Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 104.963
Promašaj
1. srpsko-hrvatski jezk ne postoji, niti je ikada postojao.
Ova izjava se slobodno može i odbaciti kao politička...
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Promašaj
1. srpsko-hrvatski jezk ne postoji, niti je ikada postojao.
Наречја чега?
Посматрано са становишта пуке лингвистике штокавски, кајкавски и чакавски су три посебна словенска језика, доказано самостални идиоми, и заједно са бугарским (као четвртим) чине јужнословенски језички квартет. Чакавски стоји самостално, кајкавски и словеначки су иста основа (словеначка), а штокавски је једна органска целина. Погледајмо дијалектологију штокавског: дијалекти штокавског су разнети широм балканског простора услед сеоба које су настале отоманским надирањем (и преношени са колена на колено у оквиру породице, због чега је и могуће утврдити полазну зону пре сеоба), и као такви прате своју логику - њихове међусобне границе се не могу изједначити са данашњим постојећим националним, конфесионалним и историјским границама. Постоје мимо њих, што само даље потврђује да је у питању једна органска целина.
Не може један народ да има три духа, да буде састављен од три посебна језика, и да као такав има етничку кохезију (?). Хрвати би као народ требало да говоре један посебан словенски језик којим не говори нико други (чакавски - са тим да оваквих има бројчано најмање), па онда поврх тога окрајак од језика свог западног суседа (кајкавски), и за крај (и то већина) да говори значајан одломак језика свог источног суседа (штокавски - са тим да је у оквирима дијалеката штокавског Хрват свако ко је католик, независно од географског положаја?!?). Такав народ нигде не постоји, нити може да постоји,
Народ не може, али нација као политички скуп може. Ја не негирам постојање хрватске нације (то постојање је евидентно), али тврдим да је хрватски народ нешто друго.
Вук Караџић је за мене највећи српски национални визионар модерног доба. У свом делу "Срби, сви и свуда", писаном 1836. године, Караџић је понудио националну визију мултиконфесионалног Српства базираног на заједничком језику као доказу заједничког порекла (српском језику, који је читав штокавски као једна лингвистичка органска целина), а инспирисаним тадашњим модерним мултиконфесионалним примером Немаца, па и сличним примером мултиконфесионалних Албанаца као својеврсним доказом да је немачки модел могућ и на Балкану. Његову визију можемо назвати Свесрпство (по тадашњем немачком Gesamtdeutsche моделу), та визија је за место и време (нудећи метод обједињавања православних, католика и муслимана истог језика у један клуб) била век испред свога времена, да је прихваћена резултирала би једном националном државом на читавом простору бивше Југославије са изузетком данашње Словеније и Македоније, и тај простор би био поштеђен многих ратова који су прошли и који ће доћи.
Вук Караџић је, нажалост, био сасвим сам. Против њега су били очеви модерне хрватске нације (који су иза себе имали подршку институција земље у којој су живели, за разлику од Вука), Римокатоличка црква, против њега су били муслимани који су се у то време још увек идентификовали са Турцима, против њега је била и православна црква, и његов модел није наишао на подршку власти Србије и Црне Горе. Вукова визија у датом моменту није никоме одговарала, из сопствених (сасвим партикуларних) интереса.
Али то никако не значи да Вук у својим запажањима није био у праву.
Hrobi...
Jos davno sam mislio ovo da te pitam ali nikako da tema dodje na red.
Kako ti tumacis sledece recenice?
Citat se naravno odnosi na BiH sa pocetka XX stoleca.
. srpsko-hrvatski jezk ne postoji, niti je ikada postojao
Laz.Jos uvijek govorim jezikom kojim se govorilo u Zagrebu prije devedesetih.I bio je identican jeziku koji se govorio u Beogradu.Ono ekavica, ijekavica, izopciti izopstiti su samo varijacije na temu.Sad kad dodjem u Hr, najprije se smijem, onda zgrazam i na kraju sam tuzna koliko siluju jezik.
PS, iako smo taj jezik zvali hrvatski (cak i mi Srbi) to je bio hrvatsko srpaki iliti srpskohrvatski, a ti pricaj i filozofiraj koliko hoces.
Ova izjava se slobodno može i odbaciti kao politička...
Promašaj
1. srpsko-hrvatski jezik ne postoji, niti je ikada postojao.
Наречја чега?
Посматрано са становишта пуке лингвистике штокавски, кајкавски и чакавски су три посебна словенска језика, доказано самостални идиоми, и заједно са бугарским (као четвртим) чине јужнословенски језички квартет. Чакавски стоји самостално, кајкавски и словеначки су иста основа (словеначка), а штокавски је једна органска целина. Погледајмо дијалектологију штокавског: дијалекти штокавског су разнети широм балканског простора услед сеоба које су настале отоманским надирањем (и преношени са колена на колено у оквиру породице, због чега је и могуће утврдити полазну зону пре сеоба), и као такви прате своју логику - њихове међусобне границе се не могу изједначити са данашњим постојећим националним, конфесионалним и историјским границама. Постоје мимо њих, што само даље потврђује да је у питању једна органска целина.
