Pročitao sam celu temu i primetio veliki broj netačnih tvrdnji koje niko nije ispravio, pa bih voleo da razrešim nedoumice. Pišem hronološkim redom.
Kurt2:
je li - skraćeno je l', mada valjda može i jel (ispravite me ako grešim)
Ne može
jel, isključivo
je l' (Klajnov rečnik, Pravopis srpskoga jezika).
Kurt2:
jel i jer: jel za pitanje: "Jel ideš u školu danas?"; jer za odgovor: "Jer sam bolestan"
U skladu sa gornjim, za pitanje se koristi
je l', ne
jel.
jomini:
Evo da ubacim nešto, ali ne znam da li je ovo pravo mesto.
Prvi i poslednji.
Prednji i zadnji.
Prvi sam stigao. On je poslednji (ne zadnji) stigao.
Razumete? Često ljudi kažu ''zadnji'' umesto ''poslednji'', ali obrnuto teško ide.
Naš istaknuti gramatičar Mihailo Stevanović svojevremeno je "prelomio" svojim člankom u kom je objasnio kako je došlo do toga, pri čemu je pokazao da se oblik
zadnji u značenju
poslednji javlja kod naših mnogih, pa i najistaknutijih pisaca. Danas se prihvata da reč
zadnji ima više značenja, od kojih je
jedno antonim (=reč suprotnog značenja) reči
prednji, a
drugo sinonim za
poslednji, i ova dva značenja
ne treba mešati niti zbog jednog isključivati drugo. Tako je navedeno u skoro svim relevantnim rečnicima (Rečnik Matice srpske, Rečnik SANU...).
CaLiMeRo:
"Po meni bla-bla-bla.."
Po tebi pada kiša, majmune!
Ovaj komentar zaslužuje posebnu pažnju. Prvo, izuzetno je nekulturno nekoga nazivati majmunom, pa čak i ako taj neko nije u pravu. Drugo, pored činjenice da se razlika između majmuna i ljudi izdiferencirala pre mnogo godina, onaj ko govori
po meni nije zaslužio da bude nazvan majmunom i zbog toga što ništa nije pogrešio! Zaista, u časopisu
Jezik danas 4/1997, u rubrici
Jezičke nedoumice nakon primedaba jednog čitaoca redakcija odgovara:
Ostale Vaše primedbe, međutim, nemaju mnogo oslonca u jezičkoj stvarnosti. Izrazi kao pustiti u prodaju, držati predavanje, igrati ulogu, voditi razgovore, gasiti u prenesenom smislu 'obustavljati, prekidati', po meni u značenju 'po mom mišljenju', nastup u značenju 'pojavljivanje pred publikom' — sve je to već odavno ušlo u srpski jezik i zabeleženo u rečnicima.
Drugi primer, čak i Ivan Klajn koristi konstrukciju sličnu ovoj. U broju 2626 magazina
NIN (datum je 26. april 2001), u rubrici
Jezik za koju on piše, pojavljuje se sledeće:
Da li bi iko, slušajući ga, pomislio da on govori o svojim poznanicima Koletu i Stanetu (Kolu i Stanu, po Stevanoviću), a ne o kolima i o stanu?
Još jedan primer se nalazi u komentaru na sledeću stavku.
Mogu da nađem još primera, ali očekujem da je i ovo dovoljno onom ko hoće da nauči, dok onom ko neće ne bi bilo dosta ni 10 puta više. Preostaje samo da se zapitam kojim sve imenima bih mogao nazvati autora gornjeg citata, ali ne običavam da se spuštam na takav nivo komunikacije.
ivana bg:
I ne kaze se: ''Ne mogu da se skoncentrisem.''
Vec: ''Ne mogu da se koncentrisem.''
Sledeći odgovor jednoj čitateljki je iz časopisa
Jezik danas 12/2000, rubrika
Jezičke nedoumice:
Oblik skoncentrisati kritikovali su mnogi stručnjaci (na primer Milan Šipka u svom Jezičkom savjetniku, Sarajevo 1975, str. 125) kao pleonastičan. Naime, kao što i Vi napominjete, glagoli na -isati, -irati ili -ovati imaju oba vida, pa im nije potreban prefiks da bi postali svršeni (kao recimo u kupiti — skupiti, brati — sabrati). Uz to, latinski prefiks kon- (con-) znači isto što i naše s-.
