Čiji je naš jezik

[Игорь]

Збигњев Голомб о коренима балканизације језикā:

[Zbigniew Gołąb, The origins of the Slavs: a linguist's view, Slavica Publishers, Inc., 1992, 62.]

 

[Bogun2]

On ovde pod balkanizacijom podrazumeva svojevrsnu romanizaciju?

 

[Игорь]

On ovde pod balkanizacijom podrazumeva svojevrsnu romanizaciju?

Утицај балканскога романскога супстрата.

 

[Пилипенда]

Bolje da se mi vratimo na prvotno pitanje: čiji je naš jezik.

Budući das je tema odavno propala, da napišem nješto suvislo:

1. moj jezik je hrvatski, a vaš vjerojatno srbski.

2. No.... Sve su ove rasprave unekoliko zanimljive, no u konačnici svode se na puhanje u prazno.
Oni koji drži da su hrvatski i srbski dva jezika, kao i oni koji smatraju da su inačice jednoga jezika- ne
će odustati od svojih stajališta pred bilo kakovim argumentima (iako je većina ovdje rabljenih
slabe kakovosti). Uvijek u jezikoslovlju, povijesti, ...ima dosta manevarskoga prostora za razbacivanje
citatima navodno podkrjepljujućima vlastiti stav, a budući da ne postoji neki konačni uobličeni
općeprihvaćeni skup tvrdnja, na koncu se sve svodi na Weinreichovo staro: “Jezik je dijalekt
naoružan vojskom i mornaricom”. I to sve rješava.

Jedino što bi, možda, bilo neloše reći je: linguistika kao humanistička znanost nije
nešto jako uvjerljivo i “tvrdo”. Iako je “znanstvenija” od teorije književnosti ili filozofije ili,
vjerojatno, povjesnice- nedostatna je, zajedno sa svim argumentima i “argumentima”.
Sami linguisti nerado potežu to pitanje, jer ono im ruši struku i oduzima “gravitas” njihovu
statusu znanstvenika, no svatko tko je ozbiljnije zabrazdio u to područje, zna da neki
dijelovi linguistike jesu spoznajno vrjedniji od drugih, dok su ovi baveći se standardologijom,
jezičnim samobitima, pitanjima o broju jezika, policentričnim i-ili bliskosrodnim različnim
jezicima... klimavi i uglavnom polemičke naravi..

Vjerojatno su najkorektniji linguisti koji javno kažu da je jezik tako općenit
fenomen- poput života, smrti, morala, rata, samosvijesti, slobode volje, ...da ga
je strogo definirati tako da bi bio općeprihvaćen u obaviještenim krugovima- nemoguće.

Лијепа тема, додуше мало исувише „заторлачена” при крају.

Једно од неколицине питања на које ни од једног кроатисте нећете добити јасан одговор је:
„Који је научни (језикословни, лингвистички) критериј за одлучивање о томе да ли нека два (било која) идиома припадају једном те истом језику или се ради о различитим језицима?”
Иначе свезнајући језикословци ту почињу муцати и по правилу измуцају „одговор” управо налик оном што је Урбан Хробоатос откуцао у овој теми коју страну испред:
„...svatko tko je ozbiljnije zabrazdio u to područje, zna da neki dijelovi linguistike jesu spoznajno vrjedniji od drugih, dok su ovi baveći se standardologijom, jezičnim samobitima, pitanjima o broju jezika, policentričnim i-ili bliskosrodnim različnim jezicima... klimavi i uglavnom polemičke naravi...”
Међутим, чим се нађу у прилици да ту климавост и полемичност покажу на конкретном примјеру разграничавања српско/хрватског, цврц Миљојко! У том примјеру разматрања идиома код којих је подударност веома велика, разумљивост потпуна, а дијалекатска основа иста, климава и полемична лингUистика одједном постаје укрутбена кроатистичка знаност која апсолутно поуздано и недвојбено установљава да је хрватски идиом тисућљетно и самобитно различит језик у односу на српски. За свако научно утемељење, образложење, поткријепу таквог недвојбеног закључка, враћамо се на ону стару климаву и полемичну лингвистику... И тако у круг... Док се свима не заврти у главама.

 

[Пилипенда]

Ovo spada u rasprave iz 19. stoljeća. Nu:

1. nedvojbeno postoji dijalekatski južnoslavenski kontinuum
od Karavanki do Crnoga mora.

