Čiji je naš jezik

Mej bregami:
Hahaha tko im je to govorio? Ne budi smiješan.
Kliknite za proširenje...
Rodonačelnici slavistike Dobrovski, Kopitar i Šafarik smatrali su da svi Sloveni govore jednim jezikom, ali da pojedini slovenski narodi govore različitim narečjima. Srpski jezik su identifikovali sa štokavskim narečjem. Sa štokavskim narečjem su srpski jezik identifikovali i rodonačelnici srbistike Dositej i Vuk. Vuk je srpski jezik jasno razlikovao od bliskih narečja čakavskog i kajkavskog kojim govore Hrvati. On nikako nije pristajao na upotrebu dvočlanog naziva za srpski jezik (srpski ili hrvatski, srpskohrvatski). Za srpske lingviste, koji poštuju vlastitu nacionalnu i slavističku tradiciju, srpski jezik može da bude ono što je i za rodonačelnike srbistike i slavistike bio: štokavsko narečje.

Vođen inspirativnim Humboltovim idejama, čitav evropski romantizam polazio je od ideje da se čitava duhovna i materijalna kultura jednog naroda ostvaruju u jeziku, tj. da je jezik najznačajnija odlika naroda i njegovo najosobenije ispoljavanje, kao i od ideje da jedan narod po pravilu govori jednim jezikom. Svi veliki slavisti od kojih je Vuk u prvoj polovini 19. veka učio polazili su od ideje da su svi štokavci govornici srpskog jezika, a u toj ideji posebno ga je učvrstio direktni učitelj, proslavljeni slovenački filolog Jernej Kopitar. Kasnije će isti kriterijum pri diferenciranju jezika i naroda na Balkanu primeniti i uticajni Franjo Miklošič, Pavel Jozef Šafarik i mnogi drugi strani čuveni slavisti.


I ne samo strani. Veliki broj Vukovih sledbenika, ali i njegovih neistomišljenika, verovao je da su svi štokavci Srbi. Bilo je i onih koji su, napuštajući čvrst kriterijum egzistencije triju narečja, proširivali srpski jezički prostor i van štokavskih terena, čak i terena budućeg srpskohrvatskog jezika, ali su takvi intelektualci bili izuzeci.
 
Mrkalj:
Rodonačelnici slavistike Dobrovski, Kopitar i Šafarik smatrali su da svi Sloveni govore jednim jezikom, ali da pojedini slovenski narodi govore različitim narečjima. Srpski jezik su identifikovali sa štokavskim narečjem. Sa štokavskim narečjem su srpski jezik identifikovali i rodonačelnici srbistike Dositej i Vuk. Vuk je srpski jezik jasno razlikovao od bliskih narečja čakavskog i kajkavskog kojim govore Hrvati. On nikako nije pristajao na upotrebu dvočlanog naziva za srpski jezik (srpski ili hrvatski, srpskohrvatski). Za srpske lingviste, koji poštuju vlastitu nacionalnu i slavističku tradiciju, srpski jezik može da bude ono što je i za rodonačelnike srbistike i slavistike bio: štokavsko narečje.

Vođen inspirativnim Humboltovim idejama, čitav evropski romantizam polazio je od ideje da se čitava duhovna i materijalna kultura jednog naroda ostvaruju u jeziku, tj. da je jezik najznačajnija odlika naroda i njegovo najosobenije ispoljavanje, kao i od ideje da jedan narod po pravilu govori jednim jezikom. Svi veliki slavisti od kojih je Vuk u prvoj polovini 19. veka učio polazili su od ideje da su svi štokavci govornici srpskog jezika, a u toj ideji posebno ga je učvrstio direktni učitelj, proslavljeni slovenački filolog Jernej Kopitar. Kasnije će isti kriterijum pri diferenciranju jezika i naroda na Balkanu primeniti i uticajni Franjo Miklošič, Pavel Jozef Šafarik i mnogi drugi strani čuveni slavisti.


I ne samo strani. Veliki broj Vukovih sledbenika, ali i njegovih neistomišljenika, verovao je da su svi štokavci Srbi. Bilo je i onih koji su, napuštajući čvrst kriterijum egzistencije triju narečja, proširivali srpski jezički prostor i van štokavskih terena, čak i terena budućeg srpskohrvatskog jezika, ali su takvi intelektualci bili izuzeci.
Kliknite za proširenje...
Ah to što si je netko nešto zamislio prije 200 godina nema veze sa stvarnošću, a i odavno su demantirani.
Kako to da su tamo neki stranci koji vjerojatno nikada nisu bili u ovim krajevima tvrdili jedno, dok su stanovnici ovih područja tvrdili drugo.
Netko je širio neistine i varao ljude. Glavni krivac je očito V.S.K. koji je u zreloj dobi poludio i tvrdio svakakve gluposti.
 
