Čiji je naš jezik

[Lesandar]

Pa ko je on?

Samozvani lingvista i prčkaroš po vikipediji i mnogim sajtovima. Svestan srpskog porekla.

 

[haeul]

Samozvani lingvista i prčkaroš po vikipediji i mnogim sajtovima. Svestan srpskog porekla.

Промотер усташо-језикословља и велекомплексаш.

 

[Лекизан]

Титоистичка диктатура и српски књижевници.

Документ из депоа Архива Србије.

 

[Pumpaj Dinstanović]

U ovom konkretnom slučaju, naziv srpski je dodan najvjerojatnije u 19. ili 20. st. pod utjecajem pansrpskih ideja onodobne slavistike.
http://bib.irb.hr/datoteka/260054.2001_Jos_jednom_o_serbokr_Grcevic.pdf

To naravno ne znači da ime srpski nije bilo u porabi za srpski jezik i među Turcima, no ako ćemo već po tom kopati, znakovitije je da u 17. st. putopisac Čelebi govori o sarajevskom "jeziku" kao govoru hrvatskog i bosanskog "naroda", da ne navodim ostale primjere

Nije pridodat u 19. niti 20. st.

Nadam se da me nećeš ponižavati i mučiti opet kao prošli put vezano za dubrovački srpski molitvenik iz 1512. godine, gde mi mira nisi dao svojim teoretisanjima o tome da je kasnije pridodato, da se radi o mehaničkom žigu kako si naveo, itd. terajući me da ti literaturu i sama dokumenta izvora o toj bogoslužbenoj knjizi slikam.

 

[Urvan Hroboatos]

Nije pridodat u 19. niti 20. st.

Nadam se da me nećeš ponižavati i mučiti opet kao prošli put vezano za dubrovački srpski molitvenik iz 1512. godine, gde mi mira nisi dao svojim teoretisanjima o tome da je kasnije pridodato, da se radi o mehaničkom žigu kako si naveo, itd. terajući me da ti literaturu i sama dokumenta izvora o toj bogoslužbenoj knjizi slikam.

Pridodan je, kako je Grčević i pokazao.

U pogledu molitvenika iz 1512, ne radi se ni o kakvom izbjegavanju, nego eventualno mojoj nepreciznosti.

1. taj molitvenik je u srpskoj filologiji kanoniziran kao srpski zbog srbokatoličkoga refleksa Milana Rešetara, iako ne spada u srpsku baštinu (što je i sam Rešetar, protusloveći sebi, rekao u opisu toga djela)

2. samo navođenje srpskog imena u talijanskoj naručbi ne znači ništa, iako se u njoj izrijekom spominje serviansko ime za pismo i jezik. Kao što je opet Grčević pokazao, na simpoziju u Dubrovniku, a u tekstu koji nije dostupan na internetu, u hrvatskoj književnoj tradiciji od 14. do 18. se nerijetko spominje srpsko ime za ćirilicu, i jedino za ćirilicu. Nije poznato da se srpsko ime za jezik ijedanput spominje u srpskom književnom krugu za srpski jezik, do 18. st.- osim oznake za srpsku verziju crkvenoslavenskoga iz 14. st. (Cvetni triod). Srpski filolozi nisu dali prijegled zapisa o srpskom jeziku iz srpskoga kulturnoga kruga do 18. st., pa se samo može predpostaviti da se rabilo općeslavensko ime.

U katoličkim krugovima se pojmovi lingua/sermo/charactere... serviano ..rabe isključivo za ćirilicu, osim jednoga dvojbenoga primjera iz 1638. (ili sl, pišem po sjećanju), a koji je marginalan i tumačen od hrv. filologa kao Anita Peti-Stantić kao nezgrapna omaška u prijevodu stranih sudionika. No, da taj jedan jedini primjer i jest 100% točan, on sam stoji kao bijela vrana.

Sve ostalo i često navođeno znak je jedino kognitivne slike u kojoj su se jezik i pismo stopili u jedno, za katoličke spisatelje etnički nevažnu oznaku obilježenu srpskim označiteljem zbog upoznatosti sa srpskom ćirilskom tradicijom (a ne s, recimo, moskovskom ili bugarskom). Tih zapisa ne postoji za bilo koje latinično ili glagoljično djelo, dok je pak broj svjedočanstava za hrvatsko ime, kod istaknutih autora (Primož Trubar, Vrančić i Franjo zach, rječnici od Mikalje do Stullija, ...)- golem. Za sva tri pisma i za sva hrvatska narječja i književne jezike.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Pridodan je, kako je Grčević i pokazao.

