Lesandar
Buduća legenda
- Poruka
- 27.930
Pa ko je on?
Samozvani lingvista i prčkaroš po vikipediji i mnogim sajtovima. Svestan srpskog porekla.
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Pa ko je on?
Промотер усташо-језикословља и велекомплексаш.Samozvani lingvista i prčkaroš po vikipediji i mnogim sajtovima. Svestan srpskog porekla.
U ovom konkretnom slučaju, naziv srpski je dodan najvjerojatnije u 19. ili 20. st. pod utjecajem pansrpskih ideja onodobne slavistike.
http://bib.irb.hr/datoteka/260054.2001_Jos_jednom_o_serbokr_Grcevic.pdf
To naravno ne znači da ime srpski nije bilo u porabi za srpski jezik i među Turcima, no ako ćemo već po tom kopati, znakovitije je da u 17. st. putopisac Čelebi govori o sarajevskom "jeziku" kao govoru hrvatskog i bosanskog "naroda", da ne navodim ostale primjere![]()
Nije pridodat u 19. niti 20. st.
Nadam se da me nećeš ponižavati i mučiti opet kao prošli put vezano za dubrovački srpski molitvenik iz 1512. godine, gde mi mira nisi dao svojim teoretisanjima o tome da je kasnije pridodato, da se radi o mehaničkom žigu kako si naveo, itd. terajući me da ti literaturu i sama dokumenta izvora o toj bogoslužbenoj knjizi slikam.
Pridodan je, kako je Grčević i pokazao.
U pogledu molitvenika iz 1512, ne radi se ni o kakvom izbjegavanju, nego eventualno mojoj nepreciznosti.
1. taj molitvenik je u srpskoj filologiji kanoniziran kao srpski zbog srbokatoličkoga refleksa Milana Rešetara, iako ne spada u srpsku baštinu (što je i sam Rešetar, protusloveći sebi, rekao u opisu toga djela)
2. samo navođenje srpskog imena u talijanskoj naručbi ne znači ništa, iako se u njoj izrijekom spominje serviansko ime za pismo i jezik. Kao što je opet Grčević pokazao, na simpoziju u Dubrovniku, a u tekstu koji nije dostupan na internetu, u hrvatskoj književnoj tradiciji od 14. do 18. se nerijetko spominje srpsko ime za ćirilicu, i jedino za ćirilicu. Nije poznato da se srpsko ime za jezik ijedanput spominje u srpskom književnom krugu za srpski jezik, do 18. st.- osim oznake za srpsku verziju crkvenoslavenskoga iz 14. st. (Cvetni triod). Srpski filolozi nisu dali prijegled zapisa o srpskom jeziku iz srpskoga kulturnoga kruga do 18. st., pa se samo može predpostaviti da se rabilo općeslavensko ime.
U katoličkim krugovima se pojmovi lingua/sermo/charactere... serviano ..rabe isključivo za ćirilicu, osim jednoga dvojbenoga primjera iz 1638. (ili sl, pišem po sjećanju), a koji je marginalan i tumačen od hrv. filologa kao Anita Peti-Stantić kao nezgrapna omaška u prijevodu stranih sudionika. No, da taj jedan jedini primjer i jest 100% točan, on sam stoji kao bijela vrana.
Sve ostalo i često navođeno znak je jedino kognitivne slike u kojoj su se jezik i pismo stopili u jedno, za katoličke spisatelje etnički nevažnu oznaku obilježenu srpskim označiteljem zbog upoznatosti sa srpskom ćirilskom tradicijom (a ne s, recimo, moskovskom ili bugarskom). Tih zapisa ne postoji za bilo koje latinično ili glagoljično djelo, dok je pak broj svjedočanstava za hrvatsko ime, kod istaknutih autora (Primož Trubar, Vrančić i Franjo zach, rječnici od Mikalje do Stullija, ...)- golem. Za sva tri pisma i za sva hrvatska narječja i književne jezike.