Mej bregami:
Ma tko je postavio tu tezu o škokavštini kao srpskoj ako ne Srbi, poglavito Vuk koji je bio u prognanstvu po Europi.
Srbi su tada još odbijali štokavice jer da je to hrvatski.
Srbi su bili tada mali beznačajan narod, bojali se nestanka i utapanja u Hrvate ako imaju samo jedno zajedničko slovo.
Kliknite za proširenje...
Sve je složenije (ne obaziri se na ove buzdovane). Stari slavisti su bili prvo Čeh Dobrovsky, a potom Slovenac Kopitar, Slovaci Šafarik i Kollar, i onda Slovenac Miklošič. Oni su imali razne ideje, no oko 1820. su podijelili slavenske jezike u 4 grane: rusku, poljsku, češku i ilirsku. Dosta su se mučili s lužičkosrpskim i rusinskim, pokušavali oko ukrajinskoga, a Kopitar je vodio planiranje srpskog preko ilirizaciju i katolizacije. Kao Slovenac se odupirao Dobrovskom, koji je htio da Kranjci uopće nemaju jezik, nego da su Slovenci i kajkavski Hrvati zapravo Hrvati. Priče o štokavštini i čakavštini uopće nisu postojale. Srbi su postali vidljivi ustankom 1804. i borbom amo tamo desetljećima. Šafarik je pak bio godinama profesor na gimnaziji u Novom Sadu i bio je impresioniran srpskom starom književnošću, no o literaturi a govornoj štokavštini nije znao ništa. Kopitar je znao. Šafarik je puno učinio na propagiranju srpskog imena, ali nije znao koji je Srbima govorni jezik. Za Hrvate je bio u kaosu, s jedne strane su mu kajkavski Horvati bili pravi povijesni Hrvati, no bio je zbunjen zbog raširenosti hrvatskoga imena po cijeloj južnoj slaviji. Negdje oko 1840. su uglavnom htjeli razgraničiti Hrvate i Srbe, uzeli su pojmovečakavski i štokavski i sve dali Srbima. Onda ni to nije štimalo, pa su probali Hrvate za čakavce i kajkavce, štokavce za Srbe, a katolike koji su imali zavidan korpus proglasili su katoličkim Slavo-Srbima, dakle ne pravim Srbima, nego nešto čudno. Sve su im petljanije poremetili Ilirci Gaj, Kurelac , Kukuljević, Mažuranić.... koji su mislili pod ilirsko ime staviti sve od Slovenaca do Bugara, sa štokavskim književnim jezikom kog uopće nisu držali posebno srpski, a i pravoslavce u Hrvatskoj i BH su držali za Hrvate. Sve je to izazvalo paniku među slavistima s njihovim diletantskim srbovanjem, no nisu mogli na staro. Vuk je prvo htio da su čakavci i štokavci Srbi, onda se zadovoljio samo štokavcima, no jadikovao je da ovi katolici neće srpskog imena. Oko kasnih 1840ih, Šafarik koji je kasnije poludio, iako nije prihvaćao normalnu atribuciju, odijelio je korpus pravoslavaca koji nisu Bugari od korpusa na glagoljici, bosančici i latinici koji bi za njega pripadao Hrvatima i katoličkim Slavo-Srbima. Miklošič je1852. proglasio daje pravi hrvatski samo čakavski, no već je bilo kasno za njihove makinacije. Zaključno, to su bili 1. učeni ljudi, 2. dripci i produžena ruka austrijskih makinacija,3. slabo su znali hrvatsku renesansnu i baroknu književnost, 4.. bolje su znali stsl a oko dijalekata su slabo znali. Njihovo je djelovanje bilo protuhrvatsko, što se može pripisati kaosu do oko 1840,, no kasnije je bilo gadovska krivotvorina. Karadžić
je samo jašio na valovima njihovih policijskih politikantskih izmišljotina.
 
