Arhitektura u slikarstvu Milića od Mačve

AKHENATON:
Jao to I i O......grrrr uvek se zeznem....
Ama, ništa strašno, pogotovo što su prve komšije na tastaturi. A i ja sam tu „grešku“ upotrebio da bih pojačao utisak, koji je urodio plodom, jer me je BI, ipak odlikovala onim što ima i Milić.

Nego, oćemo li još o Čegru, o „crkvici“ koja asocira na Aju, da se malo vratimo na Velike vratnice Beloga grada (u postu #3), ili da postavim novu sliku?
 
lj_950:
Ama, ništa strašno, pogotovo što su prve komšije na tastaturi. A i ja sam tu „grešku“ upotrebio da bih pojačao utisak, koji je urodio plodom, jer me je BI, ipak odlikovala onim što ima i Milić.

Nego, oćemo li još o Čegru, o „crkvici“ koja asocira na Aju, da se malo vratimo na Velike vratnice Beloga grada (u postu #3), ili da postavim novu sliku?
Ne !!! Još moramo o ovome... :evil: Nećemo ići tako prebrzo..:wink:
 
lj_950:
Ma shvatiću, samo da budem to... mislim to: podvučeno... E, sad mi je srce tamo gde treba. Hvala, Bi, do onog najvišeg balvana! :lol: :lol: :lol: ;-)

:lol: :lol: :lol:...Nemoj do balvana, molim te....

Pazi, nemoraš biti mudar da bi shvatio da je san o lubenicama njegova trenutna izmišljotina. Nešto ti je morao reći, pobogu. Snašao se čovek..:lol:
Isti taj motiv, crvenu pozadinu i leteće balvane je on naslikao u Voždovačkoj crkvi. Nemoj mi reći da je za motiv crkvene freske uzeo san o lubenicama???
 
Iskreno, nisam očekivao ovoliko pohvala. Sada moram dobro da se potrudim da eliminišem godrost.
Milić je bio umetnički zanesenjak, kakvi su maltene svi slikari, ali nikako nije bio lud.
Ima još mnogo detalja na slici koje treba objasniti (recimo, bele figure oko plamena).
Sinđelić je čitav roman, ali još uvek nemam (pravu) ideju kako da ga tumačim.
 
ristob:
Iskreno, nisam očekivao ovoliko pohvala. Sada moram dobro da se potrudim da eliminišem godrost.
Milić je bio umetnički zanesenjak, kakvi su maltene svi slikari, ali nikako nije bio lud.
Ima još mnogo detalja na slici koje treba objasniti (recimo, bele figure oko plamena).
Sinđelić je čitav roman, ali još uvek nemam (pravu) ideju kako da ga tumačim.

Ristob, ono što je dobro, dobro je..:wink:
Kako ti kao vernik priznaješ da poseduješ gordost?

Milić nije bio ništa manje slikar, od svih ostalih. Ni manji zanesenjak od ostalih umetnika.
Možda je malo više imao nečeg drugog u sebi, od ostalih. Za pohvalu je, to je sigurno.

I bez Sindjelića, ima još mnogo detalja koja treba protumačiti,objasniti. Pa ih sve povezati u celinu, u priču. Sama slika je čitav roman.
Pozdrav, Ristob
 
ristob:
Sada o Boju na Cegru.
Balvani na nebu su horizontalni, sirovi, bez srca i duše, međusobno udaljeni, pokretni, stropoštavaju se... Moguće da simbolizuju silu, vlast, političare...
Balvani na zemlji su vertikalni, fino oblikovani, sa srcem i dušom (produhovljeni), zbijeni, stabilni, čvrsto ukopani u zemlju, nepokretni.. Moguće da simboliziraju narod (naciju) i njegovo materijalno i duhovno blago.
Plamen izbija iz zemlje i u njemu ne sagorijevaju ljudi, kao da ih (plamen) oživljava. Plamen izdiže Ćele kulu netaknutu i ne uništava je. Moguće da simbolizuje pobedu dobra nad zlom.
Koliba je netaknuta, okružena je ogradom i senom. Simbolizuje dom, odnosno kontinuitet čovekovog života.
Iznad kolibe lebdi raspukli orah u ulozi jajeta iz kojeg će se poroditi život. Simbolizuje kolevku.
Okolo mrtvih vojnika nema tragova borbe (osim prisutnosti oružja). Kao da su usnuli ili trenutno zamrznuti. Moguće da to simbolizuje Božju kaznu.
Sinđelić zahteva posebnu obradu. Teško ga je rastumačiti.

