Neno
Buduća legenda
- Poruka
- 26.000
-
- Popularno:
- Zašto su sve moderno i napredno izmisli...
- Obojena revolucija u Madjarskoj 1954
- Najbahatiji sin političara u istoriji...
- Kina uvela nova pravila za influensere:...
- Da li bi ovakav antinacionalizam mogao...
- Hepi protiv Vučića?
- Izdao Kosovo, izdao Republiku Srpsku...
- Detalji teške saobraćajke na Novom...
- Brkovi su ponovo u modi
- Milomir Marić dao otkaz na Happy...
Čiji je Dubrovnik ?
- Začetnik teme Nina
- Datum pokretanja
ronhilllol
Primećen član
- Poruka
- 622
Stari falsifikat je i dalje falsifikat.
Neno
Buduća legenda
- Poruka
- 26.000
Dokaži.. man,se praznih floskula.
Dokazano bezbroj puta. Austrougarska ja uvijek popisivala po vjeri i jeziku. A jezik je uvijek bio isključivo "serbisch-kroatisch" odnosno "srpski-hrvatski". Dakle Hrvati i Srbi su uvijek bili zajedno popisivani.
https://books.google.com.cu/books?id=ZMEsAAAAYAAJ
Ovo ti je predočeno bezbroj puta ali ti i dalje inzistiraš na tome da širiš konstrukcije i laži. Ovo što ti stalno širiš je produkt tkzv. srpske dubrovačke štamparije (iz kruga tkzv. "Srbokatolika"). Oni su u svom kalendaru za 1898 jednostavno izbacili "kroatisch" odnosno "hrvatski" iz službenog popisa.
Poslednja izmena od moderatora:
Kole11
Poznat
- Poruka
- 7.583
Bugaršticu koju su Hvarani pevali sarbskim načinom onako kako su to vazda u društvu činili
Ovi jedan
Domaćin
- Poruka
- 3.082
Tako će neki Kole za 200 god izvuć tekst od Jure "E moj druže" pa će na osnovu stiha "sve smo srpske pjesme znali" lakonski zaključit kako su se Hrvati krajem 20.st. smatrali Srbima.Bugaršticu koju su Hvarani pevali sarbskim načinom onako kako su to vazda u društvu činili
Pogledajte prilog 1773192
Kole11
Poznat
- Poruka
- 7.583
Ma kakvi krajem 20st, početkom 19st.....
Nego znaš li da su u Splitu pevali pesme o kralju Marku polovinim 16stoleća? Upravnik Splita pisao Mletačkom guverneru o tome
Poi venne, tra li altri, anche un cieco, il quale combattette, a questopassato tempo, nelli Turchi, e sorti biscotto. Venne in mezzo, e lo conduceva la suafiliuola, bella e alta, tutta rossa e vergognosa, e non ha sedici anni, ed il populo le facevamille detti; ed erano allegri che mai piu tanto. Ed il soldato venne e prese, e saluto, e siparti del mezzo cantando in schiavone, del re Marco; e tutto il populo e circostantihanno cantato con lui, come per un accordo fatto. Perche tutti sanno questa canzone
Тада, међу осталима, дође један слепац који се у прошлости борио са Турцима и био поражен. Ушао је у средину, а предводила га је његова мала ћерка, висока и лепа, сва црвена и стидљива, која још није имала шеснаест година, и људи су јој причали хиљаду шала; и били су веселији него икад. И војник дође и опросте се, и оде из средине, певајући на словенском о краљу Марку; и сви људи и пролазници су певали с њим, као по договору. Јер сви знају ову песму.
Ovi jedan
Domaćin
- Poruka
- 3.082
Da su ljudi onda znali kako se borija s Osmanlijama na istoj strani vraga bi mu crnoga pivali. Al već onda ste imali jaku medijsku mašineriju iza sebe kad ste i od njega uspili napravit narodnog heroja
Kole11
Poznat
- Poruka
- 7.583
Pusti sad to, nego Split je krunio Zvonimira ali ne peva o njemu nego o Marku. To mi nekako nije baš jasnoDa su ljudi onda znali kako se borija s Osmanlijama na istoj strani vraga bi mu crnoga pivali. Al već onda ste imali jaku medijsku mašineriju iza sebe kad ste i od njega uspili napravit narodnog heroja
Ovi jedan
Domaćin
- Poruka
- 3.082
Zar to nije razlika od par stotina godina?Pusti sad to, nego Split je krunio Zvonimira ali ne peva o njemu nego o Marku. To mi nekako nije baš jasno
Isto tako u vrime Osmanskih ratova svako ko se boria protiv njih bia je pozitivac u narodu i razlog da ga se opjeva nebitno jel on Srbin, Crnogorac, Mađar ili Bugar. Tad su svi oni za Hrvate bili prijateljska vojska i zajedno smo gledali kako zaustavit Turke i vratit ih nazad odakle su došli. Dobro, ne baš sad svi jer neki su se borili zajedno s njima protiv kršćanske Europe, al svaćaš poantu
Ovi jedan
Domaćin
- Poruka
- 3.082
Nadam se da je ovo primjerenija tema za priču o prvotnim Dubrovčanima i njihovom suživotu s Hrvatima od samog nastanka grada i dosljenja tog južnoslavenskog plemena na obale Jadrana pa tako i na dubrovačko primorje. Da ostanem u toku prebacujem svoj prvi post na temu o povijesti Dubrovnika pa nakon toga nastavljam dalje o neraskidivoj vezi tog slavnog grada i njemu vječno odanih Slavena - Hrvata.
POVIJEST DUBROVNIKA - I DIO
Dubrovnik, Raousion, Ragusa, koji je postojao već u prethistorijsko doba na hridinastom otočiću, koji je dijelio od kopna kanal što je kasnije nasut i na njemu sagrađen današnji centar grada i Placa, bio je s početka maleno naselje, ali u doba cvata Epidauruma vjerojatno kao nešto veće i utvrđeno, vjerojatno i opasano zidinama, ili bar gomilama, a zvalo se Lau. Kada, su se početkom VII st. Avari u kojih je vojsci bilo i mnogo Slavena, približavali Epidaurumu, velik dio njegova stanovništva, koje ni zidine staroga Epidauruma nisu mogle zaštititi od nadošloga vala neobuzdanih četa, sklonio se na klisurasti otočić Lau.
Od toga vremena nadalje Lau, Raousion, Dubrovnik, smatrao se nasljednikom starog Epidaura, ne samo zbog toga što je već u VIII st, većina stanovništva bila porijeklom iz Epidaura, nego jer je čak i crkvena vlast, biskupija, prešla iz Epidaura u Dubrovnik. Ta je činjenica ostala stalna i nikome nije nikada kroz duga stoljeća padalo na um da u to posumnja. Redala su se stoljeća i u punom humanizmu i renesansi pjevale se himne o epidaurskom porijeklu Dubrovnika, i Dubrovčani su svoj grad ovjenčali lovorikama ubranim u vrtovima Epidaura. Tada je proradila mašta, zanesena lijepim latinskim stihovima, i Dubrovnik nije samo nasljednik starog Epidaura u etničkom pogledu, nego su i božanstva starog Epidauruma prešla u Olimp, koji je lebdio nad glavama dubrovačkih humanista i ljudi vremena renesanse.
Obogaćen trgovinom, koja mu je od XI stoljeća dalje davala potrebnu materijalnu bazu ne samo za goli život, nego i za kulturna stremljenja, sa stanovništvom, koje je dobrim dijelom još uvijek bilo prožeto romanstvom, mada je simbioza sa useljenim slavenskim elementom sve više stari romanski živalj pretvarala u slavenski, Dubrovnik je lako i radoprimao ljude i ideje humanizma.
Neki su Dubrovčani, uzdižući sve više direktno postanak svoga grada i dovodeći ga u vezu sa Rimom, gotovo i zaboravili da ističu Epidaurum kao svoj matični grad i njegovo grčko porijeklo. Stjepan Gradić (Gradi) (1613—1683) piše, sasvim ispravno, da su Dubrovnik osnovali »rimski građani, potomci onih koje su u ilirskom Epidaurumu Rimljani podigli na čast rimskih građana.«
Kad je Justinijan umro, prestalo je i bizantinsko-avarsko prijateljstvo. Tada Avari prodriješe, kao saveznici Langobarda, u Podunavlje, gdje onda i ostadoše zauzevši sve krajeve do Save. Unutar te nove avarske vlasti bilo je mnogo Slavena, od kojih su mnogi ulazili u avarsku vojsku i zajedno s njome prodirali na razne strane, na Balkanski poluotok, pa i prema zapadu i jugozapadu. Bilo je to početkom VII st. n. e. Čete Avara i Hrvata i ostalih Slavena, koji su s njima išli, provalile su, poslije pustošenja sjeverozapadnog dijela Balkanskog poluotoka, preko Dinarskih planina i Velebita na Primorje i u rušilačkom naletu porušile cvatuće gradove Aenonu, Tininum, Burnum, Asseriu, Varvariu, Aequum, Tarsatiku, Seniu, Burnum, Premonti, Andetrium, Synodium, Setoviu, Scardonu, Salonu, Oneum, Naronui Epidaurum.
Stanovništvo, koje je uspjelo pobjeći, sklonilo se na otoke, a ostalo je bilo podvlašteno, neki uzeti kao robovi i ropkinje, a neki i poubijani. Strahotu tih događaja opisuje Toma Arhiđakon za Salonu, koju su »u tili čas pretvorili u pepeo i ugalj.« Toma pripovijeda kako su ovi došljaci često napadali i Epitarium i konačno ga osvojili i od njega stvorili pustoš. Kada su Avari i Slaveni porušili Epitarium, pitanje je na koje možemo odgovoriti istim argumentima kojima odgovaramo na pitanje kada su oni porušili Salonu.
Mnogo se o tom pisalo i nagađalo, ali nijedan argumenat nije tako jak da bismo ga lako mogli prihvatiti. Ipak je sigurno da se to dogodiloizmeđu godine 612. i 626. n. e., i — u tom razdoblju — najvjerojatnije između 612. i 614. Izgleda vrlo blizu istini ako se uzme da su Salona, ai Epidaur, postojali još 614. Epidaurum je bio tada zauzet, opljačkan i porušen, ali je stanovništvo, koje je znalo za dolazak Avara i s njima združenih Slavena, pobjeglo i sklonilo se na sigurna mjesta, u prvom redu na hridinasti otočić Lau ,koji je — vrlo vjerojatno — bio dobro utvrđen i odijeljen od kopna morskim kanalom koji se pružao od današnje dubrovačke luke do Lovrijenca.
POVIJEST DUBROVNIKA - I DIO
Dubrovnik, Raousion, Ragusa, koji je postojao već u prethistorijsko doba na hridinastom otočiću, koji je dijelio od kopna kanal što je kasnije nasut i na njemu sagrađen današnji centar grada i Placa, bio je s početka maleno naselje, ali u doba cvata Epidauruma vjerojatno kao nešto veće i utvrđeno, vjerojatno i opasano zidinama, ili bar gomilama, a zvalo se Lau. Kada, su se početkom VII st. Avari u kojih je vojsci bilo i mnogo Slavena, približavali Epidaurumu, velik dio njegova stanovništva, koje ni zidine staroga Epidauruma nisu mogle zaštititi od nadošloga vala neobuzdanih četa, sklonio se na klisurasti otočić Lau.
Od toga vremena nadalje Lau, Raousion, Dubrovnik, smatrao se nasljednikom starog Epidaura, ne samo zbog toga što je već u VIII st, većina stanovništva bila porijeklom iz Epidaura, nego jer je čak i crkvena vlast, biskupija, prešla iz Epidaura u Dubrovnik. Ta je činjenica ostala stalna i nikome nije nikada kroz duga stoljeća padalo na um da u to posumnja. Redala su se stoljeća i u punom humanizmu i renesansi pjevale se himne o epidaurskom porijeklu Dubrovnika, i Dubrovčani su svoj grad ovjenčali lovorikama ubranim u vrtovima Epidaura. Tada je proradila mašta, zanesena lijepim latinskim stihovima, i Dubrovnik nije samo nasljednik starog Epidaura u etničkom pogledu, nego su i božanstva starog Epidauruma prešla u Olimp, koji je lebdio nad glavama dubrovačkih humanista i ljudi vremena renesanse.
Obogaćen trgovinom, koja mu je od XI stoljeća dalje davala potrebnu materijalnu bazu ne samo za goli život, nego i za kulturna stremljenja, sa stanovništvom, koje je dobrim dijelom još uvijek bilo prožeto romanstvom, mada je simbioza sa useljenim slavenskim elementom sve više stari romanski živalj pretvarala u slavenski, Dubrovnik je lako i radoprimao ljude i ideje humanizma.
