toponime,..da li možeš da mi kažeš koliko je uverljivo da Grčević, posebno zato što je taj podatak od strane srpskih nacionalista redovno pominjen, a on se upravo tom temom i bavio, u diskusiji o srpskom posezanju hrvatskom kulturom nikada nije čuo za Dalimilovu hroniku? Kakva je verovatnoća za tako nešto i da nije možda nešto izvesniji scenario da, ne želeći da svoju hrvatsku publiku izlaže neprijatnom podatku da u češkoj srednjovekovnoj hronici stoji da su Hrvati Srbi, namerno prećutkuje taj podatak, a potom i masovno iskrivljava kompletnu Šafarikovu koncepciju?
 
Poslednja izmena:
Није ово без основа. Срби су се временом толико извјештили у затирању хрватских трагова да се ево до дана данашњег не може наћи гроб ниједног хрватског владара. И то би требало поставити као захтјев Србији за пријем у ЕУ – да се Хрватској врате сви ти силни гробни остаци покрадени од Помераније до Јадрана.
Razumijem to stajalište gubitnika koji se tješe fantazijama:
https://www.politika.rs/sr/clanak/364408/Hrvatsko-ulepsavanje-istorije


Hrvatsko ulepšavanje istorije​

 
Tzv. tvrdoćiriličari je dobar pojam. Usvojiću ga.

Ti ljudi, osim što nertko operišu sa zastrašujuće ograničenim repertoarom saznanja (što se kada govori o istorijskim temama može primeniti i na Miloša Kovačevića) dakle osim što često govorimo o neznalicama koje pričaju o stvarima koje im zaista nisu fah, deluje i kao da su, generalno, blago retardirani.

Nalaze se često u potpunoj konfuziji koju nikako ne znaju ni sami da reše sami sa sobom.
* Sramota je tvrditi da srpski jezik ima dva pisma kao bogatstvo; treba priznati isključivo ćirilicu i na njoj štampati pravopis
* Srpska latinica ne postoji; to je hrvatska gajica (iako nije, zato što sadrži đ Srbina Đure Daničića); treba je isterati, zato što latinica nikakve veze sa Srbima nema
* staroštokavska književnost na vernakularu i latinici je deo srpske književnosti; to su Srbi i to sve treba da znamo i čitamo Držića, Gundulića i drug
To je neverovatno kako uopšte mozak može i da pomiri takvu zastrašujuću inkongruentnost. Oni ni sami sa sobom ne znaju uopšte tj. nemaju to pitanje rešeno u sopstvenoj percepciji oko toga šta je srpska kulturna baština i šta joj (sve) pripada, da ni ne pominjemo da mnogi pod firmom tobožnje odbrane ćirilice (a retko ko od njih je kročio npr. u Crnu Goru, gde zaista postoji ugroženost ćiriličkog pisma, da malo sazna šta to znači i kako to izgleda), zapravo žele potpunu eliminaciju latinice. :D Ti ljudi, ali baš, nisu načisto.
У принципу, на прву лопту се слажем с тобом потпуно. Имао би једно, да кажем питање обичног човека, које мислиш да је прилагођеније писмо језику којим говоримо (Срби,Црногорци,Босанци,Хрвати), ћирилица или латиница. Питање није обијено неком националном поделом, него онако рационално. Које писмо боље репрезентује језик којим говоримо?
 
Poslednja izmena:
Grešiš. ChatGPT je pomenuo čitavi starosaksonski korpus, a ne nekakva 2-3 autora iz 12. i 13. st. Npr. ep Heliand.

https://en.m.wikipedia.org/wiki/Heliand

Sve se to smatra jednako delom nemačke koliko i holandske književnosti, pripadajući epohi pre nego što su moderne nacije bile stvorene.
Onda je nepouzdan u tom dijelu.

I profil toga dijela nema veze s razredbama književnosti koje su univerzalno prihvaćene.

https://www.britannica.com/art/Croatian-literature

https://www.krugosvet.ru/enc/kultura_i_obrazovanie/literatura/HORVATSKAYA_LITERATURA.html

https://www.krugosvet.ru/enc/literatura/serbskaya-literatura

https://www.britannica.com/art/Serbian-literature


Nema tu nikakvih dvojbi. Jedino trajni srpski kompleksi.
 
У принципу, на прву лопту се слажем с тобом потпуно. Имао би једно, да кажем питање обичног човека, које мислиш да је прилагођеније писмо језику који говоримо (Срби,Црногорци,Босанци,Хрвати), ћирилица или латиница. Питање није обијено неком националном поделом, него онако рационално. Које писмо боље репрезентује језик којим говоримо?

Stvarno ti je čudno pitanje. :D Ne bih uopšte znao kako da ti odgovorim, posebno zbog toga što sadrži isti broj čak i karaktera.

Ne mislim da postoji odgovor na pitanje na koje si postavio.. Ako bismo vrlo strogo govorili o tome šta je racionalnije, iz nekih praktičnih razloga, onda je odgovor: latinično pismo. Iz razloga što je kraće; zauzima manje štampe, manje stranica su knjige ispisane latiničnim pismom i vizuelno tekst ostavlja utisak kraćeg, a što nije od malog značaja u modernom ADHD inficiranom svetu. U tom je smislu, latinica, praktičnija (i, uslovno govoreći, bolja) od ćiriličnog pisma. Ali ne bih rekao da si na to mislio?

Sve je to stvar, naravno, navike, ali neke indicije kod npr. najmlađih naraštaja, a što ima veze naravno i sa globalizacijom, da će mlado dete radije pročitati latinični tekst, nego ćirilični. I da tako, u svetu Instagrama i TikToka, to značajno povećava šanse i prodora nekih informacija. Zato i jesu, konkretno, svi tabloidi u Srbiji listom na latinici. Bez obzira na to što neki zauzimaju i dosta konzervativno stanovište, u smislu i potrebe zaštite ćiriličnog pisma, a što je naravno i pomalo apsurdno ne pada im na pamet da sami odustanu od latinice.

Kada se svojevremeno crnogorska Pobjeda nedavno prešaltala sa ćirilice na latinicu — iako naravno svi vrlo dobro znamo da je to u svojoj osnovi bio politički i ideološki obojen potez, nesporno — pominjao se i ovaj argument pomenut iznad, vezano za čitanje. A što je u neku ruku i adekvatno, zato što standardi tih novina uvelike probadaju, odnosno zato što se kreću ka tabloidizaciji. Takođe, primera radi, iako je portal crnogorskog lista Dan pokrenut prvo na latinici na internetu iz očiglednih razloga, baš navedene stvari su, verujem, razlog zašto zadržavaju latinicu čak i dan-danas, iako je najmanji problem u 2023. godini prebaciti se na ćirilično pismo, na kojem te novine i izlaze.
 
Poslednja izmena:
Ako te zaista zanima da o ovome porazgovaraš, voleo bih da čujem tvoj odgovor, bez nekakvih izgovora da je reč o zamajavanju. Evo, samo baci pogled na par stvari koje tvrdi Grčević. Ovo je tvoja objava:



Evo i jednog od snimaka:


Ovde kaže i Česi bili Srbi, iako su to zaboravi. To ponavlja, doslovno, stalno. Kaže da je Dobrovski tamo neke bizantske kroničare (na drugom mestu precizira da je reč o Prokopiju, kojeg sasvim pogrešno smešta u čak i II i III stoleće) pronašao kako bi potvrdio tezu da su svi slovenski narodi nekada bili Srbi, a koju je iskonstruisao na osnovu toga što imamo i Lužičke i balkanske Srbe. I da je zato hteo da naziv ropskog porekla, Sklavi-Sloveni, zameni nekim boljim, srpskim. U redu

No, Grčević potom prelazi preko najbitnijih detalja. To je posebno neverovatno da čini iz prostog razloga što se u jednoj vrlo bitnoj činjenici, koja se nalazi u samoj srži cele koncepcije koju su glede najstarijeg porekla slovenskih naroda zastupali Šafarik i razni drugi rani slavisti. Naime, suština je u tome da se to izvlači iz jedne rečenice iz najstarije hronike na češkom jeziku, tzv. Dalimilove. Tj., kako piše u Slovenskim starinama:

Pogledajte prilog 1365908


https://archive.org/details/slowanskstaroit00afgoog/page/84/mode/2up

Hajde objasni ti meni, molim te, i ako može bez nekog histerisanja da neko ovde optužuje bilo koga, o zamajavanjima, razlikama u mentalitetu, srpskim lažima i slično, već prosto, kratko i jasno:

Zašto Grčević zaobilazi najbitniji detalj i kaže da je Šafarik na osnovu potpuno efemernih stvari utemeljio svoju tezu?