2. razni narodi su se na tim područjima iskristalizirali mješavinom jezika,
religije, državne uprave, kulture itd.

Pokušati "uvjeriti" nekog na osnovu dijalekta, i to na razini pučkog
govora sela, nije ni smiješno, nego je absurdizam kao u Montyja Pythona.
Ljudi se nacionalno osjećaju tako kako jesu, i to nije ništa prolazno, nego
trajno i definitivno. A koji je dijalekt bliži ovom ili onom- nevažno je, vjerojatno
tehnički- dijalektološki zanimljivo, no nema nikakvih reperkusija.

Трајно и дефинитивно? Нема реперкусија? Е, мој Пилипенда...

 

[Mrkalj]

Moram ovaj genijalni Lekijev dijagram, koji tako mnogo govori u tako malo teksta, i ovde da iskopiram:

-----------------------------------------Срби---------------------------Словенци-----------------------------Хрвати

до 16 века:------------------------штокавци------------------------ кајкавци-----------------------------чакавци
од 16 до 19 века:----------------штокавци------------------------ кајкавци----------------------чакавци и кајкавци
после 19 века:--------------------штокавци------------------------кајкавци----------------штокавци, чакавци и кајкавци.

Ствар је јасна.

после 20. века:--------------------штокавци------------------------кајкавци----------------штокавци, чакавци, кајкавци и торлаци.

ЗаборавЕо си "Карашевске Хрвате".

 

[Mrkalj]

BROZOVIĆ, DALIBOR. 1992a. Serbo-Croatian as a Pluricentric Language.

 

[Urvan Hroboatos]

BROZOVIĆ, DALIBOR. 1992a. Serbo-Croatian as a Pluricentric Language.

I što uopće znači ovaj stari slijed ? Brozović je u raznim okolnostima branio samobit hrvatskoga, a pritom se služio instrumentarijem linguistike koji mu je bio pri ruci. Taj je instrumentarij od 2. svj.rata (zapravo malo prije, nu za širu javnost tekar od rata) počeo rabiti pojmove jezičnih varijanti i osvrtati se na standardne jezike- do Praške škole, standardni jezici uopće nisu bili predmetom izučavanja linguistike.

U tom je surječju Brozović kasnih 60-ih i 1970. postavio teoriju o standardnome policentričnome hrvatskosrpskome jeziku, u knjizi "Standardni jezik", 1970. Knjiga je bila utjecajna, kao i još njeke Brozovićeve ideje. Nu, već onda bila je kritizirana kao nepotpuna, i Stjepan je Babić 1970. odbacio tu teoriju, ter u tekstu "Lingvističko određenje hrvatskoga književnoga jezika", odredio hrvatski kao zaseban jezik, a ne dio njekoga "nadjezika".

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=116717

Brozović se bio upetljao u razne teorijske konstrukte, njeke smislene i produktivne, druge pak jalove i beznačajne. Za njega bi se moglo reći da se nije oslobodio južnoslavenskih ideologema, što je i dovodilo do češćih razlaza između njega i većine drugih hrv. jezikoslova. Tu nikakva tobožnja narav štokavštine nije bila u pitanju, nego sporovi oko fonologije i datiranja početka hrvatskoga književnoga jezika.

 

[Mrkalj]

 

[Urvan Hroboatos]

Uistinu očekuješ da se njetko ozbiljno bavi Kordićkom, ženskom koja je svoje odsvirala davno ?
Za koju se njezin domaćin nije usudio prikazati rezultate glasovanja, jer bi bili porazni ?
Koju su svi linguisti odpilili, a najvažniji se uglavnom nisu ni osvrnuli. A oni koji pak jesu, rastrančirali su njezin komesarski stil na tripice.

Propali pokušaji neojugovića su više vrijedni prijezira nego osvrta. Pogotovo jer je na tu temu baš sve rečeno.

 

[Mrkalj]

Uistinu očekuješ da se njetko ozbiljno bavi Kordićkom, ženskom koja je svoje odsvirala davno ?
Za koju se njezin domaćin nije usudio prikazati rezultate glasovanja, jer bi bili porazni ?
Koju su svi linguisti odpilili, a najvažniji se uglavnom nisu ni osvrnuli. A oni koji pak jesu, rastrančirali su njezin komesarski stil na tripice.

