Ep o životu
Više te ne tražim pogledom po ulici. Ponekad se osvrnem na neku škripu guma, zastanem pred izlogom, namestim šiške i ćutke pokušavam da urazumim sebe. I krenem dalje, smejem se, i idem, idem, idem u vražju mater…
Pitam se šta si mi zapravo bio ti. Neka vrsta utehe i bega od stvarnosti, mala pauza izmedju dva čina, nešto kao reanimacija pri prestanku rada srca. Srce je nastavilo da kuca a ja sam nastavila dalje. Što dalje, dalje, najdalje od sebe i ove stvarnosti, od dosadne svakodnevnice, od filmskih drama, od ukrštenih reči i pogleda, od prećutnih odgovora, od stereotipa da si samo žena koja nikada neće naučiti da parkira, ni da vozi. Smejem se i dalje, izbezumljeno i bledo, koračam, gotovo trčim, i idem, idem… Idem...