Pridodan je, kako je Grčević i pokazao.
U pogledu molitvenika iz 1512, ne radi se ni o kakvom izbjegavanju, nego eventualno mojoj nepreciznosti.
1. taj molitvenik je u srpskoj filologiji kanoniziran kao srpski zbog srbokatoličkoga refleksa Milana Rešetara, iako ne spada u srpsku baštinu (što je i sam Rešetar, protusloveći sebi, rekao u opisu toga djela)
2. samo navođenje srpskog imena u talijanskoj naručbi ne znači ništa, iako se u njoj izrijekom spominje serviansko ime za pismo i jezik. Kao što je opet Grčević pokazao, na simpoziju u Dubrovniku, a u tekstu koji nije dostupan na internetu, u hrvatskoj književnoj tradiciji od 14. do 18. se nerijetko spominje srpsko ime za ćirilicu, i jedino za ćirilicu. Nije poznato da se srpsko ime za jezik ijedanput spominje u srpskom književnom krugu za srpski jezik, do 18. st.- osim oznake za srpsku verziju crkvenoslavenskoga iz 14. st. (Cvetni triod). Srpski filolozi nisu dali prijegled zapisa o srpskom jeziku iz srpskoga kulturnoga kruga do 18. st., pa se samo može predpostaviti da se rabilo općeslavensko ime.
U katoličkim krugovima se pojmovi lingua/sermo/charactere... serviano ..rabe isključivo za ćirilicu, osim jednoga dvojbenoga primjera iz 1638. (ili sl, pišem po sjećanju), a koji je marginalan i tumačen od hrv. filologa kao Anita Peti-Stantić kao nezgrapna omaška u prijevodu stranih sudionika. No, da taj jedan jedini primjer i jest 100% točan, on sam stoji kao bijela vrana.
Sve ostalo i često navođeno znak je jedino kognitivne slike u kojoj su se jezik i pismo stopili u jedno, za katoličke spisatelje etnički nevažnu oznaku obilježenu srpskim označiteljem zbog upoznatosti sa srpskom ćirilskom tradicijom (a ne s, recimo, moskovskom ili bugarskom). Tih zapisa ne postoji za bilo koje latinično ili glagoljično djelo, dok je pak broj svjedočanstava za hrvatsko ime, kod istaknutih autora (Primož Trubar, Vrančić i Franjo zach, rječnici od Mikalje do Stullija, ...)- golem. Za sva tri pisma i za sva hrvatska narječja i književne jezike.
Sve ostalo i često navođeno znak je jedino kognitivne slike u kojoj su se jezik i pismo stopili u jedno, za katoličke spisatelje etnički nevažnu oznaku obilježenu srpskim označiteljem zbog upoznatosti sa srpskom ćirilskom tradicijom (a ne s, recimo, moskovskom ili bugarskom). Tih zapisa ne postoji za bilo koje latinično ili glagoljično djelo, dok je pak broj svjedočanstava za hrvatsko ime, kod istaknutih autora (Primož Trubar, Vrančić i Franjo zach, rječnici od Mikalje do Stullija, ...)- golem. Za sva tri pisma i za sva hrvatska narječja i književne jezike.
Торлачки је ближи бугарском него српском и има 2 падежа.
Српске епске песме и сво народно благо није написано на торлачком.
Dalibor Brozović (akademik, potprědsědnik Hrvatske i prědsědnik Sabora) : "„Mi, Hrvati pričamo i pišemo mnogo toga što nema nikakve veze sa naukom, da bi to ipak na kraju postala `nauka`. Tražimo mnogo da bismo dobili malo, ali malo - po malo dobijamo na kraju sve, čak i više od toga”.
Dalibor Brozović (po RVP):Profesore, mi Hrvati pričamo i pišemo mnogo toga što nema nikakve veze sa naukom, da bi to ipak na kraju postala ,nauka'. Tražimo mnogo da bi dobili malo, ali malo pomalo dobijamo na kraju sve, čak i više od toga.
