Život pisan srcem

San

Brisan je prostor ispred mene.U daljini ga jasno vidim.kao da vekovima tu stoji Prav i miran.Udaraju ga talasi, vetrovi mu mrse kosu i pletu mreze,
munje mu oci pale.Usne su mu neme a dve bore mrstilice stisnute na celu..Cuti,ruku spustenih niz telo i gleda u daljinu.

A ja.? Stojim na putu i poslednjem redu od crvenih cigal. Dalje je pesak,cudnovate boje koji talasa.Cigle su poredjane jedne do druge izmedju kojih pesak curi i nestaje i svaki red se osipa i nestaje.. Posla sam jednom nogom oprezno napred i osetila pod stopalom zitko pulsirajuce tlo iz kojeg mi je uz nogu liznuo plamen paleci mi kozu i meso do koske,preko butina i kukova, lizuci me jezicima zelje sve do srca..Trgla sam nogu nazad iako nisam osetila bol.Iza mene put se osipao i nestajao..Ostanem li pascu u nepovrat.Krenula bih napred ali On stoji i ne pruza mi ruku..Tu sam se trgla iz sna.Ustala sam osamucena sa blagim grcem u stomaku..Sitan skakutavi bol kretao se sporo, gore,dole i udarao negde u predeo malog mozga. Savila sam se se na trenutak..Bol je prošao..
 
-Zašto, jednostavno, ne kupiš prokletu kameru i na praviš fotografije, umesto što razmazuješ boje ?
-Zbog toga što je kamera mehanicka sprava,koja zabeleži trenutak u vremenu,ali ne beleži i emocije kojima si u tom trenutku ispunjen.
Dok slikarstvo, ma koliko bilo lišeno savrsenstva,izražava takvo neko lično osećanje.Nije samo kopija nečega.

-A kome je, na ovoj planeti, stalo do onoga sto ti osećas?
-Meni.Zar to nije dovoljan razlog za ovo što radim..Ali ti to ionako ne razmeš.
 
2w5oi34.gif
 
Poverenje kada se gubi, lici na sladoled, na beogradskih + 40 stepeni.
Koliko god ga zelis i lizes toliko se on brze topi i curi niz kornet sve do ruku
Od ruke dalje kaplje na asfalt i nestaje..ostane samo po neka flekica do prve kise..
 
Put do kuce je bio dug,preko dvadeset godina.Slika njegove rodne kuce koju je nosio u svojim secanjima nije bila ni blizu onoga sto je zatekao.Urusena ograda.Velika masivna gvozdena kapija nije ni postojala.Staza do kuce jedva se nazirala od korova koga je bilo posvuda,cak i na stepenicama koje su vodile do vrata sa kojih su kise,sunce i vetrovi proteklih godina skinuli farbu.Nekada lepo prozorsko okno pored vrata bilo je polupano.Gurnuo je kljuc u bravu,nije bilo zakljucano.Pritisnuo je kvaku i sa prilicnom snagom gurnuo vrata usavsi unutra.Ggrlo mu se steglo,oci napunile suzama a nejasna hladnoca od praznine koju je obuhvatio pogledom prosla mu je telom.Nicega nije bilo unutra osim zidova.Ni majcinog velikog biljurnog ogledala u orahovom ramu u predsoblju,ni stilske komode i malog okruglog tepiha ni saksije sa asparagusom koje je stajalo na drvenom stalku za cvece,ni civiluka.A voleo je to predsoblje.Bilo prostrano,suncano i odisalo nekakvom toplinom,svaki put kada bi usao unutra,pozdravivsi majku koja ga je sacekivala,sa njegovih putovanja.Danas,nje nije bilo.Nikoga koga je voleo nije bilo.Ostao je samo on,ova mrtva kuca i uspomene..
 
Holandija je zemlja poznata po cveću, posebno lalama koje se mogu videti na svakom koraku, a uzgajaju se u svim vrstama i bojama.
Lale, kao i vetrenjače simboli su Holandije, a Holandija je jedna od vodećih zemalja u Evropi po pitanju izvoza cveća.

"Moja je zemlja poznata po Amsterdamu, vetrenjačama i naravno lalama. Fotografi obično dođu za vreme sezone kako bi napravili predivne fotografije cvetnih polja. Hodati po takvih poljima je kao da hodate u snu, pogotovo ako uz to imate i jutarnju magiju koja svemu daje posebnu čaroliju", kaže Albert Dros poznati holandaki fotograf .