Не може један народ да има три духа, да буде састављен од три посебна језика, и да као такав има етничку кохезију (?). Хрвати би као народ требало да говоре један посебан словенски језик којим не говори нико други (чакавски - са тим да оваквих има бројчано најмање), па онда поврх тога окрајак од језика свог западног суседа (кајкавски), и за крај (и то већина) да говори значајан одломак језика свог источног суседа (штокавски - са тим да је у оквирима дијалеката штокавског Хрват свако ко је католик, независно од географског положаја?!?). Такав народ нигде не постоји, нити може да постоји,
HmJe si li ovo napisao na hrvatskom ili srpskom?
S obzirom da su hrvatski i srpski dva različita jezika, preporučio bih forumašima da za tvoje postove koriste Google prevodilac sa hrvatskog na srpski:
http://translate.google.rs/#hr/sr/Proma%C5%A1aj%0A%0A1.%20srpsko-hrvatski%20jezik%20ne%20postoji%2C%20niti%20je%20ikada%20postojao
Ali preporučio bih im ovaj Google prevodilac samo pod uslovom da si ovo napisao na hrvatskom - pa ne znam da li si, nisam siguran?Dilema je velika ...
nema razlike između dijelakta i jezika
Nije tačno da su čakavski i štokavski dva posebna jezika - u pitanju su dva narečja istoga jezika....A što bi onda rekao za Italijane
to smatrao, čak i Vuk, ali je stav izmjenio kasnije zbog nacionalno-političkih razloga.
Hodavendija, caus bosanskog pase Sofi Mehmeda, pise god. 1589. mletackom providuru u Zadar po dva pisma turskom jazijom i bosanskom cirilicom. On sam, musliman iz Bosne, veli na kraju: »Zato mi, receni Hodavendi caus, hotismo uciniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje horvatske rukom.« (Starine X., 14-15).
Naprosto - falsifikovan prevod. Umesto "i uopće od naroda hrvatskoga" treba da stoji "kao i oni od naroda hrvatskoga". Hrobijeve maštovite zaključke proistekle na osnovu falsifikata, ostavljam čitaocu.Mehmedpasa Sokolovic, veliki vezir Osmanlijskog carstva, izdaje god. 1566. naredbu povodom harzaula grckog patrijara, u kojoj kaze: »Car daje ferman, da rimski fratri po Budimu, Temisvaru i Dubrovniku i uopce od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grckog patrijara... No ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk« (Spomenik 67. Srp. Kralj. Akademije, str. 211).[Ovdje su Hrvati i pravoslavci] Za Sokolovica su Slaveni po turskom Budimu, Temisvaru i Dubrovniku Hrvati, a isto tako i narod, koji od Budima do Dubrovnika po turskoj zemlji stanuje. Onda su i u Bosni Hrvati, jer put iz Budima i Temisvara turskom zemljom u Dubrovnik vodi nuzno preko Bosne, osim ako se za Sulejmana Velikog nije putovalo avionom.
Znameniti turski povjesnicar Aali, rodom iz Galipolja, koji je 30 godina u Bosni na dvoru valija boravio, pise o Bosnjacima, u prvom redu bosanskim muslimanima slijedece:
»Sto se tice plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se znacaj odrazuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekucoj rijeci prozvati. Dusa im je cista, a lice svijetlo; vecinom su stasiti i prostodusni; njihovi likovi kao znacajevi naginju pravednosti. Golobradi mladici i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naocitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, sto je Bog - koji se uzvisuje i uzdize - u osmanlijskoj drzavi..Bez sumnje Bosnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i poboznosti, kao age i zapovjednici obrazovanoscu i vrlinom; ako dodu do casti velikih vezira u upravi su dobrocudni, ponosni i pravedni, da ih velikasi hvale i odlicni umnici slave« (Tarihi Aali, sv. IV., knj. I., str. 12; prijevod Dr. Safetbega Basagica u Gl. Zem. Muzeja 1912., 6-7.).
H. Mehmed Handzic osvrnuo se u »Obzoru« od 11. VII. 1938. na orijentalne rukopise Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Govoreci o spisu banjaluckog muderiza Muslihudin bin Ali-ja (»Munjetul-talibin ve gunjetur ragibin), pisanu god. 1609., citira iz njegova predgovora ove rijeci: »Sva dosadanja djela i knjige dosle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u p o k r a j i n i H r v a t a«.
Nije tačno da su čakavski i štokavski dva posebna jezika -
Mrkalj;24431967 Odavno objašnjeno. Da Hroboatos iole zna koje su [URL="http://www.google.rs/url?sa=i&source=images&cd=&docid=j_D6sGAtsNSkuM&tbnid=zznZzVcq13yXoM:&ved=0CAUQjBwwAA&url=http%3A%2F%2Fwww.camo.ch%2FImages%2FBosanskipasaluk.gif&ei=FaAMUbnDLcKThgez04Aw&psig=AFQjCNFulWVdzxvEPz5UgaArqv03csNLcQ&ust=1359868309788924":granice "Bosne" [/URL]u vreme Alije Galipoljca shvatio bi da mu je citat bezvredan. No - šta je tu je (mislim na Hroboatosovo neznanje). Alija Mustafa Galipoljac (Gelibolulu Mustafa Âlî, 1541-1599) u knjizi Künhü'l-Ahbar (Univerzitetska biblioteka Istambul - IÜMK - Istanbul Üniversitesi Merkez Kütüphanesi, Turski rukopisi (TY) br. 5959.), dělu koje se pominje i kao Hronika Otomanskog carstva - Târîhi âli Otoman (Tarihi, a ne "Tahiri" na Turskom znači hronika) kaže ovo (ispravan prěvod):
"Što se tiče Hrvata koji su po rěci Bosni izabrali ime naroda kojem pripadaju, ..."