U 19. niti 20. st. nije.

U pogledu molitvenika iz 1512, ne radi se ni o kakvom izbjegavanju, nego eventualno mojoj nepreciznosti.

1. taj molitvenik je u srpskoj filologiji kanoniziran kao srpski zbog srbokatoličkoga refleksa Milana Rešetara, iako ne spada u srpsku baštinu (što je i sam Rešetar, protusloveći sebi, rekao u opisu toga djela)

2. samo navođenje srpskog imena u talijanskoj naručbi ne znači ništa, iako se u njoj izrijekom spominje serviansko ime za pismo i jezik. Kao što je opet Grčević pokazao, na simpoziju u Dubrovniku, a u tekstu koji nije dostupan na internetu, u hrvatskoj književnoj tradiciji od 14. do 18. se nerijetko spominje srpsko ime za ćirilicu, i jedino za ćirilicu. Nije poznato da se srpsko ime za jezik ijedanput spominje u srpskom književnom krugu za srpski jezik, do 18. st.- osim oznake za srpsku verziju crkvenoslavenskoga iz 14. st. (Cvetni triod). Srpski filolozi nisu dali prijegled zapisa o srpskom jeziku iz srpskoga kulturnoga kruga do 18. st., pa se samo može predpostaviti da se rabilo općeslavensko ime.

U katoličkim krugovima se pojmovi lingua/sermo/charactere... serviano ..rabe isključivo za ćirilicu, osim jednoga dvojbenoga primjera iz 1638. (ili sl, pišem po sjećanju), a koji je marginalan i tumačen od hrv. filologa kao Anita Peti-Stantić kao nezgrapna omaška u prijevodu stranih sudionika. No, da taj jedan jedini primjer i jest 100% točan, on sam stoji kao bijela vrana.

Sve ostalo i često navođeno znak je jedino kognitivne slike u kojoj su se jezik i pismo stopili u jedno, za katoličke spisatelje etnički nevažnu oznaku obilježenu srpskim označiteljem zbog upoznatosti sa srpskom ćirilskom tradicijom (a ne s, recimo, moskovskom ili bugarskom). Tih zapisa ne postoji za bilo koje latinično ili glagoljično djelo, dok je pak broj svjedočanstava za hrvatsko ime, kod istaknutih autora (Primož Trubar, Vrančić i Franjo zach, rječnici od Mikalje do Stullija, ...)- golem. Za sva tri pisma i za sva hrvatska narječja i književne jezike.

Zašto ovo kucaš?

 

[VelikiMedur]

Pridodan je, kako je Grčević i pokazao.

U pogledu molitvenika iz 1512, ne radi se ni o kakvom izbjegavanju, nego eventualno mojoj nepreciznosti.

1. taj molitvenik je u srpskoj filologiji kanoniziran kao srpski zbog srbokatoličkoga refleksa Milana Rešetara, iako ne spada u srpsku baštinu (što je i sam Rešetar, protusloveći sebi, rekao u opisu toga djela)

2. samo navođenje srpskog imena u talijanskoj naručbi ne znači ništa, iako se u njoj izrijekom spominje serviansko ime za pismo i jezik. Kao što je opet Grčević pokazao, na simpoziju u Dubrovniku, a u tekstu koji nije dostupan na internetu, u hrvatskoj književnoj tradiciji od 14. do 18. se nerijetko spominje srpsko ime za ćirilicu, i jedino za ćirilicu. Nije poznato da se srpsko ime za jezik ijedanput spominje u srpskom književnom krugu za srpski jezik, do 18. st.- osim oznake za srpsku verziju crkvenoslavenskoga iz 14. st. (Cvetni triod). Srpski filolozi nisu dali prijegled zapisa o srpskom jeziku iz srpskoga kulturnoga kruga do 18. st., pa se samo može predpostaviti da se rabilo općeslavensko ime.

U katoličkim krugovima se pojmovi lingua/sermo/charactere... serviano ..rabe isključivo za ćirilicu, osim jednoga dvojbenoga primjera iz 1638. (ili sl, pišem po sjećanju), a koji je marginalan i tumačen od hrv. filologa kao Anita Peti-Stantić kao nezgrapna omaška u prijevodu stranih sudionika. No, da taj jedan jedini primjer i jest 100% točan, on sam stoji kao bijela vrana.

