Od vremena do vremena, za vek i vekova,
oružje je jedina sudbina čovekova,
Kaže svome sinu tata, kaže, neće biti rata,
na bojištu on pogine, da je lag'o sin to shvata.
U mračnome zaboravu, od bestraga do bespuća,
neka sila igrala se, stoji sama mala kuća,
sva od pruća, mrtvog, crnog, pod mesecom plavog sjaja,
puna duša izgubljenih, svesnih svoga tužnog kraja.
Svih vekova ljudskog roda što je prošlo razne bede,
ostale su u dušama sva secanja što ne blede,
Pali vitez sam za stolom pije hladno rujno vino,
bez ukusa, bez mirisa, pamti samo što je bilo,
na drugome kraju sobe, uz mrvice od pogače,
šah igraju iz antike filozof i naučnik sa lomače,
obojica svoj su vek čovečanstvu posudili,
a ono ih odbacilo, dušmani ih pogubili.
Ili ona stara...