Bi2:
Nema šanse. Sve je posledica istorijskih dogadjaja, i arhitektura, a naročito slikarstvo.
Sindjelić je istorijski lik. Znači, okreni-obrni,sve se vrti oko istorije.
Svaki detalj slike dobro rastumačiti, pa tek onda upakovati u priču. Kako misliš drugačije???
U redu, slažem se.
Hajde malo slobodnije interpretacije istorije, ali sa tačnim činjeničnim podacima.
Iz moje monodrame „Glavaš“:
VOJVODA:
A kad osamstodevete ja i Đorđe odosmo na Sjenicu, Mladen, na Deligradu, ne dade komandu Dobrnjcu, koji je oduvek bio zapovednik vojske na toj strani, no dade svom trgovačkom drugu Miloju Trnavcu. Ne iz vojničke potrebe, no se nadao da će biti uzet Niš, pa će bogata pljačka pripasti Miloju i njemu. Tri dana su se starešine inatile oko podizanja šanca na Čegru. Dobrnjac ne htede da prizna Miloja, niti da mu se pokori, napusti šanac u Gornjem Matejevcu i ode Veljku u Gurgusovac.
Na nesreću, bitka poče od ranog jutra. Turci prvo klanjali, pa se postrojili ko za paradu: napred ide konjica - prvo beli, pa za njima zeleni, za ovima alatasti, pa doratasti, i najposle crni konji. Pred njima dva konjička topa, iza - pešadija. Do podne je trajala kasapnica: tuklo se puškama kijački, probadalo sabljama, bajonetima i jataganima, čupalo se za kosu i vratove.
Sinđelić, zmaj a ne čovek, videvši da je otpor uzaludan, opali pištoljem u džebanu i ode u vetar i sa Srbima i sa Turcima. Miloje Trnavac napuni gaće i utekne u Deligrad. Ostavi sve topove i municiju. Posle se pričalo da nije hteo priteći u pomoć ni Sinđeliću...
Turci, potom, digli grob vazdušni, Ćele kulu. U pedeset i šest redova, uzidali 952 srpske glave...
Čim pade Deligrad, Petar Jokić i Radič Petrović napuste i ćuprijski šanac. Kad smo se vratili sa Sjenice, zateknemo se u Jagodini. Đorđe potegne pištolj i rani Jokića poviše leve sise. Stari i pogrbljeni Radič pobeže. Mladena, pred vojnicima, Đorđe najpre izudara, pa potegne pištolj, al metak okrzne sablju i raznese mu mošnje...
Posle se, po Beogradu, zuckalo da Mladen, kod druge žene nije mogao ništa!
A i ovaj detalj je aktuelan zbog ovoga što se ovih dana dogadjalo u Beču:
VOJVODA (puni lulu duvanom):
Eh, Deligrad! Grad junaka! Bio je Turcima ne trn, no balvan u oku. Kad Deligrad padne, Srbiji su rasporeni i trbuh i grudi. Sećam se, odmah po Božiću, osamstošeste, dođu iz Srema kapetan Vučo Žikić i zastavnik Đorđe Simić. Uz Radiča Petrovića, oni su bili retki učeni oficiri u našoj vojski. Žikić se pridružio Dobrnjcu. Na desnoj obali Morave, između Aleksinca i Ražnja, izgradio je najveći šanac do tada. Nasuprot njemu, na Topoljaku, podignut je drugi. Deligrad i Topoljak bili su povezani jendekom. Ispred deligradskog šanca napravljene su preprečne busije - drljače, kurjačke rupe, zaseci.
Taman se Deligrad sagradi, navali Šašit-paša leskovački. Odbismo ga. Potom krene rumelijski vezir sa četrnaest paša. Dobrnjac, Mladen i ja ih razbijemo. Ceo dan smo se bili. Stigao i Đorđe s vojskom.
Posle bitke, uzmem, s Pavlom Cukićem i Dimitrijem Kujundžićem, tri iljade momaka, dve i po iljade pešaka i petsto konjanika, iskrademo se iz Deligrada da udarimo na Prokuplje, di se Turci nisu nikada nadali. Krenemo preko Jastrepca, bez odmora, u tišini. Konjanici napred, pešaci iza njih. Vukli smo i jedan drveni top. Dva gvozdena ostala su na Deligradu. Šestog dana stigli smo do Toplice.
Grunem na Prokuplje i, uoči same Male Gospojine, sve spalim, samo ostanu opkopi. Tad smo zbunili Turke raketlama. Moji ajduci ih još u Glibovačkom ritu bacali. Tako, na trsku se navije kučina s barutom, nategne se na luk, upali se, pa na šanac. Jedna mi, bogme, oprlji ruku.
Potom smo gonili Arnaute, kojih je bilo dosta u vojski skadarskog vezira Ibrahim-paše, i dođemo do Laba, Brvenika i Banjske. Ej, bilo je to prvi put, posle pogibije cara Lazara, da srpska vojska izbije na Kosovo.