571110889_10215077524849546_6760086144449025787_n.jpg
 
Baka mi je pricala da su u onom starom Beogradu,kafane odvajkada bile svet za sebe. I da su tada u kafane islie uglavnom meraklije,i to u one stare,najcesce u kraju u kome su ziveli ili u Skadarliji.

Ispred kafanice na kaldrmi poredjano par stolova sa vec ispranim kariranim stolnjacima i po cetiri drvene stolice.Poneke i malo naherene od silnog klacenja polupijanih gostiju.Prepodnevna tisina.Neko pije svoj prvi danasnji cokanj sa ljutom i gleda negde u svoju muku i kako je odagnati.Neko srce kafu iz fildzana uz obavezan ratluk i cita politiku.Kelner sa belom keceljom,crnim brcicima i platnenom salvetom preko ruke,nosi posluzavnik sa barenim jajima i slanikom,do gosta u cosku, i kriglu piva cija se pena belasa na prepodnevnom suncu.Razliciti gosti a i prolaznici koji idu zurno uz kratko dobar dan iili dobro vece.To je tada bio red :kaze,u prolazu, profesor prve zenske gimnazije u Beogradu,sada vec u penziji,skidajuci sesir uz lagan naklon ...
 
  • Voli
Reactions: Tea
Tako bih volela da me rukama zgnjecis ko malinu..da pocnem da ti curim kroz prste i niz ruke..i kapljem svuda po Tebi..
Razlivam ti se po vratu..ramenima..grudima..stomaku ..zadrzim se malo u pupku pa krenem nize niz bedra,
izmedju nogu.niz butine..po krevetu.. a ti me onda skupljas sakama..pod sebe..u jednu gomilu svega sto sam ja i koju oblikujes
prema sebi..spajajuci dva tela u jedno..u trenutku eksplozije svemira..Tako bih volela da me rukama zgnjecis ko malinu...
 
"Tražiću mozak umesto srca,” reče Strašilo, — “jer budala ne bi znala šta da radi sa srcem, čak i da ga ima.”
“Ja ću uzeti srce,” odgovori Limeni čovek, “jer inteligencija ne čini osobu srecnom, a sreća je najlepša stvar na svetu.”

Pruzeto sa interneta

571309612_876952834659369_5300240290856192948_n.jpg
 
  • Voli
Reactions: Tea
Lagano umire... - Pablo Neruda

Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne cita, onaj koji ne slusa muziku, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagno umire onaj koji uništava vlastitu ljubav, onaj koji ne prihvata pomoc.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajuci svaki dan ista ogranicenja, onaj koji ne menja rutinu,
onaj koji se ne usudjuje obuci u novu boju, onaj koji ne prica sa ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bezi od strasti i njenog vrela emocija;onih koje daju sjaj u ocima i napuštenim srcima.

Lagano umire onaj koji ne menja svoj zivot kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi, onaj koji se ne zeli odreci svoje sigurnosti
radi nesigurnosti, i koji ne ide za svojim snovima; onaj koji nece sebi dozvoliti, niti jednom u svom životu, da pobegne od smislenih saveta...

Zivi danas, ucini danas, rizikuj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti srecan!
 
  • Voli
Reactions: Tea
Maloj deci je dosadno. Protiv decje dosade izmisljaju se igracke. Jedne igracke su makaze. Makazama se mogu seci: knjige, haljine i prsti.
Druga igracka je cekic. Cekicem se mogu kucati: ekseri, zidovi i takodje prsti. Treca igracka su sibice. Sibicama se mogu izgoreti: haljine, prostirke i opet prsti.
Deca su mala, a prsti su najmanji. Bio tako jednom jedan prst i zvao se Djura. Imao je mnogo brace. Mnogo, to je sigurno vise od sest.
Jednom su braca povela Djuru u fioku. Djura je isao poslednji i prikljestio je nokat. Drugi put su ga vodili u rernu. Da vide da li je vruce. I Djura se ispekao.
Treci put igrali su se iglom. Svi su se izmakli a Djura se izbo. Djuro, Djuro, nisi ti valjda najgori prst? Jeste!

Kad treba da se cacka nos - hajde ti, Djuro.
Kad treba u hladnu vodu - guraj Djuru.
A kad treba zamociti dva prsta u pekmez, onda su to neki drugi
prsti, a ne Djura.
Dosadilo Djuri.
Dosta je.

Nece vise.
Tog Djuru imaju sva deca.
To je onaj peti, najmanji.
I kod vas sigurno nista ne radi.
Cuci ili sedi.
Skupi se, kao da mu je hladno.
Nije za rad, ali je za veselje.
Uze da svira na klaviru, segaci se i mazi.
Neka ga, kad je mali.