Ne liči li ova podebljana rečenica na tumačenje - srpskog inata?
Iz svakog plamena, zla, Srbi su izašli jači, snažniji ( "plamen ih oživljava"). Nisu u tom plamenu sagoreli, izumrli? Nije ih to neko zlo, uništilo.
 
"Jedinstven spomenik oslobodilačkih ratova u Jugoslaviji. Nekada van naselja, pored Carigradskog druma, a sada na Bulevaru revolucije - u samom Nišu. Ćele kula je podignuta od lobanja izginulih Srba u bici na Čegru kod Niša 31. maja 1809. godine. Izgradjena je već krajem leta iste godine, na inicijativu svirepog Huršid paše, tadašnjeg zapovednika Niša, kasnije velikog vezira
Cliquez ici pour visualiser l'image dans une popup !
Bitka na Čegru 1809. godine je odlučujući sukob Srba sa Turcima u Prvom srpskom ustanku (1804-1813), od čijeg ishoda je zavisila sudbina ustaničke Srbije. Oslobodjenje Niša u ustaničkim planovima nacionalno - oslobodilačke politike, bio je najbitniji cilj obnove srpske države. I medjunarodna politička akcija ustaničke srbije, u svojim zahtevima pregovaračke politike sa Turcima, uvek traže priključenje Niša Srbiji. Tako Ruski izaslanik u Beogradu, tokom Prvog srpskog ustanka, Konstantin Rodofinikin, obaveštavajući carsku Rusiju 1808. godine, posebno naglašava da u sastav buduće Srbije "mora biti i Niš". Isto tako, ruska vlada u pregovorima sa Napoleonom i Turcima, 1808. i 1809. godine, obavezno ističe da u sastav Srbije mora ući i Niš. To, uostalom, i Karadjordje, početkom 1809. godine zaheteva od Rusa, koji pregovaraju sa Turcima.

U takvom raspoloženju je, u proleće 1809. godine, i započela srpska vojna operacija prema Nišu. Srpska ustanička vojska, sa oko 16.000 boraca, predvodjena glavnim zapovednikom Milojem Petrovićem, komandantima Hajduk Veljkom i Petrom Dobrnjcem i vojvodama Ilijom Barjaktarevićem, Pauljom Matejićem i Stevanom Sindjelićem, pristigla je 27. aprila 1809. godine na domak Niša kod sela Kamenice, Donjeg i Gornjeg Matejevca. Za mesec dana boravka, srpski ratnici su ovde izgradili šest utvrdjenih šančeva, čitav sistem reduta, magacina i drugih fortifikacija. Dugo ustaničko zadržavanje kraj Niša koristilo je i Turcima da ojačaju svoje redove vojnicima iz Sofije, Jedrena, Prištine, Leskovca i Vranja.

Konačno, Turci su, 31. maja 1809. godine, napali najistureniji srpski logor, ukopan na uzvišenju Čegar, kojim je komandovao resavski vojvoda Stevan Sindjelić. Boj se vodio čitav dan. Turci su napadali u talasima. Poraz je prouzrokovan i sukobom medju srpskim starešinama, pa Stevan Sindjelić nije dobio adekvatnu pomoć iz susednih šančeva. To potvrdjuje i letopisac, zapisavši na margini crkvene knjige "Pentikostar": "Na Čegar srpska vojska poginu; starešine se skaraše i vojsku izdadoše". Sindjelić je tada izveo herojski podvig: pucnjem u barutanu digao je u vazduh čitav šanac, uništivši i sebe i brojne Turke.