Drukčije mišljenje izneo je Mihailo Stevanović u jednom radu u „Našem jeziku” (III, 1952, sv. 9—10, str. 303-308). On tu osuđuje oblike zamaskirati, zakamuflirati kao nepotrebne rusizme (od rus. zamaskirovat', zakamuflirovat'), ali za skoncentrisati misli da se „upotreba ovog poslednjeg nije javila ni pod kakvim stranim uticajem” (mada i tu Rusi kažu skoncentrirovat'). Po Stevanoviću, oblik sa s- se javlja u opštem značenju usredsređivanja, posebno s objektima kao što su pažnja ili misao, što on potkrepljuje većim brojem citata iz literature. Time se ovaj oblik donekle diferencira od oblika bez s-, koji se pretežno upotrebljava kao stručni termin, npr. koncentrisati vojsku ili koncentrisana sirćetna kiselina.
Stevanovićeve tvrdnje su vredne pažnje — ali isto tako i tvrdnje onih autora koji ističu da dodavanje prefiksa s- ovom glagolu ni na koji način ne pomaže razumevanju. Stoga je ipak preporučljivije koncentrisati, mada se ni skoncentrisati ne može smatrati za krupnu grešku.
Kurt2:
Kada u okviru rečenice imamo upravni govor, da li se rečenica završava standardno interpunkcijskim znakom u okviru upravnog govora, van njega, ili oba? Primer:
Ja sam vikao: "Beži bre!".
Da li ova tačka ide na kraju, ili je dovoljan znak uzvika u okviru upravnog govora?
Pravopis srspkoga jezika, tačka 236, kaže da u slučaju kada su završni znakovi različiti piše se izrazitiji, i navodi primere:
1) Neko je napisao na tabli: "Zašto tražite više od udžbenika?"
2) Čija je ovo poruka "Zašto tražite više od udžbenika"?
U slučaju da su oba završna znaka tačke, pravila navodim u celosti.
Nastavljajući svoju asocijaciju, promrmlja: "Sva je zgoda -- biće grada teška".
Ispisa na tabli strofu: "Čempresova šuma bdije. Mesec na nju prosô svoje hladno srebro. Odsijava modro letnje inje sa visokih trava. Zatim krik -- to kriknu buljina na panju."
Poaro primeti: "Ali vi, madam, niste bili sasvim zadovoljni."
-- Prvi primer: po istoj logici kao u prethodnom obrascu izostavljena je tačka koju bi mogao tražiti sam stih (došla bi ispred znaka izvoda), a napisana je kao bitnija ona koja zaključuje celu rečenicu; u skladu s tim -- ako bi se stih izdvojio ne navodnicima nego crnim slogom, završna tačka ne bi bila iz crnog nego iz običnog sloga. -- To, međutim, nije nikakvo čvrsto pravilo niti postojan običaj, nego se često tačka stavi odmah uza slovo, pa tek onda znak izvoda. Ni taj postupak nije pogrešan, a naročito je opravdan kad je -- kao u druga dva primera -- piščev tekst samo najava, iza koje sledi razvijen i celovit navod; drugim rečima: kad je navod glavni deo iskaza.
-Eva-:
Znakovi interpunkcije nikada ne idu jedan do drugog, npr. tačka i zarez (ili bilo koji drugi znak).
***
Ako poslije toga treba da dođe zarez, tačka se briše i stavlja se samo zarez.
Ovo nikako nije tačno. Pravopis ni na jednom mestu ne pominje izostavljanje skraćeničke tačke, a na jednom mestu u tački 236 se može naći sledeći primer:
Skraćenice pišemo uglavnom trojako -- malim slovima i s tačkom: g. ili god., npr., tzv.; malim slovima i bez tačke: m, km, kg; velikim slovima i bez tačke: SRJ, RT (RTV), SANU.
Postcifarska tačka se zaista ponekad izostavlja, o tome nešto niže.
-Eva-:
Kada se navodi vremensko razdoblje onda se piše npr. 1991 - 1995. ili 1991. do 1995. Iza zareza uvijek treba da dođe razmak (a takođe i iza upitnika i uzvičnika).
Poslužićemo se Pravopisom, tačkama 199c i 199d.
Ako se koristi
od...do... konstrukcija, onda se pišu obe reči.
Pravilno:
od 1991. do 1995.
Pogrešno:
1991. do 1995.
Drugi način za zapisivanje ovog istog je pomoću crte. Prvo da napomenem da crta nije isto što i crtica, a ova prva se na tastaturi najjednostavnije kuca kao -- (dakle, dve crtice). Ako ovako zapisujemo vremensko razdoblje, beline sa jedne i druge strane crte se stavljaju ako bar jedan član ima unutrašnju belinu, u suprotnom ne.
Pravilno:
1991--1995.
6. IV 1941 -- 9. V 1945.
Pogrešno:
1991 -- 1995.
6. IV 1941--9. V 1945.