Arhitektura u slikarstvu Milića od Mačve

Sta ja zapazam na Milicevoj slici :
Maska - Kao, necu da vam kazem, otkrite sami, ko me zna odgonetnu ce.
Kakav je ono rog i ko " Stanuje " u njemu ?
Kutijica sa mladim pilicima, pacicima ?
Sta ono krije u nedrima sto je samo glavu pomolilo ?
Od cega mu je kragna dzempera, kao neka drvca ili koskice ?
Koji mu je ono znak na misici ?

Mislim da je na njemu ono sta hoce da kaze a oko njega ono sta ce se desiti.
Ako se traze poruke pre cemo ih naci u skrivenim sitnicama nego u krupnom planu.
Bas ste me zaintrigrirali i sa zadovoljstvom vas pratim.
 
Bi2:
Čisto sumnjam. I tamo je pričao o lubenicama, a radio nešto drugo.
E, nije! Iako je autorsko izdanje (Milić od Mačve, 1982) pustio je druge da pričaju.

Evo, o nebu i balvanima:

Rolan VILNEV: MILIĆ OD MAČVE: ANĐEO ILI VAMPIR, Pariz 1981.

Kao onaj legendarni princ koji je iz ljuske slomljenog lešnika stvorio plamen sposoban da zapali šumu, Milić se, još kao sasvim mlad, trudio da priziva demone, duvajući u kapicu od hrastovog žira.
On ih je isto tako pratio u njihovoj nestalnoj trci oko vodenica duž obala Drine i njenih neukrotivih virova! Možda je čak sa okovanim sandučetom u rukama, punim veneričnih travki, sastavljao neni filtrat s kojim može osvojiti ljubav isuviše nepokornih devojaka. Ili, to samo budi iz sna velike slikare, kojima se najviše kao mladić divio: Hijeronismusa Boša, Pitera Brojgela, Đuzepe Arčibolda i Johana Patinira. Milićeva sećanja na rano detinjstvo, provedeno u začaranoj atmosferi sela, samo su utisnula neuništiv pečat na, već plodnu maštu. Roden je dobro rekao da je "genije pastuv noji pravi nešto sa prirodom".

Stvarno, ništa ne bi moglo bolje definisati Milića nego taj izraz – "pastuv“! Neumoran i plodan radnin, znatiželjan i ljubopitljiv za hiljadu stvari, unosi savršenstvo i u najsitniji detalj. Upornost, izdržljivost i energija mogu se odmah pročitati na njegovom licu, na kojem su usne lepo izvajane, a žive i prodorne oči odaju utisak snage i dobrote u isto vreme. Milić od Mačve odgovara idealnom tipu Srbina kojeg je opisao pre stotinak godina Elize Reklus (Elisee Reclus). „To su, kaže slavni geograf, ljudi lepog rasta, snažni, širokih ramena koji ponosno drže glavu. Crte su izrazite, nos pravilan, a često orlovski, jagodice po malo istaknute, kosa je retko kada crna i vrlo je obilna i čvrsta; oko prodorno i okrutno, gusti brkovi ili brada daju svim licima vojnički izgled".

Ko ne bi mogao zamisliti Milića kako vitla sa isukanim mačem ili čvrste noge kako igra kolo pri piskavom zvuku frule? Ili, još bolje, kako svira na gusle svim svojim okupljenim precima i potomcima naravno, pod širokom krošnjom nekog starog duba!

Ako bismo se zadržali samo na tom fizičkom portretu, izgledalo bi vrlo lako zaokružiti mu ličnost. Ali, znak Škorpije pod kojim je ugledao svetlost dana dolazi, ne može biti bolje, da komplikuje sudbinu slikara. I najveći skeptik astrologije mora konstatovati koliko je Milić usamljenik na "Radovan-kuli“ ili u Zdanju na Zvezdari, gde se zatvara da bi radio i maštao, pun zebnje zbog očiglednog ludila sveta. Zabrinut je u pogledu duhovne budućnosti čoveka, mori ga nuklearna apokalipsa koja se nadvila nad ljudskim glavama.

Odatle dolaze njegova užarena crvena nebesa ispresecana letećim balvanima, asteroidima, raketama-zvezdama i globusnim telima, koja čudesno podsećaju na krvave niše i kosmate komete iz ksilografija krajem Srednjeg veka... Odatle njegovo svo mnogobrojno pretstavljanje mrtvih tvari noje se kreću atmosferom, kao na ikonama koje viđamo na pravoslavnim liturgijama ili na freskama srpskih crkava i manastira.
Otuda, najzad, i njegovi hrastovi trupci koji paraju prostor, poput pretećih svedoka po uzoru na sveta drveta čije guste senke prikrivaju posvećivanje Perunovih vernika, boga davnih izčezlih vremena. Peruna više nema, ali i hrastovi nestaju, ti bajni nekadašnji ukrasi Praevrope. Ti kraljevi šuma, ta krošnjasta drveta svojim su granama činili stepenasta penjanja ka nebeskom svodu; ti antropogonični heroji čiji je plod srodan završetku muškog uda, pretrpeli su dejstvo razornog ludila i nasilja koji nisu znali za milost.

A, evo i jednog ranog rada – Igre vertepa u Bentskoj Bari (75 x 95), 1958

vertep72pxbc6.jpg


Čim „padne“ nečiji post posle ovoga, idemo dalje... Zamislite, u ovoj monografiji sam našao sliku „Troludi Milić“... Ali – post pa slika!!!
 
vujadin:
Морате се ставити у његову кожу и замислити средину и време и то је дало слике.
E, Vujadine, nisi se baš pretrgo (mislim raspisao), ali obećao sam jednu – evo dve!

portresmisevima72pxtl2.jpg
troludak72pxqw9.jpg


Autoportre sa miševima (25 x 15), 1961; Troludak Milić (95 x 75), 1973

I još malo G. Rolan VILNEV:

... Polazeći od tako raznolikih izvora kao što su mitologija, folklor, seosko vračanje i stara umetnost Srbije, umetnik uspeva da ostvari savršenu i obogaćujuću sintezu, koristeći postupke i recepte od davnina (boja u prahu, vosak). Koristeći topli vosak, on još jednom potvrđuje teoriju "vezanih sudova, tako dragu Andre Bretonu, teoriji u kojoj se miri realnost sa maštom, banalno sa neobičnim. Fuzeli je sa svoje strane smatrao da je san polje koje je Umetnost najdalje istraživala i tvrdi da se san nalazi svugde prisutan, čan i u scenama koje su a priori najobičnije, svakodnevne... Pokretano čudnom snagom koja se ruga Njutnovim zakonima, lete velelepni Milićevi balvani, čupa se korenje, veliki buketi cveća nestaju u pravcu otvorenog nebeskog svoda. Iznad kafanske sale, gde se okupljaju Milićevi junaci oko čaše rakije ili vina, odjednom se preteći pojavljuje lebdeći betonski blok u prostoru. Onde demoni, prijehavši iz pamtiveka, okreću kazan na jednom seoskom raskršću zavejanim snegom. Tamo neka džinovska glava i živi šlem sećaju na antičke dekorativne motive koje su voleli flamanski primitivci; ispred sasečene šume prostire se kuruzište u kojem čuče napušteni ljudi. Čitavi pejsaži – božansko čudo ili đavolji prestiž!? Izgleda da sve visi u vazduhu, tamo gde obične vile grade svoje domove i tako sve postaje neuhvativo...

Vekovi, ličnosti i svetovi izmešani su, kao što su, to, uostalom, tradicija i modernizam, u veselom anahroničnom i bezvremenskom vrtlogu. Prelazi su bez granica, s jednog kraja sveta na drugi, s petla na magarca, s jedne ideje na drugu. Ta namerna konfuzija ne ostavlja, međutim, nikakav utisak nereda, čak ni haosa, već izaziva, kao fleka mastila u Boršovom testu, proces asocijalnih ideja, tj. nadrealnu viziju. "Ne bi trebalo da vam bude teško, piše Leonardo da Vinči u svojim beleškama, da se ponekad zaustavite i posmatrate mrlje na zidu, pepeo vatre, oblake ili blato, ili neke druge slične stvari – tu biste našli, stvarno, druge ideje. Milić je prihvatio to minuciozno i pažljivo tumačenje detalja, što olakšava otkrivanje nepoznatog duha, ide dalje od ogledala prividnosti i ide putem suptilnosti "pittura metafizika". Ne jednom je on raskinuo sa rutinom i primorao gledaoca da sebi postavlja pitanja: gde se on zapravo nalazi: nisam više ni ispred zida, ni ispred horizonta, već IZA tog zida i IZA horizonta.

