Čiji je naš jezik

ZabranjeniLegenda:
Da lingua znaci govor, iliti dijalekt
Kliknite za proširenje...

iMarkup_20241102_131309.jpg


:whistling:

Уосталом lingua је језик, dialetto је дијалект.

Српски дијалект којег језика? :per:
 
ZabranjeniLegenda:
Tako je to vjekovima

Jbg SrPine, izmisljen si
Kliknite za proširenje...

Гдје пише dialetto?

Па није спорно, све нације и народи су измишљени. Само ми разговарамо када.
Јел видиш да си опет парадоксалан?

Screenshot_20241102_132122_Chrome.jpg



Пошто си ти стручњак за талијански нема зиме онда.
 
“U Crnoj Gori narod, masa, koja je neobrazovana, zove svoj jezik naškijem jezikom; malo ga ko naziva srpskijem. Kad on koga pita, zna li govoriti njegov jezik, reći će: 'Znaš li naški?' - Ako ko ne razumije njegov jezik, veli: 'ne znaš naški'. Tako svoj jezik zovu Crnogorci uopšte, a Skadrani i okolni Turci i Arnauti kažu: 'ne znam, ili znam vaški'. Za ostale će jezike reći Crnogorac: znam, ili ne znam arbanaški, turski, talijanski...”


- crnogorski etnolog Andrija Jovicevic 1911. g.
 
Mej bregami:
Hrvatski i slavenski kod njega.
Kliknite za proširenje...
Ајде? Ако је хрватско и словенско исто, шта ће му на корицама „Хорватскога и Словенскога народа”?
Овај једини примјер рјечника на чијим корицама се налази ишта „хрватско” (ој судбо злехуда!) више него очигледно раздваја хрватско од словенског.
1730550925204.png
 
Mej bregami:
Natko Nodilo nije referenca za ništa. Branio svoj stav kao pripadnik Srbokatoličkog pokreta krajem 19.st.
Demantiraju ga sami stari dubrovački pisci i pjesnici koji pišu hrvatskim jezikom.
Kliknite za proširenje...


Nodilo nije bio srbokatolik, no bio je učena hrvatska jugoslavenska budala, pravnik koji je samo slijepo slijedio ranoslavističke fantazije o štokavštini. Još jedan jugo zastranjenik koji je imao niz bijednih nacionalnih posrtanja, no ipak je bio znalac i stručnjak, Vatroslav Jagić, jasno je rekao da je hrvatski moderni književni jezik nastavak višestoljetnoga hrvatskoga jezika na štokavskom. Hrvatskoga. Jagić je mislio da je štokavština, ili bar zapadna, mlađi i primitivniji oblik jezika od plemenite i stare, slavom ovjenčane čakavštine.

No, bio je u krivu- povijesnodijalektološki, štokavština je zasebna (iako bi se moglo dovesti u pitanje jedinstvenost čakavštine, budući da je sjeverna, u Istri i Kvarneru, uvelike različita od one u Zadru i Šibeniku). No da je pisana kultura na štokavštini upravo isključivo hrvatska- o tom Jagić nije dvojio.

Ali, kao čovjek svoga vremena on je gojio iluzie da su Hrvati i Srbi jedan narod dva "plemena" (valjda kao razna plemena Siouxa). Tu je bio naravno u krivu. Jagić je zamišljao da će se književnost, a valjda i sva pisana kultura Hrvata u Srba stopiti u jednu, jugoslavensku (za Slovence, koliko znam, nije previše pisao), pa je bio ljutit kad je pod kraj 19. st., 1898., Đuro Šurmin objavio povijesti zasebno hrvatske i zasebno srpske književnosti, no to je bio znak da se Jagić nije bio otarasio zabluda (uostalom kao mnogi drugi, iako su Hrvati pomirljivo gledali na to tobožnje zajedništvo dosta dugo, dok je srpska strana nastupala velikosrpski, negirajući hrvatski identitet i prisvajajući hrvatsku književnost, izrijekom od Stojana Novakovića nadalje, a tako je i danas kad je sav svijet bacio te ideje u smećnjak).

Jagić je tu ispao tipični hrvatski naivac, ne želeći vidjeti malignost velikosrbizma.

S druge strane, neovisno o nacionalnom tumačenju, Jagić, uza svu učenost i pronicljivost, nije proniknuo u višeslojnost hrvatskoga što mu se odvijalo pred nosom, a začudo nije ni dobro protumačio hrvatsku renesansnu književnu prošlost, najvjerojatnije opsjednut panslavističkim ideologemom koji je odbijao latinski zapad kao neprijatelja, a ne vidjevši ni struju koja je hrvatski crkveni jezik pretvorila u književni. Nijansirano su to učinili tek Krstić, Pederin, Katičić, Franičević...

https://hrcak.srce.hr/file/136112
Pretvorba hrvatskoga iz crkvenog u književni jezik

Također, Jagić je debelo precijenio Karadžićevu ulogu za hrvatski jezik, budući da je ona ostala marginalna i svela se na pravopis u doba mladogramatičara ili vukovaca.