Sve ostalo i često navođeno znak je jedino kognitivne slike u kojoj su se jezik i pismo stopili u jedno, za katoličke spisatelje etnički nevažnu oznaku obilježenu srpskim označiteljem zbog upoznatosti sa srpskom ćirilskom tradicijom (a ne s, recimo, moskovskom ili bugarskom). Tih zapisa ne postoji za bilo koje latinično ili glagoljično djelo, dok je pak broj svjedočanstava za hrvatsko ime, kod istaknutih autora (Primož Trubar, Vrančić i Franjo zach, rječnici od Mikalje do Stullija, ...)- golem. Za sva tri pisma i za sva hrvatska narječja i književne jezike.

Mislim da bi svoje lingvisticko umece trebao primeniti na obradu necega falusnog...

 

[haeul]

Пустите колегу Хрвоја да лечи комплексе. Он се тако мало испразни, па оде.

 

[Lesandar]

Sve ostalo i često navođeno znak je jedino kognitivne slike u kojoj su se jezik i pismo stopili u jedno, za katoličke spisatelje etnički nevažnu oznaku obilježenu srpskim označiteljem zbog upoznatosti sa srpskom ćirilskom tradicijom (a ne s, recimo, moskovskom ili bugarskom). Tih zapisa ne postoji za bilo koje latinično ili glagoljično djelo, dok je pak broj svjedočanstava za hrvatsko ime, kod istaknutih autora (Primož Trubar, Vrančić i Franjo zach, rječnici od Mikalje do Stullija, ...)- golem. Za sva tri pisma i za sva hrvatska narječja i književne jezike.

To nije toćno kolega velemučeni, iz prostog razloga što glagoljičko pismo označavaju kao bugarsko.

 

[Mrkalj]

Hrvati govore srpski

Ne postoje Hrvati poreklom štokavci, već Hrvati štokavskog porekla


VI. Iako hrvatska varijanta refleks dugog jata zapisuje kao ije, kako se on i izgovara u istočnohercegovačkom dijalektu srpskog jezika koji je uzet kao osnovica (svih varijanata) standardnog srpskog jezika, zapisano ije izgovara se kao dugo je [jeee], čak uz jotovanje l i n kada se jat nađe posle tih fonema (lijepi [љееепи], Nijemac [Њееемац]); ovo jotovanje se sprovodi iako se ta činjenica ne pominje u pravogovornoj normativistici.

Po jekavskom refleksu jata, kao i po nerazlikovanju određenih fonema standardne azbuke te nestandardnom izgovoru č i ć među Hrvatima, vidimo da standardni jezik koji koriste i nije pravljen za Hrvate. To je još jedan razlog zašto se taj standardni jezik ne može nazivati hrvatskim jezikom.

https://forum.krstarica.com/entry.p...zik-imenuje-kako-hoće?bt=307804#comment307804

 

[Карлос Шакал]

Торлачки је ближи бугарском него српском и има 2 падежа.

Српске епске песме и сво народно благо није написано на торлачком.

"Торлачки" не постоји, пао си на класичну провокацију и још надодао по пар типично динарских глупости.

Прозренско-тимочки и Косовско-ресавски дијалекти су централни српски екавски дијалекти, чије карактеристике показују већу језичку старину од ијекавског источнохерцеговачког дијалекта.

Ћопави Динарац ијекавац је записао своје динарске ијекавске народне песме, јер су исте биле блиске његовом сензибилитету.
Није записао чак ни шумадијске песме а о војвођанским да не говорим. Јужна и југоисточна Србија су за њега тек па биле terra australia incognita.

И можда ми и имамо који падеж мање али међу нама нема ни потурица ни латина, нити су наше мајке рађале југословене, монтенегрине, усташе, муџахедине.

Толико о томе.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Dalibor Brozović (akademik, potprědsědnik Hrvatske i prědsědnik Sabora) : "„Mi, Hrvati pričamo i pišemo mnogo toga što nema nikakve veze sa naukom, da bi to ipak na kraju postala `nauka`. Tražimo mnogo da bismo dobili malo, ali malo - po malo dobijamo na kraju sve, čak i više od toga”.

