Ne znam dali je ovo filozofsko pitanje ili vise pitanje za forum Muskarci, ipak diskusiju otvaram ovde. Zeleo bih da cujem vasa misljenja na problem samotnjackog zivota kao nekonvencionalnu alternativu bracnom zivotu. To je problem koji iza sebe vuce ono temeljno pitanje - dali radjati decu samo zato sto mozemo? U nasem evropskom drustvu jos uvek podlezemo pritiscima okoline, a tradiciju nam roditelji od malih nogu predstavljaju kao obavezu, a ne kao izbor, te sa time naucimo da zivimo iako ponekad na nasu stetu. Bez ljudi koji su nekada odlucili da radjaju decu danas ne bi bilo nas ovde, pa se postavlja pitanje dali to i nas obavezuje da se reproduciramo kako bi nastavili evolucijski ciklus?
Kao otvarac teme, pocicu od sebe i predstaviti svoj problem. Poslednjih deset godina posvetio sam sebi, licnom rastu i profesionalnom napredovanju i zbog toga sam zrtvovao socijalni zivot sto je promenilo moju licnost u korenu. Uvek sam bio umereno ambiciozan ali odrastanje u okruzenju konzervativnog tj. nazadnjackog mentaliteta dovelo me je do toga da sam se povukao iz socijalnog zivota i emotivno zatvorio kako bih mogao da ostvarim neke zivotne ciljeve koji su zahtevali puno rada i jos vise odricanja. Tih odluka mi nije zao, naprotiv, mnogo sam srecan zbog truda koji sam ulozio u svoju buducnost ali kako bih danas mogao da radim ono sto sam uvek zeleo, mnogo cemu sam morao da kazem dovidjenja u neka druga vremena, a time i konvencionalnom zivotu.
Sada dok ulazim u tridesetu godinu i razmisljam o sebi i sledecim koracima, nalazim se na zivotnoj prekretnici jer u trecu deceniju ulazim sam sa velikom dilemom - da li stvarati porodicu ili ne - jer vreme prolazi i ne mari za nase probleme, a za deset godina bice kasno da se bavim tim pitanjem. Prepreku najvise predstavlja asocijalnost koju sam stekao u poslednjoj deceniji i zbog toga narusio standardnu listu zivotnih prioriteta koja podrazumeva dom i porodicu kao esencijalno pitanje. Meni su danas bitnije neke druge stvari koje popunjavaju slobodno vreme koje provodim van sluzbenog vremena. Zanimacije poput sporta, klavira, knjizevnosti, muzike, robotike, astronomije, istorije, filozofije, automobilizma, duhovnosti... sve zivo mene zanima i najvise se plasim da ce mojim hobijima doci kraj ako se budem ozenio i napravio dete. To zapravo i nisu hobiji, to je moj zivot, moja dusevna hrana.
Dali sam egoista?
Kao sto svaka medalja ima dve strane, tako bude i prilika kada pomislim da cu odricanjem privilegija na porodicu nesto vazno da propustim u zivotu i da cu se zbog toga kasnije kajati, te se jos jace uhvatim u kostac sa samim sobom i dozivljavam osecaj kao da se davim u zivom pesku. Dali nekome dugujem da bude rodjen, mojim roditeljima radost a sebi iskustva i osecanja koja dozivljava svaki otac? Pitanje koje vam postavljam je kako doneti takvu odluku?
pitanje je zapravo možda za forum psihologija... tamo bi verovatno dobio najkorisnije odgovore za svoj problem...
prvo, da li si egoista?...nisi u smislu u kome te možda prozivaju roditelji..da si egoista u tom smislu ne bi te ni mučilo ovo pitanje....
inače super je što imaš puno zanimacija... ali da li je moguće da ih na neki način zloupotrebljavaš i za bežanje od stvarnosti tj. od sebe...
možda za početak da svaki dan nađeš vreme za sebe, kad se ne baviš hobijem, nego razmišljaš o svom životu, vrednostima, željama, očekivanjima...
pazi česti problem na ovim prostorima je da se egoizam i ljubav prema sebi izjednačavaju i osuđuju....međutim ljubav prema sebi i egoizam su suprotstavljene sile...ljubav prema sebi je briga, pažnja za sebe egoizam je nedostatak brige i pažnje za druge...ceo trik je da ako ne naučiš da razviješ brigu i pažnju za sebe i o sebi onda nećeš moći ni za druge nego ćeš nevoljno lutati u svetu dužnosti i bežati od stvarnosti u razne opsesije....to jest nedostatak ljubavi prema sebi vodi u egoizam... devojke to intuitivno znaju i uvek će izbegavati muškarce koji ne brinu o sebi i koji rade stvari iz osećanja dužnosti a ne iz srca......
nije stvar u deci, ni u dužnostima
...deca i želja da imaš decu će nadam se doći sama po sebi ako budeš dovoljno dugo u dobroj vezi ...
stvar je u ljubavnom životu...
imam utisak da si tu imao neku frustraciju u mladosti ili da nisi nikad razvijao svoja interesovanja u tom pravcu....
možda su tvoji roditelji bili u braku u kome su se pred tobom stalno svađali a nikad pokazivali ljubav jedno za drugo pa si brak i ljubavnu vezu shvatio kao nešto naporno i sumorno kao niz dužnosti koje oduzimaju slobodu a ništa ne daju...kao nešto što ti ne treba... ne mora brak ni ljubavna veza da bude takva...mada postoji realna opasnost da ćeš u braku ili vezi težiti da ponavljaš modele ponašanja koje si pokupio od roditelja...
nisam baš neko ko je merodavan da daje savete, ali evo mog saveta
za početak dodaj svojim hobijima psihologiju... i to ozbiljno proučavanje....da bi shvatio sebe i problem koji verovatno imaš sa shvatanjem ljubavi i porodice, sa prihvatanjem i davanjem ljubavi, sa nedostatkom želje da se družiš sa ljudima...
dakle proučavaj psihologiju i probaj da se postepeno sve više družiš sa ljudima i naročito sa ženama...ne forsiraj prijateljstva i veze...nego eto shvati to kao novi hobi...pazi da ne padneš u patetiku romantičnog pogleda na ljubav...shvati ljubav kao prijateljstvo, poštovanje, prihvatanje, želju da se neko razume i da te taj neko razume...
upoznaj razne žene i možda ćeš u nekoj naći onu sa kojom bi želeo da provodeš život i imaš decu...