Mali prst ~ Dusan Radovic
 
San

Veliki taoistički učitelj Chuang Tzu sanjao je da je leptir koji leprša između cvetova tamo-vamo. U snu nije bio svestan sebe kao osobe. Bio je samo leptir. Iznenada se probudio i otkrio da leži u krevetu, kao ljudska osoba ponovo. Ali onda se je zapitao: "Jesam li ja čovek koji je sanjao da je leptir, ili sam leptir koji sanja da je čovek?"
 
mozemo da...
cutimo hodamo gledamo ispred sebe ne postavljamo pitanja, sednemo negde popijemo pice pa se smejemo govorimo gluposti
hodamo kisnemo cutimo i kisnemo pricamo o kojecemu i ni o cemu, osluskujemo kako neko vezba klavir kladimo se hoce li prsnuti na istom mestu
ili da cutimo

mozemo da se stisnemo jedno pored drugog pa mislimo ili pustimo da ne mislimo
mozemo da...zmurimo...i govorimo budalastine ...bez velikih reci bez obecanja bez garancija bez primisli da smo vazni
vozimo se kolima okolo, promatramo noc na ulicama ljude koji hodaju, otvorene radnje s brzom hranom, izloge ,stare fasade
po kojima se penju brsljeni, pijance kako se teturaju ,zgodne devojke u dzinsu, momke koje ih grle, svetla iza prozora
mozemo da citamo ili gledamo film dok pijemo vino i jedemo nesto iz frizidera
ili da cutimo

mozemo da se grlimo i udisemo miris vratova, slusamo otkucaje srca jedno drugome, skripu kocnica, zvuk tramvaja
svadju iza necijeg prozora ,galamu pekarskih radnika
ili da cutimo

mozemo da se gledamo kao da se prvi put vidimo, kao da smo zaverenici, kao da smo preziveli apokalipsu, kao da mislimo slicno
ili da cutimo

kako god
kako god
nebitno je....sasvim..
sve možemo ako hocemo
 
Pet jezika ljubavi:

Prvi jezik ljubavi: reči afirmacije
Drugi jezik ljubavi: kvalitetno vreme provedeno sa partnerom
Treći jezik ljubavi: pokloni
Četvrti jezik ljubavi: usluge iz ljubavi
Peti jezik ljubavi: fizički dodir
 
Osecala sam olaksanje samo zato sto žamor nije dolazio do mene,niti sam ga konstatovala.Cela moja misao bila je astralno prenesena
u jedno sasvim obicno danasnje popodne,jednu reku,obalu iste,a onda u jednu kucu..i stvarnost..

Vece je prijatno i pored tisine koja u meni stoji.Gledam u Katarinine usne koje se pomeraju brzinom svetlosti a ne cujem reci.
I da umem da citam nacinom hendikepiranih ne bih uspela.Brbljiva je,.brzo prica i ne zatvara usta,bez da se umori ali ja je volim.
Ona je jedna od mojih dragih prijateljica.

Oko mene su nepoznati ljudi,osim nje.Potpuno bezlicna zgrada i enterijer pozorista dodatno cine da se i dalje osecam tuzno.Da,to je prava rec.Ne znam šta se u tom trenutku dešavalo.Samo poruka,jedna,druga,treca.Mrtva slova umesto žive reči..Javljaju mi se flesevi moguceg koji nestaju iznenada kao sto su se pojavljivali i imaju cudan efekat na vreme u meni i oko mene.Cinilo mi se da svaka moja misao obavijena njim traje kao vecnost,a onda kada nestane u vidu bleska,vreme kao da nikada nije ni postojalo.To me je uznemiravalo.Vitorio je bilo mali covek ali je bio dobar covek..Sasvim prosecan komad i prica.Piće mi nije prijalo i ovo nedeljno vece koje odmice sa željom da se ne ponovi.Katarina je i dalje pričala bez da znam o cemu.
 
Plava grobnica

Pesma je rodoljubiva, elegična i himnično je pevanje o
heroizmu, ali i o tragici srpskog naroda u jednom istorijskom
trenutku (Prvi svetski rat). Pesma je nastala 1917. godine i nalazi
se u zbirci pesama „Pesme bola i ponosa“.


Milutin Bojić
Plava grobnica

Stojte, galije carske! Sputajte krme moćne!
Gazite tihim hodom!
Opelo gordo držim u doba jeze noćne
Nad ovom svetom vodom.