Ne ulazeći u vrědnovanje procěne jednog stranca, Turčina, objašnjenje je dala dr Snježana Buzov (Hrvatica) u radu Ottoman perceptions of Bosnia as reflected in the works of Ottoman authors who visited or lived in Bosnia, International journal of Turkish studies, Vol. 10, Nos. 1 & 2, IJTS / University of Wisconsin, 2004. pp. 83-92. -Kao ilustracija falsifikovanja prěvoda, evo priměra prěvoda istog teksta, koji je Hroboatos ranije postavljao po forumima - prěvod, naravno, iz hrvatske ustaške literature - Krunoslav Draganović & Co.:
"A pleme Hrvata, koje se nastanilo oko rijeke Bosne prozvalo se po toj rijeci. Ogledalo njihova značaja odrazuje se u veseloj im naravi. Po Bosni dobili su ime i došli na glas po tekućoj rijeci. Duša im je čista, a lik svijetao. Većinom su lijepa stasa i dobra srca. Njihova vanjština i nutarnjost uspravnosti (pravednosti), otvorena lica i kršni momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi ponositosti, a ozbiljni naučenjaci kao umni i promišljeni ljudi. Uzrok je to, da je Bog - neka je uzvišen i slavljen! - u osmanlijskom carstvu podigno vrijednost ovome slavnom narodu sa službom i dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio kao njihov visoki rast i velikodušnost, što se megju njima rijetko nalazi nasilnika. Oni pako, koji su došli do visokih položaja (u državi) većinom se odlikuju veledušjem, to jest: čašću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u ratu i na mejdanu, a u društvu i na veselju prijazni. Obično su prostodušni, dobroćudni i ljubezni. Osobito se odlikuje ovo preuzvišeno pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom.
Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici, dobrotom i pobožnosti, kao age i sandžaci obrazovanošću i vrlinom, a kao veliki veziri u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih narodni prvaci hvale i odlični državnici slave."
Sněžana Buzov (hrvatska povjesnikinja):
http://nelc.osu.edu/people/person.cfm?ID=2533
Alijevo izjednačavanje Bošnjaka sa Hrvatima nije ni najmanje iznenađujuće s obzirom da je većinu vrěmena proveo u Bosni na granici, u Kliškom sandžaku čiji se děo zvao vilayet-i Hirvat (hrvatski vilajet). U njegovo doba, ovo područje imalo je měšovito stanovništvo sastavljeno od lokalnih i doseljenih Vlaha, lokalnih i doseljenih Muslimana, te drugih hrišćana, takođe kako lokalnih tako i doseljenih. Štaviše, bilo bi iznenađujuće da je on, kao pridošlica, mogao ili čak htěo napraviti razliku.
Sreća da Prirodnomatematički fakultet u Zagrebu ima dobe lingviste.1. Snježana Buzov pripada minimalističkoj, neznanstvenoj ekipi koja
se ugnijezdila na Fil- faku uZagrebu (gdje je trenutno, o tom potom).
.
Ma nije. Ostao je do kraja života na liniji stavova otaca slavistike: štokavski=srpski, čakavski=hrvatski.
http://forum.krstarica.com/showthre...o-ćirilicu?p=10872073&viewfull=1#post10872073
"Трст је најзападнија приморска општина народа нашега (по броју душа може бити и најмања, али по богатству прва у свему народу). Одавде је к југу око мала два дана хода Ријека (сењска). Између Ријеке и Трста је полуострво Истрија, у којој се по приморскијем мјестима говори највише талијански, а сељаци унутра говоре језиком између крањскога и српскога. Истријанци су сви закона римскога, само су у селу Пероју код Поле (унутра накрај полуострва) закона грчкога, за које се приповиједа да су се негда из Црне Горе ондје доселили, као што им и данашњи језик њихов свједочи. Иза Ријеке је даље Сењ, који је из пјесама по свему народу нашему познат. ..."
http://sr.wikisource.org/wiki/Бока_Которска
"Провинцијални Хрвати око Загреба итд. говоре једнијем дијалектом који је мјешавина словеначког са српскијем, али има више заједнице са српскијем, и од њега се једва толико разликује као саксонски дијалекат од аустријског."
http://sr.wikisource.org/wiki/%D0%A6%D1%80%D0%BD%D0%B0_%D0%93%D0%BE%D1%80%D0%B0_%D0%B8_%D0%A6%D1%80%D0%BD%D0%BE%D0%B3%D0%BE%D1%80%D1%86%D0%B8
Свак може видјети да су ове разлике, кад се говори о два различна језика и народа, врло малене; а још кад се узме да их је највише могло и морало постати у нашијем крајевима (пошто су се Срби и Хрвати амо доселили) за хиљаду и двјеста година; тако врло ласно може бити да су Срби и Хрвати, кад су се амо доселили, били један народ под два различита имена, као н.п. сад гдје који што говоре и пишу: Срби и Бошњаци, или: Срби и Црногорци, или: Срби и Далматинци, или: Serben und Raizen итд.