Poslednja izmena:
Mrkalj:
Ko kaže da nisu bili? To je sve bila Austrija.
Kliknite za proširenje...
Zato što se kroz povijest u Češkoj o Hrvatskoj provlaćila druga priča. U knjižnicama sveučilišta u Pragu su knjige od Dubrovnika do Slavonije katalogizirane pod hrvatskim jezikom, srpskih nema.
Sad da odjednom neki slučajno počne tvrditi drugačije baš dok se Vuk smuca tamo gore, malo vjerojatno.
 
Mej bregami:
To ne znaš ćirilicu pa ne razumiješ da piše da se to tako nije shvaćalo prije samo 150 godina.
Kliknite za proširenje...
Да , да Вук је тврдио да је хрватски чакавски и да су Хрвати давно расељени у Аустрију. Да све што се у Далмацији по сухој земљи може чути је српски.
На неким острвима има још оставштине чакавице.
 
Mej bregami:
Zato što se kroz povijest u Češkoj o Hrvatskoj provlaćila druga priča. U knjižnicama sveučilišta u Pragu su knjige od Dubrovnika do Slavonije katalogizirane pod hrvatskim jezikom, srpskih nema.
Sad da odjednom neki slučajno počne tvrditi drugačije baš dok se Vuk smuca tamo gore, malo vjerojatno.
Kliknite za proširenje...
Јиречек је и аутор студије о свом деди П. Ј. Шафарику: „Šafařík mezi Jihoslovany“ (Шафарик међу Југословенима).
 
Inače Vuk nije prvi ni među Srbima koji je htio naći neku jasnu razliku između Srba i susjednih Slovena na osnovu jezika. Dositej Obradović i Sava Tekelija još krajem 18. stoljeća su imali svoja razmišljanja o tome šta definiše srpsku naciju. Obradović nije koristio termin štokavski, ali je za prostor na kojem se koristilo to narječje tvrdio da su to sve govornici srpskog jezika bez obzira na vjeru. Tekelija je čak išao i korak dalje pa je smatrao da su sem štokavaca, čak i čakavci i kajkavci (uključujući i Slovence) deo srpskog korpusa. Tako su često razmišljale srpske elite koje nisu bile povezane sa crkvom. Crkvenjaci kao mitropolit Stevan Stratimirović su ubacivali još i vjersku komponentu uz jezičku, sukladno svom svjetonazoru logično.
 
Mej bregami:
Zato što se kroz povijest u Češkoj o Hrvatskoj provlaćila druga priča. U knjižnicama sveučilišta u Pragu su knjige od Dubrovnika do Slavonije katalogizirane pod hrvatskim jezikom, srpskih nema.
Sad da odjednom neki slučajno počne tvrditi drugačije baš dok se Vuk smuca tamo gore, malo vjerojatno.
Kliknite za proširenje...
Nije tamo bilo nekog znanja ni aktivnosti. Neke informacije su imali u Češkoj i Rusiji, i na latinici je to sve što je na kajkavskom, čakavskom i štokavskom bio ilirski jezik. Srpski ili serbičeski im je bio crkveni jezik na ćirilici, kao i bugarski. Oni i nisu imali knjiga osim tu i tamo, a i nisu znali što bi s njima.
 
Mrkalj:
Kliknite za proširenje...
Taj Dobrovski jer studirao nešto ili je samouki teoretičar poput Deretića?
U knjižnicama Praga, sveučilišta, su bile i knjige iz Hrvatske, tako su i katalogizirane kao pisane na hrvatskom. Srpskih knjiga tamo nije bilo.

Primjer iz knjižnice praškog sveučilišta 18.st., Elektra Dubrovčanina Zlatarića
Screenshot_20241103_104712.jpg


Slično iz kataloga oxfordske knjižnice iz 1620.
Screenshot_20241103_101609.jpg

U Oxfordu nisu bili sigurni jel Elektra na poljskom ili hrvatskom.

Ima takvo i za druge knjige iz Hrvatske, ali ovo je primjer za pisca iz Dubrovnika, štokavca, kako se shvaćalo kojim jezikom piše i kome pripada jer je i sam tako naveo svom djelu.
I onda se pojavljuju rani slavisti koji u neznanju rade kaos pišući o nečemu što nisu ni vidjeli. Nije čudo da su relativno brzo pobijene njihove tvrdnje i danas se vrte samo po forumima i opskurnim TV emisijama po Srbiji.
 
