Аустроугарски ултиматум Србији 23. јула 1914. године

Da, tako je. Uvek je mnogo efikasnije ko je dovoljno glasan ili lud, a ne koliko koga ima.

Oni su ministru unutrašnjih dela Stojanu Protiću (1912-1914) na ulici, doslovno, pretili ubistvom. Ako se dobro sećam i njegovoj celoj porodici, ili je barem tako bilo implicitno.

Zamisli samo tu scenu, molim te; dođeš sa grmaljima i na ulici ministru policije u sred bela dana pretiš da ćeš ga zaklati ako li ti se zameri. Bez ikakvih posledica, naravno.
и сад, да бисмо некако оправдали очигледно недело и терористички акт, које не служе отаџбини ни на част ни на корист, и даље упорно гурамо историјски фалсификат да је Милош убио Мурата подмукло, на превару. па ако је могао Милош, зашто не би и Принцип, који је ето, други Милош. ужас!
 
Pa njemu trebaju spomenik da dignu i u Sarajevu. Princip je za Srbe heroj a za Austrijance terorista i tako će ostati.

Pa i ima spomenik u (Istočnom) Sarajevu.

Spomenik_Principu.jpg
 
Moje neko razumevanje jednog dela Sarajevskog atentata, ili možda preciznije rečeno ljudi iz Srbije koji su bili umešani u to, jeste da treba posmatrati kroz unutrašnje političku prizmu Kraljevine Srbije i predstojećih parlamentarnih izbora. Mislim da je trebalo negde u avgustu održati izbore za Narodnu skupštinu, a koji su zbog rata bili odloženi. I neka istraživanja su ukazivala da opozicija na njima ima dobre šanse da pobedi.

Većina crnorukaša je bila protiv atentata.na Franca Ferdinanda. Apis je svojim autoritetom nametnuo tu odluku, a pred kraj se i predomislio tj. poslao agenta da spreči pokušaj ubistva (mada isuviše prekasno). Čini mi se da je Apis u krajnjem momentu, kada je dobio vesti iz Sarajeva, postao svestan da će austrougarski prestolonaslednik možda zaista biti ubijen i da je iz tog razloga to u poslednjem trenutku pokušao da spreči, jedno to uopšte izvorno možda zaista nije bio cilj. Čini mi se da kada su videli sa kakvom dečurlijom imaju posla, niko nije ozbiljno mislio da će atentat biti uspešan. Potcenili su ih, značajno; njihovu energiju i volju.

Imam osećaj da je izvorno sve trebalo da bude glupost (u kojoj možda niko ne bude uopšte čak ni povređen) za koju bi trebalo da se okrive Nikola Pašić i kraljevska vlada i da se to iskoristi za dodatno podrivanje institucija Kraljevine Srbije i kako bi crnorukaši mogli da vrate punu kontrolu nad MUP i ojačaju svoju poziciju u državi. Ne verujem da je izbijanje rata bilo cilj, pa čak ni nekakvo jako naivni očekivanje da će se KuK urušiti sama u sebe preko noći, već da na atentat treba gledati mnogo uže.

Tako da, barem što se tiče crnorukaša, ne bih se izrazio čak ni da je sam atentat bio uperen nužno protiv Austrougarske kao ključne mete, već možda ipak, pre svega, protiv Srbije (ili, preciznije rečeno, srpskih vlasti).
 
Moje neko razumevanje jednog dela Sarajevskog atentata, ili možda preciznije rečeno ljudi iz Srbije koji su bili umešani u to, jeste da treba posmatrati kroz unutrašnje političku prizmu Kraljevine Srbije i predstojećih parlamentarnih izbora. Mislim da je trebalo negde u avgustu održati izbore za Narodnu skupštinu.

Većina crnorukaš je bila protiv atentata.na Franca Ferdinanda. Apis je svojim autoritetom nametnuo tu odluku, a pred kraj se i predomislio tj. poslao agenta da spreči pokušaj ubistva (mada isuviše prekasno). Čini mi se da je Apis u krajnjem momentu, kada je dobio vesti iz Sarajeva, postao svestan da će austrougarski prestolonaslednik možda zaista biti ubijen i da je iz tog razloga to u poslednjem trenutku pokušao da spreči, jedno to uopšte izvorno možda zaista nije bio cilj. Čini mi se da kada su videli sa kakvom dečurlijom imaju posla, niko nije ozbiljno mislio da će atentat biti uspešan. Potcenili su ih, značajno; njihovu energiju i volju.