Propali pokušaji neojugovića su više vrijedni prijezira nego osvrta. Pogotovo jer je na tu temu baš sve rečeno.

Nek je sve što kažeš tačno, a sve je upravo obratno, ipak je trebalo pune tri godine nakon cunamija koji je podigla njena knjiga da Snježana Kordić dospe na državnu televiziju (što je potvrda održivosti njenih teza) i da tamo argumentovano, za razliku od tebe, bez etiketiranja, za razliku od tebe, smireno i bez narcisističkog patosa, za razliku od tebe, objasni o kakvoj se to paralelnoj realnosti u Hrvatskoj radi. Preporučujem gornji video, isplatiće se sat utrošenog vremena.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Kaže onaj HAZU akademik:

Prva je, da svaki narod pa tako i hrvatski ima pravo svoj jezik zvati svojim imenom, i da to ne mogu promijeniti nikakve jezične teorije niti mišljenja, jezikoslovaca o tome da li je on s nekim drugim jedan ili dva jezika. To smo postigli, to je ušlo u sve naše dokumente, i nadam se da se to nikada neće mijenjati.

Ovo je tipični primjer za situaciju kada neko ne barata argumentima. Odakle to pravo, da se jezik imenuje kako se hoće? Postoji li ijedan jedini međunarodno-pravni dokument, bilo važeći bilo neki što je nekada u prošlosti bio na snazi, koji je definisao to pravo? Postoji li neki pravno neobavezujući dokument koji se tim pitanje bavi ili ga se bar u značajnoj mjeri dotiče?

Akademik Damjanović po mom mišljenju reflektuje sopstvene želje (ili one koje su indoktrinisane kroz obrazovanje i zajednicu u kojoj se kreće) i podmeće ih kao, tobože, činjenicu. A da preovlađuju ispolitizovanost i određene ideološke ambicije, otkriva se i u (neutemeljenom) insistiranju na dotičnome, kao i docnije izražavanju nade da se nikada (sic!) to neće promijeniti; što je apsurd za jednog tako velikog intelektualca...

Nije mu logična ni druga nelingvistička 'činjenica' koju pokušava kao takvu predstaviti; ispada kao da čovjek preti da se niko izvan jedne države ne miješa. To je van svakog razuma, a naravno i prirodi nauke, koja je u svojoj osnovi globalna i ne mari za kojekakve političke granice. Svako ko ima pero i potrebni um, može i treba da se 'miješa' - pogotovo ako unutar neke zajednice preovladava kruti i jaki politički uticaj, ili vlada jednoumlje, kada je miješanje sa strane - lijek za održavanje zdravog razuma i naučnih standarda.
Ukoliko je htio reći da nema obaveze da jezikoslovna elita u Hrvatskoj (ili negdje drugdje) posluša te savjete, pa to je naravno jasno i van je svake pameti posebno naglašavati. No ovako osporavati ljudima u inostranstvu da se bave naukom, vođeno nekakvim nacionalističkim izolacionizmom, sramotno je za jednoga akademika.

P. S. Dr Damjanović baš bijesan neki čova...

 

[Mrkalj]

Kaže onaj HAZU akademik:

Stjepan Damjanović: Prva je, da svaki narod pa tako i hrvatski ima pravo svoj jezik zvati svojim imenom, i da to ne mogu promijeniti nikakve jezične teorije niti mišljenja, jezikoslovaca o tome da li je on s nekim drugim jedan ili dva jezika. To smo postigli, to je ušlo u sve naše dokumente, i nadam se da se to nikada neće mijenjati.



Ovo je tipični primjer za situaciju kada neko ne barata argumentima. Odakle to pravo, da se jezik imenuje kako se hoće? Postoji li ijedan jedini međunarodno-pravni dokument, bilo važeći bilo neki što je nekada u prošlosti nastao, koji je definisao to pravo? Postoji li neki pravno neobavezujući dokument koji se tim pitanje bavi ili ga se bar u značajnoj mjeri dotiče?

Akademik Damjanović po mom mišljenju reflektuje sopstvene želje (ili one koje su indoktrinisane kroz obrazovanje i zajednicu u kojoj se kreće) i podmeće ih kao, tobože, činjenicu. A da preovlađuje ispolitizovanost i određene ideološke ambicije, otkriva se i u (neutemeljenom) insistiranju na dotičnome, kao i docnije izražavanju nade da se nikada (sic!) to neće promijeniti; što je apsurd za jednog tako velikog intelektualca...

