Čiji je naš jezik

Катичића не потцјењујем, па поменуо сам га првог након Брозовића. Минусе које му ти помињеш нису његови стручни недостаци него неизбјежност када се теми приступа телеолошки (дакле, с унапријед постављеним циљем тј. закључком, а онда се мора бирати само оно што тај циљ може како-тако подупријети).
Брозовића сам издвојио, али да би правилно разумио о чему пишем, мораш имати у виду да ја кроатистику не сврставам у лингвистику него у политику (можеш се сложити или не, али с том премисом треба читати све што о језику пишем). Дакле, у том кључу Брозовић је био „сива еминенција” кроатистике. Био је опрезан у својим изјавама, радовима, често магловит и не конкретан, али зато је успијевао избјећи да масовно пише лако обориве глупости којих код других и те како има. Чак је и у оној дугогодишњој преписци са Сњежаном Кордић (у коју су се укључивали и Курта и Мурта и пролазили као боси по трњу) био суздржан. Јесте онако с висине мало пљуцнуо по њој, али у дневним новинама, кратко и уопштено, најављивао је да ће можда написати нешто озбиљније на ту тему ако стигне (што је, спретно срочено, подразумијевало да је она потпуно небитан детаљ за који Он нема ни времена, али ајде, ако стигне... и није никад „стигао” да то уради).
Грчевића наравно помињем јер ће, по мојој процјени, он у догледно вријеме испливати на сам врх. Да ли је то тужна или славна стварност савремене кроатистике, није мој проблем. Трансфер блама ако он постане прво кроатистичко копље (инсистирам на копљу, а не перу) наравно да немам, напротив, с моје стране гледано, то чак и није лоше. ;)

Primetio sam ja da u slučaju kroatistike postoje dve komponente:
A) Samouverenost (ključno)
B) Uverenje o zapadnjačkoj superiornosti, koje treba da potkuje ovo prvo

Dakle, ovo drugo je, po mom mišljenju izraz izvesnih kompleksa koji su nesvesni da preo 90 odsto Hrvatske potiče od tipične balkanske narodske kulture, koju su Turci Osmanlije pokorili i jednim delom razorili. Ta svest, odnosno možda bolje rečeno nemogućnost suočavanja sa tom istorijskom realnošću, a koja današnje Hrvate kao naciju u značajnoj (etnoistorijski i kutlurno) meri približava inovernim susedima na istočnim stranama (inače u ogromnoj meri kontradikcija sa samom suštinom hrvatskog nacionalnog identiteta, preko kojeg su sve te teritorije povezane i objedinjene — u prevodu, želi se prisvojiti 100 odsto, odnosno uključujući i ono što bi možda moglo pripadati nekoj drugoj kulturološkoj sferi — ali da se nacija zasniva na pomenutih 10 odsto), kao da u značajnoj meri treba da pokrije ovo prvo što sam napomenuo...odnosno da je usmereno ka ubeđivanju samog sebe, a ne drugoga. ;)

Taj pristup koji koriste mnogi, može se primetiti i da je pristup koji @Urvan Hroboatos koristi u rasprama na svetskoj mreži: velika samouverenost, odsečnost i predstavljanje nekih stavova kao da su opšte prihvaćeni, ili jednostavno „završena priča”. Iliti, uz uverenje o sopstvenoj civilizacijskoj superiornost (tj. pripadnosti naprednoj katoličkoj Evropi) za razliku od šizmatičkih komšija na drugoj strani, iznosi se jedan stav koji je u sivoj zoni naučnih standarda, odnosno po svojoj prirodi odgovara naučnom pozitivizmu. Izbegavaju se reči kao „verovatno”, teze se predstavljaju kao dokazane i to opšte prihvaćena tumačenja i svaka tvrdnja se tretira kao da tu nema ni šta dokazivati, jer je to, prosto, tako. :lol:

Moram priznati da sam svojevremeno i ja znao „padati” na te forice; a sad tek vidim i koliko. :D To je, na kraju krajeva i stvar čiste psihologije. Kada izlaziš sa nekim stanovištem pun samopouzdanja, ostvaruje se i efekat veće ubedljivosti u slučaju „žrtve”. Nego, pošto vidim da si ti dosta upućeniji od mene, imadeš li ti još tako neke zvezdice, da se upoznam. :lol: Ne znam ima li nešto kao taj Grčević, ali probaj da držiš „u standardu”. :mrgreen:
 
најмање лош избор од ових млађих (с кроатистичког стајалишта). Пробитачан је, продуктиван, нема никакав проблем са писањем глупости, нема „трансфер блама” кад неко у осврту јасно покаже како и колико лупета, а „покривен” је, осим хрватском, и њемачком „кроатистичком струјом”.