Poznato je da je Grčević jurio da popiše svuda gde je hrvatski etnonim pisano dokumentovan. Sve je popisao, jurio i toponime,..da li možeš da mi kažeš koliko je uverljivo da Grčević, posebno zato što je taj podatak od strane srpskih nacionalista redovno pominjen, a on se upravo tom temom i bavio, u diskusiji o srpskom posezanju hrvatskom kulturom nikada nije čuo za Dalimilovu hroniku? Kakva je verovatnoća za tako nešto i da nije možda nešto izvesniji scenario da, ne želeći da svoju hrvatsku publiku izlaže neprijatnom podatku da u češkoj srednjovekovnoj hronici stoji da su Hrvati Srbi, namerno prećutkuje taj podatak, a potom i masovno iskrivljava kompletnu Šafarikovu koncepciju?
Dalimilova kronika je posve nevažn djelo za Dobrovskog.

1. postoji ime Spori, postoje Lužički i balkanski Srbi.

2. https://en.wikipedia.org/wiki/Origin_hypotheses_of_the_Serbs

spor.png


Po svemu sudeći, krstarica će, unatoč Budakovim opstrukcijama, uz hvalevrijedne kritike Ruske akademije, biti jedim od kanala Grčevićeva jezičnopovijesnoga trijumfa.
 
Stvarno ti je čudno pitanje. :D Ne bih uopšte znao kako da ti odgovorim, posebno zbog toga što sadrži isti broj čak i karaktera.

Ne mislim da postoji odgovor na pitanje na koje si postavio.. Ako bismo vrlo strogo govorili o tome šta je racionalnije, iz nekih praktičnih razloga, onda je odgovor: latinično pismo. Iz razloga što je kraće; zauzima manje štampe, manje stranica su knjige ispisane latiničnim pismom i vizuelno tekst ostavlja utisak kraćeg, a što nije od malog značaja u modernom ADHD inficiranom svetu. U tom je smislu, latinica, praktičnija (i, uslovno govoreći, bolja) od ćiriličnog pisma. Ali ne bih rekao da si na to mislio?
Немој да зезаш, немогуће да ниси размишљао о томе.
Ок, не мораш да одговориш, није важно, у смислу јавно да се каже, али размисли о питању сам за себе.
 
Stvarno ti je čudno pitanje. :D Ne bih uopšte znao kako da ti odgovorim, posebno zbog toga što sadrži isti broj čak i karaktera.

Ne mislim da postoji odgovor na pitanje na koje si postavio.. Ako bismo vrlo strogo govorili o tome šta je racionalnije, iz nekih praktičnih razloga, onda je odgovor: latinično pismo. Iz razloga što je kraće; zauzima manje štampe, manje stranica su knjige ispisane latiničnim pismom i vizuelno tekst ostavlja utisak kraćeg, a što nije od malog značaja u modernom ADHD inficiranom svetu. U tom je smislu, latinica, praktičnija (i, uslovno govoreći, bolja) od ćiriličnog pisma. Ali ne bih rekao da si na to mislio?

Sve je to stvar, naravno, navike, ali neke indicije kod npr. najmlađih naraštaja, a što ima veze naravno i sa globalizacijom, da će mlado dete radije pročitati latinični tekst, nego ćirilični. I da tako, u svetu Instagrama i TikToka, to značajno povećava šanse i prodora nekih informacija. Zato i jesu, konkretno, svi tabloidi u Srbiji listom na latinici. Bez obzira na to što neki zauzimaju i dosta konzervativno stanovište, u smislu i potrebe zaštite ćiriličnog pisma, ne pada im na pamet da sami odustanu od latinice.
Не питам за визуелно, модерније, збијеније у смислу простора.. Мислио сам шта прецизније преноси твоју мисао, речи, у том смислу
 
Немој да зезаш, немогуће да ниси размишљао о томе.
Ок, не мораш да одговориш, није важно, у смислу јавно да се каже, али размисли о питању сам за себе.

Stvarno nisam i ne znam gde bih uopšte mogao početi. :D

Pod uslovom naravno da bi čitetaljska publika ta pisma poznaval, sasvim jednako bih mogao to napisati i na arebici ili glagoljici.
 