Nije mu logična ni druga nelingvistička 'činjenica' koju pokušava kao takvu predstaviti; ispada kao da čovjek preti da se niko izvan jedne države ne miješa. To je van svakog razuma, a naravno i prirodi nauke, koja je u svojoj osnovi globalna i ne mari za kojekakve političke granice. Svako ko ima pero i potrebni um, može i treba da se 'miješa' - pogotovo ako unutar neke zajednice preovladava politički uticaj, ili vlada uniformnost, kada je miješanje sa strane - lijek za održavanje zdravog razuma i naučnih standarda.
Ukoliko je htio reći da nema obaveze da jezikoslovna elita u Hrvatskoj (ili negdje drugdje) posluša te savjete, pa to je naravno jasno i van je svake pameti posebno naglašavati. No ovako osporavati ljudima u inostranstvu da se bave naukom, vođeno nekakvim nacionalističkim izolacionizmom, sramotno je za jednoga akademika.

To je to shvatanje "nauke" u Zagrebu, HAZU-logija. Zar Damjanovićeve reči ne podsećaju na Hrobijeve kada kaže "Uzalud vam trud svirači, kolje vas realnost na terenu."? Ili kad Brozović objašnjava doktrinu te škole: Dalibor Brozović (akademik, potpredsednik Hrvatske i predsednik Sabora): "Naša je taktika da se unose nova, moderna, 'napredna' općelingvistička teorijska shvaćanja; ona se čine neutralna, ali kad se jednom te ideje prihvate i 'odobre', onda se izađe s njihovim konzekvencijama, pozitivnima i korisnima za hrvatske težnje, a za jači otpor i protivljenje tada je već kasno. (Zagreb 1996, 46)? Dakle, prvo pišeš nešto što je naizgled neutralno, a nakod 10 godina počneš to isto da tumačiš kako ti odgovara, a prema planu koji si imao kad si pre 10 godina to napisao. I onda Damjanović može da izjavi "mi smo postigli". To, naravno nije nauka, to je (dnevno)politička propaganda.

Uskoro ću, kad prođe mundijal, staviti citat akademika HAZU koji svedoči o tome šta je cilj HAZU.

 

[Pumpaj Dinstanović]

To je to shvatanje "nauke" u Zagrebu, HAZU-logija. Zar Damjanovićeve reči ne podsećaju na Hrobijeve kada kaže "Uzalud vam trud svirači, kolje vas realnost na terenu."? Ili kad Brozović objašnjava doktrinu te škole: Dalibor Brozović (akademik, potprědsědnik Hrvatske i prědsědnik Sabora): "Naša je taktika da se unose nova, moderna, 'napredna' općelingvistička teorijska shvaćanja; ona se čine neutralna, ali kad se jednom te ideje prihvate i 'odobre', onda se izađe s njihovim konzekvencijama, pozitivnima i korisnima za hrvatske težnje, a za jači otpor i protivljenje tada je već kasno. (Zagreb 1996, 46)? Dakle, prvo pišeš něšto što je naizgled neutralno, a nakod 10 godina počneš to isto da tumačiš kako ti odgovara, a prema planu koji si imao kad si prě 10 godina to napisao. I onda Damjanović može da izjavi "mi smo postigli". To, naravno nije nauka, to je (dnevno)politička propaganda.

Uskoro ću, kad prođe mundijal, staviti citat akademika HAZU koji svedoči o tome šta je cilj HAZU.

To me Brozovićevo malo podsjeti na mnoge priče iz Crne Gore; tako je rečeno da su crnogorski i srpski po svemu sudeći jedan te isti jezik, što je i većinsko stanovište, ali je sada već isuviše kasno za nekakve promjene na tom planu; ili kada je ukazivano na određene rupe u veksilološkoj utemeljenosti državne zastave CG i kada su u jednom trenutku vodeći heraldičari na dotične čak i ukazali (a sve, kao i prethodno, pod velom određene potrebe za 'nacionalnim pomirenjem' podijeljenog crnogorskog društva, koje barem u određenim segmentima podsjeća na eto recimo ukrajinsko); onda je rečeno (2007. god.) pa evo već tri godine mlatimo ovom zastavom, još od 2004, pod tim smo izvojevali i samostalnost; prekasno je sada to mijenjati