Neki su Dubrovčani, uzdižući sve više direktno postanak svoga grada i dovodeći ga u vezu sa Rimom, gotovo i zaboravili da ističu Epidaurum kao svoj matični grad i njegovo grčko porijeklo. Stjepan Gradić (Gradi) (1613—1683) piše, sasvim ispravno, da su Dubrovnik osnovali »rimski građani, potomci onih koje su u ilirskom Epidaurumu Rimljani podigli na čast rimskih građana.«
Kad je Justinijan umro, prestalo je i bizantinsko-avarsko prijateljstvo. Tada Avari prodriješe, kao saveznici Langobarda, u Podunavlje, gdje onda i ostadoše zauzevši sve krajeve do Save. Unutar te nove avarske vlasti bilo je mnogo Slavena, od kojih su mnogi ulazili u avarsku vojsku i zajedno s njome prodirali na razne strane, na Balkanski poluotok, pa i prema zapadu i jugozapadu. Bilo je to početkom VII st. n. e. Čete Avara i Hrvata i ostalih Slavena, koji su s njima išli, provalile su, poslije pustošenja sjeverozapadnog dijela Balkanskog poluotoka, preko Dinarskih planina i Velebita na Primorje i u rušilačkom naletu porušile cvatuće gradove Aenonu, Tininum, Burnum, Asseriu, Varvariu, Aequum, Tarsatiku, Seniu, Burnum, Premonti, Andetrium, Synodium, Setoviu, Scardonu, Salonu, Oneum, Naronui Epidaurum.
Stanovništvo, koje je uspjelo pobjeći, sklonilo se na otoke, a ostalo je bilo podvlašteno, neki uzeti kao robovi i ropkinje, a neki i poubijani. Strahotu tih događaja opisuje Toma Arhiđakon za Salonu, koju su »u tili čas pretvorili u pepeo i ugalj.« Toma pripovijeda kako su ovi došljaci često napadali i Epitarium i konačno ga osvojili i od njega stvorili pustoš. Kada su Avari i Slaveni porušili Epitarium, pitanje je na koje možemo odgovoriti istim argumentima kojima odgovaramo na pitanje kada su oni porušili Salonu.
Mnogo se o tom pisalo i nagađalo, ali nijedan argumenat nije tako jak da bismo ga lako mogli prihvatiti. Ipak je sigurno da se to dogodiloizmeđu godine 612. i 626. n. e., i — u tom razdoblju — najvjerojatnije između 612. i 614. Izgleda vrlo blizu istini ako se uzme da su Salona, ai Epidaur, postojali još 614. Epidaurum je bio tada zauzet, opljačkan i porušen, ali je stanovništvo, koje je znalo za dolazak Avara i s njima združenih Slavena, pobjeglo i sklonilo se na sigurna mjesta, u prvom redu na hridinasti otočić Lau ,koji je — vrlo vjerojatno — bio dobro utvrđen i odijeljen od kopna morskim kanalom koji se pružao od današnje dubrovačke luke do Lovrijenca.
Ovi jedan
Domaćin
- Poruka
- 3.082
Za sve nas je puno zanimljviji drugi dio o povijesti Dubrovnika jer priča ide od VII st. kad Slaveni, a među njima i Hrvati, stižu na ove prostore pa tako i na područje nekadašnje Dubrovačke republike i samog Dubrovnika. Ovaj drugi dio će ići u više nastavaka jer ima pregršt zanimljivih informacija, a sve je pitko napisano šta čini jednostavnijim pratit napisani sadržaj.
POVIJEST DUBROVNIKA - II drio
Upočetku VII st. bizantski carevi Foka i Heraklije morali su se okrenuti prema Perziji, nastaviti na jugu ratnu kampanju. Sjeverni bok carstva ostao je nezaštićen, Avari i Slaveni razlili su se i razmilili Balkanskim poluotokom. Zauzevši bizantske posjede prodrli su do Soluna i naselili Balkanski poluotok. Putovi naseljavanja Slavena išli su: jedan smjer iz Sklavinije u Dobrudžu na prostor između Dunava i Balkanskog gorja uz obale Crnog mora prema Carigradu: drugi val naseljavanja prelazio je Dunav kod Singidunuma i Sirmiuma. Kretao se na jug prema Carigradu, Grčkoj i Albaniji dolinom Morave i Vardara. Treći krak spuštao se iz Panonske nizine preko Save kroz Bosnu prema primorju Jadrana. Tom su zgodom porušili stare rimske gradove u Dalmaciji.
Oko 614. zauzeta je Salona i ostali dalmatinski gradovi. Preživjeli stanovnici tih gradova dijelom su odvedeni u ropstvo, dijelom poginuli u borbama, a dijelom se povukli na otoke ili osnovali nova prebivališta. Slaveni i Avari nisu mogli dugo zajednički živjeti. Prvi se žele naseliti, nastaniti, smiriti na Balkanu. Drugima je to samo etapa u daljnjem nemirnom osvajanju. Uto se doba iz Bijele Hrvatske - to- je područje oko današnjeg Krakova, na gornjoj Visli, sjeverno od Karpata - spusti prema Jadranu narod Hrvata. Hrvati po naređenju bizantskog cara Heraklija, potaknu prije doseljene Slavene na otpor i bunu protiv Avara. To im uspije. Avari su prisiljeni da napuste Balkan. Hrvati ostanu, nasele se na području od Drave do Jadrana. Balkan je postao etnički slavenski.
U sklopu svih tih događaja porušen je Epidaur. Završena je dotadašnja njegova povijesna uloga. Preživjeli stanovnici sklanjaju se spašavajući se po okolnim strmim mjestima. Jedno između tih mjesta izraslo je, razvilo se u grad koji je postao ponos hrvatske prošlosti -Dubrovnik.
O počecima Dubrovnika (Ragusium) nemamo prvorazrednih vijesti. Postojanje Dubrovnika kao grada prvi put je zabilježeno u drugoj polovici VII st. Tada je jedan kozmograf koji je kasnije nazvan »ravenatski kozmograf« između god. 667. i 670. zapisao: »Epitaurumid est Ragusium« (Epidaur to je Dubrovnik). Po tom spomenu neosporno je da je Dubrovnik postojao kao grad u VII. st. i da je proistekao iz Epidaura. Naime, zapis o njemu u drugoj pol. VII st. označuje već njegovu egzistenciju. Budući da se grad srednjovjekovnom građevnom tehnikom,nije mogao podići za kratko vrijeme, očito je da je Dubrovnik postojao i prije toga zapisa, a to znači svakako u prvoj pol. VII st.
Kao što nema vjerodostojnih vijesti o počecima Dubrovnika u VIIst.,tako nam nedostaju prvorazredni izvori za njegovu političku povijest za razdoblje sve do početka IX st. Prve izvorne isprave koje se tiču dubrovačke povijesti potječu iz XI st.: jedna kojom 27. IX. 1022. papa Benedikt VIII podjeljuje palij, znak biskupskog dostojanstva i duhovne vlasti dubrovačkom nadbiskupu; druga se odnosi na utemeljenje benediktinskog samostana na Lokrumu 1023. godine
Pored imena Ragusium od kraja XII i početka XIII st zabilježenje i hrvatski (slavenski) naziv Dubrovnik, kao njegov sinonim. Stari analisti i kroničari pišu da hrvatski naziv Dubrovnik potječe od riječi šuma, dubrava koja se navodno nalazila ispod Srđa nasuprot otočiću Ragusium i od njega bila odijeljena tjesnacem. Kad su se otočić i dubrava spojili i ujedinili unutar zajedničkog zida, pojavio se i nov hrvatski naziv Dubrovnik koji je označavao i gradRagusium. U kasnijoj literaturi iz tog naziva Dubrava izmišljeno je postojanje slavenskog naselja Dubrovnik ispod padina Srđa, čijese ime, nakon spajanja s otočićem Ragusium, proteglo i na otočić davši mu svoje ime Dubrovnik. Isto se tako mislilo da se naziv Ragusium proširio i na dio preko nasipa, na naselje Dubrovnik i dao mu svoje ime Ragusium.
U povijesnim prvorazrednim izvorima ne može se naći potvrda da je postojalo bilo kakvo slavensko naselje na kopnu pokraj romanskog otočića Ragusium. Naziv Dubrovnik teško se može izvesti i povezati s riječju dubrava, dub, pa se smatra da mu je podrijetlo nejasno.
U VII stoljeću pojavio se, dakle, na našoj obali nov grad Dubrovnik, Rausij, Ragusium. Izbjeglice iz Epidaura i Salone iskrcavši se na otočić s prtljagom lijepe tradicije u poslovnom, trgovačkom, pomorskom, upravnom i civilizacijskom smislu, smješteni na zgodnu položaju,okruženi morem, povezavši sve prednosti novog kraja i ambijenta, u nekom pronicavom nadahnuću, stopivši se s rijetkim starosjediocima, posijali su sjeme iz kojeg je niknuo grad izuzetnograzvitka i povijesti,te ostali ovdje stvarajući novo ognjište.
POVIJEST DUBROVNIKA - II drio
Upočetku VII st. bizantski carevi Foka i Heraklije morali su se okrenuti prema Perziji, nastaviti na jugu ratnu kampanju. Sjeverni bok carstva ostao je nezaštićen, Avari i Slaveni razlili su se i razmilili Balkanskim poluotokom. Zauzevši bizantske posjede prodrli su do Soluna i naselili Balkanski poluotok. Putovi naseljavanja Slavena išli su: jedan smjer iz Sklavinije u Dobrudžu na prostor između Dunava i Balkanskog gorja uz obale Crnog mora prema Carigradu: drugi val naseljavanja prelazio je Dunav kod Singidunuma i Sirmiuma. Kretao se na jug prema Carigradu, Grčkoj i Albaniji dolinom Morave i Vardara. Treći krak spuštao se iz Panonske nizine preko Save kroz Bosnu prema primorju Jadrana. Tom su zgodom porušili stare rimske gradove u Dalmaciji.
Oko 614. zauzeta je Salona i ostali dalmatinski gradovi. Preživjeli stanovnici tih gradova dijelom su odvedeni u ropstvo, dijelom poginuli u borbama, a dijelom se povukli na otoke ili osnovali nova prebivališta. Slaveni i Avari nisu mogli dugo zajednički živjeti. Prvi se žele naseliti, nastaniti, smiriti na Balkanu. Drugima je to samo etapa u daljnjem nemirnom osvajanju. Uto se doba iz Bijele Hrvatske - to- je područje oko današnjeg Krakova, na gornjoj Visli, sjeverno od Karpata - spusti prema Jadranu narod Hrvata. Hrvati po naređenju bizantskog cara Heraklija, potaknu prije doseljene Slavene na otpor i bunu protiv Avara. To im uspije. Avari su prisiljeni da napuste Balkan. Hrvati ostanu, nasele se na području od Drave do Jadrana. Balkan je postao etnički slavenski.
U sklopu svih tih događaja porušen je Epidaur. Završena je dotadašnja njegova povijesna uloga. Preživjeli stanovnici sklanjaju se spašavajući se po okolnim strmim mjestima. Jedno između tih mjesta izraslo je, razvilo se u grad koji je postao ponos hrvatske prošlosti -Dubrovnik.
O počecima Dubrovnika (Ragusium) nemamo prvorazrednih vijesti. Postojanje Dubrovnika kao grada prvi put je zabilježeno u drugoj polovici VII st. Tada je jedan kozmograf koji je kasnije nazvan »ravenatski kozmograf« između god. 667. i 670. zapisao: »Epitaurumid est Ragusium« (Epidaur to je Dubrovnik). Po tom spomenu neosporno je da je Dubrovnik postojao kao grad u VII. st. i da je proistekao iz Epidaura. Naime, zapis o njemu u drugoj pol. VII st. označuje već njegovu egzistenciju. Budući da se grad srednjovjekovnom građevnom tehnikom,nije mogao podići za kratko vrijeme, očito je da je Dubrovnik postojao i prije toga zapisa, a to znači svakako u prvoj pol. VII st.
Kao što nema vjerodostojnih vijesti o počecima Dubrovnika u VIIst.,tako nam nedostaju prvorazredni izvori za njegovu političku povijest za razdoblje sve do početka IX st. Prve izvorne isprave koje se tiču dubrovačke povijesti potječu iz XI st.: jedna kojom 27. IX. 1022. papa Benedikt VIII podjeljuje palij, znak biskupskog dostojanstva i duhovne vlasti dubrovačkom nadbiskupu; druga se odnosi na utemeljenje benediktinskog samostana na Lokrumu 1023. godine
Pored imena Ragusium od kraja XII i početka XIII st zabilježenje i hrvatski (slavenski) naziv Dubrovnik, kao njegov sinonim. Stari analisti i kroničari pišu da hrvatski naziv Dubrovnik potječe od riječi šuma, dubrava koja se navodno nalazila ispod Srđa nasuprot otočiću Ragusium i od njega bila odijeljena tjesnacem. Kad su se otočić i dubrava spojili i ujedinili unutar zajedničkog zida, pojavio se i nov hrvatski naziv Dubrovnik koji je označavao i gradRagusium. U kasnijoj literaturi iz tog naziva Dubrava izmišljeno je postojanje slavenskog naselja Dubrovnik ispod padina Srđa, čijese ime, nakon spajanja s otočićem Ragusium, proteglo i na otočić davši mu svoje ime Dubrovnik. Isto se tako mislilo da se naziv Ragusium proširio i na dio preko nasipa, na naselje Dubrovnik i dao mu svoje ime Ragusium.
U povijesnim prvorazrednim izvorima ne može se naći potvrda da je postojalo bilo kakvo slavensko naselje na kopnu pokraj romanskog otočića Ragusium. Naziv Dubrovnik teško se može izvesti i povezati s riječju dubrava, dub, pa se smatra da mu je podrijetlo nejasno.
U VII stoljeću pojavio se, dakle, na našoj obali nov grad Dubrovnik, Rausij, Ragusium. Izbjeglice iz Epidaura i Salone iskrcavši se na otočić s prtljagom lijepe tradicije u poslovnom, trgovačkom, pomorskom, upravnom i civilizacijskom smislu, smješteni na zgodnu položaju,okruženi morem, povezavši sve prednosti novog kraja i ambijenta, u nekom pronicavom nadahnuću, stopivši se s rijetkim starosjediocima, posijali su sjeme iz kojeg je niknuo grad izuzetnograzvitka i povijesti,te ostali ovdje stvarajući novo ognjište.