Dalibor Brozović (po RVP):Šta možete, profesore, vi Srbi ste stvarali svoju državu na jedan način a mi na drugi. Vi na bojnom polju lijući krv, a mi u mirnodopsko vreme, uz pomoć vaše krvi.
Dalibor Brozović (po RVP):Tako je to, kolega, zahvaljujući vašim srpskim političarima i naučnicima koji neće, ne mogu ili ne smeju da nam se do kraja suprotstave. Oni, i jedni i drugi, smatraju da su postigli uspeh ako ne ispunimo sve ono što smo tražili, a ne vide, ili neće da vide, da smo mi ipak nešto dobili.
Nakon dugog niza godina, kopanja, traganja po Brozovićevim citatima i zapisima i objavama njegovih (ne)istomišljenika, zadovoljstvo mi je da obelodanim Forumu Krstarice da sam konačno uspeo pronaći izvor za ovaj citat koji je toliko bio često pominjan i Mrkalju omiljen (a koji je i sam svojevremeno bio upitao može li neko pronaći izvor). Reč je o privatnom razgovoru koji su u kafani vodili Dalibor Brozović i Rastislav Petrović 1990. godine posle jednog Okruglog stola održanog na prvom programu beogradske televizije. Gosti su bili, pored njih dvojice, Vladimir Šeks, Marko Veselica, Goran Babić, Sergej Veselinović, Vasilije Krestić, Smilja Avramov i Brana Crnčević. Evo punog citata, po Petroviću
Autor prepričava Dalibora Brozovića, zbog čega rečenica prepričana vuče na srpski. Objavljena je u Beogradu na 151. stranici trećeg izdanja (2005) knjige Crnogorske ustaše (Autor agent) Rastislava Petrovića.
![]()
Pogledajte prilog 499391
Ovo je potpuna besmislica i nema nikakve podkrjepe u Brozovićevu velikom djelu, a ni u onom što znamo o njemu kao čovjeku. Autor je sve navode izmislio. Brozovićeva stajališta se daju lako rekonstruirati iz njegovih djela, interviewa, onog što su drugi rekli....
* hrvatski i srpski su dva standardna jezika; u doba SFRJ, pa i godinu-dvije nakon samostalnosti, Brozović se držao tog da se radi o varijantama jednoga standardnoga jezika koje u praksi funkcioniraju kao zasebni standardni jezici (slično je mislio i Katičić, u to doba, dok su Stjepan Babić i Tomislav Ladan izrijekom bili, i onda, da se radi o dvama književnim jezicima (nisu rabili pojam standardni))
* Brozović je upravo mislio kako je moderna lingvistika, napose sociolingvistika, najjače oružje hrvatskih jezikoslovaca u afirmaciji hrvatske jezične samobiti, dok su ideologije podmetanja priča, bajanja, muljanja i petljanja...nešto protivno hrv. interesima na polju (jezične) kulture
* on nije nijekao postojanje dijalekatskoga kontinuuma između slovenska i bugarsko/makedonske granice (mogao je uključiti i Alpe, jer slovenski pripada zapadnojužnoslavenskom). Koliko je pojam srednjojužnoslavenskoga "jezika" na genetskoj i tipološkoj razini sretan, dvojbeno je. No, Brozović nije odustajao od njega kad su ga i odbacili većinski hrv. lingvisti kao zališnoga- toliko o tom
* o ostalim sporovima (pravopis, stupanj jezične čistoće, pisanje dugoga jata, ..) Brozović je ostao na stajalištima kakva je imao 1970ih, pa i kad je većinska argumentacija išla protiv njegovih zamisli (npr. većina hrv. lingvista misli da je početak hrv. jezične standardizacije u 1. polovici 17. st., dok je Brozović ostao kod sredine 18. st.)