Uzgred, kada smo već kod Crnogoraca, a baš apropo toga što je bio izjavio akademik Damjanović, eto jednog izvrsnog primjera u kojem ljudi izvan zemlje prvenstveno učestvuju u oblikovanju književno-jezičkog standarda. U slučaju crnogorskoga jezika, to su uradili prvenstveno ljudi van Crne Gore, i to u prvom redu upravo hrvatski jezikoslovci. Domaća naučna elita bila je tom prilikom zaobiđena; i ne samo to, već se vrlo glasno ogradila (u određenom smislu i javno iskritikovala) stvoreni standard (u određenom smislu nametnuti izvana)...
Možda Damjanović uopšte nije htio reći ništa o naučnicima, odnoseći se zapravo samo na političku odluku državne elite (kao u ovom slučaju navedenom; volio bih čuti inače šta on misli o standardizaciji crnogorskog književnog jezika), u kojem smislu su onda njegova stanovišta u potpunosti oslobođena naučnih pogleda i jednostavno predstavljaju političku mantru.

 

[HamzaHumo]

Ja ga licno zovem Jugoslovenski jezik, kad me neko pita kako govorim. Taj jezik je maternji u 4 drzave na zapadnom balkanu. Sva ostala imena su politicke igre po mom misljenju, religijske gluposti kao i sve ostalo kod nas.

Sto se tice pisma, cirilica je dosljednija od latinice jer ima dosljednija zvucna slova za nj, lj, dz koja su kako se vidi u latinici napravljena od dva slova. Znaci latinica nije napravljena za taj jezik kao cirilica, za sad.

 

[Pumpaj Dinstanović]

volio bih čuti inače šta on misli o standardizaciji crnogorskog književnog jezika

Samo da podsjetim, dotični Stjepan Damjanović je glavom i bradom jedan od standardizatora crnogorskog književnog jezika (trio koji sačinjava zajedno sa Josipom Vončinom i Josipom Silićem).

 

[Mrkalj]

Možda Damjanović uopšte nije htio reći ništa o naučnicima, već samo na političku odluku državne elite, u kojem smislu su onda njegova stanovišta u potpunosti oslobođena naučnih pogleda i jednostavno predstavljaju političku mantru.

Biće kristalno jasno kada postavim taj citat što najavih, posle mundijala.

 

[Mrkalj]

Ja ga licno zovem Jugoslovenski jezik, kad me neko pita kako govorim. Taj jezik je maternji u 4 drzave na zapadnom balkanu. Sva ostala imena su politicke igre po mom misljenju, religijske gluposti kao i sve ostalo kod nas.

Prvo, "jugoslovenski jezik" bi trebalo da bude jezik Jugoslovena, znači - i Slovenaca i Makedonaca, (pa i Bugara, jer pridev od Jugoslavija bio bi jugoslAvenski), a on to nije. Drugo, zar i taj naziv sam po sebi nije "politička igra".

Jedini naučno opravdan naziv jezika je srpski. Ne zato što sam ja Srbin, pa mi se tako sviđa, nego zato što je taj jezik razvijen u srpskoj srednjovekovnoj državi (Raška, Zeta, Bosna, Hum) i govore ga kao maternji svi koji su iz te države poreklom, pa tako tako i na područjima na koja su ga nesrećom prisilnih migracija pred Turcima doneli i raširili.

 

[HamzaHumo]

Prvo, "jugoslovenski jezik" bi trebalo da bude jezik Jugoslovena, znači - i Slovenaca i Makedonaca, (pa i Bugara, jer pridev od Jugoslavija bio bi jugoslAvenski), a on to nije. Drugo, zar i taj naziv sam po sebi nije "politička igra".

Ne, ja smatram da se u Makedoniji prica Bugarski jezik. A sto se tice slovenaca, oni nisu juzni slaveni, i taj jezik je Slovenacki. To sto je Slovenija bila u drzavi Jugoslaviji nema veze. Oni su cetralno evropski slaveni, ili zapadni slaveni (slavenocentricna orjentacija) sa Cesima, Slovacima i Poljacima. Slovenija cak po mom misljenju nije Balkanska zemlja, geografski 2/3 Slovenije su iznad Trst-Odesa linije. Sto se tice odrednice Jugoslovenski, ili jugoslavenski, ja ne pravim razliku kao ti, to je geografska odrednica a ne politicka--South slavic language.
Sto se tice Bugarskog jezika, on je istocno slavenski a ne jugoslavenski jer je slican Ruskom i Ukrajinskom. I Soci u Rusiji je na jugu kao i Bugarska ali se taj Ruski ne naziva jugoslavenskim.

