Dionis i Had su jedno isto', rekao je najdublji mislilac drevnog sveta. Dionis, mladi i cvatući bog telesnog života, u punom naponu njegovih snaga, bog probuđene i plodotvorne prirode - isto je što i Had, bledi vladalac mračnog i nemog carstva senki. Bog života i bog smrti - jedan su isti bog. To je istina koja važi u svetu prirodnih organizama. Punoća životnih sila koja kipti u individualnom biću, ne čini njegov vlastiti život, to je tuđ život, život ravnodušne i po njega bespoštedne vrste, život koji je za njega smrt. U nižim klasama životinjskog carstva to je potpuno očigledno; tu jedinke postoje samo da bi proizvele potomstvo, a zatim nestale; kod mnogih vrsta one ne preživljavaju čin razmnožavanja, već umiru istog časa, kod drugih žive još neko vreme.
...
Tako, zakon identiteta Dionisa i Hada - života vrste i individualne smrti - ili, što je isto, zakon suprotnosti i borbe između vrste i jedinke, najjače deluje na najnižim stupnjevima organskog sveta, a sa razvojem viših oblika sve više i više slabi; a ako je tako, onda s pojavom bezuslovno najvišeg organskog oblika, koji izražava samosvesno i samodelatno individualno biće koje sebe odvaja od prirode i prema njoj se odnosi kao prema objektu - koje je , dakle, sposobno da se iznutra, u sebi, oslobodi diktata vrste - nije li s pojavom ovog bića došao kraj tiraniji vrste nad jedinkom? Ako priroda u biološkom procesu teži da sve više i više ograničava zakon smrti, nije li onda čovek dužan da u istorijskom procesu u potpunosti ukine taj zakon?
Samo po sebi je jasno da čovek, sve dok se razmnožava kao životinja, i umire kao životinja. Ali je isto tako jasno, s druge strane, da samo uzdržavanje od polnog akta ni u kom slučaju ne spasava od smrti: osobe koje su sačuvale nevinost umiru, umiru i uškopljenici; ni jedni ni drugi nemaju neki naročito dug život. To je i razumljivo. Smrt je, uopšte, dezintegracija bića, raspadanje sastavnih činilaca. Ali, podela na polove - koja se ne ukida njihovim spoljašnjim i prolaznim sjedinjenjem u polnom aktu - podela između muškog i ženskog elementa ljudskog bića je već sama po sebi stanje dezintegrisanosti i početak smrti. Prebivati u polnoj podvojenosti znači prebivati na putu smrti, a ko ne želi ili ne može da siđe s tog puta, po prirodnoj nužnosti mora da ga prođe do kraja. Ko podržava koren smrti, taj će neminovno okusiti i njen plod. Besmrtan može da bude samo celovit čovek i ako fiziološko sjedinjenje ne može istinski da vaspostavi celovitost ljudskog bića, onda to znači da to lažno sjedinjavanje mora biti zamenjeno istinskim sjedinjavanjem, a nikako ne uzdržavanjem od svakog sjedinjavanja, tj. težnjom da se očuva in statu quo podeljena, razbijena, pa, prema tome, smrtna čovečija priroda.