Ovi jedan
Domaćin
- Poruka
- 3.082
Nastavak iz povijesti o Dubrovniku II dio
Nakon prvog vala doseljavanja Slavena u VII st. na Balkanski poluotok, slijedio je drugi u kojem dolaze Hrvati. Oni su započeli djelovati među Slavenima i pobunili su ih protiv Avara. Avari su bili primorani da napuste naše krajeve. Nakon toga spuštaju se Srbi na Balkanski poluotok. Ta su dva naroda, Hrvati i Srbi, tijekom vremena utisnuli osnovni biljeg povijesti naših krajeva. Doseljenjem Slavena u mnogočemu se promijenila politička i etnička slika Balkanskog poluotoka.
Starosjedioci Romani, romanizirani i neromanizirani Iliri nisu mogli izdržati naleti seobu Slavena. Nestalo je one velike rimske provincije Dalmacije. Romani, koji su preživjeli, sklonili su se u gradove Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Zadar i na otoke Krk, Rab, Cres i Vrgadu. Ti gradovi i otoci čine sada nov geografski i upravni pojam Dalmacije. Tako sužena Dalmacija ostala je i dalje pod vlašću Bizanta. Iako ona nije prostorno povezana, niti je kompaktne cjeline, jer je svaki grad i otok odijeljen, ipak je povezuje ista kultura i politička tradicija, privrženost Bizantu i priznavanje njegove vrhovne vlasti. Njegov suverenitet bdije nad njezinom sigurnošću.
Bizantu je stalo i do tako smanjene Dalmacije. Tuđa vodi pomorski (ijedini) put prema njegovim posjedima u Italiji, osobito Ravenni. Na tom se putu njegovi brodovi mogu opskrbiti hranom, vodom i drugim potrepštinama u lukama i skloniti se za nevremena. Predstavnik bizantske vrhovne vlasti u Dalmaciji bio je od VII do poč. IX st. prokonzul u Zadru. Zadar je dakle metropola Dalmacije. On je u tome zamijenio staru Salonu. U IX st. Bizant nema snage da se ozbiljno brine za Dalmaciju, tu svoju perifernu pokrajinu, pa ni za Dubrovnik.
Očito je da Bizant vojnički i politički uzmiče. Ne može stoga uspješno nadzirati Jadran, pa se s njega povlači. Njegovu ulogu preuzima Venecija koja na taj način uvlači Jadran pod svoju dominaciju. U upravi Dalmacije nastaju promjene: mjesto prokonzula dolazi u sredini IX st. arhont koji stoluje u Zadru, Dalmacija postaje arhontija. Naši narodi osjećaju izrazitu podvojenost. Na razmeđi dviju kultura i sila, Bizanta i Franaka, jedni su ostali pod utjecajem Istoka, drugi Zapada.
U drugoj pol. IX st. za vrijeme bizantskog cara Vasilija I (867-886), nastaje promjena: Bizant počinje igrati aktivnu ulogu prema Dalmaciji. Ona je dobila izuzetno strateško značenje zbog prisutnosti Arapa na Siciliji i južnoj Italiji. Trebalo je osim toga ojačati i položaj Bizanta prema Franačkoj, osobito u graničnim hrvatskim i dalmatinskim krajevima. Tako su se naši krajevi našli sučelice Arapima, Bizantu i Francima. Bizant, odnosno Vasilije I, uzdiže zato oko 878, Dalmaciju na viši vojno-upravni stupanj. Od arhontije ona postaje tema sa strategom u Zadru na čelu. Time se neposredno učvršćuje carska vlast u Dalmaciji jer je strateg morao poslušno izvršiti careve zapovijedi iz Carigrada.
Novi vladar Vasilije I spremno se odazove molbi Dubrovčana. Pošalje im 867. u pomoć 100 dobro opremljenih i naoružanih lađa pod vodstvom drungara(admirala) Nicete Orife. Kad su Saraceni dočuli da Dubrovčanima stiže pomoć, a izgubivši nadu da će uskoro zauzeti grad, napuste ga nakon što su ga 15 mjeseci opsjedali i otplove prema Italiji. Opsada Saracena dala je povoda da se u staroj dubrovačkoj kronici napiše da je proslavljeni junak zapadne Evrope Orlando pobjedio saracenskog gusara Spucenta ispred Dubrovnika. U čast te pobjede navodno je podignut Orlandov stupgodine 783. Taj stup, međutim, postavljen je 1419. kao simbol političke i sudbene nezavisnosti i gradske slobode.
Neuspjela opsada Arapa i uspješna obrana Dubrovčana dokaz su da je Dubrovnik u to doba bio jak, čvrst, dobro naoružan grad sa srčanim, hrabrim braniteljima. Ako se tim Arapima nisu uspjeli oduprijeti gradovi Sicilije i južne Italije, npr. Tarent, Bari, pa čak i Rim da ih oni ne opljačkaju,popale a neke i osvoje (da ne spominjem Rosu, Kotor i Budvu), tada imamo pravo zaključiti da je Dubrovnik toliko ojačao da je nadmašio gradove mnogo starije od sebe i do tada jače.
Nakon prvog vala doseljavanja Slavena u VII st. na Balkanski poluotok, slijedio je drugi u kojem dolaze Hrvati. Oni su započeli djelovati među Slavenima i pobunili su ih protiv Avara. Avari su bili primorani da napuste naše krajeve. Nakon toga spuštaju se Srbi na Balkanski poluotok. Ta su dva naroda, Hrvati i Srbi, tijekom vremena utisnuli osnovni biljeg povijesti naših krajeva. Doseljenjem Slavena u mnogočemu se promijenila politička i etnička slika Balkanskog poluotoka.
Starosjedioci Romani, romanizirani i neromanizirani Iliri nisu mogli izdržati naleti seobu Slavena. Nestalo je one velike rimske provincije Dalmacije. Romani, koji su preživjeli, sklonili su se u gradove Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Zadar i na otoke Krk, Rab, Cres i Vrgadu. Ti gradovi i otoci čine sada nov geografski i upravni pojam Dalmacije. Tako sužena Dalmacija ostala je i dalje pod vlašću Bizanta. Iako ona nije prostorno povezana, niti je kompaktne cjeline, jer je svaki grad i otok odijeljen, ipak je povezuje ista kultura i politička tradicija, privrženost Bizantu i priznavanje njegove vrhovne vlasti. Njegov suverenitet bdije nad njezinom sigurnošću.
Bizantu je stalo i do tako smanjene Dalmacije. Tuđa vodi pomorski (ijedini) put prema njegovim posjedima u Italiji, osobito Ravenni. Na tom se putu njegovi brodovi mogu opskrbiti hranom, vodom i drugim potrepštinama u lukama i skloniti se za nevremena. Predstavnik bizantske vrhovne vlasti u Dalmaciji bio je od VII do poč. IX st. prokonzul u Zadru. Zadar je dakle metropola Dalmacije. On je u tome zamijenio staru Salonu. U IX st. Bizant nema snage da se ozbiljno brine za Dalmaciju, tu svoju perifernu pokrajinu, pa ni za Dubrovnik.
Očito je da Bizant vojnički i politički uzmiče. Ne može stoga uspješno nadzirati Jadran, pa se s njega povlači. Njegovu ulogu preuzima Venecija koja na taj način uvlači Jadran pod svoju dominaciju. U upravi Dalmacije nastaju promjene: mjesto prokonzula dolazi u sredini IX st. arhont koji stoluje u Zadru, Dalmacija postaje arhontija. Naši narodi osjećaju izrazitu podvojenost. Na razmeđi dviju kultura i sila, Bizanta i Franaka, jedni su ostali pod utjecajem Istoka, drugi Zapada.
U drugoj pol. IX st. za vrijeme bizantskog cara Vasilija I (867-886), nastaje promjena: Bizant počinje igrati aktivnu ulogu prema Dalmaciji. Ona je dobila izuzetno strateško značenje zbog prisutnosti Arapa na Siciliji i južnoj Italiji. Trebalo je osim toga ojačati i položaj Bizanta prema Franačkoj, osobito u graničnim hrvatskim i dalmatinskim krajevima. Tako su se naši krajevi našli sučelice Arapima, Bizantu i Francima. Bizant, odnosno Vasilije I, uzdiže zato oko 878, Dalmaciju na viši vojno-upravni stupanj. Od arhontije ona postaje tema sa strategom u Zadru na čelu. Time se neposredno učvršćuje carska vlast u Dalmaciji jer je strateg morao poslušno izvršiti careve zapovijedi iz Carigrada.
Novi vladar Vasilije I spremno se odazove molbi Dubrovčana. Pošalje im 867. u pomoć 100 dobro opremljenih i naoružanih lađa pod vodstvom drungara(admirala) Nicete Orife. Kad su Saraceni dočuli da Dubrovčanima stiže pomoć, a izgubivši nadu da će uskoro zauzeti grad, napuste ga nakon što su ga 15 mjeseci opsjedali i otplove prema Italiji. Opsada Saracena dala je povoda da se u staroj dubrovačkoj kronici napiše da je proslavljeni junak zapadne Evrope Orlando pobjedio saracenskog gusara Spucenta ispred Dubrovnika. U čast te pobjede navodno je podignut Orlandov stupgodine 783. Taj stup, međutim, postavljen je 1419. kao simbol političke i sudbene nezavisnosti i gradske slobode.
Neuspjela opsada Arapa i uspješna obrana Dubrovčana dokaz su da je Dubrovnik u to doba bio jak, čvrst, dobro naoružan grad sa srčanim, hrabrim braniteljima. Ako se tim Arapima nisu uspjeli oduprijeti gradovi Sicilije i južne Italije, npr. Tarent, Bari, pa čak i Rim da ih oni ne opljačkaju,popale a neke i osvoje (da ne spominjem Rosu, Kotor i Budvu), tada imamo pravo zaključiti da je Dubrovnik toliko ojačao da je nadmašio gradove mnogo starije od sebe i do tada jače.
Ovi jedan
Domaćin
- Poruka
- 3.082
Prije nego nastavim dalje kratak predah uz jedno pitanje pošto ne mogu dokučit na osnovu čega se naziv Dubrovnik ne može izvest od riječi dubrava i pogotovo od riječi dub?
"U povijesnim prvorazrednim izvorima ne može se naći potvrda da je postojalo bilo kakvo slavensko naselje na kopnu pokraj romanskog otočića Ragusium. Naziv Dubrovnik teško se može izvesti i povezati s riječju dubrava, dub, pa se smatra da mu je podrijetlo nejasno."
"U povijesnim prvorazrednim izvorima ne može se naći potvrda da je postojalo bilo kakvo slavensko naselje na kopnu pokraj romanskog otočića Ragusium. Naziv Dubrovnik teško se može izvesti i povezati s riječju dubrava, dub, pa se smatra da mu je podrijetlo nejasno."
Ovi jedan
Domaćin
- Poruka
- 3.082
Nastavak iz povijesti o Dubrovniku II dio
Konstantin Porfirogenet piše da su u pomorskoj opsadi Barija sudjelovali Hrvati, Srbi, Zahumljani, Travunjani, Konavljani i Dubrovčani zajedno sa stanovnicima ostalih dalmatinskih gradova. Istodobno su se našli naši mornari i brodovi u jednoj borbi - hrvatska mornarica pod franačkom vlašću i mornarice ostalih pokrajina pod Bizantom. Hrvatske i ostale slavenske zapovjednike prevezli su do Barija Dubrovčani sasvojim brodovima. Ipak ovom akcijom nije Bari oslobođen. Ludovik nije poslao dovoljno kopnene vojske. Tek 871. Ludovikove trupe zauzele su Bari uz pomoć hrvatskog brodovlja.
Epizoda s Arapima (Saracenima) na našem dijelu Jadrana daje nam povoda za razmišljanje. Dubrovčani i Hrvati su uvučeni i sudjeluju u obračunima tadašnjih velikih sila na ratištima Italije za dominaciju na Jadranu. Dubrovnik nije samo jak i čvrst grad na Jadranu(jer je uspješno odolio 15-mjesečnoj opsadi Saracena) uz to ima veoma jaku, brojnu i moćnu mornaricu. Njegovo brodovlje prevozi hrvatske i druge čete i mornare do Barija. Budući da Konstantin Porfirogenet osobito naglašava prijevoz hrvatskih četa, a općenitos pominje ostale, s pravom pretpostavljamo da je Hrvata bilo najviše. Dubrovčani svakako imaju razvijenu mornaricu i pomorstvo jer se samo njihovi brodovi izrazitije spominju u tom pothvatu (iako se tom tvrdnjom ne zapostavlja hrvatska državna mornarica, niti ona Neretvana). Dubrovačka mornarica je dakle uočljiva pomorska snaga na Jadranu. Mornari i vojnici dalmatinskih i ostalih hrvatskih gradova i krajeva našli su seu zajedničkoj fronti skupljeni na dubrovačkim brodovima u borbi protiv Saracena. Tu su im potvrđeni zajednički interesi vezani uz održavanje slobode Jadranskog mora, što znači i vlastite slobode. To je ujedno prvi zajednički nastup, poznat u povijesti, dubrovačkog i hrvatskog brodovlja u jednoj svima njima opće korisnoj pomorskoj akciji. Povijesna sudbina Dubrovnika i Hrvatske od sada pa na dalje bit će i ostat će tijesno povezana.