Nakon dugog niza godina, kopanja, traganja po Brozovićevim citatima i zapisima i objavama njegovih (ne)istomišljenika, zadovoljstvo mi je da obelodanim Forumu Krstarice da sam konačno uspeo pronaći izvor za ovaj citat koji je toliko bio često pominjan i Mrkalju omiljen (a koji je i sam svojevremeno bio upitao može li neko pronaći izvor). Reč je o privatnom razgovoru koji su u kafani vodili Dalibor Brozović i Rastislav Petrović 1990. godine posle jednog Okruglog stola održanog na prvom programu beogradske televizije. Gosti su bili, pored njih dvojice, Vladimir Šeks, Marko Veselica, Goran Babić, Sergej Veselinović, Vasilije Krestić, Smilja Avramov i Brana Crnčević. Evo punog citata, po Petroviću

Profesore, mi Hrvati pričamo i pišemo mnogo toga što nema nikakve veze sa naukom, da bi to ipak na kraju postala ,nauka'. Tražimo mnogo da bi dobili malo, ali malo pomalo dobijamo na kraju sve, čak i više od toga.

Šta možete, profesore, vi Srbi ste stvarali svoju državu na jedan način a mi na drugi. Vi na bojnom polju lijući krv, a mi u mirnodopsko vreme, uz pomoć vaše krvi.

Tako je to, kolega, zahvaljujući vašim srpskim političarima i naučnicima koji neće, ne mogu ili ne smeju da nam se do kraja suprotstave. Oni, i jedni i drugi, smatraju da su postigli uspeh ako ne ispunimo sve ono što smo tražili, a ne vide, ili neće da vide, da smo mi ipak nešto dobili.

Autor prepričava Dalibora Brozovića, zbog čega rečenica prepričana vuče na srpski. Objavljena je u Beogradu na 151. stranici trećeg izdanja (2005) knjige Crnogorske ustaše (Autor agent) Rastislava Petrovića.

Spojler

 

[Urvan Hroboatos]

Nakon dugog niza godina, kopanja, traganja po Brozovićevim citatima i zapisima i objavama njegovih (ne)istomišljenika, zadovoljstvo mi je da obelodanim Forumu Krstarice da sam konačno uspeo pronaći izvor za ovaj citat koji je toliko bio često pominjan i Mrkalju omiljen (a koji je i sam svojevremeno bio upitao može li neko pronaći izvor). Reč je o privatnom razgovoru koji su u kafani vodili Dalibor Brozović i Rastislav Petrović 1990. godine posle jednog Okruglog stola održanog na prvom programu beogradske televizije. Gosti su bili, pored njih dvojice, Vladimir Šeks, Marko Veselica, Goran Babić, Sergej Veselinović, Vasilije Krestić, Smilja Avramov i Brana Crnčević. Evo punog citata, po Petroviću







Autor prepričava Dalibora Brozovića, zbog čega rečenica prepričana vuče na srpski. Objavljena je u Beogradu na 151. stranici trećeg izdanja (2005) knjige Crnogorske ustaše (Autor agent) Rastislava Petrovića.

Spojler

Pogledajte prilog 499391

Ovo je potpuna besmislica i nema nikakve podkrjepe u Brozovićevu velikom djelu, a ni u onom što znamo o njemu kao čovjeku. Autor je sve navode izmislio. Brozovićeva stajališta se daju lako rekonstruirati iz njegovih djela, interviewa, onog što su drugi rekli....

* hrvatski i srpski su dva standardna jezika; u doba SFRJ, pa i godinu-dvije nakon samostalnosti, Brozović se držao tog da se radi o varijantama jednoga standardnoga jezika koje u praksi funkcioniraju kao zasebni standardni jezici (slično je mislio i Katičić, u to doba, dok su Stjepan Babić i Tomislav Ladan izrijekom bili, i onda, da se radi o dvama književnim jezicima (nisu rabili pojam standardni))

* Brozović je upravo mislio kako je moderna lingvistika, napose sociolingvistika, najjače oružje hrvatskih jezikoslovaca u afirmaciji hrvatske jezične samobiti, dok su ideologije podmetanja priča, bajanja, muljanja i petljanja...nešto protivno hrv. interesima na polju (jezične) kulture

* on nije nijekao postojanje dijalekatskoga kontinuuma između slovenska i bugarsko/makedonske granice (mogao je uključiti i Alpe, jer slovenski pripada zapadnojužnoslavenskom). Koliko je pojam srednjojužnoslavenskoga "jezika" na genetskoj i tipološkoj razini sretan, dvojbeno je. No, Brozović nije odustajao od njega kad su ga i odbacili većinski hrv. lingvisti kao zališnoga- toliko o tom

* o ostalim sporovima (pravopis, stupanj jezične čistoće, pisanje dugoga jata, ..) Brozović je ostao na stajalištima kakva je imao 1970ih, pa i kad je većinska argumentacija išla protiv njegovih zamisli (npr. većina hrv. lingvista misli da je početak hrv. jezične standardizacije u 1. polovici 17. st., dok je Brozović ostao kod sredine 18. st.)