Mej bregami:
Taj Dobrovski jer studirao nešto ili je samouki teoretičar poput Deretića?
U knjižnicama Praga, sveučilišta, su bile i knjige iz Hrvatske, tako su i katalogizirane kao pisane na hrvatskom. Srpskih knjiga tamo nije bilo.

Primjer iz knjižnice praškog sveučilišta 18.st., Elektra Dubrovčanina Zlatarića
Pogledajte prilog 1636338

Slično iz kataloga oxfordske knjižnice iz 1620.
Pogledajte prilog 1636341
U Oxfordu nisu bili sigurni jel Elektra na poljskom ili hrvatskom.

Ima takvo i za druge knjige iz Hrvatske, ali ovo je primjer za pisca iz Dubrovnika, štokavca, kako se shvaćalo kojim jezikom piše i kome pripada jer je i sam tako naveo svom djelu.
I onda se pojavljuju rani slavisti koji u neznanju rade kaos pišući o nečemu što nisu ni vidjeli. Nije čudo da su relativno brzo pobijene njihove tvrdnje i danas se vrte samo po forumima i opskurnim TV emisijama po Srbiji.
Kliknite za proširenje...
To potvrđuje ono što rekoh. Zlatarić izrijekom zove jezik hrvatskim, a ovi objašnjavaju da je to ilirski ili dalmatinski. Kod Engleza i gore. Kod Rusa je bilo da su imali nešto iz Dubrovnika na ilirskom. To im je bio najčešći naziv. Srbi su imali tiskanih knjiga praktički samo na crkvenom. Koncem 18. st slabo se znalo, a od oko 1810. do oko 1840+ stalno su tendenciozno gurali jezikoslovno srbovanje, poglavito zbog bečke politike. Da Beč nije htio ono što je Eugen poharao u kratkom pohodu, preko Bosne i Srbije do Makedonije, od te slavistike o Srbima ne bi bilo ničeg pet posto. Gaj i ekipa su im, uz ustupke i fantazije, srušili plan. Dosta je vidjeti izdanje iz 1864., ostavština Šafarika što je izdao njegov zet Jireček, o povijesti južnoslavenskih književnosti. Tu su nestali katolički Slavo-Srbi i na 400 stranica je popis hrvatskih djela kao i danas, no pod nazivom ilirski i hrvatski, a ovo drugo je kajkavski. Srpski je zasebno, no nisam vidio da o njemu ima išta. Interesantno. je pratiti evoluciju Šafarika u njegovim glavnim djelima,njih 5-6, o južnoslavenskim jezicima u oko 20 godina.
 
Harvat:
To potvrđuje ono što rekoh. Zlatarić izrijekom zove jezik hrvatskim, a ovi objašnjavaju da je to ilirski ili dalmatinski. Kod Engleza i gore. Kod Rusa je bilo da su imali nešto iz Dubrovnika na ilirskom. To im je bio najčešći naziv. Srbi su imali tiskanih knjiga praktički samo na crkvenom. Koncem 18. st slabo se znalo, a od oko 1810. do oko 1840+ stalno su tendenciozno gurali jezikoslovno srbovanje, poglavito zbog bečke politike. Da Beč nije htio ono što je Eugen poharao u kratkom pohodu, preko Bosne i Srbije do Makedonije, od te slavistike o Srbima ne bi bilo ničeg pet posto. Gaj i ekipa su im, uz ustupke i fantazije, srušili plan. Dosta je vidjeti izdanje iz 1864., ostavština Šafarika što je izdao njegov zet Jireček, o povijesti južnoslavenskih književnosti. Tu su nestali katolički Slavo-Srbi i na 400 stranica je popis hrvatskih djela kao i danas, no pod nazivom ilirski i hrvatski, a ovo drugo je kajkavski. Srpski je zasebno, no nisam vidio da o njemu ima išta. Interesantno. je pratiti evoluciju Šafarika u njegovim glavnim djelima,njih 5-6, o južnoslavenskim jezicima u oko 20 godina.
Kliknite za proširenje...
Za Zlatarića pišu da je hrvatski, Česi čak njegov jezik zapisali kao Harvaticam.

