Danas je svetski dan sale.Nadam se da vas danas niko nije *nasankao*,onako neslano mislim...da vam prisedne sala za narednu godinu,jer se i u sali ponekad zna preterati u meri u kojoj to gubi dobar ukus.Danas je dan koji bi trebalo da podigne nivo komunikacije medju ljudima,za koji stepenik vise,jer je komunikacija ionako svedena na minimum,samo onoliko koliko to zahteva poslovna ili kurtoazna priroda odnosa.Ali,kao i sve kad su u pitanju ljudi i komunikacija ,pa i ova danasnja zna biti obojena razlicitim bojama i pojavnim oblicima,pa cu o jednom od njih,a ako se neko zapita zasto bas danas,kad bi trebalo da se napise nesto o sali,nesto neozbiljno i sasavo saljivo?!...da progovorimo o necem sto mnogi *saljivo* prihvataju,a jako je ozbiljna stvar...pa neka bude komentar na drugaciji nacin,ozbiljno-neozbiljan ....jer ono o cemu zelim ,mnogima ce izmamiti ili osmeh ili mozda i smeh .....mada,nije smesno.Ali danas je 1.April...pa neka sveko odabere kako ce shvatiti,ili ce se slatko nasmejati ili ozbiljno zamisliti....po izboru.
Licemerje je jedna od najčešćih "pojava" u ljudskoj komunikaciji o čijim mnogobrojnim negativnim svojstvima će se skoro svi brzo složiti, o čijoj nepoželjnosti će skoro svi brzo glasati ZA, o čijim štetnim posledicama će skoro svi brzo imati sijaset "primera iz života", a zatim mirno nastaviti da je primenjuju u sopstvenom ponašanju, ne videvši u tome ama baš ništa čudno. To je takozvana "dvostruka licemerska petlja" u ljudskom ponašanju. I kad osuđujemo licemerje, dajemo sebi za pravo da budemo - licemerni.
Neverovatno,ali istinito,ljudi su potpuno šašava bića.
Ljudi se retko ili teško odlučuju na kojim sve mestima im najviše smeta kad se "jedno priča, a drugo radi", da li je to u privatnom životu, na poslu kojim se bave i koji im "oduzima" veći deo dana nego privatni život, u društvu u celini, u medijima, pri susretima sa "prijateljima" koji ponekad ostavljaju gorak ukus uzalud izgubljenog vremena potrošenog samo na licemerne razmene lažnih ljubaznosti i praznih priča....na kraju se najčešće odlučuju - za događaje iz društva u kojem žive strasno osuđujući druge za mnogo stvari koje bi i sami uradili "da su na njihovom mestu"
A za to vreme, u neposrednoj blizini svih nas su bića praktično nesposobna za licemerje - naša sopstvena i tuđa DECA. I šta radimo sa njima? Umesto da se (ako smo zaboravili kakav smo svet gledali dok smo i sami bili deca) učimo od njih iskrenosti, otvorenosti i komunikaciji bez licemerja - mi najčešće njih učimo licemerju i to zovemo vaspitavanjem, odgajanjem i odrastanjem. Odsustvo sposobnosti za licemerje je najčešći razlog zašto doba ranog detinjstva zovemo "dobom naivnosti i nevinosti, dobom iskrenosti i bezbrižnosti". A posle većim delom svog odraslog života, ponašajući se potpuno drugačije - "kao" žalimo za tim dobom, što je licemerno, naravno
Ko god dvaput razmisli mora uvideti kako je strah od međusobne iskrenosti i volja za licemernim ponašanjem potpuno šašava stvar u ljudskom ponašanju. Ta volja da se prikazujemo "kao neko drugi", a ne "kao ono što stvarno jesmo" i još da pri tome pravo da se tako ponašamo smatramo samo svojim prirodnim pravom, ali ne i pravom drugih, često nas onemogućava da i do sebe i do drugih - dopremo. A paradoks je u tome što je to najčešći cilj - dopreti do druge osobe, razumeti se, prihvatiti, biti. Postojati iskreno u komunikaciji sa drugima.
I onda, prirodno, ljudi od licemerja naprave - društvene modele, naprave institucije, kreiraju čitav sistem pravila kojima se licemerje uspostavlja kao jedno od sredstava komunikacije. .
Licemerje (društveno) ljudi najčešće vezuju za politiku, za javnost, za crkve, za autoritete raznih vrsta, za sve one koji javno izgovaraju kako bismo se trebali ponašati. I takvo licemerje ljudi, s pravom, najčešće - osuđuju. Licemerje (privatno) ljudi najčešće vezuju za sopstveno pravo (koje privatno odriču drugima) da se tako ponašaju i retko ga , ili nikada - osuđuju. Češće ga smatraju mudrim sredstvom sopstvenog opstanka, kao da smatraju da je biti iskren, dečije iskren, sa sobom i drugima naivno, glupo i skoro pa po sebe i druge opasno ponašanje
Licemerje je temelj predrasuda i stereotipa, ono je osnov lažnih slika o sebi i realnosti i uvek odličan početak ljudskih nesporazuma, konflikta i nesreća.
I - licemerje je neuništivo. Može se zauzdavati, krotiti, smanjivati po malko, ali će se uvek nanovo javljati, u različitim oblicima među ljudima.
Ljudi, za svu svoju krhkost i strahove, za svu grubost drugih ljudi i sveta kojoj su katkada izloženi - nisu uspeli da smisle nikakav bolji "štit" za sebe, osim - licemerja.
Samo su zaboravili da taj i takav "štit" nema bodlje samo "spolja, prema drugima" već i "iznutra, prema nama samima".
Jedan od najlepših doživljaja koji se sa ljudima uopšte može imati je proces - oslobađanja od licemerja, proces dobrovoljnog odustajanja da koristimo licemerje tamo gde je mesto iskrenosti. Taj se proces ponekad i negde zove ljubav kad se privatno rešimo da sklonimo "štitove" licemerja ili se zove progresom, napretkom kada većina nas odluči da to uradimo u društvu.
Nemam nijedan razuman i racionalan razlog zbog kojeg verujem da je proces oslobađanja od licemerja uvek moguć - ali verujem da su ljudi za taj proces uvek sposobni. Ljudi umeju da budu pravo čudo, ako i kada se toga sete....i ako zele naravno.I ovde se uvek setim one divne decije pesme *Treba hteti,treba smeti*.
Smešna stvar je da su se ljudi, na primer, setili da ustanove 1.april, kao dan šale i bezazlenih prevara, ali se nisu setili da ustanove "Dan bez licemernog ponašanja, Dan obavezne iskrenosti". Jedan moj drug, temeljan, zdrav cinik mi je pri razgovoru o licemerju odmah ponudio "Ja bih predložio i utvrdio 30.februar, šta kažeš?".
Šta da mu kažem? Znamo se dovoljno dugo i dovoljno dobro da možemo komunicirati - bez licemerja. Meni katkada treba njegov zdrav cinizam, a njemu treba moja tvrdoglava ubeđenost da i stvari i događaji i ljudi mogu uvek biti bolji nego što jesu.
Hoce li to zaista i biti nekog 30.februara ??? ...ne znam....mozda jednom,jer nista kad su ljudi u pitanju nije nemoguce i neostvarivo....ipak su ljudi sasava bica ,u dovoljnoj meri,naravno.
A do tada...da ne zaboravim.....danas hje ipak 1 Aprilililililili ....