Na hrvatski jezik Ivana Mažuranića, Eugena Kvaternika, Augusta Šenoe, Ante Kovačića, ... Karadžić nije utjecao praktički nimalo; a ni pisaca koji su pisali u doba vukovaca i kasnije, poput Gjalskog, Matoša, Smičiklasa, Šišića, Vjekoslava Klaića,...

Sama izjava da je pod Karadžićevim utjecajem hrvatski književni jezik poprimio "dosljedniji, narodniji oblik" nesuvisla je i komična, i nema potvrde u stvarnosti. Kakvo veze ima narodnačenje u jeziku Vuka, Novakovića, Laze Lazarevića, Ljubomira Nedića, Milovana Glišića.... s hrvatskim braće Mažuranić, Šuleka, Šenoe, Strossmayera, Kvaternika, Klaića, Kovačića, Račkog, Kumičića... a da ne govorimo o Kurelcu i Starčeviću koji su imali neke svoje privatne jezike.

Ni metajezik samog Jagića nema neke veze sa zrelim Karadžićevim.

Osnovne stvari, usput, navedene su u kapitalnom djelu Zlatka Vincea "Putovima hrvatskoga književnog jezika", 1978., pa onda još dva izdanja u slobodnoj Hrvatskoj.

https://archive.org/details/putovima-hrvatskoga-knjievnog-jezika/mode/2up

Citat:

Kao što je istakao Vatroslav Jagić, Karadžićeva djela na zapadu samo su potisnula te tekovine i utjecaje starijih vremena, ali ih nisu istisnula ili zamijenila, pa je istina, veli Jagić, »samo to da je književna štokavština, koja je kod Hrvata živjela prije Vuka pod različitim imenima (hrvatskim, ilirskim, bosanskim, dalmatinskim, slavonskim), utjecajem Vukovim i utjecajem njegovih publikacija dobila dosljedniji oblik«."
Prof. Stjepan Ivšić, koji također citira već spomenute Karadžićeve riječi, veli sažeto: »Današnji je hrvatski štokavski književni jezik samo organski nastavak onoga našega književnog jezika, što smo ga mi imali i prije Vuka ...«"
 
Пилипенда:
Ајде? Ако је хрватско и словенско исто, шта ће му на корицама „Хорватскога и Словенскога народа”?
Овај једини примјер рјечника на чијим корицама се налази ишта „хрватско” (ој судбо злехуда!) више него очигледно раздваја хрватско од словенског.
Pogledajte prilog 1635840
Kliknite za proširenje...
Hrvati i Slovenci, Dalmatinci i Slavonci.
Na svim tim starim hrvatskim rječnicima stoji hrvatski po tadašnjem običaju . Uostalom piše u tim rječnicima da su hrvatski.
Ti bi se sada hvatao za vlaški ili morlački rječnik kao dokaz da su to srpski, da postoji tako nešto..
 
Harvat:
Nodilo nije bio srbokatolik, no bio je učena hrvatska jugoslavenska budala, pravnik koji je samo slijepo slijedio ranoslavističke fantazije o štokavštini. Još jedan jugo zastranjenik koji je imao niz bijednih nacionalnih posrtanja, no ipak je bio znalac i stručnjak, Vatroslav Jagić, jasno je rekao da je hrvatski moderni književni jezik nastavak višestoljetnoga hrvatskoga jezika na štokavskom. Hrvatskoga. Jagić je mislio da je štokavština, ili bar zapadna, mlađi i primitivniji oblik jezika od plemenite i stare, slavom ovjenčane čakavštine.

No, bio je u krivu- povijesnodijalektološki, štokavština je zasebna (iako bi se moglo dovesti u pitanje jedinstvenost čakavštine, budući da je sjeverna, u Istri i Kvarneru, uvelike različita od one u Zadru i Šibeniku). No da je pisana kultura na štokavštini upravo isključivo hrvatska- o tom Jagić nije dvojio.

Ali, kao čovjek svoga vremena on je gojio iluzie da su Hrvati i Srbi jedan narod dva "plemena" (valjda kao razna plemena Siouxa). Tu je bio naravno u krivu. Jagić je zamišljao da će se književnost, a valjda i sva pisana kultura Hrvata u Srba stopiti u jednu, jugoslavensku (za Slovence, koliko znam, nije previše pisao), pa je bio ljutit kad je pod kraj 19. st., 1898., Đuro Šurmin objavio povijesti zasebno hrvatske i zasebno srpske književnosti, no to je bio znak da se Jagić nije bio otarasio zabluda (uostalom kao mnogi drugi, iako su Hrvati pomirljivo gledali na to tobožnje zajedništvo dosta dugo, dok je srpska strana nastupala velikosrpski, negirajući hrvatski identitet i prisvajajući hrvatsku književnost, izrijekom od Stojana Novakovića nadalje, a tako je i danas kad je sav svijet bacio te ideje u smećnjak).

