Čiji je naš jezik

Ma tko je postavio tu tezu o škokavštini kao srpskoj ako ne Srbi, poglavito Vuk koji je bio u prognanstvu po Europi.

To nije istina o već sam ti mnogo puta to napisao.

Je li treba da se opet ponavljamo sve do Šlecera, opet?

Ne samo što to nisu uopšte postavili Srbi, nego su razvijali rimokatolici i to čak jezuiti.

Nije Karadžić to postavio, uopšte, već je čuo od drugih.
 
To nije istina o već sam ti mnogo puta to napisao.

Je li treba da se opet ponavljamo sve do Šlecera, opet?

Ne samo što to nisu uopšte postavili Srbi, nego su razvijali rimokatolici i to čak jezuiti.

Nije Karadžić to postavio, uopšte, već je čuo od drugih.
A tko je čuo za Schloezera, ne znam sad što je on pisao, ranih 1800-tih?

Bilo je raznih pisanja ranih slavista jer nisu znali ništa o Srbima pa su ih pokušavali smjestiti u neku ladicu. Srpski koju su mogli vidjeti tada je više sličio bugarskom ili ruskom nego današnjem.

Ne, kad se Srbi pozivaju na nekoga da argumentiraju kako je štokavski isključivo srpski, pozivaju se na Vuka da je tako zapisao.
 
A tko je čuo za Schloezera, ne znam sad što je on pisao, ranih 1800-tih?

Bilo je raznih pisanja ranih slavista jer nisu znali ništa o Srbima pa su ih pokušavali smjestiti u neku ladicu. Srpski koju su mogli vidjeti tada je više sličio bugarskom ili ruskom nego današnjem.

Ne, kad se Srbi pozivaju na nekoga da argumentiraju kako je štokavski isključivo srpski, pozivaju se na Vuka da je tako zapisao.
Сви Срби су штокавци! Сви Хрвати нису штокавци џаба ти модерно доба и пројекције историјски склопиво тотално славизирани Куртигури који су се служили западним дијалектима да би прешли на домаћи дијалекат од Драча до Истре.
 
A tko je čuo za Schloezera,

Čuli su za njega svi, zato što je on u svoje vreme, u drugoj polovini XVIII stoleća, bio smatran začetnikom proučavanja slovenskih starina. Imao je veliki uticaj na cele generacije, uključujući i na Adelunga, koji je slične ideje razvio sa stanovišta filologije.

Svi ostali slavisti, od Kopitara, Dobrovskog, pa na dalje, proizvod su te nemačke škole.

ne znam sad što je on pisao, ranih 1800-tih?

Fon Šlecer je radio između 1761. i 1809.

Ne, kad se Srbi pozivaju na nekoga da argumentiraju kako je štokavski isključivo srpski, pozivaju se na Vuka da je tako zapisao.

Neznalica po društvenim mrežama ima koliko hoćeš; ne znam šta bi bilo bitno pozivati se na njih.
 
A tko je čuo za Schloezera, ne znam sad što je on pisao, ranih 1800-tih?

Bilo je raznih pisanja ranih slavista jer nisu znali ništa o Srbima pa su ih pokušavali smjestiti u neku ladicu. Srpski koju su mogli vidjeti tada je više sličio bugarskom ili ruskom nego današnjem.

Ne, kad se Srbi pozivaju na nekoga da argumentiraju kako je štokavski isključivo srpski, pozivaju se na Vuka da je tako zapisao.

Realno, Karadžić je imao tu sekundarnu ulogu, a i Schloetzer.
To su bili tek početci s lutanjima, a bitnu ulogu u učvršćenju te zablude imali su Slovenci, prvo Kopitar oko 1820-1840, a najviše Miklosich koji je 1852. objelodanio magnum opus u slavenskim jezicima u kojem je štokavštinu proglasio srpskom (unatoč tomu što je bio potpisnikom Bečkog dogovora iz 1850., gdje nema ništa slično).

Krajnje negativnu ulogu je odigrao i Slovak Šafarik u dobu oko 1830-1840, no on je počeo revidirati svoja stajališta, ali je u međuvremenu bio izgubio razum, pa je postuma, objavljena 1864. samo umekšana inačica tih tlapnji.

Te priče je, u nekoj mjeri, i protezao i na koncu 19. st. slavist Leskien, što je već bilo skandalozno.

Karadžić je kriv što je ustrajao s tim tezama kad je već bilo očito da nema argumenata (osvrt na Šulekov tekst objavljen 1856., u kom ovaj navodi oko 10 autora koji zovu svoj jezik hrvatskim, i izrijekom kaže da je u prošlost "štokavski jezik jedino u Hrvatah cvatio, dok su Srblji pisali nekom mješavinom crkvenoga jezika kojeg su srbski ili serbičeskim zvali".