Oci slavistike su najprije smatrali čakavštinu ujedno sa štokavštinom srpskim jezikom, a kajkavski im je bio hrvatski. Recimo Dobrovskom su štokavci i čakavci bili Srbi, a kajkavci Hrvati (po njemu su i Kranjci bili Hrvati - Slovenci po njemu nisu postojali). Kopitar je smatrao to isto (štokavci i čakavci su Srbi) - samo po njemu su kajkavci zapravo bili Slovenci, a Hrvati nisu uopšte postojali sem kao teritorijalna odrednica. Šafarik je takođe najprije smatrao da su štokavci i čakavci Srbi, a da su Hrvati dio Srba.
Da je i sam Vuk u početku dijelio mišljenje otaca slavistike da je i čakavski bio srpski da se uvidjeti recimo iz ovog citata iz njegovog članka "Boka Kotorska" koji je pisao 1836. godine:
A evo šta je Vuk pisao 1837. godine u djelu "Crna Gora i Crnogorci" o kajkavskom u okolini Zagreba:
Znači po Vuku je kajkavski tada "dijalekat" koji se od srpskog razlikuje kao "saksonski dijalekat od austrijskog"? Da li je tada Vuk smatrao da su saksonski i austrijski posebni jezici ili ih je smatrao za dijalekte jednog jedinstvenog njemačkog jezika? Ako je smatrao da su oni dijalekti nemačkog jezika, onda je Vuk smatrao i da su štokavski i kajkavski dijelekti (narečja) jednoga jezika. A očito je da je tada ovo pisao kao refleks svoga ranijega shvatanja koji je bio plod uticaja "otaca slavistike" koji su tada smatrali da hrvatski jezik i ne postoji, a Hrvate su smatrali samo teritorijalnom a ne i etničkom odrednicom.
Vuk je čitajući Porfirogenitov DAI ukapirao da srednjovjekovne Hrvate ne može povezati za kajkavštinom i onda se odlučio da im "dodjeli" čakavštinu, tako da bi srpskom jeziku ostala kompletna štokavština tog zajedničkog jezika - jer štokavština, čakavština i kajkavština kao pojmovi imaju smisla samo u okviru istog jezika - pa i bugarski je štokavski, ali njega nećemo ubrojati zbog toga u srpski jezik. A da je razlika između štokavice i čakavice bila zaista mala uviđao je i sam Vuk Karadžić koji u članku "Srbi svi i svuda" najprije navodi 17 razlika (od čega se 16 srijetalo i po pojedinim štokavskim krajevima - glavna razlika je što čakavci kažu umjesto "što" ili "šta" - "ča" ili "čo", a ponegdje "ca"), a zatim piše:
Ovo je toliko jadan argument da si vjerojatno svjestan njegove bijede.
Kilavi svemrežni "prevoditelj" koji nema pojma o tom što je hrvatski isrpski, te
samo prepisuje ćirilicu u latinicu.
Nu, kao što rekoh i prije- jezičnim unitaristima je kao crtati slijepcima.
Hrvatski i srpski su posve, osim u njekim slučajevima, međusobno razumljivi jezici.
Također, oni su jezici neprijeporne osebujnosti, od naglaska preko glasoslovlja, (da upotrijebim hrvatske nazivke)
oblikoslovlja, rječotvorja, skladoslovlja, izrjekoslovlja do smisloslovlja. Te su osebujnosti razvidne
od "najnižih" funkcionalnih stilova (n.pr. žargona i šatrovačkoga govora), preko novinskoga stila,
a napose pravno-upravnoga nazivlja (pravo, vojska,..) do visokih stilova znanosti i književnosti.
Svatko zna da se kakovosno napisan hrvatski tekst (orječje) da prevesti na srpski- n.pr. iz
običnih novina poput "Večernjega lista" na jezik "Politike", dok o plemenitom, visokom izričaju ne bih ni
govorio u detalje- navest ću samo dva primjera:
http://www.scribd.com/doc/109049173/Torquato-Tasso-Oslobođeni-Jeruzalem
http://www.scribd.com/doc/109056130/Mislav-Ježić-Rgvedski-himni
I tu je kraj: jer rekoh već sljedbenicima Milosavljevića, Kovačevića i sličnima da njihovi
pansrbistički projekti spremaju sprovod srpskomu jeziku. Jer, kad bi se doista provela
namisao o ugradbi hrvatskoga književnoga jezika u srpski
preko "aproprisanja" starije i novije hrvatske jezične baštine- suvrjemeni bi srpski jezik
prsnuo i pukao pod pritiskom intenziteta hrv. jezične samobiti.
Ja ne razumem deo svog "policentričnog jezika", kajkavski i čakavski. Objasni mi zašto Slovenac razume deo mog jezika a ja ne?Ako se ja i ti savršeno dobro razumijemo i nije nam potreban prevodilac - onda definitivno govorimo istim jezikom. Između hrvatskog, srpskog, bosanskog i crnogorskog jezika razlike su možda i manje nego između britanskog engleskog, američkog engleskog ili australijskog engleskog jezika.