Nije opće slučajno da u vrijeme kad Vuk piše "Srbi svi i svuda", svojata i prepisuje hrvatsku književnost, i dok se kreće u krugu između Beča, Praga i Berlina, češki i slovački rani slavisti pišu gluposti u vezi naših krajeva.
Poput da su stanovnici onoga što se tada nazivalo Hrvatskom Slovenci, pruski kartograf u knjizi o Austrijskim carstvu u etnografskom dijelu navodi nekakve Iliro Srbe u koje kao spadaju Hrvati, Srbi, Slovenci, pa nekakvi Greco Romani sa romanizirani Srbima i kao šlag na tortu Vlasima kod kojih u zagradi stoji srpski naziv za Rumunje "Rumuni". Sve jasno tko mu je šaptao podatke jer sam nije bio u Austriji.
Zato nije čudo da su u kasnijim fazama svi oni radili odmak od onoga što su pisali pod utjecajem stanovitog varalice V.S.K.
 
Mej bregami:
Za Zlatarića pišu da je hrvatski, Česi čak njegov jezik zapisali kao Harvaticam.

Nije opće slučajno da u vrijeme kad Vuk piše "Srbi svi i svuda", svojata i prepisuje hrvatsku književnost, i dok se kreće u krugu između Beča, Praga i Berlina, češki i slovački rani slavisti pišu gluposti u vezi naših krajeva.
Poput da su stanovnici onoga što se tada nazivalo Hrvatskom Slovenci, pruski kartograf u knjizi o Austrijskim carstvu u etnografskom dijelu navodi nekakve Iliro Srbe u koje kao spadaju Hrvati, Srbi, Slovenci, pa nekakvi Greco Romani sa romanizirani Srbima i kao šlag na tortu Vlasima kod kojih u zagradi stoji srpski naziv za Rumunje "Rumuni". Sve jasno tko mu je šaptao podatke jer sam nije bio u Austriji.
Zato nije čudo da su u kasnijim fazama svi oni radili odmak od onoga što su pisali pod utjecajem stanovitog varalice V.S.K.
Kliknite za proširenje...


Krivo procjenjuješ Karadžićev utjecaj. On je bio formirao jezičnu pansrpsku ideologiju na štetu Hrvata možda i dijelom pod utjecajem fantazija Srba konca 18. i početka 19. stoljeća, no na to se ne bi nitko osvrtao da slavisti, uglavnom Slovaci i Česi, nisu Srbima dodijelili neko golemo značenje. Dobrovsky, a potom Šafarik, u monumentalnom i enciklopedijskom djelu o slavenskim književnostima, tiskanom prvo 1826. (v. i kasnija izdanja) promiče tezu da su se svi Slaveni prvo zvali Srbi ili Sorbi, a ovi balkanski Srbi su samo dio Slavena (do tog je kao i Dobrovsky došao zbog lužičkih Srba za koje je znao da ne govore južnoslavenskim jezicima).

Vidi ovo izdanje: https://archive.org/details/geschichtedersla00safuoft/mode/1up (ako znaš nešto njemački, lako ćeš se snaći). Ne ulazim u Čehe, Ruse, Poljake... Ovo je izdanje iz 1869., no pretisak ranijega iz 1826.

On prepričava svašta, napose Porfirogeneta, no i druge bajke, no odjeluje literaturu Slavo-Srba istočne crkve (to su realno Srbi) i Slavo-Srba zapadne crkve (Dalmatinaca, Bosanaca, Slavonaca) i Hrvata (ovi su u paketu).

Iako piše da ovi govore srpski (navodi primjere jezika tipa- rekal sam, reko sam, reka sam,...), kaže da katolički Slavo-Srbi i Hrvati spadaju zajedno, dok pravoslavni ili istočni Slavo-Srbi zasebno. Lako se vidi iz teksta. Inače, kad piše o povijesti to je galimatijas.

Tu on priča svašta i svakojaka naklapanja, a o literaturi Hrvata na latinici, npr. iz Dubrovnika, Kotora, Splita.... nije znao skoro ništa, nego je prepisao iz djela dubrovačkog Talijana Appendinija koji je imao isto razne tlapnje, no Srbe nije fermao i jedva je za njih znao.