Bizant je uvidio da se neće moći uspješno suprotstaviti Arapima u južnoj Italiji, Siciliji i Mediteranu ako ne bude imao uza se Dalmaciju i prijateljski raspoložene Hrvate. Koliko prodornost i moć Arapa,isto toliko je Bizant zabrinjavala i snaga Franaka koji nastoje istisnuti i zamijeniti Arape u Italiji. Franci se na taj način, neugodno za Bizant,uvlače kao lakat u trbuh Mediterana, ugrožavajući bizantske interesena Sredozemlju i Balkanu. Trebalo je stoga da Bizant sredi situaciju u Dalmaciji, tj. odnose između svojih dalmatinskih gradova i zaleđa, doseljenika Hrvata i Slavena; uspostavi solidan mir preko kojeg će se nazočnost Bizanta jače osjećati na Jadranu. Prekočvrstog uporišta u Dalmaciji i Jadranskom moru on može utjecati naprilike u Evropi, osobito Italiji. Bizantski car Vasilije I stoga pristupa sređivanju odnosa između dalmatinskih gradova i zaleđa.
Prema izvještaju Konstantina Porfirogeneta vidljivo je da su se Romani pred doseljenim Slavenima povukli na otoke. Budući da su htjeli obrađivati zemlju, vratili su se u gradove. Oko gradova su imali svoje posjede za koje su plaćali danak, tribut predstavniku bizantske vlasti u Dalmaciji. Da bi stanovnici dalmatinskih gradova mogli dalje mirno obrađivati svoje posjede, bizantski car Vasilije I određuje dataj iznos, koji su plaćali strategu, od sada daju Slavenima »da mirno žive s njima«. Ipak mali postotak tog danka davat će se idalje strategu »da se označi pokoravanje i podložnost romajskim carevima i njihovom strategu«.
Zemlja za koju se plaćao danak bila je dakle bizantski državni teritorij, odnosno teritorij dalmatinskih gradova. Svi gradovi nisu imali jednaku površinu svog izvangradskog prostora, kotara. Zato su plaćali različitu visinu danka. Split zacijelo ima najveći kotar jer je plaćao 200 nomizmata. Ostali gradovi, budući da plaćaju 100—110 nomizmata, imaju zacijelo upola manju površinu svojih posjeda. Dubrovački izvangradski teritorij je vjerojatno najmanji u usporedbi s ostalim dalmatinskim gradovima jer plaća najmanji iznos: 72 nomizmata.
Kao i drugi gradovi i Epidaur je imao svoj izvangradski teritorij, svoj gradski ager, koji je preseljenjem izbjeglica iz Epidaura na otočić Ragusium postao dubrovački gradski ager. Dubrovnik u IX st.i ma svoj izvangradski teritorij koji se proteže prema Zahumlju i Travunji, a granica između ta dva područja nalazi se, prema kasnijem piscu Orbiniju,iznad Prijevora u Župi Dubrovačkoj. Znači da je Dubrovnik ima osvoje posjede u današnjoj Župi i Šumetu prema Travunji, u Rijeci Dubrovačkoj i Zatonu prema Zahumlju. Za njih plaća danak tim susjedima. Otvara se pitanje kad je taj kopneni teritorij postao sastavni dio Dubrovnika?
Stara dubrovačka kronika sačuvana u tzv. Anonimovim Analima piše da se dubrovački teritorij ispočetka prostirao od Sv. Jakova u Višnjici do Gruža (Kantafiga) u širinu i do vrha brda Sv. Srđa u dubinu.Ostalo područje tj. Župu, Brgat, Šumet, Rijeku i Zaton poklonio je, prema kronici, god. 817. bosanski kralj Stjepan Dubrovčanima. Zaželio je da se u svim tim krajevima podignu crkvice u čast sv. Stjepana. Nakon njegove smrti žena mu, kraljica Mara, dođe 819. u Dubrovnik i donese brojne darove, učvrsti gradske zidine koje su se dizale s morske strane prema Lokrumu i sagradi crkvu u čast sv. Margarete, Mare. Kasniji dubrovački analisti, kroničari i povjesničari samo prepričavaju i nebitno granaju ovu priču dodajući da je kralj Stjepan hrvatski kralj i da je darovao Dubrovčanima još i Gruž, a da je kraljica Margareta po vlastitoj želji pokopana ucrkvi sv. Stjepana.
Tu su dakle ostali Romani mirno uživajući i dalje svoje posjede neometani ni od koga. Slični starosjedioci zacijelo su se zadržali i na području Rijeke dubrovačke i Zatona. Budući da su svi stanovnici prije najvjerojatnije gravitirali starom Epidauru, sada u novim prilikama okreću se novoutemeljenom i podignutom gradu Dubrovniku, Ragusiumu,koji je preuzeo ulogu starog Epidaura. Oni postaju dubrovački podanici, pripadnici, stanovnici. Tokom vremena preseljavaju se u Ragusium koji se zbog toga širi. Svi su oni ostali u okvirima nove geografske i političke jedinice Dalmacije koja priznaje političku vlast, suverenitet Bizanta. Iz tog razloga oni plaćaju porez, danak, namjesniku carske bizantske vlasti u Dalmaciji, koji stoluje u Zadru. On najprije kao prokonzul, poslije kao arhont i strateg, ubire od njih danak koji Dubrovnik i njegovi izvangradski stanovnici plaćaju za svoje posjede izvan gradskih zidina, konkretno na području od Cavtata do Zatona.
U IX st. bizantski car Vasilije I, da bi sredio odnose dalmatinskih gradova i zaleđa, određuje, kako smo istaknuli, da oni taj danak, porez, koji su dosad kao bizantski podanici plaćali strategu, zato jer imaju i obrađuju zemlju izvan gradskih zidina, daju hrvatskim knezovima u zaleđu da s njima žive u miru, a ne zato jer je to njihov državni teritorij. Tim činom nisu dalmatinski gradovi, među njima ni Dubrovnik, ni Bizant prestali biti neposredni gospodari tog područja, jer su gradovi postotak tog danka davali i dalje strategu da se označi, barem simbolično, njihova pokornost i podložnost bizantskom caru.
Dubrovčani imaju dakle svoje zemlje izvan zidina još od VII st. i nije bilo potrebno da im ih netko daruje, niti da se oni bespravno šire na račun tuđeg teritorija prema zaleđu. Oni plaćaju danak zahumskim i travunjskin knezovima za svoj teritorij koji je sastavni dio njihove komune, kao što to Hrvatima plaćaju Zadrani i Splićani, Trogirani, Osorani, Rabljani, Krcani. Danak koji Dubrovčani plaćaju knezovima iz zaleđa danak je »cijene mira« koji daje Dubrovnik kao samostalan »polis« unutar bizantskog carstva za svoj teritorij.
Konstantin Porfirogenet piše da su u pomorskoj opsadi Barija sudjelovali Hrvati, Srbi, Zahumljani, Travunjani, Konavljani i Dubrovčani zajedno sa stanovnicima ostalih dalmatinskih gradova. Istodobno su se našli naši mornari i brodovi u jednoj borbi - hrvatska mornarica pod franačkom vlašću i mornarice ostalih pokrajina pod Bizantom. Hrvatske i ostale slavenske zapovjednike prevezli su do Barija Dubrovčani sasvojim brodovima. Ipak ovom akcijom nije Bari oslobođen. Ludovik nije poslao dovoljno kopnene vojske. Tek 871. Ludovikove trupe zauzele su Bari uz pomoć hrvatskog brodovlja.
Epizoda s Arapima (Saracenima) na našem dijelu Jadrana daje nam povoda za razmišljanje. Dubrovčani i Hrvati su uvučeni i sudjeluju u obračunima tadašnjih velikih sila na ratištima Italije za dominaciju na Jadranu. Dubrovnik nije samo jak i čvrst grad na Jadranu(jer je uspješno odolio 15-mjesečnoj opsadi Saracena) uz to ima veoma jaku, brojnu i moćnu mornaricu. Njegovo brodovlje prevozi hrvatske i druge čete i mornare do Barija. Budući da Konstantin Porfirogenet osobito naglašava prijevoz hrvatskih četa, a općenitos pominje ostale, s pravom pretpostavljamo da je Hrvata bilo najviše. Dubrovčani svakako imaju razvijenu mornaricu i pomorstvo jer se samo njihovi brodovi izrazitije spominju u tom pothvatu (iako se tom tvrdnjom ne zapostavlja hrvatska državna mornarica, niti ona Neretvana). Dubrovačka mornarica je dakle uočljiva pomorska snaga na Jadranu. Mornari i vojnici dalmatinskih i ostalih hrvatskih gradova i krajeva našli su seu zajedničkoj fronti skupljeni na dubrovačkim brodovima u borbi protiv Saracena. Tu su im potvrđeni zajednički interesi vezani uz održavanje slobode Jadranskog mora, što znači i vlastite slobode. To je ujedno prvi zajednički nastup, poznat u povijesti, dubrovačkog i hrvatskog brodovlja u jednoj svima njima opće korisnoj pomorskoj akciji. Povijesna sudbina Dubrovnika i Hrvatske od sada pa na dalje bit će i ostat će tijesno povezana.
Bizant je uvidio da se neće moći uspješno suprotstaviti Arapima u južnoj Italiji, Siciliji i Mediteranu ako ne bude imao uza se Dalmaciju i prijateljski raspoložene Hrvate. Koliko prodornost i moć Arapa,isto toliko je Bizant zabrinjavala i snaga Franaka koji nastoje istisnuti i zamijeniti Arape u Italiji. Franci se na taj način, neugodno za Bizant,uvlače kao lakat u trbuh Mediterana, ugrožavajući bizantske interesena Sredozemlju i Balkanu. Trebalo je stoga da Bizant sredi situaciju u Dalmaciji, tj. odnose između svojih dalmatinskih gradova i zaleđa, doseljenika Hrvata i Slavena; uspostavi solidan mir preko kojeg će se nazočnost Bizanta jače osjećati na Jadranu. Prekočvrstog uporišta u Dalmaciji i Jadranskom moru on može utjecati naprilike u Evropi, osobito Italiji. Bizantski car Vasilije I stoga pristupa sređivanju odnosa između dalmatinskih gradova i zaleđa.
Prema izvještaju Konstantina Porfirogeneta vidljivo je da su se Romani pred doseljenim Slavenima povukli na otoke. Budući da su htjeli obrađivati zemlju, vratili su se u gradove. Oko gradova su imali svoje posjede za koje su plaćali danak, tribut predstavniku bizantske vlasti u Dalmaciji. Da bi stanovnici dalmatinskih gradova mogli dalje mirno obrađivati svoje posjede, bizantski car Vasilije I određuje dataj iznos, koji su plaćali strategu, od sada daju Slavenima »da mirno žive s njima«. Ipak mali postotak tog danka davat će se idalje strategu »da se označi pokoravanje i podložnost romajskim carevima i njihovom strategu«.
Zemlja za koju se plaćao danak bila je dakle bizantski državni teritorij, odnosno teritorij dalmatinskih gradova. Svi gradovi nisu imali jednaku površinu svog izvangradskog prostora, kotara. Zato su plaćali različitu visinu danka. Split zacijelo ima najveći kotar jer je plaćao 200 nomizmata. Ostali gradovi, budući da plaćaju 100—110 nomizmata, imaju zacijelo upola manju površinu svojih posjeda. Dubrovački izvangradski teritorij je vjerojatno najmanji u usporedbi s ostalim dalmatinskim gradovima jer plaća najmanji iznos: 72 nomizmata.
Kao i drugi gradovi i Epidaur je imao svoj izvangradski teritorij, svoj gradski ager, koji je preseljenjem izbjeglica iz Epidaura na otočić Ragusium postao dubrovački gradski ager. Dubrovnik u IX st.i ma svoj izvangradski teritorij koji se proteže prema Zahumlju i Travunji, a granica između ta dva područja nalazi se, prema kasnijem piscu Orbiniju,iznad Prijevora u Župi Dubrovačkoj. Znači da je Dubrovnik ima osvoje posjede u današnjoj Župi i Šumetu prema Travunji, u Rijeci Dubrovačkoj i Zatonu prema Zahumlju. Za njih plaća danak tim susjedima. Otvara se pitanje kad je taj kopneni teritorij postao sastavni dio Dubrovnika?
Stara dubrovačka kronika sačuvana u tzv. Anonimovim Analima piše da se dubrovački teritorij ispočetka prostirao od Sv. Jakova u Višnjici do Gruža (Kantafiga) u širinu i do vrha brda Sv. Srđa u dubinu.Ostalo područje tj. Župu, Brgat, Šumet, Rijeku i Zaton poklonio je, prema kronici, god. 817. bosanski kralj Stjepan Dubrovčanima. Zaželio je da se u svim tim krajevima podignu crkvice u čast sv. Stjepana. Nakon njegove smrti žena mu, kraljica Mara, dođe 819. u Dubrovnik i donese brojne darove, učvrsti gradske zidine koje su se dizale s morske strane prema Lokrumu i sagradi crkvu u čast sv. Margarete, Mare. Kasniji dubrovački analisti, kroničari i povjesničari samo prepričavaju i nebitno granaju ovu priču dodajući da je kralj Stjepan hrvatski kralj i da je darovao Dubrovčanima još i Gruž, a da je kraljica Margareta po vlastitoj želji pokopana ucrkvi sv. Stjepana.