Po svemu sudeći, krstarica će, unatoč Budakovim opstrukcijama, uz hvalevrijedne kritike Ruske akademije, biti jedim od kanala Grčevićeva jezičnopovijesnoga trijumfa.

Koje je tvoje mišljenje o tome što za tu velikosrpsku koncepciju kazuje da je nastala tako što je Srbija usvojila bečke koncepcije, koje su dospele iz Habzbušrke monarhije, preko Vuka Karadžića, od sredine XIX st. tj. od Načertanija. I da od tada Srbi svojataju, zapravo, Dubrovnik?

Нпр. ако те буде интересовало и ако будеш имао времена за то. Напишеш страницу неког текста на латиници и ћирилици, па пребојиш карактере..

Dobro, shvatam šta hoćeš da kažeš; misliš na lj, nj ikoji se zapravo zapisuju sa dva grafema.
 
Stvarno ti je čudno pitanje. :D Ne bih uopšte znao kako da ti odgovorim, posebno zbog toga što sadrži isti broj čak i karaktera.

Ne mislim da postoji odgovor na pitanje na koje si postavio.. Ako bismo vrlo strogo govorili o tome šta je racionalnije, iz nekih praktičnih razloga, onda je odgovor: latinično pismo. Iz razloga što je kraće; zauzima manje štampe, manje stranica su knjige ispisane latiničnim pismom i vizuelno tekst ostavlja utisak kraćeg, a što nije od malog značaja u modernom ADHD inficiranom svetu. U tom je smislu, latinica, praktičnija (i, uslovno govoreći, bolja) od ćiriličnog pisma. Ali ne bih rekao da si na to mislio?

Sve je to stvar, naravno, navike, ali neke indicije kod npr. najmlađih naraštaja, a što ima veze naravno i sa globalizacijom, da će mlado dete radije pročitati latinični tekst, nego ćirilični. I da tako, u svetu Instagrama i TikToka, to značajno povećava šanse i prodora nekih informacija. Zato i jesu, konkretno, svi tabloidi u Srbiji listom na latinici. Bez obzira na to što neki zauzimaju i dosta konzervativno stanovište, u smislu i potrebe zaštite ćiriličnog pisma, a što je naravno i pomalo apsurdno ne pada im na pamet da sami odustanu od latinice.

Kada se svojevremeno crnogorska Pobjeda nedavno prešaltala sa ćirilice na latinicu — iako naravno svi vrlo dobro znamo da je to u svojoj osnovi bio politički i ideološki obojen potez, nesporno — pominjao se i ovaj argument pomenut iznad, vezano za čitanje. A što je u neku ruku i adekvatno, zato što standardi tih novina uvelike probadaju, odnosno zato što se kreću ka tabloidizaciji. Takođe, primera radi, iako je portal crnogorskog lista Dan pokrenut prvo na latinici na internetu iz očiglednih razloga, baš navedene stvari su, verujem, razlog zašto zadržavaju latinicu čak i dan-danas, iako je najmanji problem u 2023. godini prebaciti se na ćirilično pismo, na kojem te novine i izlaze.
Ово што си написао у потпуности разумем у смислу практичности модерног живота, уобичајености изгледа писма за ,да кажем, странце.
 
Dobro, shvatam šta hoćeš da kažeš; misliš na lj, nj ikoji se zapravo zapisuju sa dva grafema.
Браво, браво. То је један сегмент из којег можемо ићи у нека размишљања из којих можемо извући неке закључке. Наравно, не тврдим да би закључци били апсолутна истина , али би били интересантни. Ти делујеш као особа која познаје подоста литературу по овом питању, па ето можда ти буде користан и овај поглед, као сегмент у склапању неке слике.
 
Dalimilova kronika je posve nevažn djelo za Dobrovskog.

Nije tačno da je posve nevažno delo. Koristio ga je, citira i nesumnjivo je imao, kako i kažu češki stručnjaci, uticaja na koncepcije Dobrovskog. Jedan primer:

Dalimil.jpg


Mario Grčević Dalimilovu hroniku uopšte ne pominje. Ne spominje čak ni kada naširoko priča o Šafariku:


Ne samo da Grčević Dalimila ne pominje ni u jednom od 2-3 ta gostovanja, nego ne spominje je ni u referentnom naučnom radu. Niti, koliko znam, uopšte ni u jednom jedinom. A za Šafarika to je bio ključni argument u korist tezi o srpskom imenu u drevna slovenska vremena.
 

Back
Top