Oko 1850ih Šafarik je poludio i pokušao samoubojstvo utapanjem u Vltavu, no spasili ga. Njegov zet Jireček je 1864. izdao povijest južnoslavenskih literatura, koja ima 400 stranica i kao bi bila prikaz zasebno hrvatske i srpske (za razliku od svih slavenskih), no da je popis djela, i to daleko opsežniji i detaljniji, hrvatske pisane kulture na glagoljici, bosančici i latinici (dok je prije Šafarik to napisao ofrlje i popis mu je jako slab). Ovdje su nestali Slavo-Srbi, a naziv je ilirski i hrvatski, s tim da pod hrvatski misli kajkavski. U drugom dijelu bi bio prikaz srpske književnosti, a što piše u opisu, no nisam vidio ništa od toga, nego samo "ilirski i hrvatski". Vidi ovo:
https://archive.org/details/geschichtedersd04jiregoog/mode/1up

Dakle, Karadžić je slijedio pansrpske fantazije slavista, što mu i nije grijeh, nego je grijeh što je ustrajao na tom i nakon 1848., kad je bilo postalo očito da od srbovanja na kub neće biti ništa (osim što je bilo kod pojedinačnih zbunjenih anacionalnih Hrvata, napose u Dubrovniku kasnije, a što je ipak bila ideološka i jednokratna pojava).
 

"SRPSKI ĆE BITI SLUŽBENI JEZIK U CRNOJ GORI": Predsednik Skupštine CG Andrija Mandić najavio da će volja naroda biti sprovedena!​

Objavljeno 03.11.2024. 19:01h
Reaguj



miljana01-epa-boris-pejovic.jpg

EPA Boris Pejovic

Pitanje srpskog jezika je, nakon objavljivanja rezultata popisa stanovništva, postalo ne samo političko, već i pitanje elementarnog ljudskog dostojanstva i ljudskih prava, rekao je predsednik Skupštine Crne Gore i lider Nove srpske demokratije Andrija Mandić.
On je u intervjuu za "Večernje Novosti" kazao da ne postoji zemlja u Evropi, a verovatno ni u svetu, izuzev možda pojedinih totalitarnih režima, gde jezik kojim govori većinsko stanovništvo nije ujedno i službeni jezik te zemlje.
„Mislim da to dovoljno govori o svakodnevnim pozivima Demokratske partije socijalista (DPS) i njihovih saveznika iz političkog, medijskog i nevladinog sektora da, uprkos rezultatima koji su pokazali da više od 43 odsto stanovništva Crne Gore govori srpskim jezikom, i dalje insistiraju na nekim kvazi-tezama kako crnogorski treba da ostane jedini službeni“, naveo je Mandić.
Prema njegovim rečima, DPS je zaslužan i što je 2007. godine, tesnom dvotrećinskom većinom, crnogorski proglašen jedinim službenim jezikom, kao i za član Ustava kojim se sve promene moraju potvrditi na referendumu većinom svih birača u Crnoj Gori.
„Ako uzmemo u obzir da u ovom momentu, nakon uparivanja popisnih rezultata i biračkog spiska, imamo oko 90 hiljada osoba čije je biračko pravo i te kako sumnjivo, dolazimo do toga da je DPS tim članom zakovao i onemogućio bilo kakve promene“, kazao je Mandić.
Sada, kako je naveo, postoji nova parlamentarna većina "koja želi da konstatuje ono što je narod jasno i nedvosmisleno rekao, a to je da većina govori srpskim jezikom i traži da dobije status službenog“.
„Ukoliko ne budemo mogli da napravimo dogovor, shodno tekovinama i najboljim praksama razvijenog sveta, postoji rešenje, a to je pravljenje Ustavotvorne skupštine“, rekao je Mandić.
Govoreći o dvojnom državljanstvu sa Srbijom, on je kazao da opozicija svakodnevno pokušava da manipuliše raznim neistinama i poluistinama.
Mandić je kazao da ne vidi ništa sporno u tome da se ljudima koji imaju i osećaju veze sa Crnom Gorom omogući da dobiju državljanstvo.
"Opozicija to predstavlja kao da će se istog trena magično stvoriti na stotine hiljada novih birača, iako dobro znaju da sadašnji zakon nalaže da osoba uz državljanstvo mora imati i prebivalište u Crnoj Gori punih deset godina”, naveo je Mandić.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

Q. in perpetuum hibernum
Poreklo reči Srbija u srpskom jeziku latinski jezik, XVIII vek (Kraljevina Srbija uspostavljena 1718. godine)
2
Odgovora
25
Pregleda
474
Лички гусар
Лички гусар
F
Вук Караџић - реформатор или узурпатор СрПБског језика?
11 12 13
Odgovora
310
Pregleda
2.247
Ebisclaus
E
M
Šta je omogućilo kolonizaciju?
4 5 6
Odgovora
143
Pregleda
968
Meliot
M

Back
Top