Tu na dnu, gde školjke san umoran hvata
I na mrtve alge tresetnica pada,
Leži groblje hrabrih, leži brat do brata,
Prometeji nade, apostoli jada.

Zar ne osećate kako more mili,
Da ne ruši večni pokoj palih četa?
Iz dubokog jaza mirni dremež čili,
A umornim letom zrak meseca šeta.

To je hram tajanstva i grobnica tužna
Za ogromnog mrca, k'o naš um beskrajna.
Tiha kao ponoć vrh ostrvlja južna,
Mračna kao savest, hladna i očajna.

Zar ne osećate iz modrih dubina
Da pobožnost raste vrh voda prosuta
I vazduhom igra čudna pantomima?
To velika duša pokojnika luta

Stojte, galije carske! Na grobu braće moje
Zavite crnim trube.
Stražari u svečanom opelo nek otpoje
Tu, gde se vali ljube!

Jer proći će mnoga stoleća, k'o pena
Što prolazi morem i umre bez znaka,
I doći će nova i velika smena,
Da dom sjaja stvara na gomili raka

Ali ovo groblje, gde je pogrebena
ogromna i strašna tajna epopeje,
Kolevka će biti bajke za vremena,
Gde će duh da traži svoje korifeje.

Sahranjeni tu su nekadašnji venci
I prolazna radost celog jednog roda,
Zato grob taj leži u talasa senci
Izmeđ nedra zemlje i nebesnog svoda.

Stojte, galije carske! Buktinje nek utrnu,
Veslanje umre hujno,
A kad opelo svršim, klizite u noć crnu
pobožno i nečujno.

Jer hoću da vlada beskrajna tišina
I da mrtvi čuju huk borbene lave,
Kako vrućim ključem krv penuša njina
U deci što klikću pod okriljem slave.

Jer, tamo daleko, poprište se zari
Ovom istom krvlju što ovde počiva:
Ovde iznad oca pokoj gospodari,
Tamo iznad sina povesnica biva.

Zato hoću mira, da opelo služim
bez reči, bez suza i uzdaha mekih,
Da miris tamjana i dah praha združim
Uz tutnjavu muklu doboša dalekih.

Stojte, galije carske! U ime svesne pošte
Klizite tihim hodom.
Opelo držim, kakvo ne vide nebo jošte
Nad ovom svetom vodom
 
Po nekada se pitam da li bas mora ovako...
Probaj da zamislis kako je tesko voziti se nocu kroz pusti grad i zamisljati te kao spavas okrenut na boku.
Desne ruke ispod jastuka,tek malo stisnutih usta sa po nekom kapljicom znoja iznad usana.
Ravnomerno dises,blago povijenog tela i leve noge prebacene preko zutog cebenceta .
 
Dekadencija je termin koji se najčešće koristi kada se želi opisati gubitak moralnih standarda u društvu, raznim oblicima društvenog i duhovnog života. Takođe se njim označava i propadanje civilizacije kao i niži umetnički kvalitet. Propadanje društva ostvaruje se odbacivanjem ili gubitkom nekadašnjih moralnih načela ili zakona, čime se postiže haos u društvu, opadanje morala i anarhično ponašanje. Termin potiče od francuske reči decadence što znači opadanje.
 
Volim Suncokrete...

Bilo je dana kada nisam poznavala ovu sto je u meni.Kada mi je bila strana i cudna.Svadjale smo se.Koliko puta sam je uvredila rekavsi joj:glupaco,*****,jebi se vise i ostavi me na miru. Sta si bre ti..moja savest?Koliko puta sam htela desno,a ona pravo i tako.U tom vremenu odrastanja i spoznavanja sebe zelela sam toliko puta da nestane.U onim danima i godinama kada me je vukla po prostanstvima neznanim.Pustala da bosim nogama idem po ivici stena,puzam,dozivam i ocajnicki se rukama hvatam za tek nikle grancice ljubavi i neznosti. Pustala me je da padam i ustajem.Patim i povredjujem.Zelim i ostajem bez zelja. Pobedjujem i gubim.Kada sam joj rekla da me ostavi na miru,smejala se zlurado,ne retko i grohotom.Rekla je: Da te ostavim,nema sanse.Do kraja nasih zivota bicemo zajedno.Sada me mrzis ali bice dana kada ces me traziti u sebi.Bice ti bez mene dosadno.Pitaces me mnogo toga.Trazices odgovore u meni.Neke ces dobijati,nalaziti ih,a neke neces,bar ne jos.

