SMRT
Uopšteno je potrebno naglasiti da je smrt, kao kraj života i kraj bivanja, kako danas istu doživljavamo, naročito zbog na takav način nametnute hrišćenske percepcije, jedan od najznačajnijih i najvećih problema za svaku filozofiju, naročito za onu najveću – antičku grčku. U istoj ona se ne doživljava kao »danost«, ili kao fenomenološki »utvrđenu pojavu«, već kao njeno razjašnjenenje i njen značaj. Drevni grčki mudraci su za taj problem dali više tipova odgovora na različitim tačkama gledišta, ili nivoima razmišljanja. Spomenuću nekoliko nivoa, bolje reći aspekata, razmišljanja o toj temi držeći se onoga kako je to shvatio, pravilno interpretirao, izvornim (originalnim) citatima obogatio u svom petoknjižju, do sada najboljem, najtačnijem i najrazumnijem udžbeniku o istoriji antičke filozofije (svaka knjiga ima oko 600 stranica i podeljene su tematski na sledeći način: I. knjiga: Od izvora do Sokrata, II. knjiga: Platon i Aristotel, III. knjiga: Sistemi helenističkog doba, IV. knjiga: Škole cesarskog doba i V. knjiga: Rečnik, sadržaj i bibliografija) i o svemu tome mene naučio moj veliki učitelj istorije antičke filozofije Giovanni Reale. Za najpravilnije, najtačnije i najsmislenije (to je i razlog da vas i upućujem na iste) prevode mnogobrojnih citata koje koristi u tom svom remek delu, sa st. grčkog na savremeni italijanski jezik, su bile zadužene moje profesorice, njegove dugogodišnje prijtaljice, mada je i sam bio odličan klasični filolog, Lidia Massa Positano (prevela je, također, i Usnerevo veliko delo »Epicurea«) i Margherita Isnardi Parente (njeno najznačajnije delo je Opere di Epicuro, UTET, Torino, 1974, prevela je, takođe, na italijanski, ukrasila sa obimnim uvodom i dodala primedbe sve fragmente svedočanstava epikurejaca: Metrodora, Hermarha, Kolota i Polistrata). Dakle, tako i na taj način, ću vam predočiti sledeće aspekte razmišljanja o smrti drevno-grčkih filozofa, a na vami je šta ćete i kako ćete to shvatiti i šta i kako ćete sami to prihvatiti: metafizičko-ontološki, religijski ili metafizičko-religijski, antropološki (eksistencialni) i tematski aspekt.
1. Metafizičko-ontološki aspekt
Na metafizičko-ontološkom aspektu umovanja o smrti kod drevnih grčkih filozofa ista je uopšte objašnjena i racionalizirana do granica njenog nepostojanja, kao što se paradigmatički razloži u kontekstu eleatske filozofije, naročito kod Parmenida, koji u opštem i teoretičkom učenju negira nastajanje i propadanje (vidi: Govanni Reale, Istorija antičke filozofije, I., str. 105.), čak pripisuje truplu oblik čulnosti i spoznanja, dakle života (vidi: Govanni Reale, Istorija antičke filozofije, I., str. 109.). „Korenito i apsolutno negiranje nebivajućega dovede do negiranja smrti“, kao što je bilo razmišljanje i kod pluralista, dovodi do „njene veštine na samo propadanje prvina, koje su i u tome, kada se razilaze jedna od druge, još uvek ostaju u bivanju.“ Smrt je, svakako, po tom učenju, opisana kao „ostajanje u bivanju“ i, dakle, kao „događaj“ koji se „samo čini kao katastrofalan, mada, istinski, nije takav, jer promena koja se dogodi ostaje u okviru bivajućeg...“ (vidi: Govanni Reale, Istorija antičke filozofije, I., str. 109.; 128. i dalje)
Slično stalište je i kod epikurejaca, mada oni opet u svoje učenje uvode atomizam (vidi: Govanni Reale, Istorija antičke filozofije, III., str. 179. i dalje). Oni i nemaju veće mogućnosti za ontološko razlaganje smrti u kontekstu stoičkog panteizma, u kojem je ideja „o večitom vraćanju“ i o tome da se „ciklično sve stvari opet oblikuju u upravo takve, kao što su bile,“ nekako uključuje „ideju o tome da sve stvari istrajavaju u bivajućem, jednom sužene samo u mogućnosti Logosa, drugi put rasprostrte po kosmosu“ (vidi: Govanni Reale, Istorija antičke filozofije, III., str. 308. i dalje i 310. i dalje).
Takođe u kontekstu Aristotelove ontologije, naročito u njegovoj raspravi „O nastajanju i propadanju“, je smret pojmovana kao kontraprodukt životu i, kao takva, je, dakle, upisana u klicu bivajućega, gde je večnost nastajanja pojmovana kao večita pobeda nastajanja nad propadanjem; u večnosti nastajanja se, dakle, svaka stvar vraća na ishodišnu tačku , uvek na isti način, ako već ne brojno istovetne, ali uvek tako da bi bila istovetna kao individuum, pa istovetna po vrsti...
P.S.
Sledeća tri aspekta razmatranja smrti od strane antičkih filozofa ću vam razložiti nekom drugom prilikom - kada mi se sa time poklope teme i budem za to imao vreme ...