A sto se tice toga gdje je nastao, nastao je tamo gdje se prica, znaci od Trsta do Kumanova, Od Subotice do Jadrana. Tu gdje se govori, tu je nastao. To nije olovka da je ti stavis u rasku fabriku i kazes u Raskoj je nastao.

 

[Лекизан]

Prvo, "jugoslovenski jezik" bi trebalo da bude jezik Jugoslovena, znači - i Slovenaca i Makedonaca, (pa i Bugara, jer pridev od Jugoslavija bio bi jugoslAvenski), a on to nije. Drugo, zar i taj naziv sam po sebi nije "politička igra".
Jedini naučno opravdan naziv jezika je srpski. Ne zato što sam ja Srbin, pa mi se tako sviđa, nego zato što je taj jezik razvijen u srpskoj srednjovekovnoj državi (Raška, Zeta, Bosna, Hum) i govore ga kao maternji svi koji su iz te države poreklom, pa tako tako i na područjima na koja su ga nesrećom prisilnih migracija pred Turcima doneli i raširili.

.

 

[Mrkalj]

A sto se tice slovenaca, oni nisu juzni slaveni, i taj jezik je Slovenacki. To sto je Slovenija bila u drzavi Jugoslaviji nema veze. Oni su cetralno evropski slaveni, ili zapadni slaveni (slavenocentricna orjentacija) sa Cesima, Slovacima i Poljacima. Slovenija cak po mom misljenju nije Balkanska zemlja, geografski 2/3 Slovenije su iznad Trst-Odesa linije.

A tzv. hrvatski kajkavci, jesu ti i oni sa Slovencima u grupi?

Tu gdje se govori, tu je nastao.

Misliš, kao engleski je nastao i u Kanadi i u Australiji i na Novom Zelandu i u Americi?

 

[Mrkalj]

Samo da podsjetim, dotični Stjepan Damjanović je glavom i bradom jedan od standardizatora crnogorskog književnog jezika (trio koji sačinjava zajedno sa Josipom Vončinom i Josipom Silićem).

I podbratkom.

 

[HamzaHumo]

A tzv. hrvatski kajkavci, jesu ti i oni sa Slovencima u grupi?

Zavisi koji. Ima u zagorju/medjumurju onih koje ti i hrvati smatraju hrvatskim, ali blizi je slovanckom. Ali kajkavsko podrucje je sire od tog kraja kako i znas, ide i istocno od Zagreba i zapadno ispod Karlovca.

Misliš, kao engleski je nastao i u Kanadi i u Australiji i na Novom Zelandu i u Americi?

A hebi sad se forsiras. Takvi argumenti su suplji i trebao bi da ih se manes. Fino se zna da su Englezi kolonizovali te zemlje kao i Spanci svoje. Suprotno se ne zna za nas jezik.
Ipak, sto se tice engleskog jezika u cjelini, naravno da je u danasnjem obliku nastao gdje se prica, i u Americi, i u Kanadi, itd.

Plus, ti dobro znas da ovaj jezik koji govorimo nije donesen sa istoka. Postoje stari zapisi i u Hrvatskoj i Bosni i Srbiji koji ukazuju da se pricao neki slican jezik, ali ne ovaj danasnji. Dakle jezik kojim govorimo je stvoren tu na Balkanu.

 

[Urvan Hroboatos]

Kaže onaj HAZU akademik:



Ovo je tipični primjer za situaciju kada neko ne barata argumentima. Odakle to pravo, da se jezik imenuje kako se hoće? Postoji li ijedan jedini međunarodno-pravni dokument, bilo važeći bilo neki što je nekada u prošlosti bio na snazi, koji je definisao to pravo? Postoji li neki pravno neobavezujući dokument koji se tim pitanje bavi ili ga se bar u značajnoj mjeri dotiče?