Na Čegru je izginulo oko 3.000 Srba. Od njihovih glava Turci su načinili Ćele kulu. Zabeleženo je kazivanje nekog "hadžije Srbina iz Niša" o načinu skupljanja i pripremanja lobanja za gradnju Ćele kule. Niški paša je, odmah posle Čegarske bitke, "davao za svaku srpsku glavu po 25 groša, pa zapovedio ćurčijama da ih oderu, te ih je odrane slao da se uzidaju u kulu, a kože njiove dao štaviti i potom napunjene pamukom poslao u Carigrad". Cliquez ici pour visualiser l'image dans une popup !
Pisanih turskih izvora o Ćele kuli nema. Podatke o njenom izgledu, načinu gradnje, broju lobanja daju putopisci, prolazeći kroz Niš u XIX veku. Prvi put je Evropa bila obaveštena o ovom spomeniku turske svireposti i srpske hrabrosti 1833. godine, kada je francuski pesnik i akademik Alfons de Lamartin (1790-1869) izdao svoje delo "Put na Istok", gde je, u posebnom poglavlju "Beleške o Srbiji", ukazao na značaj ovog spomenika za Srbe i potrebu da bude sačuvan.

Najraniji opis Ćele kule, sa podatcima o veličini, beleži profesor beogradskog Liceja, Isidor Stojanović, koji je 24. avgust 1864. godine posetio ovaj objekat. Četvorougaona je, visine "15 stopa" (4,65 m), širine "13 stopa i 4 palca" (4,09 m), a dužine oko "13 stopa" (4,03 m), sa ugradjenim glavama u "od cigala stvorene kvadrate krečom utvrdjene". Ukupno, na sve četiri strane Ćele kule bilo je 56 redova. U svakom redu po 17 lobanja, što ukupno iznosi 952.

Izgradivši Ćele kulu Turci su je štitili, zabranjujući Srbima da odnose lobanje sa njenih zidova radi sahranjivanja. Želeli su da, postojanjem jednog ovakvog objekta, spreče svaku pomisao hrišćana na bunu ili ustanak. Medjutim, već na početku druge polovine XIX veka, Ćele kula je mogla stradati od samih Turaka. U vreme izmedju 1861. i 1864. godine, kada je niškim pašalukom upravljao Mithad paša, kasniji presednik turske vlade i poznati "modernizator" Turske; na njegovu inicijativu doneta je odluka o rušenju Ćele kule. Ali, intervencijom niških Turaka onemogućeno je da se Mithad pašina ideja sprovede u delo.

U periodu posle 1870. godine, Turci više ne obraćaju posebnu pažnju na Ćele kulu. Političke i ekonomske prilike u južnim delovima Srbije izmenile su se na štetu Turaka. Nemajući više intersesa ni snage da Ćele kulu kao simbol "pretnje" sačuvaju, njeno propadanje se odvijalo istovremeno sa opadanjem turske moći u Nišu.

Posle oslobodjenja od Turaka, Ćele kula je bila u kritičnom stanju. Prva zaštitna intervencija ostvarena je u leto 1878. godine postavljanjem ćeramidnog krova na četiri drvena stuba nad Ćele kulom. Kapela osnove krsta, čije krakove čine četiri ulazna trema sa portalima, izgradjena je po projektu beogradskog arhitekte Dimitrija T. Leka. Podizanjem kapele, ova Kula od glava srpskih ustanika iz 1809. godine - dokumenat vremena robovanja, spomenik turskog varvarstva i srpskog junaštva - postala je mauzolej herojstva i slobode.

Nova intervencija na Ćele kuli obavljena je 1937. godine prilikom proslave šezdeseta godišnjice oslobodjenja Niša od Turaka. Tom prilikom, čišćenjem središnjeg dela objekta, pronadjeno je više lobanja, koje su ponovo ugradjene u Ćele kulu. Danas, posle punih 180 godina od nastanke objekta, preostalo je samo 58 lobanja. Na severnom zidu 21, na zapadnom 13, na južnom 12 i na istočnom 11 lobanja. U posebnoj vitrini smeštena je još jedna dobro očuvana lobanja sa natpisom: "lobanja Stevana Sindjelića".