Karadžić na to nije pravo odgovorio jer nije imao argumenata.

Dakle, za tu zabludu su "krivi" poglavito Miklosich, potom slavisti 2. polovice 19. stoljeća koji su od njega prepisivali, a i Karadžić koji nije odustajao od njih suočen s argumentima, nego se pravio blesav.

Kao što crkvenjaci kažu- ljudski je griješiti , sotonski je ustrajati u grijehu.
Rani slavisti su griješili, no od Miklosicha nadalje to je bio upravo "sotonizam", a on je nestao u 20. st. u serbokroatizmu, a koji se upravo u posljednjih 1 do 2 desetljeća i formalno raspada.

Kao što je rekao Prosperov Novak, to su odlučili hrvatski tenkovi iznad Dubrovnika, a ne nikakvi lingvis
tički argumenti.
 
Сви Срби су штокавци! Сви Хрвати нису штокавци џаба ти модерно доба и пројекције историјски склопиво тотално славизирани Куртигури који су се служили западним дијалектима да би прешли на домаћи дијалекат од Драча до Истре.
Ako tebe tko razumije, svaka mu čast.
 
Čuli su za njega svi, zato što je on u svoje vreme, u drugoj polovini XVIII stoleća, bio smatran začetnikom proučavanja slovenskih starina. Imao je veliki uticaj na cele generacije, uključujući i na Adelunga, koji je slične ideje razvio sa stanovišta filologije.

Svi ostali slavisti, od Kopitara, Dobrovskog, pa na dalje, proizvod su te nemačke škole.
To je bio mali krug ljudi tada, međusobno su si bili i najveći kritičari, poput Schloezerove kritike Dobrovskog o ruskom jeziku. Kako nema objavljenih kritika njihovih radova praktično do druge polovice 19.st., to samo potvrđuje da su kao pioniri bili šire nepoznati.

Fon Šlecer je radio između 1761. i 1809.
Da, mislio sam na naše krajeve u vrijeme nacionalnog buđenja.

Neznalica po društvenim mrežama ima koliko hoćeš; ne znam šta bi bilo bitno pozivati se na njih.
Pa i akademicima SANU je to glavni argument.
 
Realno, Karadžić je imao tu sekundarnu ulogu, a i Schloetzer.
To su bili tek početci s lutanjima, a bitnu ulogu u učvršćenju te zablude imali su Slovenci, prvo Kopitar oko 1820-1840, a najviše Miklosich koji je 1852. objelodanio magnum opus u slavenskim jezicima u kojem je štokavštinu proglasio srpskom (unatoč tomu što je bio potpisnikom Bečkog dogovora iz 1850., gdje nema ništa slično).

Krajnje negativnu ulogu je odigrao i Slovak Šafarik u dobu oko 1830-1840, no on je počeo revidirati svoja stajališta, ali je u međuvremenu bio izgubio razum, pa je postuma, objavljena 1864. samo umekšana inačica tih tlapnji.

Te priče je, u nekoj mjeri, i protezao i na koncu 19. st. slavist Leskien, što je već bilo skandalozno.

Karadžić je kriv što je ustrajao s tim tezama kad je već bilo očito da nema argumenata (osvrt na Šulekov tekst objavljen 1856., u kom ovaj navodi oko 10 autora koji zovu svoj jezik hrvatskim, i izrijekom kaže da je u prošlost "štokavski jezik jedino u Hrvatah cvatio, dok su Srblji pisali nekom mješavinom crkvenoga jezika kojeg su srbski ili serbičeskim zvali".

Karadžić na to nije pravo odgovorio jer nije imao argumenata.

Dakle, za tu zabludu su "krivi" poglavito Miklosich, potom slavisti 2. polovice 19. stoljeća koji su od njega prepisivali, a i Karadžić koji nije odustajao od njih suočen s argumentima, nego se pravio blesav.

Kao što crkvenjaci kažu- ljudski je griješiti , sotonski je ustrajati u grijehu.
Rani slavisti su griješili, no od Miklosicha nadalje to je bio upravo "sotonizam", a on je nestao u 20. st. u serbokroatizmu, a koji se upravo u posljednjih 1 do 2 desetljeća i formalno raspada.