Čudno retoričko pitanje. Za zdravorazumske situacije nisu potrebne nikakve pravne regule koje bi to izrijekom definirala. U bilo kojoj zabilježenoj prošlosti i sadašnjosti svaki je narod, na koncu, zvao svoj jezik kako je htio.

Akademik Damjanović po mom mišljenju reflektuje sopstvene želje (ili one koje su indoktrinisane kroz obrazovanje i zajednicu u kojoj se kreće) i podmeće ih kao, tobože, činjenicu. A da preovlađuju ispolitizovanost i određene ideološke ambicije, otkriva se i u (neutemeljenom) insistiranju na dotičnome, kao i docnije izražavanju nade da se nikada (sic!) to neće promijeniti; što je apsurd za jednog tako velikog intelektualca...

Opet čudno. Tko će imenovati neki jezik nego govornici toga jezika ? Oni, taj splet puka, inteligencije, vlasti... ti su kojih je zadnja.

Nije mu logična ni druga nelingvistička 'činjenica' koju pokušava kao takvu predstaviti; ispada kao da čovjek preti da se niko izvan jedne države ne miješa. To je van svakog razuma, a naravno i prirodi nauke, koja je u svojoj osnovi globalna i ne mari za kojekakve političke granice. Svako ko ima pero i potrebni um, može i treba da se 'miješa' - pogotovo ako unutar neke zajednice preovladava kruti i jaki politički uticaj, ili vlada jednoumlje, kada je miješanje sa strane - lijek za održavanje zdravog razuma i naučnih standarda.
Ukoliko je htio reći da nema obaveze da jezikoslovna elita u Hrvatskoj (ili negdje drugdje) posluša te savjete, pa to je naravno jasno i van je svake pameti posebno naglašavati. No ovako osporavati ljudima u inostranstvu da se bave naukom, vođeno nekakvim nacionalističkim izolacionizmom, sramotno je za jednoga akademika.

Damjanović polazi od povijesti, atko se opeče puše na hladno. Hrvatima je nijekan jezik, u nekoliko navrata, baš od stručnih i pseudostručnih, politikom vođenih krugova, i to u posljednjih 150 godina (odprilike). Negiralo se i ime (u akrobacijama Šafarika, u kojim pisce koji izrijekom zovu svoj jezik hrvatskim, tvrdi da ne pišu hrvatskim, nego zapravo srpskim), pa do toga da u inozemstvu, u doba SFRJ, nisu mogli za učenje svoga jezika upotrijebiti hrvatsko, nego isključivo srpsko-hrvatsko ime koje ovdje nije bilo prihvaćeno i doživljavano je kao nametnuto i strano.

Glede stranih stručnjaka (bolje- "stručnjaka"), golema većina rabi pojam hrvatski jezik, a ne neke dvojne ili sl. Nu, ako netko insistira na dvojnom imenu, a želi surađivati s hrv. stručnjacima, a pristupom koji je u bitnom protivan stajalištu svih relevantnih jezikoslova- onda ne vidim po čemu bi hrv. znalci s tim ljudima uopće imali posla. Ako želim nešto naučiti o nečemu, a moj je stav protivan onomu što je među 99% ljudi koji se tim bave i koji jesu najbolji znalci predmeta- onda sam ja jednostavno trknut u glavu ukoliko u tom miljeu želim nješto naučiti, i još popujem trubeći svoja stajališta za koja znam da su svima odbojna i skoro gadljiva.

P. S. Dr Damjanović baš bijesan neki čova...

Čovjeku se gade gluposti tipa koje nameću jugonacionalisti, a sam je inače
kao kamilica. Besmisleno je da nabrajam sve hrv. lingviste, stručnjaka na svim poljima,
kojima je to neprihvatljivo do te mjere da ne žele o tom ni razgovarati. To je prošlo svršeno vrijeme kao i Jugoslavija ili ratovanje lukom i strijelom.

 

[Urvan Hroboatos]

Samo da podsjetim, dotični Stjepan Damjanović je glavom i bradom jedan od standardizatora crnogorskog književnog jezika (trio koji sačinjava zajedno sa Josipom Vončinom i Josipom Silićem).

Damjanović, kao ni pokojni Vončina, uopće se nije bavio crnogorskim standardom, a ni baštinom. Autori tih djela (pravopis, gramatika) su Ivo Pranjković, Josip Silić i Adnan Čigrić.