Poslije one forumske pometnje oko kupovanja Gombrovičevih Dnevnika, uzeo sam da pročitam dva njegova romana. Imam izdanje sa Pornografijom i Kosmosom u jednoj knjizi, i to je dosta prirodno. Ova dva kratka romana poprilično su slična, po temama, strukturi, čak i postavkama zapleta. U oba slučaja, pripovjedač, koji dijeli ime i prezime sa piscem, ostavlja iza sebe komplikovanu ili konfliktnu situaciju kod kuće i, praćen jednim saputnikom, dolazi u neku izolovanu ruralnu sredinu. U interakciji gostiju i domaćina neumitno isplivava tama njihovih psihologija, krećući se od redovno nečistih erotskih naboja ka smrti. Sve je to mračno i teško, ali djeluje istinito. Gombrovič voli da čitaocu ne bude prijatno, želi da razdrma uobičajen način čitanja knjige i razumijevanja priče. Ne znam da li je mizantrop, ali čovjeka očito smatra izopačenim bićem, psihotičnom životinjom čije pravo lice tek ponekad izađe na vidjelo, iako uglavnom kroz život gura po šinama koje tu odavno stoje.
Knjige nisu jednostavne za čitanje. U Pornografiji konture zapleta još se i mogu pratiti relativno lako, ali u Kosmosu one i pažljivom čitaocu izmiču u složenom toku svijesti likova i jezičkim kalamburima gotovo eksperimentalne proze. Poslije ovoga, čitanje Dnevnika, nameće se kao još veća obaveza.
Poslije ovoga pročitao sam još jedan romančić Patrika Modijana (Pazi da se ne izgubiš u kraju). On stalno piše istu knjigu i nema mnogo smisla da prepričavam još jedan paradetektivski zaplet sa autobiografskim refleksijama. Možda se može navesti jedan citat iz Stendala, koji je Modijano uzeo za moto knjige: "Nisam mogao dosegnuti istinu o stvarima, od njih sam uspeo da dočaram samo senke." Sva Modijanova proza život slika kao maglovitu igru sjenki, nejasnu predstavu punu poluzaboravljenih lica i nepotpunih rekonstrukcija prošlosti. Ali i u ovoj poetici nedorečenosti ima nešto istinito, zato volim da ga čitam.