Jednostavno, ovo je vrelo lažno, no to je i mala stvar u odnosu na lagarije koje su ušle u javni diskurs, kao ona o izmišljenom izvješću vojvode Mišića iz 1919. koje je raskrinkano kao "izum", no stalno se drvi u srp. mnijenju kao nešto tobože autentično.

 

[sumljiv_tip]

Ovo je potpuna besmislica i nema nikakve podkrjepe u Brozovićevu velikom djelu, a ni u onom što znamo o njemu kao čovjeku. Autor je sve navode izmislio. Brozovićeva stajališta se daju lako rekonstruirati iz njegovih djela, interviewa, onog što su drugi rekli....

* hrvatski i srpski su dva standardna jezika; u doba SFRJ, pa i godinu-dvije nakon samostalnosti, Brozović se držao tog da se radi o varijantama jednoga standardnoga jezika koje u praksi funkcioniraju kao zasebni standardni jezici (slično je mislio i Katičić, u to doba, dok su Stjepan Babić i Tomislav Ladan izrijekom bili, i onda, da se radi o dvama književnim jezicima (nisu rabili pojam standardni))

* Brozović je upravo mislio kako je moderna lingvistika, napose sociolingvistika, najjače oružje hrvatskih jezikoslovaca u afirmaciji hrvatske jezične samobiti, dok su ideologije podmetanja priča, bajanja, muljanja i petljanja...nešto protivno hrv. interesima na polju (jezične) kulture

* on nije nijekao postojanje dijalekatskoga kontinuuma između slovenska i bugarsko/makedonske granice (mogao je uključiti i Alpe, jer slovenski pripada zapadnojužnoslavenskom). Koliko je pojam srednjojužnoslavenskoga "jezika" na genetskoj i tipološkoj razini sretan, dvojbeno je. No, Brozović nije odustajao od njega kad su ga i odbacili većinski hrv. lingvisti kao zališnoga- toliko o tom

* o ostalim sporovima (pravopis, stupanj jezične čistoće, pisanje dugoga jata, ..) Brozović je ostao na stajalištima kakva je imao 1970ih, pa i kad je većinska argumentacija išla protiv njegovih zamisli (npr. većina hrv. lingvista misli da je početak hrv. jezične standardizacije u 1. polovici 17. st., dok je Brozović ostao kod sredine 18. st.)

Jednostavno, ovo je vrelo lažno, no to je i mala stvar u odnosu na lagarije koje su ušle u javni diskurs, kao ona o izmišljenom izvješću vojvode Mišića iz 1919. koje je raskrinkano kao "izum", no stalno se drvi u srp. mnijenju kao nešto tobože autentično.

Fascinatno mi je sto tvoji posebni jezicki "standard", tako brilijatno napisan ovde, pored vec mitske reci "izvješće", koja je zamenila uzasnu rec "izvestaj" ( ajd da ubacimo tu i rekonstrirali umesto rekonstruisali ), ni po cemu se ne razlikuje nego da je napisano srpskim jezickim standardom ijekavskog izgovora.

 

[Mrkalj]

Nakon dugog niza godina, kopanja, traganja po Brozovićevim citatima i zapisima i objavama njegovih (ne)istomišljenika, zadovoljstvo mi je da obelodanim Forumu Krstarice da sam konačno uspeo pronaći izvor za ovaj citat koji je toliko bio često pominjan i Mrkalju omiljen (a koji je i sam svojevremeno bio upitao može li neko pronaći izvor). Reč je o privatnom razgovoru koji su u kafani vodili Dalibor Brozović i Rastislav Petrović 1990. godine posle jednog Okruglog stola održanog na prvom programu beogradske televizije. Gosti su bili, pored njih dvojice, Vladimir Šeks, Marko Veselica, Goran Babić, Sergej Veselinović, Vasilije Krestić, Smilja Avramov i Brana Crnčević. Evo punog citata, po Petroviću







Autor prepričava Dalibora Brozovića, zbog čega rečenica prepričana vuče na srpski. Objavljena je u Beogradu na 151. stranici trećeg izdanja (2005) knjige Crnogorske ustaše (Autor agent) Rastislava Petrovića.