Ovdje naravno ne govorim o imenovanju jezika - to je potpuno druga priča. Ali lingvistički - hrvatski, srpski, bosanski i hrvatski sačinjavaju jedan policentrični jezik.
Ja ne razumem deo svog "policentričnog jezika", kajkavski i čakavski. Objasni mi zašto Slovenac razume deo mog jezika a ja ne?
„Плач госпоје Кате жене госп. Николе Вусића у смрт сина свога Јачинта.“
„Може л' бити да зелени
И млад јавор цватућ вене?
Може бити, обој мени!
Јер усахну сада у мене,
И сад ми се искорени,
Несрићници обој мени!
Смрти отровна и немила,
Ради гриха на свит дана,
Ча с' ми синка уморила,
Прем у исток липих дана?
И зач ми га искорени?
Несрићници обој мени!
Њега небо, земља и море,
Сва господа, људи и виле,
Њега поља, њега горе
Љубиле су и грлиле,
А ти ми га искорени,
Несрићници обој мени!
Цвит младости и исто цвитје
Од липоте у њем бише,
Дичаше се премалитје,
И усрид зиме њиме цватише,
А ти ми га искорени
Несрићници обој мени!
Ча ми из срца срце искиде,
Ча ми из душе душу измаче?
Сви уздишу ки ме виде,
Лебут цвили, слављу плаче,
Јер ми синка искорени!
Несрићници обој мени!“
http://sr.wikisource.org/wiki/%D0%A1%D1%80%D0%B1%D0%B8_%D1%81%D0%B2%D0%B8_%D0%B8_%D1%81%D0%B2%D1%83%D0%B4%D0%B0
Prije no što odem popodne prilegnuti, da se osvrnem na ovo brljanje
srpskoga ne-uma & šovinističko smeće. Ne ću uopće autora karakterizirati, jer ne zavrjeđuje.
Dakle, ovo su "pouci" za koliko-toliko razumne.
1. nisam ni govorio o pravoslavcima. Nu, točno je d akatolici i muslimani zovu svoj jezik (i) hrvatskim,
a katolici češće slovinskim i ilirskim, a sebe tako i narodnosno identificiraju.
N.pr. poznata turska izvješća, te autoidentifikacija muslimana iz Banja Luke:
Stavio bih poveznicu na knjigi na hercegbosni, nu to ne dopuštaju pravila foruma. Dakle, samo:
Hodavendija, caus bosanskog pase Sofi Mehmeda, pise god. 1589. mletackom providuru u Zadar po dva pisma turskom jazijom i bosanskom cirilicom. On sam, musliman iz Bosne, veli na kraju: »Zato mi, receni Hodavendi caus, hotismo uciniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje horvatske rukom.« (Starine X., 14-15). - Mehmedpasa Sokolovic, veliki vezir Osmanlijskog carstva, izdaje god. 1566. naredbu povodom harzaula grckog patrijara, u kojoj kaze: »Car daje ferman, da rimski fratri po Budimu, Temisvaru i Dubrovniku i uopce od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grckog patrijara... No ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk« (Spomenik 67. Srp. Kralj. Akademije, str. 211).[Ovdje su Hrvati i pravoslavci] Za Sokolovica su Slaveni po turskom Budimu, Temisvaru i Dubrovniku Hrvati, a isto tako i narod, koji od Budima do Dubrovnika po turskoj zemlji stanuje. Onda su i u Bosni Hrvati, jer put iz Budima i Temisvara turskom zemljom u Dubrovnik vodi nuzno preko Bosne, osim ako se za Sulejmana Velikog nije putovalo avionom.
Znameniti turski povjesnicar Aali, rodom iz Galipolja, koji je 30 godina u Bosni na dvoru valija boravio, pise o Bosnjacima, u prvom redu bosanskim muslimanima slijedece:
»Sto se tice plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se znacaj odrazuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekucoj rijeci prozvati. Dusa im je cista, a lice svijetlo; vecinom su stasiti i prostodusni; njihovi likovi kao znacajevi naginju pravednosti. Golobradi mladici i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naocitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, sto je Bog - koji se uzvisuje i uzdize - u osmanlijskoj drzavi..Bez sumnje Bosnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i poboznosti, kao age i zapovjednici obrazovanoscu i vrlinom; ako dodu do casti velikih vezira u upravi su dobrocudni, ponosni i pravedni, da ih velikasi hvale i odlicni umnici slave« (Tarihi Aali, sv. IV., knj. I., str. 12; prijevod Dr. Safetbega Basagica u Gl. Zem. Muzeja 1912., 6-7.).
H. Mehmed Handzic osvrnuo se u »Obzoru« od 11. VII. 1938. na orijentalne rukopise Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Govoreci o spisu banjaluckog muderiza Muslihudin bin Ali-ja (»Munjetul-talibin ve gunjetur ragibin), pisanu god. 1609., citira iz njegova predgovora ove rijeci: »Sva dosadanja djela i knjige dosle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u p o k r a j i n i H r v a t a«.
