Врло могуће. Све читам и прихватам као могуће што напишете. Занима ме истина.
Шта још знате?
Evo, da napišem ja jednu stvar, a u kontekstu baš ove teme, a nije daleko zato što je Mitić i o tome govorio (i nažalost pogrešno), istina je sasvim suprotna od one koje vezano za ovu priču šire novoromantičari.
Npr. često se može čuti kako navodno dolazi po ovom pitanju do nekakve promene, tobože, u vreme Berlinskog kongresa (1878) i Tajne konvencije (1881). Naprotiv, istina je sušta suprotnost. Od sredine XIX stoleća, dominantni narativ u istoriografiji je da se Porfieogenitove vesti o poreklu Hrvata i Seba
odbacuju. Sa izolovanim izuzetkom pomenutog Ćorovića, koji je samo naglašavao u svoje vreme da bi više poverenja trebalo dati ovim vestima, svi od 1850-ih godina do 1990-ih, dakle gotovo vek i po, uglavnom odbacuju šta piše u
DAI. Posle Drugog svetskog rata pojaviće se po prvi put prevod i kritičko izdanje Porfirogenitovih glava o Srbima u Srbiji i to će otvoriti put interesovanju za ovo pitanje počev od 1990-ih godina. Rast interesovanja za Porfirogenita imaće u izvesnoj meri i politički kontekst, zato što na taj način Srbi vrše razvod od Jugoslavije i definišu se kao narod koji ima dosta dugu istoriju, a ono što je posebno interesantno jeste da Srbi u velikoj meri duguju interesovanje za Porfirogenita Slovencima koji su dolazili u Beograd da pišu i radu. Skoro svi naučnici u Titovo vreme koji su pisali o ovome, bili su Slovenci ili slovenačkog porekla (Slovenci su bili pioniri na polju porfirogenitologije, razvijajući je i pre Drugog svetskog rata; za razliku od njih Srbe su te vesti slabo zanimale, a Hrvati su uglavnom bili zainteresovani za njihovo opovrgavanje, čvrsto se držeći puta čije je temelje postavio još davno Vatroslav Jagić).
Dakle, da se vratim na temu, istina je sušta suprotnost, zato što od sredine XIX veka Porfirogenitove vesti za istoričare o poreklu Hrvata i Srba nemaju nikakvu vrednost. Odbacivanje Porfirogenita poteklo je iz nemačke škole; to je utemeljio Ernst Dimler 1856. godine, a posle njega svi redom preuzeli. I Konstantin Jireček, koga autphtonisti posebno ne gotive, smatrao je da tu nema ni trunke ičeg korisnog.
Istina je sasvim suprotna, a to je da su
do sredine XIX st. i pre razvoja kritičke istoriografije u punom svetlu, čast izolovanim izuzecima, gotovo svi redom samo prepisivali i usvajali šta Porfirogenit piše. Niko tada nije dovodio u pitanje da su Srbi došli za vreme vlasti cara Iraklija. Taj se podatak bukvalistički uzimao i prepisivao i u ustaničkoj Srbiji, odnosno i u vreme i Karađorđevića i Obrenovića, u Kneževini Srbiji.
Štaviše, te potpuno ironično,
moglo bi se reći da se do sredine XIX veka Porfieogenit uzimao kao Biblija.

A što je bilo promenjeno upravo pod uticajem bečko-berlinske škole, koja se zasnivala na strogoj kritici izvora i Porfirogenitove vesti otpisala kao čisti plod mašte koji sa istorijom gotovo nikakve veze nije imao.
Prvi korak ka preispitivanju Porfieogenita napravio je, čini mi se, jedan manje poznati srpski istoričar po imenu Đorđe, koji je 1854. godine objavio u jednom časopisu šta to svi samo slepo prepričavaju Porfirogenita. A onda je došlo do promene istoriografskog pristupa prema Porfirogenitovim vestima, ali ipak pogrešno — iz jednog ekstrema u drugi. Od nekritičkog, slepog verovanja u totalno odbacivanje bez razmatranja. Iskorak je dobar napravljen, ali se bezrazložno zbog tzv.
hiperkriticizma otišlo u jednu sasvim drugu krajnost, koja tek danas, u najnovija vremena, kod pojedinih polako biva korigovana i smeštena na neke zdrave i logične osnove.