Spojler

Pogledajte prilog 499391

Veoma sam zahvalan, Slavene.

- - - - - - - - - -

Ovo je potpuna besmislica i nema nikakve podkrjepe u Brozovićevu velikom djelu, a ni u onom što znamo o njemu kao čovjeku.

Oh, yeah?

Dalibor Brozović:

"Taktika hrvatskih jezikoslovaca

"Kako se Jezik ponašao u opisanim prilikama? Očito je da je bilo važno odabrati onu taktiku koja nosi najbolje plodove, koju je najteže prozreti, koja najviše suzuje protivničko manevarsko polje, koja je najmanje opterećena suvišnim rizicima. Valjalo se uporno boriti, a pri tome ne dopustiti protivniku da onemogući tu borbu, da njezine nositelje onesposobi, izbaci iz stroja. U konkretnome pak smislu to je izgledalo, u najkraćim crtama, otprilike ovako:

- nakon svaka dva koraka naprijed slijedi jedan korak natrag prije nego što se protivnik snađe i udari; kada se on jednom sabere, nema smisla udarati, jer je već učinjen korak natrag i na nekoga tko je već na toj novoj poziciji, nije dovoljno opravdan preoštar napadaj koliko se god ni ta nova pozicija protivniku ne sviđala.

- unose se nova, moderna, "napredna" općelingvistička teorijska shvaćanja; ona se čine neutralna, ali kada se jednom te ideje prihvate i "odobre" onda se iziđe s njihovim konzekvencijama pozitivnima i korisnima za hrvatske težnje, a za jači otpor i protivljenje tada je već kasno."


Dalibor Brozović: Uloga časopisa Jezik u hrvatskome jezikoslovlju, Jezik, XLIV/2, Zagreb 1996, str. 42-53

- - - - - - - - - -

Štono rekoše pametni ljudi:

 

[Пилипенда]

Ovo je potpuna besmislica i nema nikakve podkrjepe u Brozovićevu velikom djelu, a ni u onom što znamo o njemu kao čovjeku. Autor je sve navode izmislio. Brozovićeva stajališta se daju lako rekonstruirati iz njegovih djela, interviewa, onog što su drugi rekli....

* hrvatski i srpski su dva standardna jezika; u doba SFRJ, pa i godinu-dvije nakon samostalnosti, Brozović se držao tog da se radi o varijantama jednoga standardnoga jezika koje u praksi funkcioniraju kao zasebni standardni jezici (slično je mislio i Katičić, u to doba, dok su Stjepan Babić i Tomislav Ladan izrijekom bili, i onda, da se radi o dvama književnim jezicima (nisu rabili pojam standardni))

* Brozović je upravo mislio kako je moderna lingvistika, napose sociolingvistika, najjače oružje hrvatskih jezikoslovaca u afirmaciji hrvatske jezične samobiti, dok su ideologije podmetanja priča, bajanja, muljanja i petljanja...nešto protivno hrv. interesima na polju (jezične) kulture

* on nije nijekao postojanje dijalekatskoga kontinuuma između slovenska i bugarsko/makedonske granice (mogao je uključiti i Alpe, jer slovenski pripada zapadnojužnoslavenskom). Koliko je pojam srednjojužnoslavenskoga "jezika" na genetskoj i tipološkoj razini sretan, dvojbeno je. No, Brozović nije odustajao od njega kad su ga i odbacili većinski hrv. lingvisti kao zališnoga- toliko o tom

* o ostalim sporovima (pravopis, stupanj jezične čistoće, pisanje dugoga jata, ..) Brozović je ostao na stajalištima kakva je imao 1970ih, pa i kad je većinska argumentacija išla protiv njegovih zamisli (npr. većina hrv. lingvista misli da je početak hrv. jezične standardizacije u 1. polovici 17. st., dok je Brozović ostao kod sredine 18. st.)

Jednostavno, ovo je vrelo lažno, no to je i mala stvar u odnosu na lagarije koje su ušle u javni diskurs, kao ona o izmišljenom izvješću vojvode Mišića iz 1919. koje je raskrinkano kao "izum", no stalno se drvi u srp. mnijenju kao nešto tobože autentično.