Jednostavno, ovo je vrelo lažno, no to je i mala stvar u odnosu na lagarije koje su ušle u javni diskurs, kao ona o izmišljenom izvješću vojvode Mišića iz 1919. koje je raskrinkano kao "izum", no stalno se drvi u srp. mnijenju kao nešto tobože autentično.
Nakon dugog niza godina, kopanja, traganja po Brozovićevim citatima i zapisima i objavama njegovih (ne)istomišljenika, zadovoljstvo mi je da obelodanim Forumu Krstarice da sam konačno uspeo pronaći izvor za ovaj citat koji je toliko bio često pominjan i Mrkalju omiljen (a koji je i sam svojevremeno bio upitao može li neko pronaći izvor). Reč je o privatnom razgovoru koji su u kafani vodili Dalibor Brozović i Rastislav Petrović 1990. godine posle jednog Okruglog stola održanog na prvom programu beogradske televizije. Gosti su bili, pored njih dvojice, Vladimir Šeks, Marko Veselica, Goran Babić, Sergej Veselinović, Vasilije Krestić, Smilja Avramov i Brana Crnčević. Evo punog citata, po Petroviću
Autor prepričava Dalibora Brozovića, zbog čega rečenica prepričana vuče na srpski. Objavljena je u Beogradu na 151. stranici trećeg izdanja (2005) knjige Crnogorske ustaše (Autor agent) Rastislava Petrovića.
![]()
Pogledajte prilog 499391
Ovo je potpuna besmislica i nema nikakve podkrjepe u Brozovićevu velikom djelu, a ni u onom što znamo o njemu kao čovjeku.
Ovo je potpuna besmislica i nema nikakve podkrjepe u Brozovićevu velikom djelu, a ni u onom što znamo o njemu kao čovjeku. Autor je sve navode izmislio. Brozovićeva stajališta se daju lako rekonstruirati iz njegovih djela, interviewa, onog što su drugi rekli....
* hrvatski i srpski su dva standardna jezika; u doba SFRJ, pa i godinu-dvije nakon samostalnosti, Brozović se držao tog da se radi o varijantama jednoga standardnoga jezika koje u praksi funkcioniraju kao zasebni standardni jezici (slično je mislio i Katičić, u to doba, dok su Stjepan Babić i Tomislav Ladan izrijekom bili, i onda, da se radi o dvama književnim jezicima (nisu rabili pojam standardni))
* Brozović je upravo mislio kako je moderna lingvistika, napose sociolingvistika, najjače oružje hrvatskih jezikoslovaca u afirmaciji hrvatske jezične samobiti, dok su ideologije podmetanja priča, bajanja, muljanja i petljanja...nešto protivno hrv. interesima na polju (jezične) kulture
* on nije nijekao postojanje dijalekatskoga kontinuuma između slovenska i bugarsko/makedonske granice (mogao je uključiti i Alpe, jer slovenski pripada zapadnojužnoslavenskom). Koliko je pojam srednjojužnoslavenskoga "jezika" na genetskoj i tipološkoj razini sretan, dvojbeno je. No, Brozović nije odustajao od njega kad su ga i odbacili većinski hrv. lingvisti kao zališnoga- toliko o tom
* o ostalim sporovima (pravopis, stupanj jezične čistoće, pisanje dugoga jata, ..) Brozović je ostao na stajalištima kakva je imao 1970ih, pa i kad je većinska argumentacija išla protiv njegovih zamisli (npr. većina hrv. lingvista misli da je početak hrv. jezične standardizacije u 1. polovici 17. st., dok je Brozović ostao kod sredine 18. st.)
Jednostavno, ovo je vrelo lažno, no to je i mala stvar u odnosu na lagarije koje su ušle u javni diskurs, kao ona o izmišljenom izvješću vojvode Mišića iz 1919. koje je raskrinkano kao "izum", no stalno se drvi u srp. mnijenju kao nešto tobože autentično.
Dalibor Brozović:
"Taktika hrvatskih jezikoslovaca
"Kako se Jezik ponašao u opisanim prilikama? Očito je da je bilo važno odabrati onu taktiku koja nosi najbolje plodove, koju je najteže prozreti, koja najviše suzuje protivničko manevarsko polje, koja je najmanje opterećena suvišnim rizicima. Valjalo se uporno boriti, a pri tome ne dopustiti protivniku da onemogući tu borbu, da njezine nositelje onesposobi, izbaci iz stroja. U konkretnome pak smislu to je izgledalo, u najkraćim crtama, otprilike ovako:
- nakon svaka dva koraka naprijed slijedi jedan korak natrag prije nego što se protivnik snađe i udari; kada se on jednom sabere, nema smisla udarati, jer je već učinjen korak natrag i na nekoga tko je već na toj novoj poziciji, nije dovoljno opravdan preoštar napadaj koliko se god ni ta nova pozicija protivniku ne sviđala.
- unose se nova, moderna, "napredna" općelingvistička teorijska shvaćanja; ona se čine neutralna, ali kada se jednom te ideje prihvate i "odobre" onda se iziđe s njihovim konzekvencijama pozitivnima i korisnima za hrvatske težnje, a za jači otpor i protivljenje tada je već kasno."
Ваљало би овоме придодати и ону опаску о „рушењу Вука”. Мрзи ме да сад тражим тачан навод, али препричано то је отприлике ово: „На такву величину се не удара изравно, њему треба приредити величанствен спровод.”
Mit o tome kako je Karadžić Hrvatima poklonio jezik izgrađivan je dugo i sustavno, ušao je u svijest ili barem podsvijest mnogih proučavatelja raznih jezika i književnosti širom Evrope. Zato se takav mit ne pobija otvoreno, bučno i ofenzivno, takovu mitu treba naprotiv prirediti svečani sprovod” (Dalibor Brozović).
Dobar dio ovih pisanija je zlonamjeran i jednostavno besmislen.
D. Brozović: "važno odabrati onu taktiku koja nosi najbolje plodove, koju je najteže prozreti, koja najviše suzuje protivničko manevarsko polje, koja je najmanje opterećena suvišnim rizicima. Valjalo se uporno boriti, a pri tome ne dopustiti protivniku da onemogući tu borbu, da njezine nositelje onesposobi, izbaci iz stroja. U konkretnome pak smislu to je izgledalo, u najkraćim crtama, otprilike ovako:
- nakon svaka dva koraka naprijed slijedi jedan korak natrag prije nego što se protivnik snađe i udari; kada se on jednom sabere, nema smisla udarati, jer je već učinjen korak natrag i na nekoga tko je već na toj novoj poziciji, nije dovoljno opravdan preoštar napadaj koliko se god ni ta nova pozicija protivniku ne sviđala.
- unose se nova, moderna, "napredna" općelingvistička teorijska shvaćanja; ona se čine neutralna, ali kada se jednom te ideje prihvate i "odobre" onda se iziđe s njihovim konzekvencijama pozitivnima i korisnima za hrvatske težnje, a za jači otpor i protivljenje tada je već kasno."
Reći ću nešto kontroverzno, a zvučaće i mnogo uvredljivo: među lingvistima su najodvratniji ljudi u društvenoj nauci. Govorim striktno iz ličnog iskustva, da se razumemo, ali nigde drugde nema toliko manevarskog prostora za manipulacije, nigde drugde nema toliko politikantstva, toliko filozofiranja, palamuđenja i toliko mitomana koji pročitaju dve knjige i kao najgori egoisti misle da su najpametniji na svetu. A baš na temu podforuma, nigde nema toliko stručnjaka koji se ne slažu ili greše kada je u pitanju istorija ili prodaju maglu, odnosno toliko mnogo političara koji su obukli runo tobož' naučnika. Nisam ni nigde drugde video toliku sposobnost da se svim srcem zađe zagriženo u šovinističke zablude.
Dalibor Brozović je idilični primer tako nečeg; kao oličenje mračnog doba kroatistike i te negativne strane lingvistike.