Stokavstinu, i to slatku bosansku ikavicu, odabire za opci knjizevni jezik isusovac B a r t u l K a s i c, Hrvat s Paga, skoro 200 godina prije Vuka. J a k o v M i k a l j a (1600.1654.) u predgovoru svog rjecnika »Blago jezika slovinskoga« istice, da je opcem misljenju bosanski jezik najljepsi kao sto je u Italiji toskanski. Stokavski je pisana d u b r o v a c k a lijepa knjiga, ures cijele hrvatske literature, pa katol. vjerska k n j i z e v n o s t B o s n e ponosne (Divkovic, Ancic, Bandulovic, Posilovic itd.), pa duhovni proizvodi s l a v o n s k i h i znatnog dijela d a l m a t i n s k i h knjizevnika..Ili mozda fra F i l i p a G r a b o v c a, Vrlicanina, koji je 1747. napisao jedrom stokavstinom »Cvit od razgovora naroda i jezika ilirickoga ili r v a c k o g a«? A i drugi pisci zovu svoj jezik cas ilirskim, cas slovinskim ili bosanskim (kao npr. Kacic u »Korabljici«), cas opet hrvatskim, smatrajuci sve te nazive i s t o v j e t n i m p o j m o v i m a. To isto tvrdi i profesor praskog Karlova sveucilista, Dr. M. M u r k o: »Odustajem od daljnjih navoda i priloga za hrvatsko ime u 16. do 18. stoljeca, jer vec dosada izneseni dovoljnim su dokazom, da se ime ilirsko, slovinsko i hrvatsko upotrebljavalo kao sinonim« (Die Bedeutung der Reformation etc., Prag 1927., 106).
Srpsko ime u hrv. stokavskoj knjizevnosti od XVI. stoljeca pa dalje skoro je potpuno nepoznato. Medutim se vec pokazuje tendencija, da se npr. domace slavonsko narijecje nazove r a c k i m ili srpskim. Antun Kanizlic,revoltiran ovim, ustaje na obranu slavnog jezika »ilirickog ili slavonskog« i pise na nacin polemicara onoga vremena (Primoguci i srdce nadvladajuci razlozi..., god. 1757., predgovor, str. 9):
»Buduci ja poceo od jezika ilirickoga govoriti, ako bi i hotio mucati, ne mogu; da nikoji jezik nas zovu jezik racki. Prisise nam porugu, vlasku ovu peracu, kojom valjalo bi takva usta otrti, da se po koji nacin oprati mogadiahu sa svim Dunavom, po kojemu dovezose se iduci s trbuhom za nasim kruhom.« Zatim izvodi ime Rac od potoka Rase i veli da se mnogo Rasana ili Srbalja naselilo u Slavoniju. »Ne donesose oni u svojih oprtacah slavonski slavni jezik, nego ga ovde nadjose, buduci da su, i pod vladom calme, ne samo krstjani nego i turska celjda u Slavoniji slavonski govorili.«
2. ilirski su pisali samo Hrvati, a Srbi nikada
Nema niti jedinoga djela kojem je autor pravoslavac, a da jezik u njem zove ilirskim- do
kontakta s Austrijom oko 1700., a i onda svega nekoliko puta. Za pravoslavce, ilirski je hrvatski.
A čak i kad su oko tog petljali, svejedno su izmotavali koliko su mogli- konačno, velika
je većina pravoslavih Srba odbila Ilirski pokret u 19. st.
3. znak je doista gluposti napraviti niz ilirski- slovinski-štokavski- srpski.
Kašić i ostali jezik nisu nikada nazivali srpskim, niti su držali da je njihov jezik
isti kao pravoslavaca, a kamoli da su imali ikakve kulturne veze s njima.
Katolički štokavci triju narječja jezik zovu ilirski i slovinski/slovenski, što
je sada hrvatski- i ništa drugo.
Pravoslavni štokavci jezik nikada ne zovu ni slovinski ni ilirski- osim one dvije-tri iznimke
(Raić i sl.) koje su objašnjene politikom.
Također, katolički štokavci izjednačuju pojmove hrvatski i slavenski ili ilirski:
tako Julije Balović, Jakov Mikalja, Bartol Kašić, Joakim Stulli, ..
Od Srba ni "S":
Andrija Kačić Miošić je u svom djelu “Korabljica” (Mletci 1760.) zabilježio. ta je “kraljeva u Dalmaciji i rvatskoj zemlji Budimir, kralj sveti”; također je zabilježio, da je “kralj Bodin isto vrime kraljevao u Dalmaciji i rvatskoj zemlji”. Po Kačiću Hrvati su i Dubrovčani i Peraštani i Kotorani (“Ter pokriva Boku od Kotora./ Kojano je dika ot Rvata”). U “Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga” (64. izd., Split 1983., 112.) Kačić veli, da je Hrvatsko kraljevstvo obuhvaćalo Karniju, Karintiju i Stiriju (Karantanska Hrvatska), čitavu dolnju Dalmaciju od Istre to Cetine, Bosnu i sve zemlje do Dunava. i svi oni koji su u tim zemljama živjeli “zovu se Hrvati zarad zemlje Kroacije oliti Hrvatije”. Pod rečenim Hrvatskim kraljevstvom Kačić razumijeva samo nekadašnju Bijelu Hrvatsku, tok je u “Korabljici” zabilježio i druge hrvatske krajeve južno od Cetine.