Na platou ispred ulaznih vrata kapele postavljena je 1938. godine bista Stevana Sindjelića, rad vajara Slavka Miletića. Na postolju biste postavljen je reljef butke na Čegru, rad istog vajara. Tada je u kapeli Ćele kula postavljena i bronzana ploča sa medaljonom Lamartina i njegovom porukom iz 1833. godine: "Neka Srbi sačuvaju ovaje spomenik! On će naučiti njihovu decu šta vredi nezavisnost jednog naroda, pokazujući im kakvu su cenu platili njihovi očevi".
Cliquez ici pour visualiser l'image dans une popup !
Povodom proslave 180-godišnjice Ćele kule, 31. maja 1989. godine, kapela je obnovljena i okolina uredjena. Na mestu ranije vojne kasarne uredjen je veliki parking prostor, izgradjen je prizemni objekat u stilu moravske kuće za izložbeni prostor, a uredjen je i deo Gabrovačke reke i podignut novi drveni mostić.

Ćele kula je stavljena pod zaštitu zakona 1948. godine, a odlukom Skupštine Srbije - od 7. aprila 1979. godine - proglašena je kulturnim dobrom od izuzetnog značaja. Maja 1989. godine niški Zavod za zaštitu spomenika kulture uputio je predlog za uvrštavanje Ćele kule u listu svetske baštine UNESKO-a."




Delovi teksta pozajmljeni iz knjige "Spomenici Niša" Borislava Andrejevića.
 
Bi2:
:evil: Nećemo ići tako prebrzo... :wink:
Dobro, de, nećemo... Ispred dobre slike emocije znaju da vrhune do orgazmičkih razmera, mada su (emocije) ovde mnogo prefinjenije, čistije i kvalitetniji je doživljaj, jer nema onog animalnog. Šteta je samo što je slika virtuelna.

Bi2:
Hajmo malo komentara o Boju na Čegru..:wink:
Ovaj prethodni post ti je izvrstan. Vratio mi je mnogo toga što sam nekada čitao, a na neke podatke prvi put nailazim.

Hvala ti!

Inače, na poslu sam, a sve što imam u elektronskoj formi nalazi mi se na hardu mog računara kod kuće. Imam ovde i knjiga, dosta toga i znam, ali ne kucka mi se, pogotovo što sam dosta toga već "ukuckavao".

Na*ebali su mnogi posle čegarske tragedije. Ako me pamćenje dobro služi, Vožd je isprebijao Mladena Milovanovića, Radič Petrović se nekako izvukao (čini mi se da se sve to dešavalo pred postrojenom ustaničkom vojskom kod Jagodine), a Miloje Petrović Trnavac, glavnokomandujući ustaničke vojske na južnom frontu i kum Mladenov, pobegao je u Zemun.

Ovo samo da podsetim (i sebe), a ako mi se potkrala neka materijalna greška, ispraviću večeras.

Btw. Bi, da ne odemo u off topic sa tolikom istorijom. Tema je "Arhitektura...".
 
lj_950:
Dobro, de, nećemo... Ispred dobre slike emocije znaju da vrhune do orgazmičkih razmera,

:lol: :lol: :lol:.....:wink:



Btw. Bi, da ne odemo u off topic sa tolikom istorijom. Tema je "Arhitektura...".

Nema šanse. Sve je posledica istorijskih dogadjaja, i arhitektura, a naročito slikarstvo.
Sindjelić je istorijski lik. Znači, okreni-obrni,sve se vrti oko istorije.
Svaki detalj slike dobro rastumačiti, pa tek onda upakovati u priču. Kako misliš drugačije???
 
Bi2:
Nema šanse. Sve je posledica istorijskih dogadjaja, i arhitektura, a naročito slikarstvo.
Sindjelić je istorijski lik. Znači, okreni-obrni,sve se vrti oko istorije.
Svaki detalj slike dobro rastumačiti, pa tek onda upakovati u priču. Kako misliš drugačije???
U redu, slažem se.
Hajde malo slobodnije interpretacije istorije, ali sa tačnim činjeničnim podacima.

Iz moje monodrame „Glavaš“:

VOJVODA:
A kad osamstodevete ja i Đorđe odosmo na Sjenicu, Mladen, na Deligradu, ne dade komandu Dobrnjcu, koji je oduvek bio zapovednik vojske na toj strani, no dade svom trgovačkom drugu Miloju Trnavcu. Ne iz vojničke potrebe, no se nadao da će biti uzet Niš, pa će bogata pljačka pripasti Miloju i njemu. Tri dana su se starešine inatile oko podizanja šanca na Čegru. Dobrnjac ne htede da prizna Miloja, niti da mu se pokori, napusti šanac u Gornjem Matejevcu i ode Veljku u Gurgusovac.
Na nesreću, bitka poče od ranog jutra. Turci prvo klanjali, pa se postrojili ko za paradu: napred ide konjica - prvo beli, pa za njima zeleni, za ovima alatasti, pa doratasti, i najposle crni konji. Pred njima dva konjička topa, iza - pešadija. Do podne je trajala kasapnica: tuklo se puškama kijački, probadalo sabljama, bajonetima i jataganima, čupalo se za kosu i vratove.
Sinđelić, zmaj a ne čovek, videvši da je otpor uzaludan, opali pištoljem u džebanu i ode u vetar i sa Srbima i sa Turcima. Miloje Trnavac napuni gaće i utekne u Deligrad. Ostavi sve topove i municiju. Posle se pričalo da nije hteo priteći u pomoć ni Sinđeliću...
Turci, potom, digli grob vazdušni, Ćele kulu. U pedeset i šest redova, uzidali 952 srpske glave...
Čim pade Deligrad, Petar Jokić i Radič Petrović napuste i ćuprijski šanac. Kad smo se vratili sa Sjenice, zateknemo se u Jagodini. Đorđe potegne pištolj i rani Jokića poviše leve sise. Stari i pogrbljeni Radič pobeže. Mladena, pred vojnicima, Đorđe najpre izudara, pa potegne pištolj, al metak okrzne sablju i raznese mu mošnje...
Posle se, po Beogradu, zuckalo da Mladen, kod druge žene nije mogao ništa!

A i ovaj detalj je aktuelan zbog ovoga što se ovih dana dogadjalo u Beču:

VOJVODA (puni lulu duvanom):
Eh, Deligrad! Grad junaka! Bio je Turcima ne trn, no balvan u oku. Kad Deligrad padne, Srbiji su rasporeni i trbuh i grudi. Sećam se, odmah po Božiću, osamstošeste, dođu iz Srema kapetan Vučo Žikić i zastavnik Đorđe Simić. Uz Radiča Petrovića, oni su bili retki učeni oficiri u našoj vojski. Žikić se pridružio Dobrnjcu. Na desnoj obali Morave, između Aleksinca i Ražnja, izgradio je najveći šanac do tada. Nasuprot njemu, na Topoljaku, podignut je drugi. Deligrad i Topoljak bili su povezani jendekom. Ispred deligradskog šanca napravljene su preprečne busije - drljače, kurjačke rupe, zaseci.
Taman se Deligrad sagradi, navali Šašit-paša leskovački. Odbismo ga. Potom krene rumelijski vezir sa četrnaest paša. Dobrnjac, Mladen i ja ih razbijemo. Ceo dan smo se bili. Stigao i Đorđe s vojskom.
Posle bitke, uzmem, s Pavlom Cukićem i Dimitrijem Kujundžićem, tri iljade momaka, dve i po iljade pešaka i petsto konjanika, iskrademo se iz Deligrada da udarimo na Prokuplje, di se Turci nisu nikada nadali. Krenemo preko Jastrepca, bez odmora, u tišini. Konjanici napred, pešaci iza njih. Vukli smo i jedan drveni top. Dva gvozdena ostala su na Deligradu. Šestog dana stigli smo do Toplice.
Grunem na Prokuplje i, uoči same Male Gospojine, sve spalim, samo ostanu opkopi. Tad smo zbunili Turke raketlama. Moji ajduci ih još u Glibovačkom ritu bacali. Tako, na trsku se navije kučina s barutom, nategne se na luk, upali se, pa na šanac. Jedna mi, bogme, oprlji ruku.
Potom smo gonili Arnaute, kojih je bilo dosta u vojski skadarskog vezira Ibrahim-paše, i dođemo do Laba, Brvenika i Banjske. Ej, bilo je to prvi put, posle pogibije cara Lazara, da srpska vojska izbije na Kosovo.
 
