Što se tiče samih Bogavčića i Radivojevića-Jurjevića - riječ je o istom rodu. Taj rod nije hrvatski, već po svemu sudeći humski. A koji su stanovnici prepoznati da su živjeli u poznom srednjem vijeku na njihovim posjedima, imamo zapisano u povelji vojvode Juraja Vojslalića, koju je nepoznati pisar napisao 12. avgusta 1434. godine pod Kreševom - Juraj vraća oteta imanja u zapadnom Humu i oko ušća Neretve vojvodi Pavlu, kneževima Nikoli i Vlatku Jurjevićima i knezu Vuku Vukićeviću:
Kao što vidimo Vekarić govori o ogromnom prilivu stanovništva na teritoriju Dubrovačke Republike u drugoj polovini XV vijeka (u knjizi je opisivao prilive stanovništva i tokom XIV i prve polovine XV vijeka koji takođe nisu beznačajni - naprotiv). Broj stanovnika Republike je sa nekih 55 000 iz 1426. godine porastao na 88 000 hiljada 1498. godine ("kao nikad prije i nikad kasnije"). Svaki treći stanovnik Republike je tada bio došljak (kao i svaki drugi stanovnik Konavala, dok je na Pelješcu bilo znatno više došljaka od starosjedilaca), ponajviše iz zaleđa. Sami Dubrovčani su te ljude u zaleđu nazivali Slovenima i Vlasima, odnosno u ćirilskim poveljama Srbima i Vlasima, a sredinom tog XV vijeka imamo i spomena Bošnjana.
Nije tačno da su Dubrovčani tada prilikom pada Despotovine, Bosne i Hercegovine u grad puštali samo rimokatolike, a pravoslavnima zatvarali granicu - tada su bezvoljno primili sve. Ali su ovi pravoslavni, kao i malobrojni bosanski krstjani (u Dubrovnik su tada izbjegli čak i uticajni bosanski krstjani kao recimo Butko Tumurlić) morali primiti rimokatoličku vjeru ukoliko su željeli trajno ostati na teritoriji Republike - što ogromnoj većini novopridošlih seljaka i nije predstavljao problem, oni su i ovako na tom području bili labilnih vjerskih ubjeđenja koje su nertijetko mijenjali zavisno od političkih promjena (Vekarić ih naziva "kriptohrišćanima"). Ono što nisu mijenjali su običaji, i ako bi crkva njih krenula da ih mijenja, tek tada su se bunili. Bitno im je bilo da im crkva, koja god to bila, poštuje njihove običaje, i liturgiju obavlja na njima razumljivom slovenskom jeziku - rimokatolička crkva je tu popuštala i dovodila slovenske sveštenike - glagoljaše.
Tek kada su se stvari stabilizovale poslije osmanskih osvajanja okoline Dubrovnika, e tek će tada Republika dozvoljavati naseljavanje samo rimokatolika i onih koji su bili spremni da to postanu (a takvih je tada bilo malo). Tako da će se u narednim vijekovima (ponajviše poslije Morejskog rata) na teritoriju Dubrovačke Republike naseljavati uglavnom samo rimokatolici, ponajviše iz zapadnog zaleđa grada.
Upravo je ovo povezano sa našom pričom, jer si nazvao naučnom fantastikom da su današnji Hrvati u dobroj mjeri i potomci Vlaha, Bošnjana i u manjoj mjeri i Srba - naravno u hrvatski narodonosni i nacionalni korpus će se sliti samo oni Vlasi, Bošnjani i Srbi rimokatoličke vjere (naravno bilo je tu još etničkih skupina). Primjer sa Dubrovnikom možemo preslikati na sve dalmatinske primorske gradove pod mletačkom vlašću - naravno tamo se već i neće sklanjati Srbi (sem u nekom zanemarljivom broju), već srednjovjekovni Hrvati, Bošnjani, Vlasi. A u zaleđe će Osmanlije naseliti "vlahe" - i to ne samo pravoslavne, već i one rimokatoličke vjere. Ti "vlasi" su već bili slovenizovani i dijelom izmješani sa Slovenima koji su ušli u status vlaha ili na koje su Osmanlije taj status proširili - a tu će sem ljudi sa etničkom vlaškom osnovom biti i Srba, Hrvata, Arbanasa, Bugara i čitavog niza drugih etničkih grupa. Oni će u svoj sastav usisati i one pohrvaćene Vlahe i Hrvate koje su zatekli ili koji će se kasnije vratiti na stara područja, a sigurno da ni njihov broj nije bio baš zanemarljiv. Upravo zato i tvrdim da su štokavska ikavica i ijekavica proširile svoj areal rasprostiranja uslijed osmanskih osvajanja.
Čini se da je ovo vrtnja u krug. Bez epskih pripovijedanja, ponovit ću glavno.
1.
a) glede teksta o naseljavanju srednje Bosne, to nije moj tekst, ngo iz Enciklopedije Jugoslavije 1982.
Svaki takav tekst ima i reference, pa se lako može vidjeti koje su reference za tu tvrdnju (EJ ne posjedujem,
nego je prepisano iz skeniranoga dijela, davno prije)
b) rekoh da sam navedeno prepisao iz Vegine knjige o staroj Bosni. Sigurno se u drugim tekstovima
koji se bave tim razdobljem mogu naći i imena ostalih plemena i rodova.
c) točno je da cijenim Ančića, no on nije Sv. Pismo. Uostalom- sve o egzaktoj identifikaciji
njekoga roda u 6. ili 7. stoljeću visoko je spekulativno, a njegove- Ančićeve- spekulacije o
tom nisu ništa bolje ni vjerodostojnije od onih Dominika Mandića koji je svugdje pronalazio
hrvatstvo pod kapom nebeskom. Tako, spekulacija o drugim slavenskim rodovima u, recimo, 7.
stoljeću može biti zanimljiva tema – Narentani i ostalo- no esencijalno je nevažna. Jer, ako se
njeko pleme nije jasno izdiferenciralo, narodnosno-jezično-kulturno-identitetski kao njetko drugi,
“ovaj, a ne onaj”- ono jest pleme kojim se predstavlja u njekim kasnijim spisima- recimo, 500 godina
kasnije- jer identitet nije nješto što se gubi tek tako, bez borbe. Nije realno da bi manjina ljudi koji
nemaju kulturnu prevagu, jasnu vojnu i drugu dominaciju, uspjelo nametnuti svoju samobit
njekom bitno drugačijem rodu. To se zbilo, n.pr., jedino u Irskoj gdje je engleska manjina
tijekom stoljeća uspjela potisnutu irski jezik- iako je identitet ostao preko katoličanstva- nu,
to je zaseban i dobro ilustriran slučaj: ta je borba anglizacije trajala preko 600 godina.
c) izgleda da ti hoćeš ovo: da se na njeki način jasno pokaže da su rodovi koji su se
naselili u 7. st. (ili nješto prije ili kasnije) bili hrvatski. To je nemoguće, za bilo koga, i za
bilo koju etniju na dokumentiran način. No, ono što je suvislo- da se zna da nekih velikih
pomaka u profilu stanovništvu nije bilo- recimo, 1300 ili 1400; da su po etničkim odlikama
ti ljudi, u srednjoj Bosni, Hrvati (a stranci kao saski rudari prirodno su se asimilirali); da ne
postoji povijesni presedan po kojem bi narodnosne značajke jednoga naroda (a
ne neke minorne skupine) nestale u etničkom elementu njekoga drugoga, ili
posve manjinskoga, nevladajućega sloja. Ili, d ane duljimo- radise o Hrvatima u
srednjoj Bosni jednostavno jer su njihovi potomci Hrvati, a da se nije zbio nikakav
radikalni rez u narodnosnoj supstanciji, od “gena” do kulture.
Toliko o Ančiću-te bilo kom drugom- jer spekulirati o tom tko je hrvatskoga
(ili nekog drugoga slavenskoga plemenskoga) podrijetla u 8. ili 9. stoljeću ne
samo da je jalovo, nego i smiješno. Hrvatski rod je “konačni proizvod”, a
taj se produkt nije zbio ni kroz kakave rezove niti lomove u identitetu, nego
je prirodnim tijekom dao ovaj, a ne njeki drugi rezultat. Ostalo su fikcije i tlapnje.
Glede “srblina i vlaha” još je Mandić- tu je bio uspješan- razjasnio da se radilo o
šljakerima, bauštelcima u staroj Bosni, i da sve te povelje u kojima se pojavljuju Srbi u
Bosni, te neminovno u tandemu s Vlasima- odnose se ne na domaće pučanstvo,
nego na gastarbeitere iz Srbije- iz koje je, tj. iz srpske pisarnice, i ušao taj nazivak u
bosanske i humske povelje.
Ne znam treba li ovo sumirati, no da razjasnim- tvoje je pitanje ahistorijsko.
Iz činjenica da je uređenje Bosne bilo rodovsko, da su domorodci u procesu
etničke razlučbe (i prije) identificirani po kulturnojezičnim značajkama kao Hrvati,
te da nije bilo njekog jačeg asimiliranja u drugačije definirane Hrvate koji bi tim
plemenima , domaćima, na bilo koji način izbrisali identitet, te ih pohrvatili- jasno
je da se u bilo kojem suvislom diskursu može govoriti samo kao o Hrvatima.
Sve ostalo je povijest po Broju Jedan iz Alana Forda.
2. tvoj upis o njekom navodnom velikom naseljavanju ne-Hrvata u Dubrovnik u 15. i 16. st.
pokazuje, kako bi Tuđman rekao “Vaše duboko nerazumijevanje”. Jer, mi posjedujemo
mnoštvo dokumenata o jeziku iz toga doba u Dubrovniku, a umjetnička književnost,
čakavsko-štokavska, javlja se oko 1470-1480, a narodnim jezikom pisana djela-
Vatikanski hrvatski molitvenik- oko 1380-1400. Nema nikakvih prijeloma u fizionomiji jezika
u cijelom tom dobu, i jezik je isti kao i 100 ili 200 godina kasnije. Sadašnji je novoštokavski
hrvatski, ijekavski, isti kod katolika u Dubrovniku i onih u Stocu ili Ravnom. Ali nije kao kod
pravoslavnih, kod kojih- neovisno o rječniku, vjersko-civilizacijskom- zapažamo jasne razlike u
odnosu na dubrovački, ili njeke bliske govore u Hercegovini kod katolika.
Baš je dijalektologija dobar pokazatelj da si u krivu. Pravoslavni, bilo Srbi, bilo srbizirani Vlasi,
jezično imaju značajke istočne štokavštine, za koju dijalektologija zna koja jest. I tu se vidi da
su sadanji Hrvati grkokatolici u Žumberku – kojima nitko ne odriče hrvatski identitet- podrijetlom
iz zone istočne štokavštine, te da su bili slavenizirani ili srbizirani. Čak bih rekao da su oni jedni
od rijetkih koji su, kad su se pojavili kod nas, u prvim zapisima izrijekom nazvani “Srbima”-a ne
Vlasima, kao većina kasnijih pridošlica. To su, ukratko, Hrvati srpskoga podrijetla (može i
crnogorskoga, nema veze). Druga je pak novoštokavska ijekvština kod katolika u dijelu
Hercegovine ili drugdje, koja potječe od zapadne štokavštine, što se vidi po njekim izoglosama.
Zaključno, ti si u pravu glede širenja novoštokavske ijekavice uzrokovanima migracijama. Nu,
nisi u pravu glede lociranja same štokavštine, ikavske i ijekavske, jer su u staroj Bosni obje
štokavštine supostojale, kao i sada, tako da je jedini rezultat potiskivanje ikavice u korist ijekavice-
iako je i ijekavica bila uvelike zastupljena, što znamo iz zapisa i djela, a i kasnije (npr.
Matija Divković u 17. st. koji je starobosanski domorodac, a piše ijekavski).
Ne bih više, ovo je previše pisanja ..
Vuk je naveo kao primjer pjesmu sa početka XVII vijeka, a ja sam ti postavio čakavski govor iz srca hrvatske srednjovjekovne države iz sredine XIV vijeka. Ne shvatam uopšte kakvo je to miješanje štokavaca sa čakavcima bilo u Zadru sredinom XIV vijeka? I u čemu se to miješanje ogleda kada nemamo riječi "šća" već čisto "ča"? Pročitaj još jednom onih Vukovih 17 razlika između štokavice i čakavice - ikavicu Vuk nije naveo kao šttokavsku karakteristiku, već je ona bila zajednička karakteristika i čakavaca i štokavaca na tom području. A imali smo i čakavaca ekavaca, baš kao što imamo i štokavce ekavce. To izgovaranje riječi "šta" ili "ča" je vještački proglašeno nekom krucijalnom razlikom između tobož dva različita jezika - zanemarujući da su na nekim područjima neki čakavci/ikavci i neki štokavci/ikavci govorili znatno bliže u odnosu na neke druge čakavce odnosno štokavce.