О да, ово се итекако уклапа у Брозовићев „лик и дјело”. Брозовић је (био, покој му души) сива еминенција савремене хрватске политолингвистике (кроатистика ионако спада у политологију, а не у лингвистику). Мудрији и опрезнији од осталих, клонио се јавног изрицања (исписивања) очитих глупости којих код осталих има на хрпе. Пуштао је друге да се заплићу у расправе из којих се није било могуће извући чиста образа. Размишљао је шире, дубље и далекосежније од осталих.
Катачић је у поређењу с њим друга лига, а Бабић им обојици може тек понекад принијети чашу воде, кад ожедне.

 

[Пилипенда]

Dalibor Brozović:

"Taktika hrvatskih jezikoslovaca

"Kako se Jezik ponašao u opisanim prilikama? Očito je da je bilo važno odabrati onu taktiku koja nosi najbolje plodove, koju je najteže prozreti, koja najviše suzuje protivničko manevarsko polje, koja je najmanje opterećena suvišnim rizicima. Valjalo se uporno boriti, a pri tome ne dopustiti protivniku da onemogući tu borbu, da njezine nositelje onesposobi, izbaci iz stroja. U konkretnome pak smislu to je izgledalo, u najkraćim crtama, otprilike ovako:

- nakon svaka dva koraka naprijed slijedi jedan korak natrag prije nego što se protivnik snađe i udari; kada se on jednom sabere, nema smisla udarati, jer je već učinjen korak natrag i na nekoga tko je već na toj novoj poziciji, nije dovoljno opravdan preoštar napadaj koliko se god ni ta nova pozicija protivniku ne sviđala.

- unose se nova, moderna, "napredna" općelingvistička teorijska shvaćanja; ona se čine neutralna, ali kada se jednom te ideje prihvate i "odobre" onda se iziđe s njihovim konzekvencijama pozitivnima i korisnima za hrvatske težnje, a za jači otpor i protivljenje tada je već kasno."

Ваљало би овоме придодати и ону опаску о „рушењу Вука”. Мрзи ме да сад тражим тачан навод, али препричано то је отприлике ово: „На такву величину се не удара изравно, њему треба приредити величанствен спровод.”

 

[Zarathustra]

Ваљало би овоме придодати и ону опаску о „рушењу Вука”. Мрзи ме да сад тражим тачан навод, али препричано то је отприлике ово: „На такву величину се не удара изравно, њему треба приредити величанствен спровод.”

Mit o tome kako je Karadžić Hrvatima poklonio jezik izgrađivan je dugo i sustavno, ušao je u svijest ili barem podsvijest mnogih proučavatelja raznih jezika i književnosti širom Evrope. Zato se takav mit ne pobija otvoreno, bučno i ofenzivno, takovu mitu treba naprotiv prirediti svečani sprovod” (Dalibor Brozović).

 

[Пилипенда]

Mit o tome kako je Karadžić Hrvatima poklonio jezik izgrađivan je dugo i sustavno, ušao je u svijest ili barem podsvijest mnogih proučavatelja raznih jezika i književnosti širom Evrope. Zato se takav mit ne pobija otvoreno, bučno i ofenzivno, takovu mitu treba naprotiv prirediti svečani sprovod” (Dalibor Brozović).

Да, то је то.

 

[Urvan Hroboatos]

Dobar dio ovih pisanija je zlonamjeran i jednostavno besmislen. No, budući da ima čitatelja koji nisu takvi, stavit ću dio - većinu- iz Brozovićeva teksta (Uloga časopisa Jezik u hrvatskome jezikoslovlju, JEZIK, br.2, Zagreb, prosinac 1996.). Ostatak (iako ne cijeli tekst) stavit ću kasnije...

 

[Urvan Hroboatos]

 

[Mrkalj]

Dobar dio ovih pisanija je zlonamjeran i jednostavno besmislen.