Tu su dakle ostali Romani mirno uživajući i dalje svoje posjede neometani ni od koga. Slični starosjedioci zacijelo su se zadržali i na području Rijeke dubrovačke i Zatona. Budući da su svi stanovnici prije najvjerojatnije gravitirali starom Epidauru, sada u novim prilikama okreću se novoutemeljenom i podignutom gradu Dubrovniku, Ragusiumu,koji je preuzeo ulogu starog Epidaura. Oni postaju dubrovački podanici, pripadnici, stanovnici. Tokom vremena preseljavaju se u Ragusium koji se zbog toga širi. Svi su oni ostali u okvirima nove geografske i političke jedinice Dalmacije koja priznaje političku vlast, suverenitet Bizanta. Iz tog razloga oni plaćaju porez, danak, namjesniku carske bizantske vlasti u Dalmaciji, koji stoluje u Zadru. On najprije kao prokonzul, poslije kao arhont i strateg, ubire od njih danak koji Dubrovnik i njegovi izvangradski stanovnici plaćaju za svoje posjede izvan gradskih zidina, konkretno na području od Cavtata do Zatona.
U IX st. bizantski car Vasilije I, da bi sredio odnose dalmatinskih gradova i zaleđa, određuje, kako smo istaknuli, da oni taj danak, porez, koji su dosad kao bizantski podanici plaćali strategu, zato jer imaju i obrađuju zemlju izvan gradskih zidina, daju hrvatskim knezovima u zaleđu da s njima žive u miru, a ne zato jer je to njihov državni teritorij. Tim činom nisu dalmatinski gradovi, među njima ni Dubrovnik, ni Bizant prestali biti neposredni gospodari tog područja, jer su gradovi postotak tog danka davali i dalje strategu da se označi, barem simbolično, njihova pokornost i podložnost bizantskom caru.
Dubrovčani imaju dakle svoje zemlje izvan zidina još od VII st. i nije bilo potrebno da im ih netko daruje, niti da se oni bespravno šire na račun tuđeg teritorija prema zaleđu. Oni plaćaju danak zahumskim i travunjskin knezovima za svoj teritorij koji je sastavni dio njihove komune, kao što to Hrvatima plaćaju Zadrani i Splićani, Trogirani, Osorani, Rabljani, Krcani. Danak koji Dubrovčani plaćaju knezovima iz zaleđa danak je »cijene mira« koji daje Dubrovnik kao samostalan »polis« unutar bizantskog carstva za svoj teritorij.
Ovi jedan
Domaćin
- Poruka
- 3.082
Da malo razbijem malo monotoniju kao uvod u nastavak priče o povijesti ovog znamenitog grada stavljam mapu koja bi po mojim isčitavanjima tribala približno prikazat koji je teritorij od samih početaka smatran neotuđivim dijelom Dubrovnika i njegovih građana(to bi ugrubo bilo područje od Zatona do Cavtata uključujući i njega jer je nasta na temeljima Epidauruma koji je kao što znamo bio prapostojbina starih Dubrovčana). Osim toga valja spomenit da se i Elafitsko otočje također smatra dijelom tih prvotnih Dubrovačkih posjeda o čemu će također bit govora u jednom od nastavaka.
A oni koji budu pozornije pratili nastavu moći će saznat kako je Raški župan Stefan Nemanja krenia u pohod da oslobodi Dubrovnik i vrati ga u naručje njegove Srbije. Iako mu to nije pošlo za rukom za jednu stvar mu se mora skinit kapa pošto je jedan od rijetkih vladara s istoka koji su držali do tuđih vjekovnih ognjišta. Tako da nema druge nego priznat Stefanji da je bia veliki župan i još veći gospodin.
A oni koji budu pozornije pratili nastavu moći će saznat kako je Raški župan Stefan Nemanja krenia u pohod da oslobodi Dubrovnik i vrati ga u naručje njegove Srbije. Iako mu to nije pošlo za rukom za jednu stvar mu se mora skinit kapa pošto je jedan od rijetkih vladara s istoka koji su držali do tuđih vjekovnih ognjišta. Tako da nema druge nego priznat Stefanji da je bia veliki župan i još veći gospodin.
Ovi jedan
Domaćin
- Poruka
- 3.082
Nastavak iz povijesti o Dubrovniku II dio
Osim već spomenutog ovaj dio teksta koji govori o toponimima mi je bia interesantan za pročitat jer nam pokazuje kako i na koji način se stručnjaci njima služe i na koji način iz njih isčitavaju ondašnje stanje na terenu. Moguće da ovakvi tekstovi na nailaze na odobravanje dijela forumaša koji svoja saznanja crpe iz nekih drugih stručnih članaka na temu o povijesti Dubrovnika i ovih krajeva.
Raspored i položaj neslavenskih i slavenskih toponima omogućuje nam da zaključimo: u okolici Dubrovnika sačuvali su se ostaci najstarijih slojeva ljudskog postojanja od predilirskog, ilirskog, romanskog do slavenskog razdoblja. Različiti etnički slojevi se ne uništavaju, nego na stari sloj dolazi novi. Vrši se stanovito preslojavanje kojeo država kontinuitet ljudske zajednice, ljudskog organiziranog života u tom kraju. Slaveni u VII st. nisu uspjeli razbiti, uništiti taj kontinuirani proizvodni život. On je i dalje postojao.
Slavenski knezovi iz zaleđa nisu bili gospodari Astareje. Slavenskih lokaliteta blizu Dubrovnika ima najmanje. U Gružu i okolici grada ima malo slavenskih toponima: Jamine, Ledine, Dolina, Ploče, Višnjica, Brela. Dokaz je da Romani nisu brisali i uništavali Slavene u svojoj neposrednoj blizini, nego da su Slaveni pomalo prodirali među Romane. Dubrovčani se nisu širili iz Ragusiuma uzimajući slavenski teritorij, jer bi u tom slučaju sretali isključivo slavenske toponime. A toga nema. Prodor Slavena dolazio je sa sjevera i sjeverozapada. Na području Zatona prosječno ima najviše slavenskih toponima. Tu je pritisak Slavena bio najjači jer je Zaton najudaljeniji od Dubrovnika, Slavenski element tijekom kasnijih stoljeća počeo je prevladavati.
Zbog toga su se mnogi neslavenski toponimi jednostavno izgubili(Todero, Mons Acutus,Arena, Acarava, Selvançano, Burnum itd). Od neslavenskih sačuvali suse uglavnom oni koji su bili vezani uz kultne objekte pa su ih Slaveni preuzeli preko kršćanstva: Lunardo, Mandaljena, Pelegrin, Sustjepan, Sutvid itd. Lokaliteti s prefiksom su-, sut-, ukazuju da su nastali u ranom kršćanskom, romanskom razdoblju starijem odromansko-dalmatskog. Oni su dokaz postojanja tijesnih veza između doseljenih Slavena i starih romanskih, kršćanskih stanovnika obale.
Romani i malobrojni slobodni Slaveni susreću se ovdje ravnopravno. Njih zacijelo veže rimsko privatno pravo, vlasništvo nad zemljom u čemu očito prednjače izbjeglice iz Epidaura. Ti se Slaveni nalaze pod dubrovačkom upravom, a ne susjednih vladara. Jedino se, naime, tako može protumačiti isprepletenost romanskih i slavenskih toponima u neposrednoj okolici grada u kojima su romanski kudikamo brojniji. Preko tih izbjeglica Romana, sada utemeljitelja Dubrovnika sačuvali su se kroz njihov proizvodni kontinuitet stari romanski toponimi i stvorili novi. Granice i gustoća romanskih toponima i hidronima jest ujedno granica njihovih posjeda, njihove vlasti, granica dubrovačkog teritorija. Zato unutar poljoprivrednih površina, polja, u Astareji ne vrše slavenski vladari nikakvu vlast, nikakvu jurisdikciju, nego je tu isključivo dubrovačka uprava. Na tom području nema nijedne darovnice slavenskih vladara.
Za Konavle nedvojbeno znamo da su ih u potpunosti naselili Slaveni i da su isključivo oni tu vladali. Zbog toga je toponomastika Konavala toliko slavenska da je izvan sumnje da je tu ostalo išta romanskog osim naziva Konavli (iako neki smatraju da ni taj nije romanski). Sličan je slučaj i s Dubrovačkim primorjem. Tu je preostalo nekoliko neslavenskih lokaliteta u moru slavenskih. To je zato jer su Konavli i Dubrovačko primorje bili pod vlašću slavenskih knezova, a ne Dubrovčana od VII st. dalje. U Astareji je opet drugačiji etnički sastav stanovništva jer je i politička vlast tu druga nego u Konavlima i Primorju.
U pol. XI st. dukljanski vladar Vojislav zavladao je zaleđem Dubrovnika do Stona,ali ne osvojivši Astareju. Bizantski strateg u Dubrovniku Katakalon, predložio je Vojislavu da se sastanu. Namjeravao je tom zgodom zarobiti Vojislava. Vojislav ga je međutim preduhitrio. Zarobio je stratega i odveo ga lađom u Ston. To sedogodilo godine 1042.145 Kao mjesto njihova sastanka možemo isključiti Dubrovnik i njegovu najbližu okolicu: Gruž, Rijeku. Bizantski pisac Kekaumen, koji opisuje događaj, bio bi svakako naglasio blizinu Dubrovnika da su se tu negdje sastali. Dubrovnik,Gruž i Rijeku dubrovačku treba isključiti i zbog toga jer je teško vjerovati da bi ga Vojislav zarobio i odveo upravo blizu grada, tako reći pred gradskim Vratima, a da oružane straže i galije ne bi to spriječile. Mjesto sastanka treba tražiti u smjeru Stona, jer je Vojislav tamo odveo zarobljenog stratega. Sastanak se, kako opisuje Kekaumen, održao na granici »u sredini strategove teme i toparhova(Vojislavljeva) područja«. Od Dubrovnika do Stona postoje samo dvije zgodne luke za pristajanje brodova: Zaton i Slano. Zaton je u srednjem vijeku poznatiji kao luka, a nalazi se na granici Astareje. Sastanci se državnika obično drže na granici. Zato se može dopustiti da su se tu sastali. Zaton bi prema ovom zaključku bio granica temata, Dubrovnika, Astareja prema Vojislavovu području.
Granice u Šumetu odredit ćemo prema posjedima lokrumskog benediktinskog samostana. Taj je samostan utemeljen godine1023. Sačuvale su se četiri samostanske isprave poznate kao tzv. lokrumski falsifikati. Datirane su od godine 1000. do 1115. U njima stoji da sususjedni dukljanski vladari Bodin, sudac Boleslav, sudac Grdo i kralj Đorđe darovali lokrumskom samostanu crkvu sv. Martina u Šumetu sa zemljom i pripadnostima. Darovana crkva i te zemlje nalaze se u sjeveroistočnom dijelu šumetskog polja. Iz tih podataka zaključujemoda su polja u Šumetu već davno bila zaposjednuta od strane dubrovačkih građana, pa lokrumskom samostanu ne preostaje drugo nego da stječe posjede izvan šumetskog polja. Budući da je samostan utemeljen u početku XI st., a tada ne stječe zemlje u šumetskom polju, to je zacijelo dokaz da je šumetska dolina u X st. bila dubrovačka u tom smislu da Dubrovčani u njoj imaju svoje posjede. Oni za te posjede od IX st. plaćaju danak slavenskim vladarima iz zaleđa. Prije IX st. taj je danak ubirao predstavnik bizantske vlasti u Dalmaciji. Budući da se darovnice susjednih vladara lokrumskom samostanu tiču područja koje se nalazi izvan šumetskog polja, ti vladari ne vrše nikakvu jurisdikciju, nikakvo pravo u šumetskom polju jer je ono očito dubrovačko. Darovnicama tih vladara teritorij Dubrovnika proširio se zajedno s posjedom lokrumskog samostana dalje prema brdu, prema zaleđu. Oko tih posjeda oko crkve sv. Martina vodi se spor i god.1193. Tad je dokazano da zemlja pripada samostanu, Dubrovniku.
U takvoj situaciji kad Dubrovčani drže svoje neposredno zaleđe od Zatona preko Rijeke, Šumeta, Župe do Plata pa dalje do Cavtata-svoje stare postojbine - zaratio je s njima raški župan Stevan Nemanja 1184-1186. Mirovnim ugovorom od 27. IX 1186. Nemanja neosporno priznaje Dubrovčanima mirno posjedovanje njihove baštine(hereditas) koju drže od starine, od djedova i pradjedova svojih. Tabaština, hereditas jest Astareja u onom prostoru kako smo je označili: glavna polja, vinogradi i plodne doline u Župi, Šumetu, Rijeci, Zatonu i Gružu s okolicom grada. Nemanja ne traži da mu Dubrovčani za tu svoju djedinu plaćaju bilo kakav porez, danak. Očito na to nije imao prava. Doslovni tekst glasi: »salva tamen hereditate Raguseorum, quam antiquitus possederunt ex avis et proavissuis« (priznajući pak djedinu Dubrovčana, koju su starinom posjedovali od otaca, djedova i pradjedova svojih).
Prvotni kopneni i izvangradski dubrovački teritorij, njegov gradski ager, u izvorima zvan baština, hereditas, terra firma, Astareja, sastavni je dio grada Dubrovnika, njegove uprave u svojem osnovnom opsegu zacijelo još od VII st. Tu je tvrdnju davno u XVIII st. svojim riječima izrazio i Dubrovčanin Nikola Ivanov Bona koji kaže da su Dubrovčani posjedovali Župu od početka, da se s pravom može nazvati da je ona dubrovačko polje, dubrovački ager.
