Stvarna vera – povratak radosnoj, celovitoj i oslobađajućoj jednostavnosti
Ponedeljak, 14. maj 1973.
(...) Strašna je religija. Ali, sve ono – “po sebi” jeste strašno, [a naročito] ta, po svemu sudeći, neutoliva želja za vlašću.
Stvarna smrtna opasnost je samo jedna: biti potpuno uhvaćen zupčanicima “ovoga sveta” – vlašću, novcem, strašću, religijom... Otuda je neophodno znati, biti svestan i u temelj svecelog unutarnjeg sveta postavljati ono – “prolazi obličje ovoga sveta” [1. Kor. 7, 31]. Izvan toga, sve je – stešnjenost i teskoba, mrak i mučenje, i to kakvo mučenje!
Nema većeg mučenja od [sopstvenog] “Ja”! Zato takav uspeh imaju sve religije koje su zasnovane na navodnom oslobođenju od “Ja”, tj. svaki orijentalizam. Međutim, hrišćansko odricanje od sebe je potpuno drugačijega reda. Zato što se tamo, u orijentalizmu, čovek odriče svoga “Ja” iz egoističkih razloga, tj. da ne bi stradao.
Ovde, pak, [u Hrišćanstvu] odmah posle poziva na “odricanje od sebe”, sledi i poziv čoveku da “uzme svoj krst” i da taj krst nosi, to jest, u suštinskom smislu, da strada. Međutim, u Hrišćanstvu je sve u ljubavi prema Bogu, sve – u odricanju od “religije” kao samoutehe, samopotvrđivanja, itd. Zato i sâmo stradanje postaje i može da postane – radost.
“Treba shvatiti...” Dođe trenutak kada čoveku postane tako jasno da on, u suštinskom smislu, ništa i ne treba da shvati. Da su sve te “složenosti” (“on je tako složen čovek, treba ga razumeti...”) – lažne složenosti. Sve je to magla koju proizvodimo da se ne bismo suočili licem u lice sa onom jedinom stvarnošću [sa kojom ne želimo da se sretnemo] – sa grehom. “Problemi” savremene svesti, [“problemi”] mladih, itd. Dva su i samo dva izvora greha: telesnost i gordost. A čovek stalno pokušava da to prikrije nekakvim “složenostima”, i tada sve ispada lepo i duboko (“on ima velike teškoće...”). I svugde se [odmah] nađu i predusretljivi “duhonosci” koji su spremni da pomognu ljudima da se snađu u tim “teškoćama” i da te “probleme” razreše. Sve je to telesnost i gordost: “pohota telesna, pohota očiju i gordost žitejska...” [1. Jn. 2, 16]. I zato se u ključu “problema” i “teškoća”, u ključu tih beskrajnih rasuđivanja, šaputanja na krajnje dosadnim ispovestima, u ključu svih tih introspekcija, morbidnog samoljublja, u ključu svega toga Hrišćanstvo niti čuje, niti dejstvuje. Toj lažnosti odgovara lažnost “pastirstva” shvaćenoga upravo u vidu tog krajnje dosadnog američkog “pastirskog savetodavstva”, u vidu religijske terapeutike.
Stvarna vera jeste svagda povratak k jednostavnosti – radosnoj, celovitoj i oslobađajućoj. Grešnik može da veruje. “Teškoće”, “složenosti” i “problemi” su najtrivijalniji mogući alibi za samozadovoljnog samoljupca. Naše savremeno bogoslovlje je pogrešno i laž- no, zato što je sazdano kao metod rešavanja “problema” i “teškoća”.