"Konačno, Turci su, 31. maja 1809. godine, napali najistureniji srpski logor, ukopan na uzvišenju Čegar, kojim je komandovao resavski vojvoda Stevan Sindjelić. Boj se vodio čitav dan. Turci su napadali u talasima. Poraz je prouzrokovan i sukobom medju srpskim starešinama, pa Stevan Sindjelić nije dobio adekvatnu pomoć iz susednih šančeva. To potvrdjuje i letopisac, zapisavši na margini crkvene knjige "Pentikostar": "Na Čegar srpska vojska poginu; starešine se skaraše i vojsku izdadoše". Sindjelić je tada izveo herojski podvig: pucnjem u barutanu digao je u vazduh čitav šanac, uništivši i sebe i brojne Turke."

Mislim da je ovo bila misao vodilja Miliću zašto Sindjelić i zašto Boj na Čegru. Srpska nesloga, razjedinjenost, put u propast.
 
A, o tome priča i ovaj deo iz monologa:

"VOJVODA:
A kad osamstodevete ja i Đorđe odosmo na Sjenicu, Mladen, na Deligradu, ne dade komandu Dobrnjcu, koji je oduvek bio zapovednik vojske na toj strani, no dade svom trgovačkom drugu Miloju Trnavcu. Ne iz vojničke potrebe, no se nadao da će biti uzet Niš, o pa će bogata pljačka pripasti Miloju i njemu. Tri dana su se starešine inatile oko podizanja šanca na Čegru. Dobrnjac ne htede da prizna Miloja, niti da mu se pokori, napusti šanac u Gornjem Matejevcu i ode Veljku u Gurgusovac."

Eto šta je povelo Milića da ovu sliku nazove Boj na Čegru - sitničarenje sitnih duša, uskodžepni interesi na račun države....I tako sve do naših dana.

A, svakako i ovo:

"Ej, bilo je to prvi put, posle pogibije cara Lazara, da srpska vojska izbije na Kosovo."

Tu je Milić našao vezu: Kosovo - Čegar. Uzrok propasti srpske vojske na Kosovu isti je kao i ove, sledeće Sindjelićeve na Čegru, i Deligradu.

Milićeve slike su naslikana srpska istorija... :wink:
 
Bi2:
Zamolila bih društvo s juga, da nam napišu imena manastira koji se nalaze u navedenim mestima:

"... pristigla je 27. aprila 1809. godine nadomak Niša kod sela Kamenice, Donjeg i Gornjeg Matejevca..."

Hvala...:lol:

U Gornjem Matejevcu je manastir posvećen Usekovanju glave Jovana Krstitelja, smatra se da potiče iz doba Nemanjića, ali se prvi put pominje u turskom popisu u 15. veku. U Donjem Matejevcu postoji neka mala crkvica posvećena Svetom Nikoli, ne znam ništa drugo o njoj. A za Kamenicu ništa ne znam....
 
Bi2:
:lol: :lol: :lol:...I ti pominješ balvane..."Eh, Deligrad! Grad junaka! Bio je Turcima ne trn, no balvan u oku."...:wink:
Ovo je parafraza iz Starog Zaveta: Zašto, brate, vidiš trn u oku mome, a balvan ti u tvome ne smeta.

