krinka5
Buduća legenda
- Poruka
- 26.647
Dozlaboga dosadna i naporna tema, ne mijenja se iz godine i godinu, tako da je najbolje rješenje napuštanje principa univerzalne gramatike i podhitno hirurško ili lasersko odstranjivanje Wernicke i Broca dijelova mozga. Bolje je i biti mutav nego svakodnevno trkeljati o ubogom vlasništvu nad jezikom.
"Sto je naročito značajno za problem etnogeneze pojedinih južnoslovenskih naroda, među njima i Srba, smer jezičke i političke asimilacije nije morao biti isti: manja grupacija mogla je nametnuti svoje vođstvo i ime većoj, prihvatajući istovremeno njen jezički izraz: ono što se desilo s normanskim Rusima i turskim Bugarima svakako da se još lakše dogadjalo u međusobnim odnosima slovenskih plemena. Dodatni činilac unifikacije slovenskih dijalekata na Balkanu moglo je biti dejstvo predslovenskih supstrata, o kojem najočitije svedoče brojna geografska imena antičkog porekla koja su Srbi na prostoru svog naseljavanja preuzeli od zatečenog stanovništva. Na primer, činjenica da je prelaz šč > št osim bugarskog jezika zajednički rumunskom može biti u vezi s nekadašnjom postojbinom Rumuna u prostoru između Srba i Bugara.
Iz svega ovoga sledi da u prvim vekovima života Slovena na Balkanu nismo imali nikakav pravolinijski razvoj na podlozi donetoj sa sever, već, mnogo pre, mešanja i stapanja koje su do X veka mogla bitno preobraziti prvobitnu jezičku, a takođe i etničku i kulturnu osnovicu svakog pojedinog plemena, pa i Srba. Ona nit starosrpskog jezika koju smo uspeli da prosledimo od njegovih najranijih spomenika s kraja XII veka do dvesta-trista godina starijeg onomastičkog materijala kod Porfirogenita ne može nam stoga biti vodilja pri daljem spuštanju u prošlost kroz spis "O narodima" do VII veka i doseljenja Srba u Dalmaciju."
A. Loma, Neki slavistički aspekti srpske etnogeneze, Zbornik Matice srpske za slavistiku, 43, Novi Sad 1993, str. 111.
Nešto slično ima i kod Bezlaja kad je radio studiju o ranim mikrotoponimima i hidronimima na Balkanu.
"Vsi ti primeri, ki bi jih bilo mogoče še dopolniti, bi kazali, da se je neki vzhodnoslovanski migracijski val udeležil slovanske kolonizacije v Alpah. Ni prišel na jug dalje kakor samo do tržaškega zaliva. Na današnjem slovenskem ozemlju se pojavljajo njegovi sledovi v vsem zahodnem pasu, udeležil se je pa tudi kolonizacija malo rodovitnih, goratih predelov na črti Kras - Kolpa. Neki val z istimi karakterističnimi imenskimi bazami je koloniziral tudi dele Podrinja, verjetno tudi Bolgarske."
![]()
France Bezlaj, Stratigrafija Slovanov v luči onomastike, Južnoslovenski filolog, 23-24, 1958-1960, str. 89.
Grafenauer se dodatno poziva na Zaimova i Trubačeva.
"...upozoravaju naročito Bezlajeva istraživanja da je pri uopštavanju zaključaka iz dijalektologije potrebno znatno više opreznosti, naročito u tom smislu što treba imati na umu mnogostruka međusobna mešanja kolonizacijskih tokova. Tako je, na primer, među mikrotoponimima u Sloveniji, Bezlaj otkrio sloj kog nema ni u Istri, ni istočno od Kupe do Podrinja, da bi se tek tu, kao i kod Istočnih Slovena, ponovo pojavio; druga takva grupa pojavljuje se samo u Štajerskoj, Srbiji i Makedoniji, treća samo u Koruškoj, Dolenjskoj i kod Zapadnih Slovena, a neke su, opet, vrste ograničene samo na različita južnoslovenska područja. Sličnu sliku daje i probna sveska Etimološkog rečnika, koji je Trubačev za nekoliko reči ilustrovao i kartografskom slikom rasprostranjenosti njihovih različitih oblika. Sve to upozorava na udruživanje vrlo raznolikih različitih tokova na celom južnoslovenskom području (tako npr. da je neki istočnoslovenski migracijski val sudelovao u slovenskoj kolonizaciji u Alpima, val istih karakteristika je takođe kolonizovao delove Podrinja, a verovatno i Bugarske, - Bezlaj, 89)."