A zar ne bi bio od tih mlađih Ranko Matasović najbolji izbor? Izuzetno obrazovan; s prestižnim kritičkim aparatom i citiran (da Grčević uopšte postoji ja ne bih ni znao da nam nije Hrobija; toliko mi irelevantno deluje kao pojava, koja nema iza sebe za sada memorabilnu bibliografiju).

Ja sam o Matasoviću zbog negovih radova koji se ne tiču kroatistike (možda slično što i čitam od Katičića) imao i relativno visoko mišljenje, dok nisam bio na ovo naleteo:

Ranko Matasović:
Zbog različitih kulturnih i povijesnih uvjeta u kojima su provođene standardizacije hrvatskog i srpskog jezika nazivlja su u velikoj mjeri različita. Pogledajte popis kemijskih elemenata. To je često akademik Brozović isticao kao primjer. Ja ne bih znao napisati osnovnoškolski ili srednjoškolski sastavak o kemiji na srpskom jeziku. Moja djeca to ne bi ni razumjela.

Strašno me zanima na šta se ovo Brozovićevo poziva, tačno (postavi primere ako imaš) ali ne razumem kako ovako nešto može izgovoriti osoba koja nije pijana, zato što se razlikuju svega 2 naziva (od sveukupno 118 hemijskih elemenata u Mendeljejevom periodnom sistemu). :dash:
 
Strašno me zanima na šta se ovo Brozovićevo poziva, tačno (postavi primere ako imaš) ali ne razumem kako ovako nešto može izgovoriti osoba koja nije pijana, zato što se razlikuju svega 2 naziva (od sveukupno 118 hemijskih elemenata u Mendeljejevom periodnom sistemu). :dash:

Zapravo se razlikuju svi, jer oni nemaju sufiks "um", nego ide kalij, kalcij, natrij, helij... Doduše, to je toliko minorna razlika da treba biti iznimno glup pa ne razumeti o čemu se radi...
 
Zapravo se razlikuju svi, jer oni nemaju sufiks "um", nego ide kalij, kalcij, natrij, helij... Doduše, to je toliko minorna razlika da treba biti iznimno glup pa ne razumeti o čemu se radi...
Sumpor, fosfor, zlato, srebro, bor, neon, argon, olovo, platina, fluor, brom, jod itd. Ostalo su im češki nazivi, tipa kisik, vodik, dušik, ugljik, jer je Šulek koji im je pravio naučni pojmovnik bio hemičar pa mu je bilo zgodno sve po češkom. Nije čak ni znao za reč "biljka" pa je stavio reč "bilina" za biljku. Dve trećine tog što je dao u svom rečniku znanstvenog nazivlja je odbačeno.
 
Poslednja izmena:
Ranko Matasović:

Zbog različitih kulturnih i povijesnih uvjeta u kojima su provođene standardizacije hrvatskog i srpskog jezika nazivlja su u velikoj mjeri različita. Pogledajte popis kemijskih elemenata. To je često akademik Brozović isticao kao primjer. Ja ne bih znao napisati osnovnoškolski ili srednjoškolski sastavak o kemiji na srpskom jeziku. Moja djeca to ne bi ni razumjela.
:dash:
Ta terminologija je nastajala kada je Srbija bila nezavisna država i usvajala je terminologiju uglavnom prevodeći francusku ili preko Rusije dok su austrijski Srbi imali nemačku terminologiju ili češku, a to je ustvari naporima Bohuslava Šuleka "počešana nemačka" terminologija "zauer štof" ("ono od čega se pravi kiselina", dakle kisik, tj. kiselnik, tj. kiseonik).

Svaki hemičar razume sve što piše kemičar (ludžbenjak!) i vice versa. Decu stavljati kao primer je idiotizam. Dete iz Zagreba ne razume 2/3 onog što se izgovori u Velom mistu, ali kulturno obrazovani odrasli razumeju sve, bili oni iz Zagreba ili Beograda.
 
L:
hydrogenium
oxygenium
nitrogenium
carbon

F:
hydrogène
oxygène
azote
carbone

Č:
https://cs.wikipedia.org/wiki/Vodík
https://cs.wikipedia.org/wiki/Kyslík
https://cs.wikipedia.org/wiki/Dusík
https://sk.wikipedia.org/wiki/Uhlík
České názvy, které nejsou přejaty z latinských, vytvořili Karel Slavoj Amerling a Jan Svatopluk Presl.[1] Mnohé z nich se však neujaly (například solík, barvík, ďasík, kostík či voník).

R:
водород
кислород
азот
углерод

N:
Wasserstoff
Sauerstoff
Stickstoff ("gušionik", dušik)
Kohlenstoff
 
Poslednja izmena:
Zapravo se razlikuju svi, jer oni nemaju sufiks "um", nego ide kalij, kalcij, natrij, helij... Doduše, to je toliko minorna razlika da treba biti iznimno glup pa ne razumeti o čemu se radi...

Ne razlikuju se svi, jerbo se gotovo četvrtina izgovara potpuno identično — antimon, argon, arsen, astat, bakar, bizmut, bor, brom, cink, fluor, fosfor, jod, kobalt, kripton, ksenon, lantan, mangan, molibden, neon, olovo, platina, radon, srebro, tantal, volfram, zlato, željezo i živa.

A i s druge strane, ni to što navodiš se ne može kvalifikovati kao razlika iz prostog razloga što u srpskom jeziku postoji svakodnevna dilema oko toga kako se izgovaraju pozajmljenice iz latinskog, odnosno što hrvatski književni jezik uglavnom doslovno vrši slavizaciju, dok u srpskom u nekim rečima postoji tendencija da se održi izvorni oblik, tj. bliži je u tom smislu latinskom jeziku. I iako pravila srpskog književnog jezika propisuju jedan od dva oblika, koji se doslovno razlikuju od slučaja do slučaja (što mene iskreno lično malčice nervira, jer bi bilo bolje usvojiti neki univerzalni standard kao što su to Hrvati učinili — makar je to bilo kod njih iz rodoljubivih razloga tj. radi „jezičkog purizma”, zato što ja dobijam ospice kada pročitam u istoj rečenici jednu reč u kojoj je latinski kraj odbijen i drugu u kojoj je zadržan i možda rogopatno dodatno dekliniran pravilima našeg jezika) niko, ali baš niko ne može reći da ako kažeš „kalij” mesto „kalijum” upotrebljavaš reč koja nije srpska (a zapravo, srpskija je takva). A niti, realno, može neko da kaže da je reći „kalijum” nehrvatski (našao sam čak i vrlo konkretne primere).

Primer dilema koje sam naveo najočigledniji je npr. u slučaju reči dinisaurus. Tako se vrlo često izgovara na području Srbije i Srpske, tako je i na stranici Vikipedije na srpskom jeziku, bez obzira na to što jezikoslovci preporučuju da bi dinosaur bilo u srpskom jeziku ispravnije. Tako da je to, svakako, jedna potpuna besmislica sa Matasovićeve strane, a ovo sa pominjanjem svog deteta ispada kao da je želeo javnost da informiše da mu je dete, nažalost, retardirano.
 
Ne razlikuju se svi, jerbo se gotovo četvrtina izgovara potpuno identično — antimon, argon, arsen, astat, bakar, bizmut, bor, brom, cink, fluor, fosfor, jod, kobalt, kripton, ksenon, lantan, mangan, molibden, neon, olovo, platina, radon, srebro, tantal, volfram, zlato, željezo i živa.

A i s druge strane, ni to što navodiš se ne može kvalifikovati kao razlika iz prostog razloga što u srpskom jeziku postoji svakodnevna dilema oko toga kako se izgovaraju pozajmljenice iz latinskog, odnosno što hrvatski književni jezik uglavnom doslovno vrši slavizaciju, dok u srpskom u nekim rečima postoji tendencija da se održi izvorni oblik, tj. bliži je u tom smislu latinskom jeziku. I iako pravila srpskog književnog jezika propisuju jedan od dva oblika, koji se doslovno razlikuju od slučaja do slučaja (što mene iskreno lično malčice nervira, jer bi bilo bolje usvojiti neki univerzalni standard kao što su to Hrvati učinili — makar je to bilo kod njih iz rodoljubivih razloga tj. radi „jezičkog purizma”, zato što ja dobijam ospice kada pročitam u istoj rečenici jednu reč u kojoj je latinski kraj odbijen i drugu u kojoj je zadržan i možda rogopatno dodatno dekliniran pravilima našeg jezika) niko, ali baš niko ne može reći da ako kažeš „kalij” mesto „kalijum” upotrebljavaš reč koja nije srpska (a zapravo, srpskija je takva). A niti, realno, može neko da kaže da je reći „kalijum” nehrvatski (našao sam čak i vrlo konkretne primere).