Imam osećaj da je izvorno sve trebalo da bude glupost (u kojoj možda niko ne bude uopšte čak ni povređen) za koju bi trebalo da se okrive Nikola Pašić i kraljevska vlada i da se to iskoristi za dodatno podrivanje institucija Kraljevine Srbije.
Crna ruka i kamen mudrosti i ostale bajke.
 
Nije to nikakav iskaz pred sudom već pismo raport koje je Apis napisao Vojnom sudu za oficire 28. marta 1917.
Не прави се мутавим.
Pa i ima spomenik u (Istočnom) Sarajevu.
Илити српском.

Занимљиво колико су неки (барем они се представљају) Срби забраздили у култури самопорицања, толико да правдају сваки потез српских непријатеља, и оних који су нашем народу зло чинили, правдају и политику аустроугарских власти у тим деценијама, годинама и тим критичним данима уочи великог рата, правдају и једно агресивно и силеџијско дјеловање аутроугарске дипломатије након атентата, правдају и овај ултиматум, по Едварду Греју најужаснији документ који је једна држава икада упутила другој. у коначници оправдавају и агресију Аустро-Угарске на Србију и кривицу детектују на српској страни. Јер шта су могли учинити у Бечу тако изнервирани и озлојеђени што српске власти не подилазе њиховим дрским и агресивним захтјевима. шта ће они јадни улчинити негоп кренути да згроме ту Србију, то легло "сила мрака",. а и звјерски покољи цивилног становништва су оправдани због таквих "гријеха". Кривци за све догађаје, зла и несреће, морају бити искључиво на српској страни, ма багра су ти Срби.

Занимљиво да се и на једној антисрпској телевизији заломила једна баш добра емисија (ето и том олошу да се заломи) кроз коју су саговоеници у квалиетним освртима говорили о тим догађајима и тим критичним данима
У сваком случају, улога Црне Руле и тих критилчних дана и уопште те 1914-р године је преувеличана, пренаглашена баш да би се кроз пристрасно селективан приступ детектовала српска кривица за сва зла овог свијета.
Па и да узмемо понајвише прихваћену интерпретацију која је и кроз серију "Краљ Петар I" испоштована и која је поменута у једној објави
Nešto slično je potvrdio i član Crne Ruke, pukovnik Čeda Popović, koji nekoliko godina posle piše članak za Novo vreme pod naslovom Sarajevski atentat i organizacija „Ujedinjenje ili smrt” gde kaže, citiram…

Prema tome, Dragutinovo objašnjenje, dato meni u razgovoru 1915 godine, povodom Sarajevskoga Atentata, bilo je ovo: — »Bio sam ubeđen, da je projektovani manevar u Bosni pretekst za upad Austrije u Srbiju, na čelu sa glavnokomandujućim Austrijske Vojske, prestolonaslednikom Francom Ferdinandom. I ja sam u duši užasno strahovao od toga... A ti znaš da je, po nesreći, tada u zemlji vladalo i suviše zaoštreno stanje u pogledu političkih, unutarnjih, borba. Kakva je bila naša vojnička situacija, to ti je poznato: mogli su pustiti samo jednu-dve konjičke divizije u Srbiju, pa ne bi imao ko da ih zaustavi. Dok bi naše trupe pristigle iz južnih krajeva, Srbija bi bila prega žena. Ceo svet, pa i sami mi, našli bismo se pred svršenim činom. I zato, kada je kod mene došao jednoga dana u kancelariju Tankosić, i rekao: ,Ima nekih mladića Bosanaca, dosadiše mi moleći da im dopustim da odu u Bosnu, — hoću li da ih pustim?’ — ja sam, doista, toga trenutka, nerazmišljajući dalje, kazao: ,Pa, pusti ih!’ Tankosić mi je tada rekao, da ti mladići, po dogovoru sa drugovima iz Bosne, hoće da pokušaju nešto protiv Ferdinanda. Pravo da ti kažem, toga sam trenutka pomislio, da je nemoguće da takav atentat uspe, i da možda neće ni doći do njega. Pretpostavljao sam, da će Austrijski Prestolonaslednik biti tako čuvan i osiguran da mu se ne može ništa dogoditi; u najboljem slučaju, da može doći do kakva incidenta, koji bi za njega i njegovu okolinu bio jedan memento, te da uvide da je opasno napadati na Srbiju. U svakom slučaju, nisam mogao pretpostaviti ni u snu da takav atentat može biti povodom za rat protivu Srbije...
Апис и Танкосић су имали сазнања да су српски и југословенски млади родољуби наумили да изврше атентат али да нису предузели мјере (а између осталог Апис је био увјерен да таклав подухват нема шансе на успјех) које су могуће могли да тај подухват спријече, то опет никако ни најуврнитијим извтаљњем чињеница ме може бити оправдањем за такав ултиматум, а овдје је тема ултиматум јер тај ултуиматум јесте покренуо ланац догађаја који ће увести свијет у карастрофу, као и за објаву рата и агресију на Србију.
 
Bilo bi, pa bio skoro strani dokumentarac na nacionalnoj televiziji. Svi su se naoružavali kao da se sprema rat, Francuskoj je trebao revanš zbog gubitka i debakla Alzasa i Lorene u frnacusko-pruskom ratu, Nemačka se osećala pritisnutom između Francuske i Velike Britanije sa jedne i Rusije sa druge strane, Austrougarska je planirala širenje pre svega na Balkan kako bj zamenila Osmansko carstvo a možda i na istok na račun Rusije. Nemačka je bila nezadovoljna svojim kolonialnim posedom jer su joj trebale sirovine za njenu rastuću industriju.
 
Апис и Танкосић су имали сазнања да су српски и југословенски млади родољуби наумили да изврше атентат али да нису предузели мјере (а између осталог Апис је био увјерен да таклав подухват нема шансе на успјех) које су могуће могли да тај подухват спријече, то опет никако ни најуврнитијим извтаљњем чињеница ме може бити оправдањем за такав ултиматум, а овдје је тема ултиматум јер тај ултуиматум јесте покренуо ланац догађаја који ће увести свијет у карастрофу, као и за објаву рата и агресију на Србију.
Čisto da proverim, da li su u izvrtanje činjenica računa da se pod „imali saznanja” odnosno ”nisu preduzeli mere” podrazumeva naoružati i za pucanje obučiti buduće atentatore i pri tome im pomoći da naoružani pređu Drinu, odnosno direktno saučestvovati u pripremi i organizovanju atentata…?! Da ne zaboravimo i to da je Rade Malobabić agent srpske tajne službe bio sa njima u Sarajevu, odnosno da sigurno nije taj dan otišao na Ilidžu da pije pivo već je stajao tu negde i nadzirao izvršenje akcije, pa se posle samo izgubio kada je Ferdinand ubijen.

Takođe, nije se Berchtold probudio u Beču jednog dana u julu 1914. pa rekao sebi… A da ja možda danas napišem Srbiji ultimatum…!?! Nego je taj ultimatum posledica svega onoga što je usledilo nakon Sarajevskog atentata, odnosno da je osnovni razlog zašto je odbijena ta tačka 6 ultimatuma bio ne taj što se kao fol nije moglo dozvoliti da Austrijanci vršljaju po Srbiji, nego taj što se dobro znalo da ako Austrijanci budu učestvovali i istrazi da nas neće oprati ni Dunav ni Sava. Nije znaš Apis bio eto neki tamo oficir nego prvi čovek vojne obaveštajne službe Kraljevine Srbije, da ne idemo sad na Ciganovića i to da je srpska vlada bila odgovorna da on negde netragom nestane posle atentata ili na to da se i Malobabić negde izgubio iz Beograda polovinom jula tj da je postoje indicije da je tajno uhapšen i takođe sklonjen. Prema tome, nije ultimatum pokrenuo lanac događaja već to što su se u Beogradu od strane pripadnika srpske obaveštajne službe a sve sa znanjem i odobrenjem prvog čoveka iste, obučavali, odaslali na mesto izvršenja pa onda tamo i nadzirali atentatori koji će ubiti austrougarskog prestolonaslednika i što je Kraljevina Srbija pokušala nakon atentata sve to da poturi pod tepih.
Не прави се мутавим.
Sačekaj, zar prvo nisi tvrdio da to Apisovo pismo raport Vojnom sudu i ne postoji nego je to kao on rekao na suđenju, odnosno da je sve to sa tim pismom/raportom valjda neka Dedijerova izmišljotina. Pa kao, a gde je originalni dokument ili ti ne verujem ja ništa dok crno na belo ne vidim. Dakle, tražio si dokaze i dokumente vezane za umešanost Apisa, da bi sada nastavio da tražiš ali opravdanja, pa kao jeste Apis bio umešan ali eto on je mislio da oni neće uspeti.
 
Занимљиво колико су неки (барем они се представљају) Срби забраздили у култури самопорицања, толико да правдају сваки потез српских непријатеља, и оних који су нашем народу зло чинили, правдају и политику аустроугарских власти у тим деценијама, годинама и тим критичним данима уочи великог рата, правдају и једно агресивно и силеџијско дјеловање аутроугарске дипломатије након атентата, правдају и овај ултиматум, по Едварду Греју најужаснији документ који је једна држава икада упутила другој. у коначници оправдавају и агресију Аустро-Угарске на Србију и кривицу детектују на српској страни.
Ako se ne varam, ponovio si već pet puta ono što je Edward Grey rekao za ultimatum, a da na primer očigledno i ne znaš da u tom trenutku kada on to piše u julu 1914. britanskom poslaniku u Beču Maurice de Bunsenu, niko u britanskoj diplomatiji nema realno pojma šta se zaista dešava i ko je tu za šta tačno odgovoran. Saznalo se tek posle rata, pa je onda pukla gadna bruka ali to je već neka druga priča. Takođe, ako nemaš dovoljno informacija o datoj materiji, nemoj bežati u to pravedničko busanje u grudi i prateće pokazivanje prstom na te neke izdajnike.

P.S. Istorija se ne uči tako što se gleda YouTube.
 
naoružati i za pucanje obučiti buduće atentatore
"За пуцање обучити". Како си ово мудро срочио.
... pri tome im pomoći da naoružani pređu Drinu, ...
Јесу, па.
...odnosno direktno saučestvovati u pripremi i organizovanju atentata…?! ...
Инфантилно тумачење. Наоружавање и обука (мада то обучили је упитно колико се у неколика дана могли обучити) српских родољубе на окупираним териоторијама је једна ствар, организација атентата нешто друго. Свједочење које сам цитирао у претходној објави, што је некако и прихваћено у српској историографији, казују да је Апис имао сазнања, не и да је организовао атентат. Како су већ примијетили Миле Бјелајац и други српски историци, да је Апис организовао атентат то би повјерио искусним ратницима, оперативцима, не неискусним ђацима.
Da ne zaboravimo i to da je Rade Malobabić agent srpske tajne službe bio sa njima u Sarajevu, odnosno da sigurno nije taj dan otišao na Ilidžu da pije pivo već je stajao tu negde i nadzirao izvršenje akcije, pa se posle samo izgubio kada je Ferdinand ubijen.
Наравно да је Апис по сазнањима послао свог оперативца у Сарајево. Тачна упутства копја је Раде добио не знамо, Раде је стрељан јуна 1917-е након Солунског процеса, и након јула 1914-е је утамничен, провео значајно вријеме у тамници. Имамо то признање Аписа у писменој изјави војном суду током Солунског процеса у којем наводи да је по његовом наређењу организовао атентат, но та изјава је итамниченог оптуженог који зна свој крај и који је том изјавом могуће канио растеретити кривице своје подређене Радета и Мухамеда и преузети кривицу на себе. Овдје сам прилично јасан, очекујем од тебе да по обичају изокренеш моје ријечи.
Takođe, nije se Berchtold probudio u Beču jednog dana u julu 1914. pa rekao sebi… A da ja možda danas napišem Srbiji ultimatum…!?! Nego je taj ultimatum posledica svega onoga što je usledilo nakon Sarajevskog atentata, odnosno da je osnovni razlog zašto je odbijena ta tačka 6 ultimatuma bio ne taj što se kao fol nije moglo dozvoliti da Austrijanci vršljaju po Srbiji, nego taj što se dobro znalo da ako Austrijanci budu učestvovali i istrazi da nas neće oprati ni Dunav ni Sava.
Конташ ти.
Па која би суверена земља почетком ХХ вијека дозволила да им стране службе, које могу бити и агентуре, воде истрагу на њеној територијки? Таква сарадња је разумљива у случају молбе Србије да им аустроугарске службе помогну у истражним радњама, али удовољити таквом ултуиматуму није у том времену била реална опција.
Prema tome, nije ultimatum pokrenuo lanac događaja već to što su se u Beogradu od strane pripadnika srpske obaveštajne službe a sve sa znanjem i odobrenjem prvog čoveka iste, obučavali, odaslali na mesto izvršenja pa onda tamo i nadzirali atentatori koji će ubiti austrougarskog prestolonaslednika i što je Kraljevina Srbija pokušala nakon atentata sve to da poturi pod tepih.
Наравно да јесте. Све прије тога, догађаји, наводна љутња и озлојеђеност аустро-угарских власти што Срби не подилазе њиховим захтјевима колико би они жељели, су само послужили као изговори таквом ултуиатутуму и оном што ће услиједити. Изговори. А историја нас је подучила да ће силник увијек наћи изговоре за своја злочињења.
Sačekaj, zar prvo nisi tvrdio da to Apisovo pismo raport Vojnom sudu i ne postoji nego je to kao on rekao na suđenju, odnosno da je sve to sa tim pismom/raportom valjda neka Dedijerova izmišljotina. Pa kao, a gde je originalni dokument ili ti ne verujem ja ništa dok crno na belo ne vidim. Dakle, tražio si dokaze i dokumente vezane za umešanost Apisa, da bi sada nastavio da tražiš ali opravdanja, pa kao jeste Apis bio umešan ali eto on je mislio da oni neće uspeti.
Изокрећеш моје ријечи. Ево што сам написао
... то није документ, него текст наводног Аписовог исказа пред судом који је пренио Владимир Дедијер. Када видимо скениран тај документ моћи ћемо рећи да ли је и колико аутентичан.
Изгред, исказ је (наводно) дао утамничени оптуженик. Код сваког таквог исказа постоји сумња колико је искрен и колико је оптуженик дао истините тврдње. То не мора бити посљедицом мучења и тортуре јер у овом случају тога није било, но постоји читав низ мотива (рецимо како већ зна да је надрљао да својим признањем и преузимањем кривице растерети кривице Радета и Мухамеда) да искази оптуженог не морају бити искрени.