![]()
![]()
![]()
Bogo Grafenauer, Pitanje srednjovekovne etničke strukture prostora jugoslovenskih naroda i njenog razvoja, JIČ, br. 1-2, 1966, str. 22-23.
Kako ovo objasniti na najjednostavniji mogući način "nacionalnim radnicima" i internetskim čuvarima jezika?
Ne samo da nismo sigurni od kada su Srbi pričali štokavicom (i da li su je uopšte koristili prilikom doseljavanja) već nepostoji ni jedan lingvista koji tvrdi da je štokavština isključivo srpska. I Okuka koji kaže da je štokavica nastala "na teritoriji srednjovekovne srpske države " tome dodaje "i njenih susednih, severnih i zapadnih oblasti" , slično njemu Belić kaže da se imena Srbin, Hrvat ne poklapaju s dijalektima pa iako ima Srba samo štokavaca .. Hrvata ima i štokavaca i čakavaca i kajkavaca . Ivić ide još dalje pa to pravilo (da dijalekti nisu isto što i nacija ) primenjuje na najizraženiju jezičku liniju koja razdvaja 23 izoglose a nalazi se na samom zapadu Bugarske. Ivić tu liniju ne vidi kao nacionalnu granicu, iako se radi o dva jezički najudaljenija susedna idioma koja pripadaju različitim granama južnoslovenskog jezika . Da usput pomenem Rešetara čiji su stavovi poznati ili Popovića sa njegovim poimanjem šćakavice (što jeste diskutabilno) a ipak sa stavom o njenom anacionalnom karakteru.
I zaista, ovi autori su u pravu jer kada se pogledaju prvi istorijski zabeleženi obrisi hrvatske države (a to je kod Porfirogenita), veliki deo tog područja jesu štokavske oblasti (područje Plive , Imotskog , Livna ). To što je u srednjevekovnoj hrvatskoj državi čakavština u pisanom obliku bila dominantna ne daje nam za pravo da pomenuta štokavske oblasti nazovemo srpskim jer za tako nešto nemamo nikakve potvrde (naprotiv).
Da pomenem i to što se o "nacionalnim" (možda pravilnije; narodnim) jezicima može govoriti tek kasnije , negde od XII stoleća.
Kao što se da primetiti ovde sa jedne strane imamo tu tvrdnju o nespornom srpstvu štokavice a s druge strane imamo ovog bizarnog Hrobija koji štokavski hrvatski vidi kao genetički poseban jezik i pri tom se poziva na jednako bizarne tvrdnje koji to "dokazuju" . A dovoljno je videti samo šta o tome misli Brozović u novijem radu;

Dalibor Brozović, O dijaktologiji kao jezikoslovnoj disciplini , st. 5, HAZU , Zagreb 2005.
Možemo sad očekivati gomilu poveznica pomenutog kultur-tregera

Na ovo sve nadovezuje se pitanje da li je jezik kojim govore današnji Hrvati , Bosanci , Crnogrci i Srbi jedan jezik ili su to sve različiti jezici. Pa svakom laiku je jasno da Srbi i Hrvati u Slavoniji ili Sremu (bez obzira na njihove razlike) imaju sličniji govor nego njihovi sunarodnici Ličani (Srbi ili Hrvati) . Uostalom to nije ništa drugo nego što je konstatovao Brozović .
Ovo sve znači da je Kordićka 100% u pravu kada tvrdi da je to jedan jezik ako se za kriteijum uzme inteligibilnost , odnos sličnosti i različitosti i genetičnost jezika . Međutim Kordićka je zaboravila da je jezik i politička kategorija, i nije samo stvar što se ovde jezik doživljava kao reprezent nacionalnog identiteta (pogrešno naravno) , već što se jezik oduvek koristio kao sredstvo postizanja političkih ciljeva (bilo kod vladara, bilo kao instrument nacionalnog programa) . Zato je simpatična nemuštost i zbunjenost intervjuisanih kroatista, očigledno im je bilo teško da jasno kažu da Kordićka treba da batali nauku pošto je jezik prvorazredno političko pitanje. Verovatno im je kao jezikoslovcima (znači i znanstvenicima) to bilo sramno izustiti, mada je takvo stanovište potpuno legitimno a što se mene tiče i tačno .
Poslednja izmena: