Postoji li i neka da kazem, Treca skola kao paradigma ove dve skole? Pri tome mislim na neku patriotskiju skolu koja nece da se namece tim uticajima na istoriju sa Zapada, ali isto tako nezeli da prihvati da se istorija bazira na mitovima i legendama bez jasnih i zdravih dokaza?
Ukratko, postoji li alternativa ovih dveju skola?
I ne baš (sa toliko ogromnim razlikama) iz prostog razloga zbog toga što je pod
bečko-berlinskom školom manje-više sve obuhvaćeno. Međutim, postoji izuzetno veliki broj pojedinaca različitog mišljenja, zbog čega bismo mogli reći i da se radi o drugačijim školama, u okvirima „Bečko-berlinske škole”. Obrise jedne takve mogli bi biti Latinka Perović, Dubravka Stojanović i Branka Prpa, recimo. Obrisi ideja i poruka koji oni (sa nijansama u razmerama i izvesnim neslaganjima) jesu hiperkritičko-moralističkog konteksta, uz uverenje da je potrebna temeljna demitologizacija naše prošlosti. Pošto ovde govorimo o jednoj prilično brojnoj zajednici istoričara, postoji plejada različitih pojedinaca i grupacija sa pogledima na istoriju i njeno mesto, uključiv i sa suprotstavljenim mišljenjima o različitim delovima prošlosti (recimo, u slučaju Drugog svetskog rata i uloge različitih domaćih grupa u njemu). Ima tu rojalista, karađrođevićevaca, obrenovićevaca i raznih drugih; ljudi koji rade na popularizaciji istorije i dele stanovišta prethodno pomenutih po potrebi informisanja naroda, ali sa drugačijom poukom i razlozima koji su više rodoljubivi (Miloš Ković, recimo).
Što tiče
novoromantičara, i tu postoje u izvesnoj pojedinci koji zauzimaju drugačija stanovišta (recimo, Milutin Jaćimović decidno odbacuje mogućnost da se iza Konstantina Velikog krije zapravo Srbin Konstantin Zelenović iz Kraljeva). Ali, između ostalog i pošto ovde govorimo o značajno malobrojnijoj skupini, ujednačenost u stavovima i pristupima je mnogo više izražena. Situacija je takva da, ukoliko se i pojavi neko sa
alternativnim idejama, on će završiti pre ili kasnije u asocijaciji sa tim ljudima (da iskoristim izraz, maltene
sateran u tor) zahvaljujući njihovoj izrazitoj popularnosti i opšteprisutnosti. Među nekim primerima
alternativaca koje bih izdvojio je tu Miodrag Milanović, koji ima prilično drugačije stavove o brojnim elementima antičke srpske prošlosti. On je danas voditelj radija
Serbone i uvek se trudi da ne ulazi u preteranu koliziju sa svojim kolegama (Jovanu I. Deretiću, za čije stavove je jednom kolokvijalno rekao da su maltene ludački, ipak u javnom pristupu izražava poštovanje u svojoj knjizi).
Uzgred, kada govorimo o neoromantičarima, iako oni vole da se kite imenom
srpska autohtonistička škola, gotovo da je uvredljivo nazvati to uopšte „školom”. Dok su izolovani pojedinci koji su delili ili dele te stavove znali postajati i pravi umetnici (kao recimo Momo Kapor ili, u ograničenim obrisima, Miloš Crnjanski) veliku većinu ovih publicista karakteriše odsustvo ikakvog obrisa naučne metodologije ili literarne vrednosti, čak i nekakve etičko-moralističke, filozofske. U velikoj zbrci koja uključuje gledišta koja se usvajaju kao dogme, bez ikakvog preispitivanja ili potreba da se išta dokazuje, nekada je teško pohvatati konce između tvrdnji da je Bog prvo stvorio Srbina i srpski jezik, odnosno o Srpstvu Adama ili Isusa Hrista, ili srpskim ratovima protiv Indijaca, afričkih plemena, a ponekad i Indijanaca. Kada bi ova dela i priče nosili za sobom izvesnog književnog talenta, mogli bismo govoriti o nečem, ali ovako radi se o jednom korpusu bez bukvalno ikakve vrednosti (izuzev kao izvora za psihološko proučavanje srpskog društva od 1990-ih godina do danas).
P. S. Inače, da dodam, deobu od pre dva stoleća bi najbolje trebalo opisati kao deobu na umetnike i naučnike. Jedni bi više da govore o jednoj vrsti književnosti, sa političkim, moralističkim i drugim porukama, a ovi drugi o naučnoj metodologiji i činjenicama koje se mogu njome utvrditi. To ne znači, naravno, da romantičari nisu znali koristiti i fakte, kao i da su kritičari bili oslobođeni političkih uticaja na njihova dela. Ali u svakom slučaju nazivi su pomalo sporni: 'BB škola' kao celina je samo iluzija u konstrukciji novoromantičara. Nije ni
novoromantičar najsrećniji termin, iz prostog razloga što su domaći autohtonisti nastavljači
najekstremnije grupacije romantičara. To je u izvesnom smislu uvredljivo za ostale, koji nisu baš u potpunosti delili te vrednosti o antičkom Srpstvu.