1. O kakvoj "taktici" je reč?

2. Zašto je potrebno da bude "teško prozriva"?

3. O kakvom "protivniku" je reč?

4. O kakvim "manevrima" je reč?

5. O kakvoj "borbi" je reč?

6. O kakvom "napad(aj)u" je reč?

7. O kakvim "dva koraka napred jedan nazad" je reč?

8. O kakvom "prividu neutralnosti" "novih, modernih, 'naprednih' općelingvističkih teorijskih shvaćanja" је reč?

D. Brozović: "važno odabrati onu taktiku koja nosi najbolje plodove, koju je najteže prozreti, koja najviše suzuje protivničko manevarsko polje, koja je najmanje opterećena suvišnim rizicima. Valjalo se uporno boriti, a pri tome ne dopustiti protivniku da onemogući tu borbu, da njezine nositelje onesposobi, izbaci iz stroja. U konkretnome pak smislu to je izgledalo, u najkraćim crtama, otprilike ovako:

- nakon svaka dva koraka naprijed slijedi jedan korak natrag prije nego što se protivnik snađe i udari; kada se on jednom sabere, nema smisla udarati, jer je već učinjen korak natrag i na nekoga tko je već na toj novoj poziciji, nije dovoljno opravdan preoštar napadaj koliko se god ni ta nova pozicija protivniku ne sviđala.

- unose se nova, moderna, "napredna" općelingvistička teorijska shvaćanja; ona se čine neutralna, ali kada se jednom te ideje prihvate i "odobre" onda se iziđe s njihovim konzekvencijama pozitivnima i korisnima za hrvatske težnje, a za jači otpor i protivljenje tada je već kasno."

"Dobar dio ovih pisanija je zlonamjeran" - da zaključim.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Reći ću nešto kontroverzno, a zvučaće i mnogo uvredljivo: među lingvistima su najodvratniji ljudi u društvenoj nauci. Govorim striktno iz ličnog iskustva, da se razumemo, ali nigde drugde nema toliko manevarskog prostora za manipulacije, nigde drugde nema toliko politikantstva, toliko filozofiranja, palamuđenja i toliko mitomana koji pročitaju dve knjige i kao najgori egoisti misle da su najpametniji na svetu. A baš na temu podforuma, nigde nema toliko stručnjaka koji se ne slažu ili greše kada je u pitanju istorija ili prodaju maglu, odnosno toliko mnogo političara koji su obukli runo tobož' naučnika. Nisam ni nigde drugde video toliku sposobnost da se svim srcem zađe zagriženo u šovinističke zablude.

Dalibor Brozović je idilični primer tako nečeg; kao oličenje mračnog doba kroatistike i te negativne strane lingvistike.

 

[Urvan Hroboatos]

Dalje...

 

[Urvan Hroboatos]

Reći ću nešto kontroverzno, a zvučaće i mnogo uvredljivo: među lingvistima su najodvratniji ljudi u društvenoj nauci. Govorim striktno iz ličnog iskustva, da se razumemo, ali nigde drugde nema toliko manevarskog prostora za manipulacije, nigde drugde nema toliko politikantstva, toliko filozofiranja, palamuđenja i toliko mitomana koji pročitaju dve knjige i kao najgori egoisti misle da su najpametniji na svetu. A baš na temu podforuma, nigde nema toliko stručnjaka koji se ne slažu ili greše kada je u pitanju istorija ili prodaju maglu, odnosno toliko mnogo političara koji su obukli runo tobož' naučnika. Nisam ni nigde drugde video toliku sposobnost da se svim srcem zađe zagriženo u šovinističke zablude.

Dalibor Brozović je idilični primer tako nečeg; kao oličenje mračnog doba kroatistike i te negativne strane lingvistike.

Ovo nema puno veze sa zbiljom. Lingvistika naravno nije egzaktna znanost, no kao disciplina je mnogo stroža i pouzdanija od historiografije, sociologije, psihologije itd.

Glede Brozovića, on je samo jedan od filologa i lingvista s ovih jezičnih područja koji je sudjelovao i u polemikama, pisao publicističke i pamfletističke uradke (uz strože stručne). Niz jezikoznanaca i jezikoslova se bavio pisanjem polemičkih, ideoloških i publicističkih traktata i radova, među njima:

Miloš Svetić
Vuk Karadžić
Ljudevit Gaj
Đuro Daničić
Vatroslav Jagić
Fran Kurelac
Adolfo Veber
Ljubomir Stojanović
Aleksandar Belić
Ivan Broz
Tomo Maretić
Stjepan Ivšić
Krunoslav Krstić
Đorđe Kostić
Mihailo Stevanović
Tomislav Ladan
Pavle Ivić
Stjepan Babić
Radoslav Katičić
Miloš Kovačević
Snježana Kordić
Ivo Pranjković
....

Dosta je pogledati ovu šegu od "izlaganja" da se vidi gdje je tko: