Aleksandar Šmeman - misli i dela

Nedelja 11. oktobar 1981.
(...) Uveče, posle svenoćnoga bdenja
...........
Rimsku crkvu je pogubila sposobnost za zemaljsko vladanje.
Ostvarivši zemaljsku vlast, ona je postepeno izgubila vlast duhovnu.
............

Malo se udaljujemo od teme, ali mislim da neki ovo ne znaju:
Istovremeno sa istorijskom jeresi Filiokve, tzv. Rimska Crkva, a potonja Papska jeres, proklamovala je i INDULGENCIJU. To je perfidni i srebroljubivi mehanizam otkupa grehova za novac. Ispovediš se kod svog fratra i priložiš neku sumu fratrovoj "svetoj crkvi"... i:
dobiješ (prakticno otkupiš za novac) oprost grehova.
KOLIKO.....
je to daleko od Crkve?????
 
Malo se udaljujemo od teme, ali mislim da neki ovo ne znaju:
Istovremeno sa istorijskom jeresi Filiokve, tzv. Rimska Crkva, a potonja Papska jeres, proklamovala je i INDULGENCIJU. To je perfidni i srebroljubivi mehanizam otkupa grehova za novac. Ispovediš se kod svog fratra i priložiš neku sumu fratrovoj "svetoj crkvi"... i:
dobiješ (prakticno otkupiš za novac) oprost grehova.
KOLIKO.....
je to daleko od Crkve?????
Ima jedan deo gde kaže da se RKC urušila onog trenutka kada je prestala mogućnost da ljudima uzurpira slobodu
 
Opštepoznato je da spor o filiokve datira još iz 6. (šestog) veka, a tada nije bilo indulgencija, mislim vekovima kasnije da su je izmislili

De_Sisti
kad vec branis smemana, mozemo li saznati datum te revolucije, kada se ona desila, u kom veku? https://forum.krstarica.com/threads/aleksandar-smeman-misli-i-dela.896816/page-5#post-39007413
Ovo nisu stvari gde ja "branim" Šmemana od nekakvih napada.
On nije jeretik na optuženičkoj klupi.
A što se tiče liturgijske geneze odnosno razvoja bogosluženja to je jedna velika oblast kojom se bavi liturgika.
Možemo je načeti, ali to zahteva vreme i pažnju u iščitavanju materijala na tu temu i svakako ne brzanje u izvođenju zaključaka, a svakako ne u izvođenju teorija zavere.
 
Ovo je molitva blagodarenja sa poslednje Liturgije koju je odslužio u svom životu.
.....
Blagodarim Ti, Gospode, za poslata nam stradanja, jer nas
ona očišćuju od sebičnosti i podsećaju nas na ono što je “jedino potrebno” – na Carstvo Tvoje večno!

........

Bog, postupajući isto kao dobar roditelj, pušta na nas stradanja.
Njihova funkcija, smisao tog puštanja, jeste vaspitavanje.
Ovo je AŠ dobro shvatio i pravilno formulisao.
Ovo naglašavam zbog nekih komentatora ovde kojima je to sablazan, jer...
kako to Bog budući dobar, pušta na nas stradanja.
Eto ovako. I dobar roditelj, kada svoje dete lišava
nečega što dete voli, čini tako iz vaspitnih razloga.
 
Bog, postupajući isto kao dobar roditelj, pušta na nas stradanja.
Njihova funkcija, smisao tog puštanja, jeste vaspitavanje.
Ovo je AŠ dobro shvatio i pravilno formulisao.
Ovo naglašavam zbog nekih komentatora ovde kojima je to sablazan, jer...
kako to Bog budući dobar, pušta na nas stradanja.
Eto ovako. I dobar roditelj, kada svoje dete lišava
nečega što dete voli, čini tako iz vaspitnih razloga.
Stradanje razumem i kao prepuštanje toku, tj. da se iskuse posledice stihije od koje nas je Bog i želeo zaštiti.
Nešto kao kod Adamovog i Evinog slučaja, gde Bog kao kaže: "Ok, ako već ne želiš moju zaštitu i blagoslov, ako već ne želiš da živiš život za koji sam te stvorio, ako si odabrao ne-Mene, onda neka ti bude. Doživi, onda, posledice stihije od kojih Sam želeo da te sačuvam, ne bi li se prizvao pameti da sam Ja, Život Istinski, i da van Mene, tebe nema. "
 
Svetli Petak, 15. april 1977.

(...) Moje “bogoslovsko” pitanje: zašto viđenje i opit koji se predaju, razotkrivaju u bogosluženju Crkve (na primer [u bogosluženju] Strasne Sedmice) već odavno ne “oblikuju”, ne određuju sobom ni bogoslovlje, ni pobožnost? Razmišljam o ovome svakoga dana, stojeći na svetlim, pashalnim Liturgijama ove [Svetle] sedmice. Pravoslavni ljudi, sa jedne strane, “vole” sve to, a sa druge – time ne žive. Zašto?

Bogoslovlje [time ne živi] – zato što ono, kako mi se čini, ne zna šta da radi sa “opitom”, “radošću”, “prozračnošću” to jest sa Svetom Tajnom u istinitom, eshatološkom smislu i sadržaju te reči. A “pobožnost” – zato što je ona, izgleda, u potpunosti prožeta religijskim egocentrizmom.

“Tebi se raduje, blagodatna, svaka tvar...” – tu je sve u radovanju drugome, u ljubavi prema drugome, a to znači: u “ontološkom” smirenju koje je jedino kadro da takvo radovanje, takvo divljenje učini mogućima, a upravo te usmerenosti na drugoga, na drugo – na Boga, čoveka, svet – nema u “religioznosti”.

Hrišćanstvo daruje slobodu i zahteva od čoveka slobodu: slobodu, pre svega, od porobljenosti samim sobom; slobodu gledanja, čujenja, usmerenosti uma i srca. Jer se jedino u takvoj slobodi razbuktava ono “radovanje drugome”, ljubav [prema drugome], jedino u takvoj slobodi sve postaje prozračno i obnavlja se ona celovitost koja je izgubljena u prvobitnom grehu. Istorijska “pobožnost” je, u suštini, “uskogrudost i teskoba”. I ona truje “crkvenost” više od bilo čega drugog...

Sve u svetu je “dosadno” dok ga se ne prikosne zrak Duha, radosti, slobode... Dok ga taj zrak ne učini potpuno “prozračnim”, i tada duša “poje”: “Tebi se raduje...”
 
Ponedeljak, 26. arpil 1982.

U petak 23. aprila uveče, održao sam predavanje na vrlo strašnom skupu. Tu sam dospeo po preporuci sestre Kore Brejdi koju odavno poznajem... Bila je to, ni manje ni više, nego škola “starčestva”, to jest duhovnog rukovođenja. Tridesetak prisutnih, većinom žena... I, Bože moj, kakve su besmislice one govorile i kakvesu besmislice, očigledno, očekivale od mene... Odavno sam već shvatio da je jednostavno prepoznati laž–duhovnost: ona je uvek praćena čudnom čamotinjom, čamotinjom od koje se, kako kaže ruska poslovica, “uši suše”.1 I u toj besmislenosti je tako očigledna strast prema “duhovnoj vlasti”, prema “rukovođenju dušama”... Jedva sam odsedeo dva sata i uhvatio maglu, prethodno u uvodnom vidu i instinktivno rekavši koju reč o “demonskoj” duhovnosti. Ne znam, ali mislim da ništa nisu shvatile, jer se nalaze u potpunoj “prelesti”

S jedne strane,
ovo je očekivano. To je 1 uman čovek rekao da one (takve persone) smatraju Hrista:
''tako divnim, blagim i dobrim, i punim razumevanja za njihove male, slatke slabosti''.

A s druge strane,
ipak je možda trebalo da uloži još malo svog truda pa da im nekako, samo makar malo, pomeri fokus sa zemljanog na nebesko, sa tvarnog na duhovno. I 10 sati da ostane s njima... ipak su i one ikona Božja.
 
Stradanje razumem i kao prepuštanje toku, tj. da se iskuse posledice stihije od koje nas je Bog i želeo zaštiti.
Nešto kao kod Adamovog i Evinog slučaja, gde Bog kao kaže: "Ok, ako već ne želiš moju zaštitu i blagoslov, ako već ne želiš da živiš život za koji sam te stvorio, ako si odabrao ne-Mene, onda neka ti bude. Doživi, onda, posledice stihije od kojih Sam želeo da te sačuvam, ne bi li se prizvao pameti da sam Ja, Život Istinski, i da van Mene, tebe nema. "

1.
OK. Jeste tako.
Ja bih dodao da u tome vidim veću / jaču ulogu Božje akcije, nego što je svega toliko da se samo radi o prepuštanju stihijama.
Vrlo je inspirativna ''Knjiga o Jovu''. (Za nju slovi da je najstarija knjiga starog zaveta.)
Zbog čega je Bog baš na pravednog i dostojnog Jova pustio Đavola da radi svoje, a nije na nekog slabašnijeg čoveka?
Zato što je znao (u svom predznanju, kao Sveznajući, Koji zna svu budućnost) da će ga Jov razumeti, a da ga ostali ne bi razumeli (oličeni u Jovovoj supruzi i u njegovim prijateljima). Tako i na nas: pušta samo one nevolje koje nas neće slomiti, koje ''možemo nositi''.
2.
''Stihije od kojih nas je Bog želeo zaštititi'' nisu nekontrolisane, haotične sile. Sve, pa i sve stihije, pod kontrolom i vlašću su Božjom, oduvek, i neprestano. Stihije nisu neka elementarna nepogoda od kojih nas Bog može zaštititi ako hoće. One su promišljene od Promislitelja.
3.
''Prepuštanje toku''... slično tome. Tok nije nekontrolisan. Promislitelj i Svedržitelj, sve tokove nadzire i pripušta prema svom nahođenju, tamo i tada i tako da budu od najveće i najbolje duhovne koristi što većem broju Svojih stvorenja.

Pozdrav... Hristos Vaskrse
 
1.
OK. Jeste tako.
Ja bih dodao da u tome vidim veću / jaču ulogu Božje akcije, nego što je svega toliko da se samo radi o prepuštanju stihijama.
Vrlo je inspirativna ''Knjiga o Jovu''. (Za nju slovi da je najstarija knjiga starog zaveta.)
Zbog čega je Bog baš na pravednog i dostojnog Jova pustio Đavola da radi svoje, a nije na nekog slabašnijeg čoveka?
Zato što je znao (u svom predznanju, kao Sveznajući, Koji zna svu budućnost) da će ga Jov razumeti, a da ga ostali ne bi razumeli (oličeni u Jovovoj supruzi i u njegovim prijateljima). Tako i na nas: pušta samo one nevolje koje nas neće slomiti, koje ''možemo nositi''.
2.
''Stihije od kojih nas je Bog želeo zaštititi'' nisu nekontrolisane, haotične sile. Sve, pa i sve stihije, pod kontrolom i vlašću su Božjom, oduvek, i neprestano. Stihije nisu neka elementarna nepogoda od kojih nas Bog može zaštititi ako hoće. One su promišljene od Promislitelja.
3.
''Prepuštanje toku''... slično tome. Tok nije nekontrolisan. Promislitelj i Svedržitelj, sve tokove nadzire i pripušta prema svom nahođenju, tamo i tada i tako da budu od najveće i najbolje duhovne koristi što većem broju Svojih stvorenja.

Pozdrav... Hristos Vaskrse
Slažem se.
Nisam potpuno razvio i dovršio misao u prethodnoj poruci.
Tako da si dobro dopunio.
Jedino što bih podvukao u ovom tvom opisu jeste da, premda ih ima u svom Proviđenju, nije Bog uzrok stihija i nevolja, iako bi se to na prvi pogled moglo zaključiti iz onog često citiranog mesta iz knjige proroka Isaije.
 
nije Bog uzrok stihija i nevolja
mi tacno vidimo sta covecanstvo ceka
umesto velike nevolje koju zagovaraju js, manipulisanje vremenskim stihijama, a vi ljudi se nikada necete opametiti - to je moje misljenje, i naravno ja se sa vama ne slazem, jasno, i naravno meni je jedno sablazan, a vama drugo
Ovo naglašavam zbog nekih komentatora ovde kojima je to sablazan, jer...

dok se zli ljudi igraju i izigravaju boga, vi dobri gledate nije li i nece li se On umesati, koliko i kada ce to da ucini

ja kazem da se usprotivimo zlima u korenu, da im ne damo, da ih onemogucimo, da im izbijemo adute, PISMA NA KOJA SE POZIVAJU,... i na kraju vi dobri, jer se ja ne slazem sa vama, zakljucujete da neko izmedju nas mora da bude zao, ako niste vi, mora da sam ja

rec zao sam izrekao uslovno, moze I TREBA se zameniti sa PREVAREN
 
Poslednja izmena:
Pojasni se malo
do pre neku godinu su ''teoreticare zavera'' pravili ludim, a danas vlada priznaje da se klimom manipulise, pa dokazi ako mozes; zasto da ratujemo otvreno, kada mozemo prikriveno - to je moto - zasto da opet uvlacimo narode u rat, kada cemo ih sludeti i ovako? - to je deviza; nesto od ovoga se pojavilo u javnosti, mi testiramo ovde, a posledice se osecaju tamo, ovde-tamo, nemas dokaze, a stete ce da bude. Migracija je istestirana, a jos nije ni pocela, tek ce da budu velike seobe.

ALIBI, prijatelju, a ovo, sta cu ja? nemam sad link sprzenih folksvagena na placu u kini od pre neku godinu a u blizini najjaceg njihovog kompjutera, zapravo istopljenih - to kada vidis shvatis, mediji nisu oobjavili [video sam sa nekog kineskog alt sajta]... takodje i istopljenih u americi na zapadnoj obali, a vegetaciji nista - tacno se zna na kojoj T se tope alu felne, 660.3°C

A tekstonske poremecaje isto, javi ce ti south, samo cekaj, pa ti misli da je visa sila, a ne niza, sta je mene briga, napi se pelinkovca pa optuzi zvezdu PELEN IZ L.O.
 
Poslednja izmena:
do pre neku godinu su ''teoreticare zavera'' pravili ludim, a danas vlada priznaje da se klimom manipulise, pa dokazi ako mozes; zasto da ratujemo otvreno, kada mozemo prikriveno - to je moto - zasto da opet uvlacimo narode u rat, kada cemo ih sludeti i ovako? - to je deviza; nesto od ovoga se pojavilo u javnosti, mi testiramo ovde, a posledice se osecaju tamo, ovde-tamo, nemas dokaze, a stete ce da bude. Migracija je istestirana, a jos nije ni pocela, tek ce da budu velike seobe.
Za šta treba da se opametimo?
Sa čim se ne slažeš?
Šta ti je sablazan što nama nije?
 
Ja te ne razumem.
a jel razumes one na temi zig zveri, ili moj odgovor njima?
kako Bogomoljac razume da je jedno meni, a drugo vama sablazan?
da djavo tuzitelj tuzaka sa 666 non-stop i da Crkva nIkada nece reci NEMOJTE.
samo preciziraj sta ne razumes, jer taj deo je upucen njemu, verovatno ti je promakla nasa diskusija od ranije.
 
Poslednja izmena:
Ona pitanja koja sam ti postavio ;)
Djavolu - tuzitelju dozvoljavas, kao moderator ovde, da preko diskutanata nude ljudima da optuzuju druge ljude da primaju 666 preko raznih stvari, danas je tehnologia aktuelna, djavo uvek optuzuje one koji su aktuelni, ili koji dolaze tek, jel glupo je sad vracati se na nerona ili papstvo, ako imamo 6-G mrezu. Tebe to ne sablaznjava da se ljudi mogu tuziti za razno da su zigosani zverju, a mene sablaznjava i drzim tebe odgovornim.
Djavo-tuzitelj umesto da tuzi jednog nerona, zasto ne bi optuzio ceo svet da je zigosan - to ako ti ne vidis, onda si slep. A branitelj... jel mora da ima i branitelja, ako je djavo tuzitelj. odrodili ste se od Duha Svetoga svi do jednoga.
 
Djavolu - tuzitelju dozvoljavas, kao moderator ovde, da preko diskutanata nude ljudima da optuzuju druge ljude da primaju 666 preko raznih stvari, danas je tehnologia aktuelna, djavo uvek optuzuje one koji su aktuelni, ili koji dolaze tek, jel glupo je sad vracati se na nerona ili papstvo, ako imamo 6-G mrezu. Tebe to ne sablaznjava da se ljudi mogu tuziti za razno da su zigosani zverju, a mene sablaznjava i drzim tebe odgovornim.
Djavo-tuzitelj umesto da tuzi jednog nerona, zasto ne bi optuzio ceo svet da je zigosan - to ako ti ne vidis, onda si slep. A branitelj... jel mora da ima i branitelja, ako je djavo tuzitelj. odrodili ste se od Duha Svetoga svi do jednoga.
:pop:
 
Stvarna vera – povratak radosnoj, celovitoj i oslobađajućoj jednostavnosti
Ponedeljak, 14. maj 1973.
(...) Strašna je religija. Ali, sve ono – “po sebi” jeste strašno, [a naročito] ta, po svemu sudeći, neutoliva želja za vlašću.

Stvarna smrtna opasnost je samo jedna: biti potpuno uhvaćen zupčanicima “ovoga sveta” – vlašću, novcem, strašću, religijom... Otuda je neophodno znati, biti svestan i u temelj svecelog unutarnjeg sveta postavljati ono – “prolazi obličje ovoga sveta” [1. Kor. 7, 31]. Izvan toga, sve je – stešnjenost i teskoba, mrak i mučenje, i to kakvo mučenje!

Nema većeg mučenja od [sopstvenog] “Ja”! Zato takav uspeh imaju sve religije koje su zasnovane na navodnom oslobođenju od “Ja”, tj. svaki orijentalizam. Međutim, hrišćansko odricanje od sebe je potpuno drugačijega reda. Zato što se tamo, u orijentalizmu, čovek odriče svoga “Ja” iz egoističkih razloga, tj. da ne bi stradao.

Ovde, pak, [u Hrišćanstvu] odmah posle poziva na “odricanje od sebe”, sledi i poziv čoveku da “uzme svoj krst” i da taj krst nosi, to jest, u suštinskom smislu, da strada. Međutim, u Hrišćanstvu je sve u ljubavi prema Bogu, sve – u odricanju od “religije” kao samoutehe, samopotvrđivanja, itd. Zato i sâmo stradanje postaje i može da postane – radost.

“Treba shvatiti...” Dođe trenutak kada čoveku postane tako jasno da on, u suštinskom smislu, ništa i ne treba da shvati. Da su sve te “složenosti” (“on je tako složen čovek, treba ga razumeti...”) – lažne složenosti. Sve je to magla koju proizvodimo da se ne bismo suočili licem u lice sa onom jedinom stvarnošću [sa kojom ne želimo da se sretnemo] – sa grehom. “Problemi” savremene svesti, [“problemi”] mladih, itd. Dva su i samo dva izvora greha: telesnost i gordost. A čovek stalno pokušava da to prikrije nekakvim “složenostima”, i tada sve ispada lepo i duboko (“on ima velike teškoće...”). I svugde se [odmah] nađu i predusretljivi “duhonosci” koji su spremni da pomognu ljudima da se snađu u tim “teškoćama” i da te “probleme” razreše. Sve je to telesnost i gordost: “pohota telesna, pohota očiju i gordost žitejska...” [1. Jn. 2, 16]. I zato se u ključu “problema” i “teškoća”, u ključu tih beskrajnih rasuđivanja, šaputanja na krajnje dosadnim ispovestima, u ključu svih tih introspekcija, morbidnog samoljublja, u ključu svega toga Hrišćanstvo niti čuje, niti dejstvuje. Toj lažnosti odgovara lažnost “pastirstva” shvaćenoga upravo u vidu tog krajnje dosadnog američkog “pastirskog savetodavstva”, u vidu religijske terapeutike.
Stvarna vera jeste svagda povratak k jednostavnosti – radosnoj, celovitoj i oslobađajućoj. Grešnik može da veruje. “Teškoće”, “složenosti” i “problemi” su najtrivijalniji mogući alibi za samozadovoljnog samoljupca. Naše savremeno bogoslovlje je pogrešno i laž- no, zato što je sazdano kao metod rešavanja “problema” i “teškoća”.
 
Utorak, 9. novembar 1976.
(...) Glupavi sukob na Akademiji [Sv. Vladimira]: jedni studenti obliče druge za “jeres” (jer [ovi drugi] ne celivaju svaki put sve ikone!) i za nedovoljnu duhovnost; i još gluplji, zamršeni slučaj studenta koji želi da “egzorcira” drugog studenta, i tome slično. Ta mutna uzburkanost licemerne psevdo–religioznosti, ta prožetost svekolike atmosfere demonskim samopotvrđivanjem, “duhovnom mržnjom” – sve to pritiska psihu... Svi imaju “probleme”, sve je nekako “raspaljeno”, izvitopereno, karikaturalno, i za sve potežu i u sve utrpavaju “Boga” i “Pravoslavlje”. Osećam da unaokolo nema nijednog srećnog čoveka, čoveka koji je srećan onom srećom koja bi, čini se, trebalo da se izliva iz bogosluženja, molitve, bogoslovlja, itd. Kao da bi se na religiju mogle primeniti Tolstojeve reči [iz “Ane Karenjine”]: “Sve se poremetilo u domu Oblonskih...”.

Svi mi i sebi i drugima tvrdimo: “Čovek je nesrećan bez Boga”. Ali, zašto je, onda, on tako nesrećan “sa Bogom”? Zašto takva “religija” “amplifikuje” [pojačava] sve ono što je tričavo i rđavo u čoveku: gordost, samouznošenje, strah? To su pitanja koja sebi postavljam već godinama. Kao da u svetu više nema onoga spokojnoga, smirenoga, radosnoga i slobodnoga stajanja pred Bogom, “hođenja pred Bogom”; kao da nigde više nema onoga: “Delajte Gospodu svome sa strahom i radujte Mu se sa trepetom”.

I, gle, raduješ se svakom trenutku samoće, jesenjega sunca na zlatnome listu, potpune “utišanosti” i anonimnosti života.
 
Četvrtak, 28. oktobar 1976.
Poistovećenje vere, Hrišćanstva, Crkve sa “pobožnošću”, sa izvesnom istovremeno i sentimentalnom i fanatičnom “religioznošću” – o, kako je sve to dosadno, baš kao i svi ti razgovori o [crkvenom] “ustavu”, o “duhovnosti”, sav taj strah, to ropstvo!

“Život u preizobilju” [Jn. 10, 10] i Carstvo Božije su svedeni na stepen pobožnosti. I iza svega toga [dolazi] to ostrašćeno zanimanje sa samoga sebe, sa sopstvenu “duhovnost”. Svagda me je zanimalo pitanje – zašto sve ovo tako neodolivo privlači tolike ljude?

“Zato [postoje] – reči: cvet, dete, zverka...” (Hodasevič). Razmišljam o ovim rečima, gledajući kroz prozor zlatno, popodnevnim suncem obasjano drveće, mačku, decu koja se vraćaju iz škole. To me sto puta više obraća k Bogu od svih bogoslovskih i religijskih razgovora zajedno. I ponovo mi pada na pamet: “Ko vam je rekao da je čovek dužan da nešto uradi na ovoj zemlji...”.1 To je epigraf knjige A. de Monterlana “Uzaludno služenje” koju sam pročitao kad sam imao trinaest–četrnaest godina i koja me je zasvagda potresla.

Po Evangeliju je tako jasno: Bog voli i Svete i grešnike. Boga ne vole i, kada to mogu, razapinju upravo “religiozni” ljudi
 
U “religiji” je sve – dvosmisleno, i tu dvosmislenost može da projasni isključivo smirenje
Četvrtak, 28. april 1977.

U vezi sa redovnom “fakultetskom krizom” razmišljam: zašto ljudi tako često i tako očigledno razaraju svoj sopstven život, ranjavaju sebe, bukvalno kao da njima vlada nekakav amor fati? Ta, puki egoizam i nagon za samoodržanjem bi, kako se čini, trebalo da ih spreči u tome, ali – ne, čak i taj nagon ovde prestaje da dejstvuje! Zaista postoji nekakva opsednutost, stvarna razornost strasti.

Ta strast jeste – “Ja”, to jest gordost. Ona je i “angela svetlosti” pretvorila u đavola, ona i danas, u suštinskom smislu, jedina ima vlast da pogubi ljude. Zato, sve ono što je, na ovaj ili onaj način, makar to bilo i u mikroskopskoj dozi, podložno gordosti, u jednakoj meri jeste podložno đavolu i đavolštini. Upravo zbog toga, religija predstavlja naročito polje dejstvovanja đavolskih sila. Sve, apsolutno sve u “religiji” je dvosmisleno, i tu dvosmislenost može da projasni isključivo smirenje: zato je svekoliki “duhovni život” usmeren, odnosno treba da bude usmereno na sticanje “smirenja”.
Znaci smirenja su: radost (gordost isključuje radost); dalje: jednostavnost, to jest odsustvo “okrenutosti k sebi”; i, konačno, poverenje – kao osnovni životni stav u odnosu prema svemu (to je ona “čistota srca” u kojoj će čovek “videti Boga”[Mt. 5, 8]). Znaci gordosti su, onda, bezradosnost, složenost i strah... Sve se to može proveriti svakoga dana, svakoga časa, ako pogledamo sebe, i ako se zagledamo u život koji nas okružuje.

I strašno je pomisliti da, u izvesnom smislu, i sama Crkva zaista živi gordošću: “pravâ Crkve”, “prava Vaselenskoga Trona”, “dostojanstvo” Ruske Crkve, sve to širenje bezradosne, usložnjene i strahom prožete “duhovnosti”. I to neprestano “samorazaranje”. Svi mi branimo neku “istinu”, svi mi se borimo protiv nečega i za nešto, ne shvatajući da se Istina javlja i pobeđuje isključivo tamo gde živi ono: “Nego se smirio, uzevši obličje sluge...” [Filiplj. 2, 7], gde postoji oslobađajuća radost i jednostavnost, gde Božanskom krasotom sija smirenje, u kojoj nam Sebe javlja Bog: i u stvaranju, i u spasenju...

Kako time čovek sâm da živi? Kako u to da ubedi druge?
 

Back
Top