Jednom rečju, onirični svet Milića od Mačve izaziva više estetskih uživanja, nego što je to prividni utisak nelagodnosti od totalne tragedije. Originalan u mnogo čemu i čvrst, može se uporediti sa himnom o prirodi, prvenstveno po prozračnosti vazduha preko kojeg se još može da diše uostalom i po blještavosti i lepoti boje! Posebno, šarm nadarenosti širi se iz Milićevih dela, sa stalno obnavljanim temama, dajući za pravo Herodotu, koji je tvrdio da su Dardanci ravnodušni prema svemu, ali samo ne prema poeziji!
 
ukletislikar72pxaq7.jpg
srpskasvadba72pxtx3.jpg


Ukleti slikar (81 x 56), 1976; Srpska svadba (100 x 81), 1976

DVOJNIK

Dvojnik je, rekao bih, svojevrsna tematska, a time i tipološka konstanta Milićevog slikarstva. Ako je univerzalna projekcija zavičaja kao sveta opšta, okvirna pretpostavka u kojoj Milić od Mačve nalazi svoj stvaralački identitet, stvarna osnova tog identiteta je svojevrsna slikarska autoprojekcija sopstvenog bića, ili dvojnik.

Uopšte rečeno, Milićeva slika je dvojnik njegovog bića. Sve te slike moraju se razumeti prevashodno kao slikane projekcije sadržaja njegove svesti. Ovaj iskaz ne objašnjava suštinu stvari, jer se isto može reći za slike bilo kog slikara. Treba prethodno objasniti o kakvoj vrsti svesti se radi. Može da zvuči kao pleonazam ako kažem da Milić od Mačve svesno teži da u slikarstvu prevaziđe onaj tip svesti koji bismo rečnikom strukturalizma opisali kao samosvest subjekta sopstvene stvaralačke akcije. Kao što njegovo osećanje zavičaja zadobija opšte sveljudske planetarne dimenzije, tako i njegovo osećanje identiteta vlastitog bića ima u sebi nečeg nadindividualnog, uzvinutog iznad promenljivih i prolaznih procesa pojedinačne svesti.

Milićevo osećanje identiteta, otud traži i nalazi svoju inkarnaciju u dvojniku, u "Ludom Miliću“ koji predstavlja fizičko otelotvorenje tog identiteta. Taj dvojnik, poput kakvog manekena, defiluje na Milićevim slikama, postavlja se narcisoidno u centar zbivanja. On je taj koji predsedava skupovima istorijskih ličnosti gde jedan do drugog stoje Platon, Leonardo, Vuk Karadžić, Pikaso. On nasamo razgovara sa Napoleonom na Elbi. On se susreće sa Nemanjom, Savom, Karađorđem, ili sedi usamljen u svom planetarijumu i razmišlja o univerzumu. Pričajući priču o dvojniku umesto o sebi, Milić uistinu teži jednom višem stepenu identifikacije. Kao što njegova Mačva u simboličnoj transpoziciji postaje moj zavičaj, tako i njegov "Ludi Milić" postaje i moj dvojnik i deo mog identiteta. "Ludost“ je ovde opet sinonim za ono stanje transa koje vodi u transcendenciju, u mitsku identifikaciju sa sveljudskim, sa prabićem, sa univerzumom.
(Đorđe Kadijević: Milić od Mačve, u: Monografija)

P.S. Mislim da je sad malo jasnije njegovo „ludilo“ (pr. lj_950).
 
Bi2:
Ništa mi nije jasno.

Ljupčeee! ..Slika levo je "Ukleti slikar" a ova desno je "Srpska svadba", jel tako?

P.S. Kako,bre, ove slike čas su tu, čas nestanu? .. :shock: Ljupče, šta im radiš?..
Tako je!

Slikama ništa ne radim. Kod mene se dosta „čvrsto“ drže, evo, uvek kada otvorim stranu i dok je držim otvorenu – tu su.

Jedino ako ti u računar nije uletela neka magija sa slika!!!

Ili Milić nešto hoće?
 
Bi2:
Naravno da nije. Pitam za desnu sliku. Jel to ključić gore?

Sad tek kontam...."Srpska svadba" sa balvanima ? Po čemu se vidi da se na ovoj slici radi o - svadbi???
Evo detalja. Sreća te sam skenirao sliku iz monografije sa dobrom rezolucijom pa su prilično jasni.

srpskasvadbadetaljimc4.jpg


Ima dve scene koje govore da je reč o svadbi. U centralnom delu, svadbena trpeza je postavljena u obliku slova „П“. U sredini je ikona sa predstavom sv. Dimitrija sa do pola isukanim mačem. Ispred njegovih nogu, na trpezi su mladenci. Desno od ikone, u prostoru, igra kolo. Za trpezom desno sedi jedan gost, a preko puta njega gošća. Leva strana trpeze je ivica rova, sa tri vojnika ispred razjapljene (nisam siguran) topovske cevi. Jedan vojnik je pao sa stolice, drugi drema.

Na ikonu se stropoštava čovek u srednjovekovnom oklopu (bosih nogu) i sa drvenim krilima (na levom krilu je crveni krst sa žutim ocilima, znači naš srednjovekovni vitez, mada je Milićeva omiljena ličnost Ikar i njegov pad!!!???).

Ono što ti se čini da je ključić, nije. To je neki „buket“ raznih rekvizita za okačinjanje ikone na zid.

Rekao bih sledeće: svadba se odigrava u ratno vreme, na Mitrovdan. Svi momci za ženidbu su u ratu, jer je mladoženja klinac (nevesta pokrila oči rukama).
 
Koliko vidim mladozenja je klinac a mlada pokrila oci. Svadba po dogovoru, ili onaj klinac ima peskir
oko ramena- Mozda je dever a ne mladozenja.Mozda onaj kljucic posto je na vrhu trebala bi biti devojacka jabuka ali je nema jer je haos ili kljuc za resenje problema koji ne mozemo da dohvatimo da bi smo se vratili veri i okacili svoje ikone. On je visoko i tesko ga je dostici, mozda je onaj vitez to pokusao pa pao.
Ko ce uci u Milicevu glavu ?....
 
dadel:
Koliko vidim mladozenja je klinac a mlada pokrila oci. Svadba po dogovoru, ili onaj klinac ima peskir oko ramena - mozda je dever a ne mladozenja...
Da, nisam pažljivo gledao... Da, da, dever! Možda je mladoženja mobilisan sa svadbe.

Vojnici su u uniformi Kraljevine Srbije. Da li se desilo nešto na Mitrovdan u balkanskim ili Prvom svetskom ratu... u njegovoj Mačvi?

srpskasvadbavojniciii2.jpg


Levo vojnici sa slike Srpska svadba (detalj), i da se malo odmorimo, desno: Muzika najlepšoj iz šume snene (33 x 41), 1978
 
Dozvolite prvo laiku da zapazi par stvari :Ophrvana osoba u celu pored ona tri vojnika: Mozda nekom od roditelja donose tragicnu vest.I oni sami imaju zavoje ispod sajkace.
Drugo seljak je izuo opanak a onaj pored njega ili pijan ili umrtvljen od smrada nogu.
" Tako je, povikase seljaci ! skidose opanke i... Noge im zasmrdese." Tu opasku je sigurno i Milic znao.
Slika desno, jasno srpska predilja ono pozadi moze biti masina za kudelju, posebno me zanima da li je ono pored drveta franjevacki ili nas kaludjer to bi mi dosta razjasnilo.
Sve slike su mirne i dobro ih vidim. ;)
Pozdrav !
 
Jos nesto mi pade na pamet : Dici noge na sto je u macvi ravno bogohuljenju a jos opanak staviti na njega ju ju napako. Mozda su to vojnici toliko iznureni od borbe da su zaboravili na sva pravila a ona ophrvana osoba ne mora biti roditelj nego mozda smrtno ranjeni drug ili mladozenja, mozda zato mlada place ? ? ?
 

Back
Top