Jagić je tu ispao tipični hrvatski naivac, ne želeći vidjeti malignost velikosrbizma.

S druge strane, neovisno o nacionalnom tumačenju, Jagić, uza svu učenost i pronicljivost, nije proniknuo u višeslojnost hrvatskoga što mu se odvijalo pred nosom, a začudo nije ni dobro protumačio hrvatsku renesansnu književnu prošlost, najvjerojatnije opsjednut panslavističkim ideologemom koji je odbijao latinski zapad kao neprijatelja, a ne vidjevši ni struju koja je hrvatski crkveni jezik pretvorila u književni. Nijansirano su to učinili tek Krstić, Pederin, Katičić, Franičević...

https://hrcak.srce.hr/file/136112
Pretvorba hrvatskoga iz crkvenog u književni jezik

Također, Jagić je debelo precijenio Karadžićevu ulogu za hrvatski jezik, budući da je ona ostala marginalna i svela se na pravopis u doba mladogramatičara ili vukovaca.

Na hrvatski jezik Ivana Mažuranića, Eugena Kvaternika, Augusta Šenoe, Ante Kovačića, ... Karadžić nije utjecao praktički nimalo; a ni pisaca koji su pisali u doba vukovaca i kasnije, poput Gjalskog, Matoša, Smičiklasa, Šišića, Vjekoslava Klaića,...

Sama izjava da je pod Karadžićevim utjecajem hrvatski književni jezik poprimio "dosljedniji, narodniji oblik" nesuvisla je i komična, i nema potvrde u stvarnosti. Kakvo veze ima narodnačenje u jeziku Vuka, Novakovića, Laze Lazarevića, Ljubomira Nedića, Milovana Glišića.... s hrvatskim braće Mažuranić, Šuleka, Šenoe, Strossmayera, Kvaternika, Klaića, Kovačića, Račkog, Kumičića... a da ne govorimo o Kurelcu i Starčeviću koji su imali neke svoje privatne jezike.

Ni metajezik samog Jagića nema neke veze sa zrelim Karadžićevim.

Osnovne stvari, usput, navedene su u kapitalnom djelu Zlatka Vincea "Putovima hrvatskoga književnog jezika", 1978., pa onda još dva izdanja u slobodnoj Hrvatskoj.

https://archive.org/details/putovima-hrvatskoga-knjievnog-jezika/mode/2up

Citat:

Kao što je istakao Vatroslav Jagić, Karadžićeva djela na zapadu samo su potisnula te tekovine i utjecaje starijih vremena, ali ih nisu istisnula ili zamijenila, pa je istina, veli Jagić, »samo to da je književna štokavština, koja je kod Hrvata živjela prije Vuka pod različitim imenima (hrvatskim, ilirskim, bosanskim, dalmatinskim, slavonskim), utjecajem Vukovim i utjecajem njegovih publikacija dobila dosljedniji oblik«."
Prof. Stjepan Ivšić, koji također citira već spomenute Karadžićeve riječi, veli sažeto: »Današnji je hrvatski štokavski književni jezik samo organski nastavak onoga našega književnog jezika, što smo ga mi imali i prije Vuka ...«"
Kliknite za proširenje...
Ma tko je postavio tu tezu o škokavštini kao srpskoj ako ne Srbi, poglavito Vuk koji je bio u prognanstvu po Europi.
Srbi su tada još odbijali štokavice jer da je to hrvatski.
Srbi su bili tada mali beznačajan narod, bojali se nestanka i utapanja u Hrvate ako imaju samo jedno zajedničko slovo.
 
Пилипенда:
Пази шта куцаш јбт, паде ми систем како се ово појави на монитору!
Kliknite za proširenje...
To su doslovno tada pisali Srbi. Postavio sam već izjave srpske elite koji se tresu od straha da će se pohrvatiti zbog jednog slova sa Hrvatima.
To traje do druge polovice 19.st. kad Srbi lažima okreću pilu naopako i počinju svojatati sve hrvatsko kao srpsko.
Koji je to morao biti jad i tuga kad su ustanovili da praktično Srbi nemaju nikakvu književnost spram Hrvata.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

Casual Observer
Kako je jugoslovenski jezik Trojedne kraljevine preko hrvatskog ili srpskog jezika postao hrvatski
2 3 4
Odgovora
83
Pregleda
1.109
Frontiersman
Frontiersman
Nina
Kako je nastala pesma „Kreće se lađa francuska“
Odgovora
17
Pregleda
339
Povijest
P
Nina
Bila je anđeo Aušvica
Odgovora
2
Pregleda
160
Nina
Nina

Back
Top