Sivilo ovih dana se uvlači i u mene. Duša postaje nekako pepeljasta, učmala. Misli sustižu jedna drugu kao i kapi ovih kiša koje neprestano padaju ali bez snage da nešto počnu, bez snage da se otrgnu od melanholije oblaka i tužnog neba. Tuga u meni već stanuje, od nedavna. A ova nebeska žalost samo još više moju setu hrani. Neposlušne misli, kao na toboganu, gore-dole,gore-dole, umaraju mi dušu. Jure po mojoj glavi, lupaju, udaraju, viču, svadjaju se........kao neposlušna deca.
A ja nemam snage da ih postrojim, da podviknem. Samu sebe podsećam na majku koja nije u stanju da savlada sopstvenu čeljad, nego joj se penju na glavu a ona se, umorna, povlači u svoju fotelju, u sebe samu i tu nestaje, sama sa sobom, prazne glave, bez misli. To...