Urvane, jednom si pisao na ovoj temi o filozofiji i njenim principima. Dok to što si naveo može biti korišteno u filozofskoj diksuiji kao polemički argumenat,
činjenice se utvrđuju drugačije kada govorimo o istorijskoj naučnoj metodologiji. Do toga se dolazi tako što se
pronađe izvor, te
kritički obradi (unutrašnja, spoljašnja kritika, komparacija sa drugim izvorima, itd.).
Ja kada sam postavio prvo pitanje, ono je bilo oko toga
šta se zaista tvrdi. Ako je krajnja poenta da je
hrvatski etnonim već u XVI stoljeću preko književne djelatnosti prodro na područje Dubrovačke republike kao lingvonim, onda treba da prođemo kroz to koji su izvori za tu tvrdnju, šta se iz njih može izvući, i koji su nam
argumenti protiv te tvrdnje.
Pođimo, dakle, od najproblematičnijeg primjera koji si naveo; Palmotića:
Sve je bitno kada se stavi u kontekst. A kontekst je da Palmotić govori o prekoru Jerine hrvatskome 'banu' Hrvoju.
Dakle, ako se
tvrdi da je postojala
određena svijest sa Hrvatima o postojanju jednog zajedništva (u vidu kulturnoga kruga), onda se mora tako jasno i reći (a
ne o postojanju hrvatske svijesti u unutarnjem smislu). I pri tome, moraju se istražiti i svi dostupni izvori. Palmotić se često citira, jer pominje dalmatinske gradove i sl., ali ako je
tematika autora nekakav kontekst, onda hajde da pogledamo i sve ostalo (
Bisernica, 2556-2560):
..itd. Citata bih
gomilu mogao izvlačiti koji bi jasno ukazivali da su Palmotićevi
interesi pisanja i
identitetske orijentacije - šire, nesumjivo uključujući i Srbe. Zapravo, bacajući pogled na
Ipsilu,
Danicu i dr. djela, čovjek bi rekao da su Palmotiću poznatiji Srbi od Hrvata (a ako ćemo
tako krenuti, pa na ovoj temi je više nego dovoljno opisivano koliko su samo Dubrovčani pisali o Srbljima).
To znači da je moj izvorni komentar da je u pitanju čisto izvlačenje Palmotićevih citata iz konteksta i još njihovo potpuno proizvoljno čitanje, a sa namjerom da se
da više snage spisku (a koji neopravdano čak ima i
tri tačkice na kraju navedenih ličnosti) - stoji.
Dakle u pitanju je ipak samo nacionalističko
preslikavanje modernijih vremena na prošlost, odnosno čisti anahronizam, u Palmotićevom slučaju istorijski krajnje neutemeljen.
Kud ti baš našao Palmotića, koji je napisao cijelu dramu u kojoj je jedan od glavnih likova Hrvoje Vukčić Hrvatinić, u ulozi hrvatskoga bana ? Palmotiću je srpski etnos stran, kao i Gunduliću koji daje nekoliko spomena o likovima iz kosovska mitologije (Miloš Obilić, Branković,..), u funkcij idavanja pedigrea liku Sunčanice, Srpkinje koja treba završiti u sultanovu haremu, dočim mu- Gunduliću- Smederevo, simbol zadnje obrane srpske države u 15. st., grad je koji se nalazi u- Bugarskoj.
Nu, mislim da tvoj upis ukazuje na njeko pitanje koje dijelom i nije loše, no posve je krivo u tvom tumačenju.
Zasigurno, primarna lojalnost Dubrovčana u velikoj većini toga perioda o kom pišemo (renesansa i barok i dr.) bila je kao u drugih stanovnka gradova-država, odanost sampomu gradu. Oni su poglavito bili Dubrovčani. Slično, u 14. st., Dante je osjećao domovinsku i skoro "nacionalnu" odanost prama Firenzi- a ne prama Toskani, a kamoli cijeloj Italiji. Nu, kad se spominje širi kontekst, Dante zna što, uglavnom, uklkjučuje širu domovinu, a to je njegov komunikacijski prostor, t.j. talijanska čizma- a ne, iako je i njih poznavao, Provansa, ili cijela Francuska, a kamoli Njemačka (iako je podrijetlom vjerojatno iz germanskih krugova, o čem svjedoči prezime Alighieri koje je germansko, od imena Aliger).
Glede Dubrovnika i njegovih kreativnih ljudi, oni su prvenstveno osjećali odanost samomu gradu Dubrovniku. U širem pak identitetskom krugu dominira slovinsko ili ilirsko (na stranim jezicima) ime, koje ima tri dimenzije: prvu, općeslavensku, drugu, južnoslavensku, i treću, hrvatsku. Često se pojmovi "Hrvat" i "Slovinac" isprepleću, što je razvidno iz pjesme koju je Kotoranin Maro Dragović uputio Bartolu Kašiću, i kom ga proglašava dikom hrvatskoga jezika, a koji se govori do ledenoga mora- valjda tamo oko Arhangelska u Rusiji. Očito tu pojam "hrvatski" znači mutno "sav slavenski".
Kada s' navijestio u pjesnijeh glas tvoj,
naši Dalmatini, i vas rod hrvatski,
držat će i čini pjevanja glas rajski.