Primer dilema koje sam naveo najočigledniji je npr. u slučaju reči dinisaurus. Tako se vrlo često izgovara na području Srbije i Srpske, tako je i na stranici Vikipedije na srpskom jeziku, bez obzira na to što jezikoslovci preporučuju da bi dinosaur bilo u srpskom jeziku ispravnije. Tako da je to, svakako, jedna potpuna besmislica sa Matasovićeve strane, a ovo sa pominjanjem svog deteta ispada kao da je želeo javnost da informiše da mu je dete, nažalost, retardirano.

Na to sam i mislio, posle mi je palo na pamet da ima nekih elemenata koji se isto nazivaju. I takođe sam i napomenuo da jedino idioti mogu da kvalifikuju tako nešto kao bitnu razliku...
 
Матица хрватска оптужила Матицу српску за „крађу” културне баштине

marind.jpg


ЗАГРЕБ - Матица хрватска је оптужила Матицу српску за „присвајање” хрватске књижевне баштине, због објављивања дела Марина Држића у едицији „Десет векова српске књижевности”.

У саопштењу Матице Хрватске се оцењује да је у питању „безочна крађа и отимачина”.

„Матица хрватска као чувар и заштитник за свеукупну хрватску културу дужна је да реагује на ову безочну крађу/отимачину”, наводи се у саопштењу Матице хрватске, пренела је Хина.

Наводе да би било „лепо и корисно чути вест да Матица српска промовише хрватску књижевност и објављује дела хрватских књижевника”.

Сматрају да то у нормалним околностима не би требало бити невероватно и неизводљиво, преноси Танјуг.

Наводе да је први од циљева зацртаних успостављањем матице словенских народа био упознавање своје националне културе, а онда и културе других народа и средина, што је, како кажу, одређено и првим Правилима Матице хрватске и првим Статутом Матице српске.

Тврде да су сведоци, како наводе, „мегаломанског пројекта Матице српске под називом 'Десет векова српске књижевности' у којем су се нашли стари хрватски писци који су стварали у Дубровнику обједињени под заједничким именом српске књижевности”.

„Историја српског својатања хрватске књижевне и културне баштине понавља се, на жалост, већ дуже од два века, од првих штампаних издања Вука Караџића, па је стога потребно ту појаву посматрати имајући у виду три нивоа”, наводи се у изјави Матице хрватске.

http://www.politika.rs/articles/details/453758
 
Zašto ne? Time su jasno stavili do znanja u čiju književnost sebe svrstavaju.

Pa zato što ju je osnovao dođoš pravoslavni Srbin iz Bosne i Hercegovine u zgradi koja je posed pravoslavne crkvene opštine. :D

Kada tako staviš stvari, postaje dosta drugačija slika (jerbo bi čovek pomislio da je to javna institucija koju je dubrovačka opština osnovala, kako si prvobitno bio napisao).
 
Pa zato što ju je osnovao dođoš pravoslavni Srbin iz Bosne i Hercegovine u zgradi koja je posed pravoslavne crkvene opštine. :D

Kada tako staviš stvari, postaje dosta drugačija slika (jerbo bi čovek pomislio da je to javna institucija koju je dubrovačka opština osnovala, kako si prvobitno bio napisao).
Pa da li su lokalni intelektualci, katolici, bili njeni članovi?
 
„Posrbljuju hrvatskog pisca kako bi dokazali da je Dubrovnik srpski grad“: Edicija Matice srpske izazvala bes u Hrvatskoj

Problem nastao zbog objavljivanje dela Marina Držića u "Deset vekova srpske književnosti". Vuksanović: Poštujemo sve, ali stara dubrovačka književnost deo je zajedničke baštine


  Miro Vuksanović sa knjigama iz edicije


OBJAVLjIVANjE dela Marina Držića u ediciji "Deset vekova srpske književnosti" koju priprema i publikuje Matica srpska izazvalo je bes hrvatske javnosti i pokrenulo novi talas prebrojavanja krvnih zrnaca starih književnika. Sabrane drame tvorca "Dunda Maroja" objavljene na ćirilici u 11. kolu poznate Matičine biblioteke iznervirale su hrvatske teoretičare književnosti, koji smatraju da je reč o "posrbljenu hrvatskog pisca" sa ciljem dokazivanja kako je i Dubrovnik srpski grad.