Osim već spomenutog ovaj dio teksta koji govori o toponimima mi je bia interesantan za pročitat jer nam pokazuje kako i na koji način se stručnjaci njima služe i na koji način iz njih isčitavaju ondašnje stanje na terenu. Moguće da ovakvi tekstovi na nailaze na odobravanje dijela forumaša koji svoja saznanja crpe iz nekih drugih stručnih članaka na temu o povijesti Dubrovnika i ovih krajeva.
Raspored i položaj neslavenskih i slavenskih toponima omogućuje nam da zaključimo: u okolici Dubrovnika sačuvali su se ostaci najstarijih slojeva ljudskog postojanja od predilirskog, ilirskog, romanskog do slavenskog razdoblja. Različiti etnički slojevi se ne uništavaju, nego na stari sloj dolazi novi. Vrši se stanovito preslojavanje kojeo država kontinuitet ljudske zajednice, ljudskog organiziranog života u tom kraju. Slaveni u VII st. nisu uspjeli razbiti, uništiti taj kontinuirani proizvodni život. On je i dalje postojao.
Slavenski knezovi iz zaleđa nisu bili gospodari Astareje. Slavenskih lokaliteta blizu Dubrovnika ima najmanje. U Gružu i okolici grada ima malo slavenskih toponima: Jamine, Ledine, Dolina, Ploče, Višnjica, Brela. Dokaz je da Romani nisu brisali i uništavali Slavene u svojoj neposrednoj blizini, nego da su Slaveni pomalo prodirali među Romane. Dubrovčani se nisu širili iz Ragusiuma uzimajući slavenski teritorij, jer bi u tom slučaju sretali isključivo slavenske toponime. A toga nema. Prodor Slavena dolazio je sa sjevera i sjeverozapada. Na području Zatona prosječno ima najviše slavenskih toponima. Tu je pritisak Slavena bio najjači jer je Zaton najudaljeniji od Dubrovnika, Slavenski element tijekom kasnijih stoljeća počeo je prevladavati.
Zbog toga su se mnogi neslavenski toponimi jednostavno izgubili(Todero, Mons Acutus,Arena, Acarava, Selvançano, Burnum itd). Od neslavenskih sačuvali suse uglavnom oni koji su bili vezani uz kultne objekte pa su ih Slaveni preuzeli preko kršćanstva: Lunardo, Mandaljena, Pelegrin, Sustjepan, Sutvid itd. Lokaliteti s prefiksom su-, sut-, ukazuju da su nastali u ranom kršćanskom, romanskom razdoblju starijem odromansko-dalmatskog. Oni su dokaz postojanja tijesnih veza između doseljenih Slavena i starih romanskih, kršćanskih stanovnika obale.
Romani i malobrojni slobodni Slaveni susreću se ovdje ravnopravno. Njih zacijelo veže rimsko privatno pravo, vlasništvo nad zemljom u čemu očito prednjače izbjeglice iz Epidaura. Ti se Slaveni nalaze pod dubrovačkom upravom, a ne susjednih vladara. Jedino se, naime, tako može protumačiti isprepletenost romanskih i slavenskih toponima u neposrednoj okolici grada u kojima su romanski kudikamo brojniji. Preko tih izbjeglica Romana, sada utemeljitelja Dubrovnika sačuvali su se kroz njihov proizvodni kontinuitet stari romanski toponimi i stvorili novi. Granice i gustoća romanskih toponima i hidronima jest ujedno granica njihovih posjeda, njihove vlasti, granica dubrovačkog teritorija. Zato unutar poljoprivrednih površina, polja, u Astareji ne vrše slavenski vladari nikakvu vlast, nikakvu jurisdikciju, nego je tu isključivo dubrovačka uprava. Na tom području nema nijedne darovnice slavenskih vladara.
Za Konavle nedvojbeno znamo da su ih u potpunosti naselili Slaveni i da su isključivo oni tu vladali. Zbog toga je toponomastika Konavala toliko slavenska da je izvan sumnje da je tu ostalo išta romanskog osim naziva Konavli (iako neki smatraju da ni taj nije romanski). Sličan je slučaj i s Dubrovačkim primorjem. Tu je preostalo nekoliko neslavenskih lokaliteta u moru slavenskih. To je zato jer su Konavli i Dubrovačko primorje bili pod vlašću slavenskih knezova, a ne Dubrovčana od VII st. dalje. U Astareji je opet drugačiji etnički sastav stanovništva jer je i politička vlast tu druga nego u Konavlima i Primorju.
U pol. XI st. dukljanski vladar Vojislav zavladao je zaleđem Dubrovnika do Stona,ali ne osvojivši Astareju. Bizantski strateg u Dubrovniku Katakalon, predložio je Vojislavu da se sastanu. Namjeravao je tom zgodom zarobiti Vojislava. Vojislav ga je međutim preduhitrio. Zarobio je stratega i odveo ga lađom u Ston. To sedogodilo godine 1042.145 Kao mjesto njihova sastanka možemo isključiti Dubrovnik i njegovu najbližu okolicu: Gruž, Rijeku. Bizantski pisac Kekaumen, koji opisuje događaj, bio bi svakako naglasio blizinu Dubrovnika da su se tu negdje sastali. Dubrovnik,Gruž i Rijeku dubrovačku treba isključiti i zbog toga jer je teško vjerovati da bi ga Vojislav zarobio i odveo upravo blizu grada, tako reći pred gradskim Vratima, a da oružane straže i galije ne bi to spriječile. Mjesto sastanka treba tražiti u smjeru Stona, jer je Vojislav tamo odveo zarobljenog stratega. Sastanak se, kako opisuje Kekaumen, održao na granici »u sredini strategove teme i toparhova(Vojislavljeva) područja«. Od Dubrovnika do Stona postoje samo dvije zgodne luke za pristajanje brodova: Zaton i Slano. Zaton je u srednjem vijeku poznatiji kao luka, a nalazi se na granici Astareje. Sastanci se državnika obično drže na granici. Zato se može dopustiti da su se tu sastali. Zaton bi prema ovom zaključku bio granica temata, Dubrovnika, Astareja prema Vojislavovu području.
Granice u Šumetu odredit ćemo prema posjedima lokrumskog benediktinskog samostana. Taj je samostan utemeljen godine1023. Sačuvale su se četiri samostanske isprave poznate kao tzv. lokrumski falsifikati. Datirane su od godine 1000. do 1115. U njima stoji da sususjedni dukljanski vladari Bodin, sudac Boleslav, sudac Grdo i kralj Đorđe darovali lokrumskom samostanu crkvu sv. Martina u Šumetu sa zemljom i pripadnostima. Darovana crkva i te zemlje nalaze se u sjeveroistočnom dijelu šumetskog polja. Iz tih podataka zaključujemoda su polja u Šumetu već davno bila zaposjednuta od strane dubrovačkih građana, pa lokrumskom samostanu ne preostaje drugo nego da stječe posjede izvan šumetskog polja. Budući da je samostan utemeljen u početku XI st., a tada ne stječe zemlje u šumetskom polju, to je zacijelo dokaz da je šumetska dolina u X st. bila dubrovačka u tom smislu da Dubrovčani u njoj imaju svoje posjede. Oni za te posjede od IX st. plaćaju danak slavenskim vladarima iz zaleđa. Prije IX st. taj je danak ubirao predstavnik bizantske vlasti u Dalmaciji. Budući da se darovnice susjednih vladara lokrumskom samostanu tiču područja koje se nalazi izvan šumetskog polja, ti vladari ne vrše nikakvu jurisdikciju, nikakvo pravo u šumetskom polju jer je ono očito dubrovačko. Darovnicama tih vladara teritorij Dubrovnika proširio se zajedno s posjedom lokrumskog samostana dalje prema brdu, prema zaleđu. Oko tih posjeda oko crkve sv. Martina vodi se spor i god.1193. Tad je dokazano da zemlja pripada samostanu, Dubrovniku.
U takvoj situaciji kad Dubrovčani drže svoje neposredno zaleđe od Zatona preko Rijeke, Šumeta, Župe do Plata pa dalje do Cavtata-svoje stare postojbine - zaratio je s njima raški župan Stevan Nemanja 1184-1186. Mirovnim ugovorom od 27. IX 1186. Nemanja neosporno priznaje Dubrovčanima mirno posjedovanje njihove baštine(hereditas) koju drže od starine, od djedova i pradjedova svojih. Tabaština, hereditas jest Astareja u onom prostoru kako smo je označili: glavna polja, vinogradi i plodne doline u Župi, Šumetu, Rijeci, Zatonu i Gružu s okolicom grada. Nemanja ne traži da mu Dubrovčani za tu svoju djedinu plaćaju bilo kakav porez, danak. Očito na to nije imao prava. Doslovni tekst glasi: »salva tamen hereditate Raguseorum, quam antiquitus possederunt ex avis et proavissuis« (priznajući pak djedinu Dubrovčana, koju su starinom posjedovali od otaca, djedova i pradjedova svojih).
Prvotni kopneni i izvangradski dubrovački teritorij, njegov gradski ager, u izvorima zvan baština, hereditas, terra firma, Astareja, sastavni je dio grada Dubrovnika, njegove uprave u svojem osnovnom opsegu zacijelo još od VII st. Tu je tvrdnju davno u XVIII st. svojim riječima izrazio i Dubrovčanin Nikola Ivanov Bona koji kaže da su Dubrovčani posjedovali Župu od početka, da se s pravom može nazvati da je ona dubrovačko polje, dubrovački ager.
Ovi jedan
Domaćin
- Poruka
- 3.082
Kao šta sam već najavia u ovom ćemu dijelu bit govora o Elafitima i zašto dobar dio povjesničara smatra kako su i te otoke zaposjeli stari Dubrovčani po dolasku Hrvata i Slavena u njihovo susidstvo. Ne znam za vas, al meni su ovakvi tekstovi pravo osvježenje za pročitat pogotovo kad usporedim s nekim drugim "znanstvenim člancima" o Dubrovniku koji su ovdi postavljani. Al povijest je, očito kao i ljepota, u oku promatrača 
Drugi dio dubrovačkog kotara čine otoci (Insulae). Oni kao prstenom okružuju njegovo kopno. To su: Mrkan, Bobara, Supetar,Lokrum, Grebeni, Daksa, Sv. Andrija, Koločep, Lopud, Rudo, Šipan, Jakljan, Olipa i nekoliko otočića uz Šipan (Tajan, Crkvine, Kosmeč, Mišnjak). Neki među njima su nenaseljeni: Bobara, Grebeni, Rudo idr. Otoke Mrkan, Supetar, Daksa, Lokrum, Sv. Andrija, Jakljan dubrovačka općina dala je srednjem vijeku na upotrebu crkvi(nadbiskupiji i redovničkim zajednicama). Tako ih je na neki način izdvojila iz svoje neposredne uprave, odnosno vršila je svoja komunalna prava nad njima preko crkvenih i redovničkih zajednica. Preostali otoci: Koločep, Lopud i Šipan bili su naseljeni proizvodnim stanovništvom. Zbog toga je Dubrovnik nad njima vršio neposrednu vlast, podvrgao ih pod svoju neposrednu upravu. Ta tri otoka su otoci (Insulae) u pravom smislu riječi. Svi ostali otoci i otočići, grebeni, hridine i sl. uklopili su se uopći pojam dubrovačkog kotara (distrikta). Kad se dakle u izvorima spominju Otoci, to se redovito samo odnosi na Koločep, Lopud i Šipan s njihovim manjim otočićima i grebenima uza se.
Kad su se Slaveni i Avari, a kasnije i Hrvati doselili ovamo, oni su djelomice uništili, a djelomice protjerali Romane, tako da su nestali gotovo svi tragovi romanstva u Stonu (Pelješcu) i Slanom (Dubrovačkom primorju) koji bi se mogli odraziti preko toponima i hidronima. Ta su područja postala posve slavenska. Kao što su se Romani općenito s dalmatinskog kopna prebacivali na otoke bježeći i spašavajući se pred Slavenima u VII st., tako su se bez sumnje preživjeli Romani s Pelješca,Stona i Slanog u VII st. povukli na najbliže otoke. Najbliži otoci spasa za Romane iz Stona i Slanog jesu Elafitski otoci, u prvome redu Šipan. Ti otoci su pružili stvarnu zaštitu i mogućnost daljeg opstanka.
Na Šipanu su ostali nedvojbeni rimski lokaliteti i nazivi za koje P.Skok tvrdi da su dokaz kontinuiranog, stalnog života Romana na Šipanu i nakon VII. st. To su nazivi: Insula Lichignana (*Liciniana) kojigovori da su na Šipanu stanovali Romani od kojih je jedan poimenu Licinije imao praedium (posjed) kojeg je zadržao i u VII st., zatim izraz Lave kao dokaz da su Slaveni na Šipanu zatekli Romane. Tome se priključuje i lokalitet Suđurađ (Sanctus Georgius). Po našim istraživanjima tim lokalitetima možemo dodati i druge: Caputinferius, Caputsuperius, in Capite, in Pertuso, in campo Giupanensi, in portu Jupane i sl. Na toj podlozi klasičnog latiniteta Romani su u srednjem vijeku proširivali, stvarali i davali nove lokalitete koji nose značajke srednjovjekovnog latiniteta. Npr. ad punctam s. Pancratii, in portu Enganator(Ingannatorum), in palta, ponta (dePertuso), in valla, a Caritis, Rude itd. Iz tog zaključujemo da se povećao broj Romana. Zemlja se intenzivnije obrađuje jer niču novi nazivi lokaliteta. Povećanjem broja naziva za luke i rtove u moru možemo pretpostaviti veće zaposlenje u pomorstvu, ribarstvu i trgovini. Budući, dakle, da se povećava broj romanskih lokaliteta pokraj starih klasičnih, znači da je došao novi sloj Romana koji žive pored starog i produžava njegovo etničko stablo. Kad se Hrvati iskrcavaju na Šipan, daju pojedinim lokalitetima svoje nazive: Brdo, Goleč, Peklina, Ralica, Gornja Ralica, Strahotina i sl. Stvara se stanovita koegzistencija romanstva i slavenstva koja će tijekom vremena značiti odumiranje romanstva.
U srednjovjekovnoj povijesti Dubrovnika ne dolazi do razmirica između slavenskih vladara i Dubrovnika zbog pripadnosti Elafita Dubrovčanima. Slavenski vladari ne traže, niti Dubrovčani plaćaju kakav danak Slavenima zbog tih otoka. Sve do XVI st. ne spominje se ni u historiografiji, a pogotovo ne u ispravama, da su ti otoci darovani, odnosno prodani Dubrovčanima. Da su Šipan, Lopud i Koločep ikad bili pod vlašću Slavena, bili bi Nemanjići, kad su zauzeli okolicu Dubrovnika i Pelješac, postavili pitanje plaćanja nekakva danka zbog negdašnjeg zahumskog ili dukljanskog posjedovanja tih otoka,kao što su to učinili u slučaju Mljeta. To bi bili tražili kao nasljednici zahumskih vladara i gospodari negdašnjeg zahumskog teritorija. Naime, razdoblje od XI do XII st. nije tako dugo razdobljeda se ne bi znalo da su otoci gotovo do kraja XI st. bili pod zahumskom, odnosno dukljanskom vlašću. Sve to upućuje da otoci nisu mogli biti pod slavenskom vlašću do XI st. U svjetlu te tvrdnje mogli bismo reći: kao što su stanovnici Dubrovnika bili nosioci kontinuiteta života stare antike u našem ranomsrednjem vijeku, tako bi isto morali biti i stanovnici Lopuda, Šipana i Koločepa. Povijest otokâ ne bi dakle bila odvojena od povijesti početaka samog Dubrovnika.
Drugi dio dubrovačkog kotara čine otoci (Insulae). Oni kao prstenom okružuju njegovo kopno. To su: Mrkan, Bobara, Supetar,Lokrum, Grebeni, Daksa, Sv. Andrija, Koločep, Lopud, Rudo, Šipan, Jakljan, Olipa i nekoliko otočića uz Šipan (Tajan, Crkvine, Kosmeč, Mišnjak). Neki među njima su nenaseljeni: Bobara, Grebeni, Rudo idr. Otoke Mrkan, Supetar, Daksa, Lokrum, Sv. Andrija, Jakljan dubrovačka općina dala je srednjem vijeku na upotrebu crkvi(nadbiskupiji i redovničkim zajednicama). Tako ih je na neki način izdvojila iz svoje neposredne uprave, odnosno vršila je svoja komunalna prava nad njima preko crkvenih i redovničkih zajednica. Preostali otoci: Koločep, Lopud i Šipan bili su naseljeni proizvodnim stanovništvom. Zbog toga je Dubrovnik nad njima vršio neposrednu vlast, podvrgao ih pod svoju neposrednu upravu. Ta tri otoka su otoci (Insulae) u pravom smislu riječi. Svi ostali otoci i otočići, grebeni, hridine i sl. uklopili su se uopći pojam dubrovačkog kotara (distrikta). Kad se dakle u izvorima spominju Otoci, to se redovito samo odnosi na Koločep, Lopud i Šipan s njihovim manjim otočićima i grebenima uza se.
Kad su se Slaveni i Avari, a kasnije i Hrvati doselili ovamo, oni su djelomice uništili, a djelomice protjerali Romane, tako da su nestali gotovo svi tragovi romanstva u Stonu (Pelješcu) i Slanom (Dubrovačkom primorju) koji bi se mogli odraziti preko toponima i hidronima. Ta su područja postala posve slavenska. Kao što su se Romani općenito s dalmatinskog kopna prebacivali na otoke bježeći i spašavajući se pred Slavenima u VII st., tako su se bez sumnje preživjeli Romani s Pelješca,Stona i Slanog u VII st. povukli na najbliže otoke. Najbliži otoci spasa za Romane iz Stona i Slanog jesu Elafitski otoci, u prvome redu Šipan. Ti otoci su pružili stvarnu zaštitu i mogućnost daljeg opstanka.
Na Šipanu su ostali nedvojbeni rimski lokaliteti i nazivi za koje P.Skok tvrdi da su dokaz kontinuiranog, stalnog života Romana na Šipanu i nakon VII. st. To su nazivi: Insula Lichignana (*Liciniana) kojigovori da su na Šipanu stanovali Romani od kojih je jedan poimenu Licinije imao praedium (posjed) kojeg je zadržao i u VII st., zatim izraz Lave kao dokaz da su Slaveni na Šipanu zatekli Romane. Tome se priključuje i lokalitet Suđurađ (Sanctus Georgius). Po našim istraživanjima tim lokalitetima možemo dodati i druge: Caputinferius, Caputsuperius, in Capite, in Pertuso, in campo Giupanensi, in portu Jupane i sl. Na toj podlozi klasičnog latiniteta Romani su u srednjem vijeku proširivali, stvarali i davali nove lokalitete koji nose značajke srednjovjekovnog latiniteta. Npr. ad punctam s. Pancratii, in portu Enganator(Ingannatorum), in palta, ponta (dePertuso), in valla, a Caritis, Rude itd. Iz tog zaključujemo da se povećao broj Romana. Zemlja se intenzivnije obrađuje jer niču novi nazivi lokaliteta. Povećanjem broja naziva za luke i rtove u moru možemo pretpostaviti veće zaposlenje u pomorstvu, ribarstvu i trgovini. Budući, dakle, da se povećava broj romanskih lokaliteta pokraj starih klasičnih, znači da je došao novi sloj Romana koji žive pored starog i produžava njegovo etničko stablo. Kad se Hrvati iskrcavaju na Šipan, daju pojedinim lokalitetima svoje nazive: Brdo, Goleč, Peklina, Ralica, Gornja Ralica, Strahotina i sl. Stvara se stanovita koegzistencija romanstva i slavenstva koja će tijekom vremena značiti odumiranje romanstva.
U srednjovjekovnoj povijesti Dubrovnika ne dolazi do razmirica između slavenskih vladara i Dubrovnika zbog pripadnosti Elafita Dubrovčanima. Slavenski vladari ne traže, niti Dubrovčani plaćaju kakav danak Slavenima zbog tih otoka. Sve do XVI st. ne spominje se ni u historiografiji, a pogotovo ne u ispravama, da su ti otoci darovani, odnosno prodani Dubrovčanima. Da su Šipan, Lopud i Koločep ikad bili pod vlašću Slavena, bili bi Nemanjići, kad su zauzeli okolicu Dubrovnika i Pelješac, postavili pitanje plaćanja nekakva danka zbog negdašnjeg zahumskog ili dukljanskog posjedovanja tih otoka,kao što su to učinili u slučaju Mljeta. To bi bili tražili kao nasljednici zahumskih vladara i gospodari negdašnjeg zahumskog teritorija. Naime, razdoblje od XI do XII st. nije tako dugo razdobljeda se ne bi znalo da su otoci gotovo do kraja XI st. bili pod zahumskom, odnosno dukljanskom vlašću. Sve to upućuje da otoci nisu mogli biti pod slavenskom vlašću do XI st. U svjetlu te tvrdnje mogli bismo reći: kao što su stanovnici Dubrovnika bili nosioci kontinuiteta života stare antike u našem ranomsrednjem vijeku, tako bi isto morali biti i stanovnici Lopuda, Šipana i Koločepa. Povijest otokâ ne bi dakle bila odvojena od povijesti početaka samog Dubrovnika.
Ovi jedan
Domaćin
- Poruka
- 3.082
Da opet malo ubijem monotoniju s par slija Elafitskog otočja koji su se poredali od Pelješca put Dubrovnika poput nekakvog "prirodnog mosta" između dva kopna.
Pogled na Dubrovnik i Elafite u pozadini(mislim da je ovaj škoj krajnje livo Mljet)
Pogled na Elafitsko otočje sa suprotne strane(mislim da je u prvom planu komad Pelješca)
Pogled na Dubrovnik i Elafite u pozadini(mislim da je ovaj škoj krajnje livo Mljet)
Pogled na Elafitsko otočje sa suprotne strane(mislim da je u prvom planu komad Pelješca)
Ovi jedan
Domaćin
- Poruka
- 3.082
U X st. nema nekih izuzetnih događaja u koje bi bio isključivo umiješanDubrovnik ili kojima bi on bio samostalan pokretač. Ipak je bio dodirnut i uvučen u neka zbivanja na našoj jadranskoj obali. U Splitu su se oko 925. i 928. održali crkveni sabori. Sačuvali su se zaključci tih sabora kao i popratna pisma i potvrdnice pape Ivana X i Lava VI. U njima se spominje dubrovačka biskupija koja je pod splitskom metropolijom kao njen sufragan. Ta činjenica nije izazvala u povijesnoj znanosti nikakvih primjedaba. Ispred tekstova zaključaka Prvoga splitskog sabora nalazi se pismo pape Ivana X, u kojemu stoji da je za njegova pontifikata hrvatski kralj Tomislav vršio upravu,i vlast u Hrvatskoj i Dalmaciji. Iz toga se vidi da je Dalmacija došla pod upravu hrvatskog kralja Tomislava, da je sjedinjena s Hrvatskom.
U povijesnoj znanosti smatra se da se to dogodilo zato jer je Bizant bio opasno pritisnut velikim i širokim akcijama bugarskog cara Simeona koji je nekoliko puta bio pred Carigradom i ugrožavao opstanak Bizanta. Posljednje, od niza opsjedanja, bilo je god. 924. Bizant je posvuda tražio pomoć, dok je napokon nije dobio od pape. Papa je posredovao pa je Simeon odustao od opsjedanja Carigrada. Za uzvrat bizantski je patrijarh predao papi na crkvenu upravu dalmatinske biskupije, a bizantski car Roman Lakapen dalmatinske gradove i otoke »na upravu i obranu hrvatskom knezu Tomislavu odlikovavši ga titulom carskog prokonzula«. Tako su pod hrvatsku upravu došli gradovi Zadar, Trogir, Split i otoci Osor, Krk i Rab.
U posljednje se vrijeme takvo izlaganje događaja dovodi u sumnju. Najprije se prešućuje bilo kakva veza Tomislava i dalmatinskih gradova u to doba. Iznosi se nakon toga tvrdnja kako Tomislav nije dobio Dalmaciju na upravu, nego je ona ostala i dalje bizantska tema. Drugim riječima Tomislav, koji je tada sjedinio Panonsku i Primorsku Hrvatsku, nije imao vlast nad Dalmacijom. Ona je ostala izvan domašaja hrvatske uprave. Takvu izlaganju radikalno se suprostavlja drugo gledište. U njemu se tvrdi da izraz »in provincia Croatorum et Dalmatiarum finibus Tamislao rege« (za Tomislava kralja u zemlji Hrvata i u krajevima Dalmacije), kao i pojedini zaključci sabora, dopuštaju zaključak da u Dalmaciji postoje biskupije koje su položene na zapadnoj strani od Splita i one koje su od njega položene na istočnoj strani a to su stonska, dubrovačka i kotorska biskupija. Tomislav je kralj u krajevima obiju Dalmacija, jer se upotrebljava pluralni oblik (Dalmatiarum),što obuhvaća i podrazumijeva područje obiju Dalmacija, jednu Dalmaciju zapadno, a drugu istočno od Splita, zatim Tomislav je gospodar i kralj Dubrovnika i Kotora jer se njegova vlast proteže i na onu Dalmacijukoja je istočno od Splita (bizantski temat Dalmacije, a s njime i Dubrovnika bio je sastavni, integralni dio Hrvatske države u doba kralja Tomislava).
Još jedan događaj potkraj X st. koji je potresao Hrvatsku i Dalmaciju nije mimoišao Dubrovnik. Od IX st. naglo raste moć Venecije kao političke i trgovačke sile. Jadransko more bilo je najvažniji uvjet, zalog njene moći. Zato je budno pazila da joj trgovina tim putem bude osigurana i slobodna. Budući da je istočna obala Jadrana bila naseljena Hrvatima i Neretvanima, koji su je znali ometati u mirnoj plovidbi, Venecija je zacijelo od vremena hrvatskog kneza Branimira (879-892), po svoj prilici od 887. bila prisiljena plaćati danak Hrvatima i Neretvanima, da smije mimo i slobodno ploviti istočnom jadranskom obalom. Za uzvrat Hrvati i Neretvani nisu napadali ni ometali mletačke trgovačke brodove kad su jedrili ili veslali pokraj njihovih obala, otoka, luka i uvala. Venecija je ipak smatrala da je plaćanje tog danka neka sramota, mrlja, nepotrebni i ponižavajući uvjet njene slobodne plovidbe i prometa, pa ga se nastojala svakako osloboditi.
Dok je tako Hrvatska oslabljena zbog dinastičkih borbi, Venecija -osigurana zaleđem njemačko-rimskog cara i privilegijama Bizanta prelazi u ofenzivu. Otkazuje 996. plaćanje danka Hrvatima i Neretvanima i jedna njezina flota pod Badovarijem Bragadinom zauzimaVis. Godine 998. traži od Bizanta da joj preda vrhovnu vlast nad dalmatinskim gradovima. Dobivši tako pristanak Carigrada, mletački dužd Petar II. Orseolo zaplovio je oko godine 1000. prema Dalmaciji praćen velikim brodovljem. Pokorili su mu se Osor, Zadar, Krk, Rab, Biograd, Vrgada, Split, Trogir. S Neretvanima jesklopio mir. Korčula i Lastovo nisu se htjeli podložiti njegovoj vlasti zato ih je morao pokoriti silom. Dubrovčani ga nisu čekali da dođe unjihov grad. Pošalju mu u susret svog nadbiskupa s pratnjom koja mu se kod otoka Majsana kod Korčule zakune na vjernost i poslušnost. To je prvi put da je Venecija zavladala dijelom Dalmacije i Hrvatske obale.
Dubrovčani su samo kratko vrijeme priznavali mletačku vlast. Nakon toga se opet vratiše pod Bizant. Smatra se da dužd nije došao u Dubrovnik jer je ovaj grad još uvijek bio jako oštećen Samuilovim naletom.
U povijesnoj znanosti smatra se da se to dogodilo zato jer je Bizant bio opasno pritisnut velikim i širokim akcijama bugarskog cara Simeona koji je nekoliko puta bio pred Carigradom i ugrožavao opstanak Bizanta. Posljednje, od niza opsjedanja, bilo je god. 924. Bizant je posvuda tražio pomoć, dok je napokon nije dobio od pape. Papa je posredovao pa je Simeon odustao od opsjedanja Carigrada. Za uzvrat bizantski je patrijarh predao papi na crkvenu upravu dalmatinske biskupije, a bizantski car Roman Lakapen dalmatinske gradove i otoke »na upravu i obranu hrvatskom knezu Tomislavu odlikovavši ga titulom carskog prokonzula«. Tako su pod hrvatsku upravu došli gradovi Zadar, Trogir, Split i otoci Osor, Krk i Rab.
U posljednje se vrijeme takvo izlaganje događaja dovodi u sumnju. Najprije se prešućuje bilo kakva veza Tomislava i dalmatinskih gradova u to doba. Iznosi se nakon toga tvrdnja kako Tomislav nije dobio Dalmaciju na upravu, nego je ona ostala i dalje bizantska tema. Drugim riječima Tomislav, koji je tada sjedinio Panonsku i Primorsku Hrvatsku, nije imao vlast nad Dalmacijom. Ona je ostala izvan domašaja hrvatske uprave. Takvu izlaganju radikalno se suprostavlja drugo gledište. U njemu se tvrdi da izraz »in provincia Croatorum et Dalmatiarum finibus Tamislao rege« (za Tomislava kralja u zemlji Hrvata i u krajevima Dalmacije), kao i pojedini zaključci sabora, dopuštaju zaključak da u Dalmaciji postoje biskupije koje su položene na zapadnoj strani od Splita i one koje su od njega položene na istočnoj strani a to su stonska, dubrovačka i kotorska biskupija. Tomislav je kralj u krajevima obiju Dalmacija, jer se upotrebljava pluralni oblik (Dalmatiarum),što obuhvaća i podrazumijeva područje obiju Dalmacija, jednu Dalmaciju zapadno, a drugu istočno od Splita, zatim Tomislav je gospodar i kralj Dubrovnika i Kotora jer se njegova vlast proteže i na onu Dalmacijukoja je istočno od Splita (bizantski temat Dalmacije, a s njime i Dubrovnika bio je sastavni, integralni dio Hrvatske države u doba kralja Tomislava).
Još jedan događaj potkraj X st. koji je potresao Hrvatsku i Dalmaciju nije mimoišao Dubrovnik. Od IX st. naglo raste moć Venecije kao političke i trgovačke sile. Jadransko more bilo je najvažniji uvjet, zalog njene moći. Zato je budno pazila da joj trgovina tim putem bude osigurana i slobodna. Budući da je istočna obala Jadrana bila naseljena Hrvatima i Neretvanima, koji su je znali ometati u mirnoj plovidbi, Venecija je zacijelo od vremena hrvatskog kneza Branimira (879-892), po svoj prilici od 887. bila prisiljena plaćati danak Hrvatima i Neretvanima, da smije mimo i slobodno ploviti istočnom jadranskom obalom. Za uzvrat Hrvati i Neretvani nisu napadali ni ometali mletačke trgovačke brodove kad su jedrili ili veslali pokraj njihovih obala, otoka, luka i uvala. Venecija je ipak smatrala da je plaćanje tog danka neka sramota, mrlja, nepotrebni i ponižavajući uvjet njene slobodne plovidbe i prometa, pa ga se nastojala svakako osloboditi.
Dok je tako Hrvatska oslabljena zbog dinastičkih borbi, Venecija -osigurana zaleđem njemačko-rimskog cara i privilegijama Bizanta prelazi u ofenzivu. Otkazuje 996. plaćanje danka Hrvatima i Neretvanima i jedna njezina flota pod Badovarijem Bragadinom zauzimaVis. Godine 998. traži od Bizanta da joj preda vrhovnu vlast nad dalmatinskim gradovima. Dobivši tako pristanak Carigrada, mletački dužd Petar II. Orseolo zaplovio je oko godine 1000. prema Dalmaciji praćen velikim brodovljem. Pokorili su mu se Osor, Zadar, Krk, Rab, Biograd, Vrgada, Split, Trogir. S Neretvanima jesklopio mir. Korčula i Lastovo nisu se htjeli podložiti njegovoj vlasti zato ih je morao pokoriti silom. Dubrovčani ga nisu čekali da dođe unjihov grad. Pošalju mu u susret svog nadbiskupa s pratnjom koja mu se kod otoka Majsana kod Korčule zakune na vjernost i poslušnost. To je prvi put da je Venecija zavladala dijelom Dalmacije i Hrvatske obale.
Dubrovčani su samo kratko vrijeme priznavali mletačku vlast. Nakon toga se opet vratiše pod Bizant. Smatra se da dužd nije došao u Dubrovnik jer je ovaj grad još uvijek bio jako oštećen Samuilovim naletom.
- Poruka
- 7.974
Misliš da su Mljet i Lokrum bili pod upravom Dubrovnika u XII veku?Kao šta sam već najavia u ovom ćemu dijelu bit govora o Elafitima i zašto dobar dio povjesničara smatra kako su i te otoke zaposjeli stari Dubrovčani po dolasku Hrvata i Slavena u njihovo susidstvo. Ne znam za vas, al meni su ovakvi tekstovi pravo osvježenje za pročitat pogotovo kad usporedim s nekim drugim "znanstvenim člancima" o Dubrovniku koji su ovdi postavljani. Al povijest je, očito kao i ljepota, u oku promatrača
Drugi dio dubrovačkog kotara čine otoci (Insulae). Oni kao prstenom okružuju njegovo kopno. To su: Mrkan, Bobara, Supetar,Lokrum, Grebeni, Daksa, Sv. Andrija, Koločep, Lopud, Rudo, Šipan, Jakljan, Olipa i nekoliko otočića uz Šipan (Tajan, Crkvine, Kosmeč, Mišnjak). Neki među njima su nenaseljeni: Bobara, Grebeni, Rudo idr. Otoke Mrkan, Supetar, Daksa, Lokrum, Sv. Andrija, Jakljan dubrovačka općina dala je srednjem vijeku na upotrebu crkvi(nadbiskupiji i redovničkim zajednicama). Tako ih je na neki način izdvojila iz svoje neposredne uprave, odnosno vršila je svoja komunalna prava nad njima preko crkvenih i redovničkih zajednica. Preostali otoci: Koločep, Lopud i Šipan bili su naseljeni proizvodnim stanovništvom. Zbog toga je Dubrovnik nad njima vršio neposrednu vlast, podvrgao ih pod svoju neposrednu upravu. Ta tri otoka su otoci (Insulae) u pravom smislu riječi. Svi ostali otoci i otočići, grebeni, hridine i sl. uklopili su se uopći pojam dubrovačkog kotara (distrikta). Kad se dakle u izvorima spominju Otoci, to se redovito samo odnosi na Koločep, Lopud i Šipan s njihovim manjim otočićima i grebenima uza se.
Kad su se Slaveni i Avari, a kasnije i Hrvati doselili ovamo, oni su djelomice uništili, a djelomice protjerali Romane, tako da su nestali gotovo svi tragovi romanstva u Stonu (Pelješcu) i Slanom (Dubrovačkom primorju) koji bi se mogli odraziti preko toponima i hidronima. Ta su područja postala posve slavenska. Kao što su se Romani općenito s dalmatinskog kopna prebacivali na otoke bježeći i spašavajući se pred Slavenima u VII st., tako su se bez sumnje preživjeli Romani s Pelješca,Stona i Slanog u VII st. povukli na najbliže otoke. Najbliži otoci spasa za Romane iz Stona i Slanog jesu Elafitski otoci, u prvome redu Šipan. Ti otoci su pružili stvarnu zaštitu i mogućnost daljeg opstanka.
Na Šipanu su ostali nedvojbeni rimski lokaliteti i nazivi za koje P.Skok tvrdi da su dokaz kontinuiranog, stalnog života Romana na Šipanu i nakon VII. st. To su nazivi: Insula Lichignana (*Liciniana) kojigovori da su na Šipanu stanovali Romani od kojih je jedan poimenu Licinije imao praedium (posjed) kojeg je zadržao i u VII st., zatim izraz Lave kao dokaz da su Slaveni na Šipanu zatekli Romane. Tome se priključuje i lokalitet Suđurađ (Sanctus Georgius). Po našim istraživanjima tim lokalitetima možemo dodati i druge: Caputinferius, Caputsuperius, in Capite, in Pertuso, in campo Giupanensi, in portu Jupane i sl. Na toj podlozi klasičnog latiniteta Romani su u srednjem vijeku proširivali, stvarali i davali nove lokalitete koji nose značajke srednjovjekovnog latiniteta. Npr. ad punctam s. Pancratii, in portu Enganator(Ingannatorum), in palta, ponta (dePertuso), in valla, a Caritis, Rude itd. Iz tog zaključujemo da se povećao broj Romana. Zemlja se intenzivnije obrađuje jer niču novi nazivi lokaliteta. Povećanjem broja naziva za luke i rtove u moru možemo pretpostaviti veće zaposlenje u pomorstvu, ribarstvu i trgovini. Budući, dakle, da se povećava broj romanskih lokaliteta pokraj starih klasičnih, znači da je došao novi sloj Romana koji žive pored starog i produžava njegovo etničko stablo. Kad se Hrvati iskrcavaju na Šipan, daju pojedinim lokalitetima svoje nazive: Brdo, Goleč, Peklina, Ralica, Gornja Ralica, Strahotina i sl. Stvara se stanovita koegzistencija romanstva i slavenstva koja će tijekom vremena značiti odumiranje romanstva.
U srednjovjekovnoj povijesti Dubrovnika ne dolazi do razmirica između slavenskih vladara i Dubrovnika zbog pripadnosti Elafita Dubrovčanima. Slavenski vladari ne traže, niti Dubrovčani plaćaju kakav danak Slavenima zbog tih otoka. Sve do XVI st. ne spominje se ni u historiografiji, a pogotovo ne u ispravama, da su ti otoci darovani, odnosno prodani Dubrovčanima. Da su Šipan, Lopud i Koločep ikad bili pod vlašću Slavena, bili bi Nemanjići, kad su zauzeli okolicu Dubrovnika i Pelješac, postavili pitanje plaćanja nekakva danka zbog negdašnjeg zahumskog ili dukljanskog posjedovanja tih otoka,kao što su to učinili u slučaju Mljeta. To bi bili tražili kao nasljednici zahumskih vladara i gospodari negdašnjeg zahumskog teritorija. Naime, razdoblje od XI do XII st. nije tako dugo razdobljeda se ne bi znalo da su otoci gotovo do kraja XI st. bili pod zahumskom, odnosno dukljanskom vlašću. Sve to upućuje da otoci nisu mogli biti pod slavenskom vlašću do XI st. U svjetlu te tvrdnje mogli bismo reći: kao što su stanovnici Dubrovnika bili nosioci kontinuiteta života stare antike u našem ranomsrednjem vijeku, tako bi isto morali biti i stanovnici Lopuda, Šipana i Koločepa. Povijest otokâ ne bi dakle bila odvojena od povijesti početaka samog Dubrovnika.
Ovi jedan
Domaćin
- Poruka
- 3.082
Za Mljet mislim da nije bia, al Lokrum najvjerovatnije je(pišem iz glave, al mogu posli provjerit).
- Poruka
- 7.974
- Poruka
- 7.974
Ne verujem da je i Lokrum. Imaš Desine povelje iz sredine XII. Mislim da se dve smatraju falsifikatima a za jednu se, onako, smatra da je original.
Ovi jedan
Domaćin
- Poruka
- 3.082
Ne znam ništa o tome van ovoga šta sam citira, al ako se poklapa s napisanim valjda je onda to ta isprava.
Vodim se logikom da su Elafiti bili njihovi pa tako i Lokrum, al moguće da griješim.