Od našega mora do mora ledena
živit od govora dika će plemena.
(Maro Dragović, 1617., posveta Bartolu Kašiću)
Očito je da se hrvatski ne govori u cijelom prostoru od Dalmacije do baltičkoga dijela Rusije, pa je tu hrvatsko ime (kao zamjena za slovinsko, kao što je često slovinsko zamjena za hrvatsko) upotrijebljeno za neki maglovito zamišljeni slavenski jezik. Slično je s pojmom Ilirika, koji nerijetko znači sve Slavene, a isto može značiti sve južne Slavene- plus, ponjekad, i Albaniju i Grčku, npr. u djelima Dubrovčanina, prevoditelja Novoga zavjeta, Stjepana Rose/Rusića.
Nu, u praksi, slovinski obaseže ono što bismo danas nazvali "hrvatski". Tu natezanje s istrgnutim citatima ne igra velike uloge. Posebno tematika, jer su za Dubrovčane (i ostale južne Hrvate), "Slovinci" nerijetko označavali i Gote, Ilire, Srbe, Bugare, pa i Madžare, Slovake.. iz folkloristike protuturske borbe. Nehajno upotrijebljeno ime ne znači puno, ako je ovlaš spomenuto. Posve je druga situacija kad se pojam slovinski rabi u identitetskom smislu neke etničke cjeline, a tu za većinu Dubrovačkih auktora nema dvojbe- to je isto što i moderni pojam "hrvatski". Jer, i jezik kojim pišu, kulturni krug u kojem obitavaju, komunikaciju kojom utječu na one izvan Dubrovnika..dakle, ljude s kojima su u komunikacijsko-kulturno-identitetskoj vezi, to su ostali Hrvati. najčešće iz najbliže okolice (Korčula, Hvar, Kotor..), pa iz malo dalje ( Split, Zadar,..), ter iz još dalje (Ozalj, Karlovac, katolici iz Bosne i Hercegovine za koje su se skrbili koliko su mogli).
Dakle, taj južnoslavenski kulturno-identitetski krug je hrvatski. Nitko osim Hrvata, izvan Dubrovnika, ne piše knjige iz raznih područja koje - osim hrvatskim- referencira i slovinskim ili ilirskim imenom. To čine Splićani, Sarajlije, Zadrani, Zagrepčani, Senjani, katolici Bosanci iz istočne Bosne (Tuzla, Olovo,..), Bačvani, itd. Tu je taj krug jasno definiran jer:
a) u njemu su samo i isključivo katolici
b) i to oni koji govore nekim razumljivim slavenskim jezikom u kom su jasno raspoznatljivi kulturni kodovi koji oblikuju jezik- dakle ne tobožnja dijalekatska raslojenost vida čakavštine i štokavštine (što bijaše promašenom opsesijom rane slavistike, na stranu i neki drugi motivi..), nego baš jezik kao nositelj kulturno-identitetskoga zajedništva i pripadnosti, o čem je lijepo pisao Ivan Pederin u linku kojeg sam dao:
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=136112
Nisu bez razloga o Sigetskoj epopeji i njenim refleksijama, ter drugim bitkama Hrvata u tom dobu pisali, ozbiljno, na nekom slavenskom jeziku toga doba, jedino i isključivo Hrvati: Zadranin Brne Karnautić, Dubrovčani Antun Sasin i Vladislav Menčetić, Senjanin Pavao Ritter Vitezović, Ozljanin Petar Zrinski, Makaranin Andrija Kačić Miošić,... Nitko od Slovenaca, Srba, Bugara, Muslimana...o tom nije ni progovorio u umjetničkom jeziku svoga doba, a ni- uz možebitnu pokoju iznimku- ni u historiografiji ili ljetopisima (dok kod Hrvata sve o tom vrvi, kad god su mogli).
Tu se jednostavno kristalizira moderna nacija kroz kulturu i jezik (tako je i besmisleno razdvajati tekar u 19. st. ozbiljnije naglašavanu razliku između čakavskoga i štokavskoga, kad su prvi dubrovački pjesnici kao Šiško Menčetić, u skoro 70% idioma "čakavski"; prvi pravi - iako neuspjeli- pokušaj ujednake hrvatske latinične grafije djelo je Dubrovčanina Rajmunda Đamanjića iz 1639. i ime mu je
"Nauk za pisati dobro latinskiema slovima rieči jezika slovinskoga kojim se Dubrovčani, i sva Dalmacija kako vlastitiem svojiem jezikom služi").
I odtud su besmislene "lovke" na neko protonacionalno ime, istrgnuto izvan konteksta. I odtud je jasno zašto glede južnih hrvatskih regionalnih literatura, poput Dubrovačke, Srbi mogu imati samo pamflete ili nezgrapne krparije, bez glave i repa. I odtud je posve jasno da je hrvatska književnost dobro opisan i razjašnjen mozaik u kojem se sve nalazi baš na nekom shvatljivome mjestu, i po primljenim, i po danim utjecajima.
Ne vidim što se tu ima dodati. Ako i bez jakoga proučavanja kulture, zdravorazumska izjava Miodraga Popovića:
nije dostatna- ja tu više nemam što reći.
[/TD]
[/TD]
[/TD]
[/TD]
[/TD]