Ако је и истинито пренешен исказ (вјероватно јесте) то је документ са судског процеса након три године, не из 1914.године.
Нисам написао да Аписова писмена изјава не постоји, нити да је Дедијерова измишљотина, напротив, само сам се оградио и написао ако, ту сам и написао да вјероватно јесте истинито пренешена изјава.
Или имаш неку потребу да изврћеш ријечи онога коме одговараш, или имаш проблема са ћирилицом.
 
Poslednja izmena:
Princip je te 1916. već godinu i po dana služio zatvorsku kaznu u Terezinu nakon izricanja presude, pa ga tamo posećuje austrijski neurolog i psihijatar Martin Pappenheim. Tamo razgovara nasamo sa Principom u sklopu svog istraživanja o ratnim traumama u kome je obilazio bolnice, sanatorijume i zatvore. U tom trenutku nikakve policije nema niti bilo kakve torture a 1. Svetski rat uveliko traje, te samim time ni Princip nije imao nikakvog razloga da laže.
A u zatvoru nema policije? 🥴
Interesantno.
 
Rat širih razmera je najmanje od svih u Evropi odgovarao Nemcima sa obzirom da su ekonomski stizali i prestizali Engleze, odnosno smatra se da bi završetkom pruge Berlin-Bagdad njihov primat bio neprikosnoven sa obzirom na tadašnje stanje britanske ekonomije i skoro pa potpuno ispražnjenu državnu kasu u Londonu.
Robert Laffan je pre 1. Svetskog rata bio nekoliko godina engleski vojni savetnik pri srpskoj vojsci, da bi onda na Solunskom frontu britanskim vojnicima držao seriju predavanja o Srbiji i Srbima. Na osnovu tih predavanja je kasnije izdata i knjiga pod naslovom The Serbs - The Guardians od the Gate, gde Laffan piše o onome što se dešavalo sa nama od druge polovine 19. veka i onda u poglavlju vezanom za početak 1. Svetskog rata kaže ovako…

Čvrst otpor Francuske i Velike Britanije nemačkoj ekspanziji je naterao je Nemce da se okrenu drugom planu od koga niko tamo nije bio spreman da odustane. Ovaj veliki plan je najpoznatiji pod kratkim naslovom 'Berlin-Bagdad'.
Ova železnička pruga je trebalo da razvije i upotpuni nemačku ekonomsku i vojnu kontrolu nad Osmanskim carstvom. Velika neiskorišćena bogatstva Male Azije trebalo bi da teku na zapad u Nemačku, a Nemci bi kontrolisali sve do persijskih planina i pustinja u Arabiji.

Pogledom na mapu sveta vidimo kako se lanac država (kuda prolazi trasa pruge) protezao od Berlina do Bagdada. Nemačko carstvo, Austrougarska, Bugarska, Turska. Samo jedna mala traka teritorije blokirala je put i sprečavala da se dva kraja lanca povežu zajedno. Ta mala traka bila je Srbija. Srbija je stajala mala, ali prkosna između Nemačke i velikih luka Carigrada i Soluna, držeći kapiju Istoka. Iako smo u Engleskoj malo znali ili marili za njih, Srbija je zaista bila prva linija odbrane naših istočnih poseda. Da je bila slomljena ili namamljena u sistem 'Berlin-Bagdad', onda bi naša ogromna, ali pomalo branjena imperija uskoro osetila šok nemačkog pritiska na istok.
Bukvalno je svako koga sam ikada čuo da priča o toj temi navodio kako je početak WW1 tada najviše odgovorao Njemcima, koji su imali ograničene resurse, a plašili su se ruske industrijalizacije i vojne reforme. To tvrdi i Slaven, koji je istoričar.
 
Istina je da je Srbija bila trn u oku za plan za povezivanje železnice Berlin-Bagdad. Neminovno bi to olakšalo Nemačkoj da dođe do jeftinijih dobara ili popuni rupe, pa tako i reši lakše neke probleme svoje prehrambene industrije i nedostatak pojedinih resursa kao što je pamuk. Tako da je vrlo jasno i zašto je njihov plan bio da Srbija mora jasno biti pod njihovom sferom uticaja.

Ali u širem spektru stvari koje su bile problem po pitanju pojedinih strateških resursa, to ne bi promenilo ozbiljno stvari zato što Bliski istok tada nije imao ni izbliza onaj geopolitički značaj koji poseduje danas. Više od pedeset godina kasnije će biti pronađena i razvijena ozbiljna izvorišta nafte tamo, a kaučuka, svakako, nije bilo.
 
Наоружавање и обука (мада то обучили је упитно колико се у неколика дана могли обучити) српских родољубе на окупираним териоторијама је једна ствар, организација атентата нешто друго. Свједочење које сам цитирао у претходној објави, што је некако и прихваћено у српској историографији, казују да је Апис имао сазнања, не и да је организовао атентат. Како су већ примијетили Миле Бјелајац и други српски историци, да је Апис организовао атентат то би повјерио искусним ратницима, оперативцима, не неискусним ђацима.
Znaš, možda problem i jeste što je u srpskoj istoriografiji prihvaćeno sve što se uklapa u unapred zadati ram, odnosno bolje rečeno mit po kome su atentat eto izveli veliki rodoljubi, ništa Srbija nije imala sa time a Apis je eto možda nešto i znao mada je i to upitno, ali u svakom slučaju može da se desi da su Austrougari sami pomogli u atentatu Ferdinanda jer ima tu mnogo sumnjivih momenata. Da ne zaboravimo nezaobilazna dva momenta u vidu pisma Poćoreka Bilinjskom iz 1913. odnosno ono pismo von Moltkea upućeno Hötzendorfu par meseci pre toga, kojima se naravno dokazuje da su se srpski neprijatelji nameračili iz čiste mržnje i zlobe svoje da nas napadnu po svaku cenu, pa je samim time potpuno nebitno što smo im mi posle ubili prestolonaslednika jer to ništa ne menja.

Pri tome se naravno sve ostalo lakonski odbacuje, jer eto jeste možda Apis to napisao ali ko zna da li je tu bilo šta istina, odnosno jeste to Princip možda i zaista rekao psihijatru u Terezinu 1916. ali ko zna šta je on sve pričao pod policijskom torturom. Isto tako se zaboravlja da je Tankosić, očigledno sa znanjem Apisa, još 1913. pripremao sa tom istom ekipom atentat na Poćoreka, odnosno da su se što u francuskom Tuluzu a što u švajcarskoj Lozani sastajali manje više svi ti isti protagonisti koji će posle biti umešani u atentat na Ferdinanda. Takođe se prenebregava da je Jovan Jovanović Pižon još u decembru 1913. obavestio Pašića iz Beča o tome da su Austrougari za sve to saznali…

Gospodinu Nik. P. Pašiću,
Predsedniku Ministarskog Saveta, Ministru Inostranih Dela,
Gospodine Ministre Predsedniče,
Moram opet skrenuti vašu pažnju na to da su ovde iz Sarajeva stigle od zemaljskoga poglavara izveštaji da se iz Srbije pripremaju neki atentatori za Austrougarsku. Oni bi imali, kaže se tamo, za svrhu da ubiju feldcajg-majstora Poćoreka, ministra Bilinskog, grafa Berhtolda, šefa Generalštaba barona Hecendorfa i arcbiskupa Štadlera. Atentatori bi trebali da budu preobučeni srpski oficiri. Ma koliko da ovo izgleda neozbiljno, ja ipak molim da se obrati najveća pažnja da se ništa ne radi iz Srbije. Ako se ma štogod otuda uradi treba računati da će sadašnji bosanski poglavar biti gotov da od toga stvori jednu aferu koja bi mogla da bude od krupnih posledica za Srbiju. Ima jedna struja ovde koja bi jedva dočekala da se nađe takav povod.
Izvolite, Gospodine Ministre Predsedniče, primiti uverenje o mome visokom poštovanju.
Jov. M. Jovanović
Beč 23. decembra 1913.