Pa gde se dedoše svi ti Srbi ?
Jambrešić i ostali svoj jezik zovi slavenskim, što je u "ekavskoj" verziji isto
što i "slovinski" u ikavskoj. I ti Vukovi izvori nemaju ni veze sa štokavcima, a kamoli sa Srbima.
Dakle, gde su problemi.....
1. velika većina linkova i odrednica su MATICA HRVATSKA i razni hrvatski instituti.....jasno je sve....
2. glavni "dokazi" za hrvatsku istoriografiju su gomile dokumenata (i to uglavnom neoriginalnih) i ličnosti - "učenih ljudi" ,onoga vremena , koji eto svetu objašnjavaju
ko je ko i gde su sve Hrvati živeli....uz to većina tih "učenih ljudi" su bili Nemci, Italijani, Turci, Mađari, drugi Sloveni i dr, a original Hrvata u tragovima...i da, mnogi su bili
u vezi sa Katoličkom crkvom,posredno ili neposredno ( i to crkvom kao zemaljskom administracijom a ne nebeskom)....
3. ne toliko važno, ali socio-psihološki bilo bi dobro analizirati iz kog si kraja, da li si imao nekih trauma i nesreća u porodičnoj prošlosti a vezanih za zadnijh 70-ak godina na
ovim prostorima, da li si nekog, nažalost, izgubio u ratovima i sl.
....
Ovo je vjerojatno Britannica ili New Advent s početka 20. st.
Tesu enciklopedije zastarjele, a i protuslovne- n.pr. pripovijedaju
protuslovnu priču o naseljavanju BH i o njezinom etničkom sastavu
(tipičan je primjer New Advent o BH i o zasebnim narodima).
Bilo koja enciklopedija stara preko 100 godina je u nizu opisa zastarjela, jednostavno
jer se pisalo po uvriježenim spoznajama onoga doba. U prirodnim znanostima je tio vidljivije jer
su općeprihvaćene znanstvene revolucije poput teorije relativnosti, kvantne mehanike, moderne genetike, ...
jasno nadvladale često točne, no ograničene spoznaje toga vrjemena. Tako je, recimo, odbačen pojam
svjetlovodnog etera, koji vlada u tim enciklopedijama.
U historiografiji je išlo sporije, no u velikom su djelu odbačene ideje starije historiografije
o jezicima i narodima koje su se temeljile na spoznajama i idejama stare slavistike autora
Šafarika, Miklošiča, Leskiena, ... i koje jednostavno ne piju vodu. Povjesnica nije stroga znanost kao
prirodne, no ipak se razvija. Inače ne bi bila znanost, nego umjetnost- jer u umjetnosti nema razvitka.
VJEKOSLAV, Gesch. Bosniens von den ditesten Zeiten bis zum Verfalle des Konigreiches, Germ. tr. from the Croatian by VON BOJNICIC (Leipzig, 1885), SUPAN, Oesterreich-Ungarn in landerkunde von Europa (Vienna, Prague, and Leipzig, 1889), pt, l, Div. II; Bosnia und Herzegovina in Die osterreich.-ungar. Monarchie in Wort und Bild (Vienna, 1901); SCRWEIGERLERCHENFELD, Bosnien, das Land und seine Bewohohner (Vienna, 1879); Die Occupation Bosniens und der Herzegovina durch k. k. Truppen, from the royal and imperial war-archives (6 pts. Vienna, 1879, 1880), T. VON ASBOTH, Bosnien und Herzegovina (4 pts., Vienna, 1888). Wissenschaftl. Mitteilungen aus Boanien und der Herzegovina, publication of the National Museum at Serajevo (13 vols., Vienna, 1893 - 1905); HORNES, Altertumer der Herzegovina und der sudl. Teile Bosnnens (Vienna, 1882); SCHNELLER, Die staatsrechtl. Stellung von Bosnien und der Herzegovina (Leipzig, 1892); Correspondence Reapecting Affairs in Bosnia and Herzegovina (Eng. Foreign Office, 1876) ;MILLER, Travels and Politics in the Near East (London, 1899), Statesman's Year Book, (London, 1907).
The Austrian occupation of Bosnia and Herzegovina since 1878 has not only done much for the material prosperity of these provinces, but has also been of great assistance to the Catholic religion. This is shown by a comparison with earlier years. In 1850 the two territories contained 150,000 Catholic inhabitants; in 1874, 185,503, in 1897, 334,142, or one-fourth of the whole population, and in 1907,334,000. About 1880 there were no Catholic families in the district between Gradisea and Banjaluka, now there are 10 monasteries in this region. Before the Austrian ocoupation there were only 7 Catholic families in Trebinje; Trebinje has now several parishes and churches. In Herzegovina 8 parishes, 25 priests, and 36,000 Catholics have increased to 45 parishes, 100 priests, and 110,000 Catholies.