Uredništvo edicije "Deset vekova srpske književnosti", međutim, tvrdi da se poštuje pravilo dvojne pripadnosti, kako oblasnih književnosti, tako i pojedinih pisaca, iz vremena slovenskog jezika. Naučno objašnjenje, tako, glasi: posmatrana kao istorijska kategorija, dubrovačka književnost je - i hrvatska i srpska.

Nije prvi put da se Hrvati bune zbog edicija velikana srpske književnosti. Meta aktuelne kampanje je urednica ovog izdanja Zlata Bojović, sekretar Odeljenja jezika i književnosti SANU, kojoj se posle objavljivanja knjige "Istorija dubrovačke književnosti", spočitava da je napravila karijeru "svojatanjem hrvatskih pisaca".

BEZ POLITIZACIJE NAUKE:
VUKSANOVIĆ naglašava da svaka politizacija nauke donosi štetu, ali i da će posao biti nastavljen prema planovima.
- Pridržavaćemo se načela koja su objavljena u svakoj knjizi prvog kola. Nećemo se nikome mešati u sklapanje vlastitog književnog korpusa, pa u tome očekujemo ravnotežu. I nećemo preko medija voditi raspirujuću raspravu - kaže Vuksanović.

Hrvatska istoričarka književnosti Slavica Stojan Srbiju, pa i Maticu srpsku, optužuje da književnost nastalu na tlu Dubrovnika naziva dubrovačkom književnošću, "odvajajući je od hrvatskog bića". Razlog za to, je, kako tvrdi, kompleks pomanjkanja renesanse i baroka u srpskoj kulturnoj istoriji.

Akademik Miro Vuksanović, za "Novosti", kaže da se uredništvo antologije drži nepromenjenog stava o srpskoj književnosti, koji je formiran u poslednjih sto godina:

- Kada je reč o dubrovačkoj i bokokotorskoj književnosti renesanse, baroka i prosvećenosti, smatramo ih delom zajedničke baštine. Poštujemo pritom njihovu punu srodnost sa istočnohercegovačkim govorima, a to znači da su izvorno nastale na narodnom štokavskom, a ne na čakavskom i kajkavskom narečju. Otuda i naše izdanje pesništva Dubrovnika i Boke.

Vuksanović navodi da uredništvo edicije "Deset vekova srpske književnosti" ne prihvata razgraničenje dela nastalih pre više vekova po današnjim granicama:

Marin Držić
12-tapija%20(1).jpg


- Pogrešno je po sadašnjim političkim i nacionalnim atribucijama razvrstavati dubrovačku i bokokotorsku književnost. One su zajedničko nasleđe starijih narodnih govora, odnosno štokavskog narečja kao osnove savremenog književnog srpskog jezika.

DA LI JE TESLA ROĐEN U HRVATSKOJ?

SLOŽENOST srpsko-hrvatskih odnosa tema je koju je nametnuo i onlajn čas iz srpskog jezika za osnovce u kome je kao mesto rođenja naučnika Nikole Tesle navedena - Republika Hrvatska. - Dete je pratilo nastavu i kada je došla na red ova lekcija skrenulo nam je pažnju da je učiteljica rekla da je Tesla rođen u Hrvatskoj. Mi smo njega drugačije učili, govorili smo mu da je naš poznati naučnik Srbin koji je rođen u Lici - kaže otac jednog drugaka koji se javio našoj redakciji. Kao zavičaj slavnog naučnika u literaturi se najčešće pominje Lika, ili Vojna krajina kao specifični pojam koji se vezuje za Austrijsko carstvo, odnosno potonju Austrougarsku. (Lj.B.)

https://www.novosti.rs/vesti/kultur...dicija-Matice-srpske-izazvala-bes-u-Hrvatskoj
 
Jest ikavica ali tko je pisao taj tekst, gdje i kada ?
Колико бунован треба да будеш па да Вукову ијекавицу и екавицу раздвајаш од икавице, и приписујеш кајкваштини и чакавштини које ни сам Вук не сматра српским језиком.
 
Колико бунован треба да будеш па да Вукову ијекавицу и екавицу раздвајаш од икавице, и приписујеш кајкваштини и чакавштини које ни сам Вук не сматра српским језиком.
Vuk je 1815 godine napisao ako budem sve pisao hercegovački ijekavicom optužiti će me Srbi što im namećem hrvatski jezik.
 

Back
Top