Pogledavši ta jezičnonacionalna prepucavanja s hrvatske strane u 19. st, vidi se da postoje dva- tri stava uz miješanje i mijenjanje.
1. postoji njeki hrvatski ili srpski jezik, u kom su Hrvati ili "stariji brat", ili je to sve njeka idila, ali je taj zajednički jezik više hrvatski po korijenima ili baštini: Gaj, Babukić, Jagić (mijenjanje stavova), Rački, Strossmayer, Maretić, Šulek, Veber, Iveković, Marcel Kušar, Nikola Andrić, pa ponekad Kurelac, Musić, Đuro Šurmin, Šenoa, Stjepan Ivšić, ...
2. postoji jedan jezik koji je više- različito obrazloženo- srpski, no sve je njekako izmiješano. U nekoj fazi, ili su Hrvati preuzeli srpski jezik, ili nisu, nego su to uvijek bila neka istojezična plemena: Imbro Tkalac, Šime Ljubić, A.T. Brlić, Natko Nodilo, Budmani, Rešetar, Luko Zore, ...
3. to je hrvatski kojeg su Srbi preuzeli (preko Vuka), ili je jedan jezik- u neku ruku, no on je "zapravo", kad se pročačka, hrvatski: braća Mažuranići, Kukuljević, Starčević, Ante Kovačić, Armin Pavić, Ivan Broz, Dragutin Parčić, braća Radići, Kumičić, Vjekoslav Klaić, Supilo, Matoš, ..
Prvi i treći stav se ponjekad miješaju ili isprepliću.