Urvan Hroboatos
Pa ovako... to da su te enciklopedije iz sadasnje perspektive suplje, to je jasno. Ne ocekujem od New Adventa s pocetka XX veka da poznaje detalje iz atomske fizike, r'n'r, kibernetike, svemirskih tehnologija i programiranja i naravno, Domovinskog rata. Medjutim, ako postoji jedna jedina oblast oko koje bi New Advent mogao da bude nesporni autoritet, to je onda pitanje katolickog pucanstva i njegove etnicko-nacionalne pripadnosti.
Ej, covece, nije to neka enciklopedija koju su pisali ruski popovi, arapske hodze ili budisticki svestenici. Izvori koji su citirani strogo su "vaseg podrijetla". Tvrditi kako su podaci katolickih institucija po pitanju katolickih vernika netacni je najveci moguci apsurd.
pazi samo koji autori su u pitanju...
Nema Srbina shizmatika ni za leka, sve sami vasi ljudi
Dakle, ti hoces da nam kazes da slececi podaci nisu istiniti.....
Ukoliko ovo ne odgovara stvarnom stanju iz tog vremena, molio bih te da nam ovde postavis podatke koji su po tvom misljenju ispravni i da nam za njih navedes izvore.
Bio bih ti vrlo blagodaran na takvim informacijama.
Ako se ja i ti savršeno dobro razumijemo i nije nam potreban prevodilac - onda definitivno govorimo istim jezikom. Između hrvatskog, srpskog, bosanskog i crnogorskog jezika razlike su možda i manje nego između britanskog engleskog, američkog engleskog ili australijskog engleskog jezika.
Ovdje naravno ne govorim o imenovanju jezika - to je potpuno druga priča. Ali lingvistički - hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski sačinjavaju jedan policentrični jezik.
Praktički svi ti "izvori2 počivaju na jezičnoncionalnim atribucijama
slavistike Kopitara, Miklošiča i ostalijh koji su izjednačavali srpski i štokavski. Jednostavno- tu je filologija
generirala povjesnicu, pa otud i ovakve priče. Priče koje su nesuvisle ako se usporede s ostalim u toj enciklopediji, gdje izrijekom piše:
Po ovom ispada da su Hrvati ti koji su nastanili staru Bosnu, a ne Srbi- što piše i Britannica, sada, a i Tunjo
Filipović u doba SFRJ u Enciklopediji Jugoslavije.
Dakle, New Advent je nepouzdan jer koristi razne izvore, bil ostare, bilo ideološki motivirane
nastale u kuhinji bečke slavistike i englskih prijevoda iste, kao i popise A-U koji su bili posve nepouzdani
Otud i protuslovlja da Hrvata i nema u ondašnjoj Bosni, kao i to d asu Hrvati- isključivo-naselili staru
Bosnu. Valjda nisu odletjeli na ćilimima ?
Zaključno- to je starudija bez njeke vrijednosti
Sreća da Prirodnomatematički fakultet u Zagrebu ima dobe lingviste.
potpuno se razumiju govornici hindskog i urdskog, norveškog i danskog (nješto drugačiji slučaj), maležanskog i indonežanskog, bugarskog i makedonskog. Možeš gledati pola sata film na jeziku a da ne znaš je li hindski ili urdski (što je za hrvatski i srpski nemoguće).
Nu, kod stručnoga nazivlja se to odmah raspozna.
slučaj engleskog je posve neprimjeren, i to bilo tko razuman zna.
Razlike između britanskog i američkog engleskog iznimno su male, nješto
u pravopisu i pokojoj riječi. Dok je rječnik hrvatski i srpski različit u oko 30%,
a o drugim poljima da ne govorimo.
nemoguće je prevesti britanski roman kao Lawrenceove "Women in love" na američki engleski, niti
američki roman kao Hemingwayjev "The Sun Also Rises" na britanski engleski. Tu se nema što prevoditi, osim
napisati color ili colour i sl. S druge strane, posve je realno prevesti Krležin roman "Na rubu pameti" na srpski,
ili "Dnevnik o Čarnojeviću" Crnjanskoga na hrvatski, jer se -osim u pismu- jezici na kojim su napisana ta djela razlikuju
u pravopisu, rječniku, skladnji/sintaksi, frazeologiji/izrjekoslovlju, stilistici, semantici ...
Glavno mi je da:
1. Hrvati sami svoj jezik normiraju bez uplitanja
2. hrvatski ima status zasebnog jezika bez obzira na bliske jezike, što se
očituje od imena do ostvaraja u svim životnim situacijama.
neki nadjezik (najčešće zvan srpsko-hrvatski) nestaje iz kataloga i potpuno će isčeznuti u doglednoj budućnosti, jer je ništa do prazan pojam.
Znači da bih pročitao Krležin roman "Na rubu pameti" neophodan mi je prevod na crnogorski jezik? Vjerovatno mi je neophodan i titl za tv seriju "Bitange i princeze"?
Primjer norveškog i danskog
"Hindu" i "urdu" su u lingvističkom smislu takođe jedan jezik koji se u Indiji naziva "hindu", a u Pakistanu "urdu" (jer Pakistanci i muslimani u Indiji ne žele da se njihov jezik naziva "hindu"). Istina ima nekih manjih razlika od kojih je najznačajnija da u urdu jeziku imamo više arabizama.