Koliko takođe primećujem se takođe zaboravlja ono što je Apis napisao pominjući ruskog vojnog atašea pukovnika Viktora Aleksejeviča Artamonova i to da je od ruske službe dobijao pare za sve to, što je inače i bez tog pisma dobro poznata stvar pošto se Apis skoro pa svakodnevno viđao sa njim, kao i da je ruski poslanik baron Nikolaj Henrikovič Hartvig bio više neka vrsta namesnika nego diplomatskog predstavnika.

P.S. Molio bih te zaista da prestaneš sa tim već pomalo nevaspitanim pošalicama tipa toga da imam problema sa ćirilicom, odnosno da sebe postavljaš za nekakav etalon pravog Srbina u raspravi.
 
Bukvalno je svako koga sam ikada čuo da priča o toj temi navodio kako je početak WW1 tada najviše odgovorao Njemcima, koji su imali ograničene resurse, a plašili su se ruske industrijalizacije i vojne reforme.
Realno je Rusija u tom trenutku, a posebno nakon ubistva Stolipina 1911. koji je zaista želeo i mogao da nešto napravi na tom planu, ekonomski ne previše bitna tj daleko zaostaje kako za Nemačkom tako i za Velikom Britanijom ili Francuskom. Nemačka je ta koja kao brza lokomotiva stiže i prestiže Engleze, i to što je napisao Laffan u The Serbs - The Guardians of the Gate je tada bila manje više poznata stvar.
 
Znaš, možda problem i jeste što je u srpskoj istoriografiji prihvaćeno sve što se uklapa u unapred zadati ram, odnosno bolje rečeno mit po kome su atentat eto izveli veliki rodoljubi, ništa Srbija nije imala sa time a Apis je eto možda nešto i znao mada je i to upitno, ali u svakom slučaju može da se desi da su Austrougari sami pomogli u atentatu Ferdinanda jer ima tu mnogo sumnjivih momenata.
Камо среће да је тако. Али на жалост није. Да јесте, барем неки српски историци би се више бавили несхватљивим безбједносним пропустима и брљотинама и прије и тог по Ферду трагичног дана, невјероватним сплетом околности (након бачене бомбе, комешања, метежа, Гаврило напушта положај, одлази у радњу и купује сендвич, након бачене бомбе не прекида се протокол, не чини се практично ништа, наастављају се планиране активности, па се мијења рута, па возач није пупознат, крене погрешном рутом, па се зауставља, враћа и нацрта се баш пред Гаврилом који је завршавао сендвич, или га је већ појео) да је то један од најбизарнијих атентата у историји, ако не и најбизарнији.
... Pri tome se naravno sve ostalo lakonski odbacuje, jer eto jeste možda Apis to napisao ali ko zna da li je tu bilo šta istina, odnosno jeste to Princip možda i zaista rekao psihijatru u Terezinu 1916. ali ko zna šta je on sve pričao pod policijskom torturom. Isto tako se zaboravlja da je Tankosić, očigledno sa znanjem Apisa, još 1913. pripremao sa tom istom ekipom atentat na Poćoreka, odnosno da su se što u francuskom Tuluzu a što u švajcarskoj Lozani sastajali manje više svi ti isti protagonisti koji će posle biti umešani u atentat na Ferdinanda. Takođe se prenebregava da je Jovan Jovanović Pižon još u decembru 1913. obavestio Pašića iz Beča o tome da su Austrougari za sve to saznali…

Gospodinu Nik. P. Pašiću,
Predsedniku Ministarskog Saveta, Ministru Inostranih Dela,
Gospodine Ministre Predsedniče,
Moram opet skrenuti vašu pažnju na to da su ovde iz Sarajeva stigle od zemaljskoga poglavara izveštaji da se iz Srbije pripremaju neki atentatori za Austrougarsku. Oni bi imali, kaže se tamo, za svrhu da ubiju feldcajg-majstora Poćoreka, ministra Bilinskog, grafa Berhtolda, šefa Generalštaba barona Hecendorfa i arcbiskupa Štadlera. Atentatori bi trebali da budu preobučeni srpski oficiri. Ma koliko da ovo izgleda neozbiljno, ja ipak molim da se obrati najveća pažnja da se ništa ne radi iz Srbije. Ako se ma štogod otuda uradi treba računati da će sadašnji bosanski poglavar biti gotov da od toga stvori jednu aferu koja bi mogla da bude od krupnih posledica za Srbiju. Ima jedna struja ovde koja bi jedva dočekala da se nađe takav povod.
Izvolite, Gospodine Ministre Predsedniče, primiti uverenje o mome visokom poštovanju.
Jov. M. Jovanović
Beč 23. decembra 1913.


Koliko takođe primećujem se takođe zaboravlja ono što je Apis napisao pominjući ruskog vojnog atašea pukovnika Viktora Aleksejeviča Artamonova i to da je od ruske službe dobijao pare za sve to, što je inače i bez tog pisma dobro poznata stvar pošto se Apis skoro pa svakodnevno viđao sa njim, kao i da je ruski poslanik baron Nikolaj Henrikovič Hartvig bio više neka vrsta namesnika nego diplomatskog predstavnika.
Све то јесте важно код сагледавања процеса у тим временима и ради бољег разумијевања околности које су владале. Па и да немамо та свједочења и сазнања, имајући у виду то вријеме када су атентати на важне личности били кудиламо чешћи, малтене легитиман вид политичког дјелавања, као и само дјеловање Оскара Поћорека, разумљиво је претпоставити да ке био и метом тадашње српске обавјештајне службе. Тадашња Србија, иако реално јадна,. чемерна, непросвећена, у том сегменту бјеше озбиљнија држава него данашња.
Но и није толико битно код сагледавања ове теме, иако наравно свака таква објава кроз коју се приложу сазнања о тим временима је добро дошла.
Molio bih te zaista da prestaneš sa tim već pomalo nevaspitanim pošalicama tipa toga da imam problema sa ćirilicom,
А не, не, не, нисам ја него ти, кренуо са поспрдним извртањем мојих ријечи, што се у мојој објави види да је оно што ми приписујеш нешто друго од оног што сам написао. Па кад кренеш ти, не ја, из неких својих побуда са таквим приступом шта очекујеш него да ти одговорим
Или имаш неку потребу да изврћеш ријечи онога коме одговараш, или имаш проблема са ћирилицом.
Сам си изазвао такав одговор
 
Све прије тога, догађаји, наводна љутња и озлојеђеност аустро-угарских власти што Срби не подилазе њиховим захтјевима колико би они жељели, су само послужили као изговори таквом ултуиатутуму и оном што ће услиједити. Изговори. А историја нас је подучила да ће силник увијек наћи изговоре за своја злочињења.
Čisto da pitam, kako se na primer ovo uklapa u tu priču…

Obećana zemlja Srbije leži na teritoriji sadašnje Austrougarske, a ne tamo gde se ona sada trudi i gde joj Bugari stoje na putu. U ovim okolnostima od vitalnog je interesa za Srbiju da, s jedne strane, održi savez sa Bugarskom, a s druge, da stalnim i strpljivim radom postigne neophodan stepen spremnosti za neizbežnu borbu u budućnosti. Vreme radi na strani Srbije i na štetu njenih neprijatelja, koji već pokazuju očigledne znake propadanja. Objasnite sve ovo Srbima! Sa svih strana čujem da ako postoji glas koji može da ima efekta na Beograd, onda je to vaš.

Piše 6. maja 1913. ministar inostranih dela Rusije Sergej Dimitrijevič Sazonov, ruskom poslaniku u Beogradu baronu Nikolaju Henrikoviču Hartvigu

Samo par meseci posle toga, pošto je očigledno Hartvigov glas imao efekta, kaže Pašić grčkom diplomati i budućem ministru inostranih dela Nikolaosu Politisu na konferenciji u Bukureštu povodom završetka 2. Balkanskog rata u avgustu 1913…

Dobili smo prvu rundu, sada se moramo pripremiti za drugu protiv Austrije.

Par dana nakon toga Pašić odlazi u Marienbad i tamo našem poslaniku u Nemačkoj kaže sledeće reči…

Već u Prvom balkanskom ratu je moglo da dođe do evropskog rata, da bi mi stekli Bosnu i Hercegovinu, ali, kako sam se plašio da ćemo tada biti prinuđeni na velike ustupke Bugarskoj u Makedoniji, želeo sam pre svega da obezbedim Srbiji posed Makedonije, da bi se tek onda pristupilo sticanju Bosne.
 

Back
Top