Kao što je rekao Prosperov Novak, to su odlučili hrvatski tenkovi iznad Dubrovnika, a ne nikakvi lingvis
tički argumenti.
To su bili redom stranci koji su pisali više da nešto napišu nego su imali znanja o čemu pišu.
Karadžić na drugoj strani je svjesno krao od Hrvata i proglašavao srpskim ni ne skrivajući da prepisuje od riječi do riječi.
Kasnije je otišao i dalje kad je vidio da ga nitko ne šljivi da jednostrano narode proglašava Srbima.
Žalosno je samo da se dosta Srba i danas drži tih tlapnji kao Svetog pisma.
 
To su bili redom stranci koji su pisali više da nešto napišu nego su imali znanja o čemu pišu.
Karadžić na drugoj strani je svjesno krao od Hrvata i proglašavao srpskim ni ne skrivajući da prepisuje od riječi do riječi.
Kasnije je otišao i dalje kad je vidio da ga nitko ne šljivi da jednostrano narode proglašava Srbima.
Žalosno je samo da se dosta Srba i danas drži tih tlapnji kao Svetog pisma.
Брате Кубрате среће си курате. Кубрати су морали проговорити словенски. У хрватском наречју има трагова западнисловенског чешког , словачког али језик којим су дефинисали себе је српски.
 
To su bili redom stranci koji su pisali više da nešto napišu nego su imali znanja o čemu pišu.
Karadžić na drugoj strani je svjesno krao od Hrvata i proglašavao srpskim ni ne skrivajući da prepisuje od riječi do riječi.
Kasnije je otišao i dalje kad je vidio da ga nitko ne šljivi da jednostrano narode proglašava Srbima.
Žalosno je samo da se dosta Srba i danas drži tih tlapnji kao Svetog pisma.

Okolišaš malo, a suština je da je to što si napisao netačno.

Nije Karadžić išao nekome drugome soliti pamet i podučavati, već su drugi naučili njega.
 
Сви Срби су штокавци!
Koji su ti to Srbi poslije 1740 god.i II sobe Srba put Ugarske pod Arsenijem IV Jovanovićem kad se srpski etnički prostor seli na sjever put današnje Vojvodine. Tko ga kasnije popunjava ? Kojekakve nakupine sa prostora hercegovačkog kamenjara i crnogorskih planinčina i Vlasi. Možda smatraš da ono što je pisao Ilarion Ruvarac, Pavel Apolonovič Rovinski pa čak i jedan lažljivac poput Pante Srećkovića koji je skovao izraz "novi Srbi"(čitaj:kvazi Srbi).
 
Koji su ti to Srbi poslije 1740 god.i II sobe Srba put Ugarske pod Arsenijem IV Jovanovićem kad se srpski etnički prostor seli na sjever put današnje Vojvodine. Tko ga kasnije popunjava ? Kojekakve nakupine sa prostora hercegovačkog kamenjara i crnogorskih planinčina i Vlasi. Možda smatraš da ono što je pisao Ilarion Ruvarac, Pavel Apolonovič Rovinski pa čak i jedan lažljivac poput Pante Srećkovića koji je skovao izraz "novi Srbi"(čitaj:kvazi Srbi).
Koji je smisao komentara zaista?
 
Pa Nis, Leskovac, Pirot su svi Šopi i Srbi, iako pricaju slicnije Bugarima no ostalim Srbima. A i srpski identitet ne postoji bez Sopova, Sopi su srce Srpstva.
Samo Pirot je od tih gradova u Šopluku. A i dobar broj srpskih jezikoslovaca te srpske dijalekte svrstava u staroštokavske. Sve su te definicije i granice dijalekata u lingvistici proizvoljne.
 
Pa Nis, Leskovac, Pirot su svi Šopi i Srbi, iako pricaju slicnije Bugarima no ostalim Srbima. A i srpski identitet ne postoji bez Sopova, Sopi su srce Srpstva.
Лесковац? Ниш?
Пирот , Димитровград можда још нешто уз саму бугарску границу.
То становништво има посебну историју и живе до Софије.
Међутим то је јако мали део становништва географски између Бугарске и Србије.
Ти крајеви су Берлинским конгресом тек припојени Србији Ниш нешто раније под Миланом.
Тако да није аргумент никакав.

Аргумент би био да Шумадија говори тотлачки рецимо попут Загорја кајкавски.
 
Poslednja izmena:
Лесковац? Ниш?
Пирот , Димитровград можда још нешто уз саму бугарску границу.
То становништво има посебну историју и живе до Софије.
Међутим то је јако мали део становништва географски између Бугарске и Србије.
Тако да није аргумент никакав.

Аргумент би био да Шумадија говори тотлачки рецимо попут Загорја кајкавски.

Zbog njih u Srbiji se kaze "bre", "lele", zbog njih se jede pljeskavica, ajvar, pindzuri, muckalica, pasulj, itd. Oni su srce srpskog identiteta.
 

Back
Top