Dobar dio ovih pisanja spada u kategoriju-tražili su odgovore, a nisu znali ni pitanja.
Budući da nisma stručnjak za to, mogu samo prenijeti glvna stajališta hrv. lingvista bavećih se tim.
1. Popović je, opći je stav, zastario, kao i Belić itd. (što ne znači da je bez vrijednosti).
2. važnija djela o toj problematici, koja noije do
kraja obrađena, ova su:
Zadnju knjigu imate na scribdu:
http://www.scribd.com/doc/44490426/Poredbeno-Povijesna-Gramatika-Hrvatskoga-Jezika-Ranko-Matasovic
Sam autor je u interviewu rekao:
http://www.matica.hr/Vijenac/vijena...atski_nikada_nije_ostvaren__jer_nije_postojao
Što mislite da će biti najviše kritizirano, neki segment kojim ste se najviše odmaknuli od dosadašnjih stajališta?
– Interes javnosti možda će pobuditi teza da
nešto što bi bio prasrpskohrvatski ili prasrednjojužnoslavenski nikada nije postojalo kao valjana jedinica genetske klasifikacije. U gramatici se iznose argumenti kojima se nastoji pokazati da je posljednji prajezik između praslavenskoga i suvremenoga hrvatskog bio
zapadnojužnoslavenski prajezik iz kojeg su se razvili ne samo svi hrvatski dijalekti i srpski i bosanski i crnogorski nego i slovenski. To znači da ne postoji zajednički prajezik iz kojega su potekli svi hrvatski dijalekti, kajkavski, čakavski i štokavski, koji bi bio različit od praslavenskoga. Kad su Slaveni došli u 7. stoljeću na obale Jadrana, oni su govorili praslavenski, ne prahrvatski, ne neki izdvojen, različit idiom od ostalih slavenskih dijalekata. Sve razlike među slavenskim jezicima mlađe su od toga razdoblja. Postojalo je neko jedinstvo, komunikacijska zajednica koja je obuhvaćala one govore iz kojih su potekli slovenski i hrvatski jezici, ali ne prahrvatski, koji bi obuhvaćao sva tri naša dijalekta. Tu su tezu u nekim oblicima zastupali i drugi lingvisti, ali ovdje je i jasno argumentirana. Ona je ključna za razumijevanje povijesti hrvatskoga jezika, odnosno povijesti standardnoga jezika. Naglašavam, ova se gramatika bavi standardnim jezikom, a dijalekte spominje usput.
Revidirate podjelu slavenskih jezika na istočne, zapadne i južne. Zašto?
– Ta je podjela naslijeđena iz 19. stoljeća, iz razdoblja kad se još nisu dovoljno jasno vidjeli kriteriji za tu genetsku supklasifikaciju. Genetska supklasifikacija sastoji se u tome da se vidi koji su sve prajezici postojali u povijesti jezika neke jezične porodice. Ta se klasifikacija zasniva na zajedničkim inovacijama, promjenama koje dijeli određeni skup idioma. Istočnoslavenski nije u tom smislu ista stvar kao i južnoslavenski. Niz zajedničkih inovacija, jezičnih promjena obuhvatio je sve istočnoslavenske idiome – ruski, bjeloruski i ukrajinski.
Takvih promjena koje bi obuhvatile sve južnoslavenske idiome – bugarski, makedonski, tzv. srednjojužnoslavenski, slovenski – nema.
A što ih povezuje?
– Postoje arhaizmi, neke osobine koje danas imaju ti jezici, a koje su naslijeđene iz praslavenskog. No to nije osnova za genetsku supklasifikaciju jer nam ne pokazuje da je postojalo komunikacijsko zajedništvo unutar kojega su se promjene širile do uvijek istih granica. Južnoslavenska je skupina jezika više zemljopisni pojam, to su slavenski idiomi koji se govore na slavenskom jugu, od Alpa do Soluna u Grčkoj.
Prajužnoslavenski jezik nije postojao u smislu u kojem je postojao praistočnoslavenski jezik. Za njega znamo gdje i kada se govorio i bio je jedinstven.
Koji je to problem srednjojužnoslavenskoga?
– Srednjojužnoslavenski je zgodan pojam kojim se opisuje skup dijalekata među kojima je dolazilo do zajedničkih dodira i međusobnih utjecaja, posebno utjecaja štokavskih govora na čakavske i kajkavske, zbog masovnih migracija stanovništva prigodom dolaska Turaka, gdje su mnogi štokavski govori preplavili čakavske i kajkavske. Riječi su se posuđivale, proširile su se naknadne glasovne promjene. Nije postojao srednjojužnoslavenski prajezik različit od praslavenskog. To je bitno da bi se razumjelo što je to hrvatski, jer čakavski i kajkavski jednako su hrvatski kao i štokavski.
.....
Sumarno, dvije-tri primjedbe:
1. zadnja suvisla genetska klasifikcija je na zapadni i istočni južnoslavenski.
Zapadni obuhvaća od sadašnjeg slovenskog do crnogorskog, a istočni
bugarski i makedonski. Ostalo je zanimljivo, ali podložno spekulacijama.
2. većinski je stav hrvatske tipolingvstike i povijesne dijalektologije takav
da se slažu u jednoj važnoj tezi, a razilaze u drugoj.
a) slažiu se o zapadnoj štokavštini, koja nije istovjetna šćakavštini.
