Tako, samo od sebe dođe. I onda teče iz mene, ali suviše brzo, da ne mogu da pokupim sve. Nešto ostane, mnogo više ode…
Iznenada osetim neverovatan poriv za pisanjem, toliku jaku želju, da osećam kako mi celo telo podrhtava. Ne znam o čemu, ali osetim da moram da se oslobodim te čudne energije, koju verovatno oseća svako ko nailazi na slične reke i potoke, kojima plutaju misli i reči.
Osećam da ne smem ni cigaretu da zapalim, da će mi sve pobeći, da će me trenutak pražnjenja napustiti istom brzinom kojom je i došao.
Govorim svima, da jednostavno ne umem da pišem da bi pisao, kao što ne umem ni da spavam kada mi nije do sna.
Kažu, daj nam, piši! Kako, kad mi nije vreme, kad sam kao riba na suvom, koja bi da se vrati u vodu, a nje nigde...