Realno, većina je Srbokatolika bila hrvatomrzačka, a ne srpska kao takva. Ti ljudi nisu, osim par njih, imali ni pojma ni osjećaja o bilo čem srpskom, a oni koji su najviše telalili su mrzili hrvatski identitet. To su bili uglavom novinari, publicisti, neki lokalni političari i sl.
Među njima je bilo nekoliko anacionalnih koji su slijedom slabe logike i korupcije (Rešetarov je otac bio na platnom popisu srbijanske vlade) ušli u to kolo. Rešetar ništa nije "progledao", nego se priklonizu puncu i mentoru Jagiću koji mu je bio šef, a Jagić je bio Jugoslaven. Nije Rešetar sam došao ni do kakvih dubokih spoznaja vrijednih spomena- uz iznimku da je obavio velik posao stručnih izdavanja dubrovačkih pisaca, zatim na polju numizmatike i da je točno utvrdio da je izvorni dubrovački govor bio štokavsko ijekavski (iz čega je izvukao promašene zaključke koje nije bio objavio).
Budmani je bio Talijan koji je sudjelovao u Garibaldijevskom pohodu za ujedinjenje Italije, onda se poražen vrtio u Dubrovnik i motao amo tamo, uglavnom po naputcima Beča. Velik erudit, istinski važno izvorno djelo mu je dijalektološko o sudobnom dubrovačkom govoru.
Pop Stojanović je isto bio "plemenski" Jugoslaven, učena osoba, no ono što je izdato pod njegovim imenom je kompilacija svega i svačega, od lokalnih naklapanja do njegovih umovanja o germansko i romanskom duhu, neka filozofija povijesti plus brdo citata iz latinskoga o svemu i svačemu. To danas djeluje kao besmislena kupusara, no onda su se pisale takve knjige na svim jezicima.
Zore je bio protuhrvatski gnoj, kao i Bogišić u nekim fazama, a napose niz scriptores minores koji nisu znali ništa realno srpsko, no mrzili su sve hrvatsko. Eto, to su ti Jugoslaveni. Uključujući i talentiranu ništariju Luju Vojnovića.