Iz zapadne štokavštine su ostali i slavonski i istočnobosanski-da ne idem dalje-
a prostiranje nije manje od onoga sadanjega istočnobosanskoga, dakle
područje od Tuzle, Vareša, Kreševa, Sarajeva,..gdje se ti govori govore neprekinuto
od starine. Popovićeva karta je jednostavno preuska
b) ono gdje se razilaze je stanje zapadne štokavštine u ključno doba, krajem 12. st.
Brozović, Lisac i drugi drže da su se zapadna i istočna štokavština u 12. st. mogle
raspasti na dva posve odvojena narječja, pa bi bili udaljeni kao, recimo, neka štokavska i čakavska
narječja. To je spriječeno i štokavski je dijasistem očuvan
b) drugi, kao Matasović i još neki, nemaju jasno iskristaliziran stav, no smatraju
da nema dosta dokaza da se zapadna štokavština mogla u 12. stoljeću posve-dijalekatski-
odvojiti od istočne štokavštine.
Još bih dodao da šćakavica nije najbolji termin- jer istočnobosanski dijalekt ima niz specifičnosti,
i jedna od njih je pisanje i kliješta, a ne samo kliješća i sl. Ukasnijem dobu, klasičan je primjer
matije Divkovića koji piše na istočnobosanskom, no kojeg s ejezik bitno ne razlikuje u tim
izoglosama. I sadašnji govor istočnobosanski (Žepče, Tuzla, Maglaj, Vareš, Vijaci, Kreševo, Fojnica, Sarajevo,..)
različit je, no i u samom njem ima dosta specifičnosti.
Evo Divkovića iz 1616. i sl- to je istočnobosanski, šćakavsko ijekavski:
Prilika o imenu Isusovu
Bješe jedan čovjek koji svojijem pravijem drugom bješe mnogo vrijeme pribivao u mijeru i
ljubavi. I poče djavao ova dva druga vele kruto napastovati da bi se ovjesili i na toj dovede da
obodvoje odredi i odluči u svomu srcu da se objesi za uteći sega svijeta tuge i nevolje.
I tako radi ove napasti i take zle i strašne odluke obodvoje bješe vele tužno i sumorno,
neveselo i žalosno, tako da ni mogahu piti, ni jesti, ni spavati. I tako stojeći poče jedno
drugoga pitati govoreći: "Što tako sumorno i neveselo stojiš?". Otgovorivši muž reče: "Svrhu
svake stvari želim da mi se objesiti." Otgovorivši žena reče: "Takojer i ja". I tako se zgovoriše
i zamčice pripraviše čijem se objese.
Reče žena mužu: "Gospodine, daj da se napijemo najpri onoga dobroga vina u ime Isusovo,
štono smo sahranili s novoga vinograda, ot koga nijesmo jošte pili i ne znamo kakovo je.
Napi(j)mo ga se da se opivši lašte umremo". Muž se obradova i reče: "Napi(j)mo se!" I kada
donese vina i da mužu; i prije negoli poče piti, prikrsti se kako bješe običajan vazda učiniti
govoreći: "U ime Isusovo pi(j)mo!" I napivši se, da ženi. I kada se napiše u ime Isusovo, tako
i po ti način pobježe djavao ot njih i svekolika napast djavaoska otiđe i otstupi ot srca i ot
pameti.
I ne ktješe izvršiti zle misli i odluke, nego se skrušivši i ispovidjevši, časno i počteno svoj
život svršiše.
Ženu zdjetnu ot velike pogibli oslobodi Blažena Divica Mari(ja
Zove se jedno mjesto Tumba, u komu mjestu jest sagrađena crkva na poštenje svetoga
Mihojla arkanđela, koje mjesto opasuje aliti obujima more. I oko crkve je put strahovit zašto
more obujima pute dvakrat na dan, što ne čini na ostalije mjestije. Na ostalije mjestije dohodi
more polagahno, a ovdi s velikom naglosti svekoliko ujedno jedan čas valovi dohode.
Jedan put budući svetkovina u ovoj crkvi svetoga Mihojla aranđela, veliko mnoštvo puoka
idući i približajući se k ovoj crkvi i budući jurve po sredu pijeska kuda more obujima, i biše
među njimi jedna žena na porođenju, i tudje s velikom naglosti dođoše valovi morski.Tada
vaskolik puok pobježe kuda tko mogaše i kako tko mogaše svoj život sahraniti i bježahu kako
mameni. Žena koja bješe na porođenju osta po sredu valova; jedno teška, a drugo ot straha i
ono malo kreposti što imaše u nogu izgubi. I obujmi ju velik strah i tuga cjeća pogibli u kojoj
se naođaše, cjeć valova morskije, vele plačno i tužno vapi(j)aše ištući pomoć ot ljudi koji s
njome bjehu.
Ali se svaki nečuo činjaše, želeći i nastojeći svak sebe sahraniti. Ova žena videći da ne može
imati pomoći ljudske, uteče se Gospodinu Bogu i Blaženoj Gospi i poče vapjeti Gospodinu
Bogu i Blaženoj Divici Mariji, Majci Božjoj, da ju pomognu.
Vaskolik pouk viđaše ovu ženu po sredu valova u velikoj pogibili i dižući ruke k nebu
vapijaše puok Gospodinu Bogu i Blaženoj Gospi. I plačući iskahu pomoći ot Gospodina Boga
i Blažene Gospe.