Lepo razvijaš temu.

bojnacegru.jpg
celek.jpg


O Stevanu Sindjeliću, detalj:
Radovan, otac, rano umro, SINĐELIJA, majka, preudala se u Grabovac za Radojka.
Stevan, kad je stasao u mladića, bio momak kod Petra, oborkneza iz Gložana, pogubile ga dahije u seči 1804. godine. Po pogibiji kneza Petra vlast u Resavi prešla
na Stevana.
Prvi boj sa Turcima na Jasenjaru, tri sata daleko od Medveđe, na putu Svilajnac–Ćuprija. Turci u Ćupriji, čuvši da je Dobrnjac odmetnuo Mlavu i požarevačku Moravu, krenu preko Resave da udare na ustanike.
Sinđelić skupi četu, zasedne na Jasenjaru, sačeka i potuče Turke. U boju padne i Krivokuća, priča se da ga je ubila srpska puška, ali se nije znalo da li je nehotice, ili navalice iz osvete. Resavcima je bilo žao čestitoga druga, uzme svaki po
kamen i bacivši ga na jedno mesto rekne:
– Proklet bio ko ubi Krivokuću!

ck.jpg
cegar.jpg


Sudbina glavnokomandujućeg Miloja Trnavca
Pobegao u Austriju, ali vožd ga je tražio dajući za njega neke pustahije iz Nemačke.
Miloja Austrijanci predaju u Šabac, Luki Lazareviću. Miloje je davao 70.000 dukata Luki da ga ne ubije.
Pop Luka:
Kako smem da te ne ubijem, kad mi se zapoveda da pošljem tvoju glavu, ili svoju?
Miloje:
A ti me, bar, ubi na spavanju, kad ne znam!
Pop Luka:
Na spavanju neću, ali odista nećeš znati kad ćeš poginuti.
Lukini momci ga, posle ručka, ubiju na stepenicama, kad se nije nadao.
I glava Milojeva, na jednom tanjiru, iznesena je na jedan sto pred beogradsku crkvu, Beogradjanima na ugled.
(M. Đ. Milićević, Pomenik, 530)
 
lj_950:
Na*ebali su mnogi posle čegarske tragedije. Ako me pamćenje dobro služi, Vožd je isprebijao Mladena Milovanovića, Radič Petrović se nekako izvukao (čini mi se da se sve to dešavalo pred postrojenom ustaničkom vojskom kod Jagodine), a Miloje Petrović Trnavac, glavnokomandujući ustaničke vojske na južnom frontu i kum Mladenov, pobegao je u Zemun.
.

Pored batina je i pucao na njega:

Posle poraza na Čegru (1809) Turci su osvojili skoro celu Istočnu Srbiju i spalili je. Karađorđe je, vrativši se iz Raške, s naporom organizovao odbranu na Moravi. Rešen da kazni sve koji su se nedostojno poneli u ratu protiv Turaka, vožd je u Jagodini optužio predsednika Sovjeta Mladena Milovanovića za loše pružanje otpora Turcima.

On nije mogao da opravda neke svoje ratne postupke, a posebno ne naredbu izdatu Jokiću da napusti ćuprijski šanac. Uzavreli avgustovski dan, plamen i dim s one strane Morave, narod u zbegovima i bekstvu ili odveden u ropstvo, s ove obale reke desetkovana, umorna i obeshrabrena vojska, a pred njom na megdanu dva ustanička diva.

Jedan hrabar i nepokolebljiv, drugi vešt političar, ali slab komandant. Pošto batinama nije ništa postigao, vožd je potegao pištolj i pucao je u predsednika Praviteljstvujušćeg sovjeta. Metak je okrznuo sablju i razneo mu mošnje (kako naš narod kaže: muda). Sablja mu je spasla život, ali Mladen više nije mogao da ima poroda.

Ne zna se ko je Karađorđa smirio i onemogućio ga da dotuče Milovanovića, ali se zna da su Beograđanke zuckale da Mladen s drugom ženom "nije mogao ništa raditi".
 

Back
Top