Aaaa ne,neeea,bunila sam se.Nema sanse.Pogana si,stalno mi kontriras.Odbrusila bi joj samouvereno,verujuci u to sto sam govorila.Danas? Danas smo se moje Ja i Ja dogovrile i usaglasile.Postale smo sijamski blizanci bez zelje da se razdvojimo.Upoznale smo se.Prija nam nase poznanstvo.Zadovoljne smo i kako izgledamo i kako mislimo.Mada ima dana kada se sporeckamo i tada po ko zna koji put iznova pocinje fajt.Evo bas danas.Toliko zelim,sanjam,prosto me boli koliko zelim i zvala bih ali ona u meni stalno iznalazi neke razloge.Muka mi je od raspravki sa njom i njenim moralnim nacelima i sta bi bilo kada bi bilo.Daj,malo me iskuliraj.Pusti me da uzivam u mojoj zelji bez razmisljanja sta i kako. Uvek si bila beskompromisna,precizna,jasna i previse svojeglava.Ludela sam od tebe i sada ludim,zar ne vidis.Volim i zelim.Sto me ne pustis, skoro sam urlala u sebi.

U redu,u reduu.Evo pustam te.Idi.Sta te briga sto ces posle grebati po sebi noktima do krvi,guseci jauke i sto ces prosipati po meni sav pepeo izgorelih osecanja,strasti i nadanja kojih nema ili bolje receno kojih ne smes da imas.

Zasto si uvek tako emotivno negativna.Zastoooooooo? Poludecu od tebe i necu da te slusam.Necu,kunem ti se..
Ha,ha,ha..smejalo se moje ja u meni,zlurado i samouvereno..
 
Hladno mi je dok setam a noc najavljuje svoj dolazak.Reka veceras ima poseban sjaj dok Mesec baca svoje cari na nju.Kako je lako prepustiti se toj idili i mislima o tebi.Pogled mi hvata blesak farova sa nedalekog puta i pitam se,gde svi ovi ljudi veceras putuju.O cemu mastaju i kome idu.Neko iza mene nogama razgrce jesenje lisce pomesano sa snegom koje u svom zivotnom krugu dok pada plese svoj poslednji ples.Suste i skripe ujedno pod stopama i remete moju tisinu i mir dok moje srce opet putuje.Malo srce, poput zvezde, napusta moj razum i putuje ka tebi...Postala sam svesna koliko mi znacis.Ti si onaj kome sam dozvolila da mi se tako opako priblizi.Neko ko zna sve moje i kome sam se otkrila.Neko koga, iako nemam, znam da je tu.Dopustio si da sa tvojim mislima i snovima upoznam vecnost .Dopustio si mi..ustvari ne..poveo si me da bosim nogama hodam po kamenju i zaplivam u moru zaborava i da me svojim venvremenskim dodirom povedes u tvoj svemir gde mi je meko i toplo..Gde mi je nezno i osecam se sigurnom.I zelim da tu ostanem.Sklupcana kao fetus u utrobi tvoje ljubavi..Vatre moga pakla polako se gase i jedna zvezda upravo je pala.Tama se spustila nad nasim gradom a ja te i nocas tugujem.
 
  • Voli
Reactions: Tea
Prva stvar koju nas na fakultetu umetnosti nauče je da se umetnikom postaje tek onda kada se njegova dela priznaju.
Stoga, pošto me ljudi i ne poznaju kao malo škrabalo, moraću da skupim svoja slovca i sačekam malo.
Kažem ti, ja nekako živim u mašti, dimenziji koja se nalazi u dimenziji stvarnosti.
Originalnosti ne treba ni demonstracija, ni dokazivanje.
Originalnost je stanje ličnosti, karaktera, temperamenta... vidljivo i upečatljivu u svakom gestu, svakoj reči.
 
  • Voli
Reactions: Tea
Zabranjeno je – Pablo Neruda

Zabranjeno je plakati bez da se nešto ne nauči,
probuditi se u danu a ne znati što činiti,
biti uplašen svojih vlastitih uspomena.

Zabranjeno je ne smejati se problemima,
ne boriti se za ono što želiš,
odustati od svega zbog vlastitog straha
da ostvariš svoje snove.

Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje,
ne pokušati razumeti šta ste sve proživeli zajedno,
i zvati ih samo onda kad ti je neophodno.

Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima,
pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo,
izigravati klovna da bi te pamtili,
i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe.

Zabranjeno je ne učiniti sve za sebe samog,
biti uplašen od života i onoga čime te život obavezuje,
ne živeti svaki dan kao da je to tvoj poslednji dah.

Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti,
da zaboraviš nečiji smeh i oči,
sve samo zato što njegov put više ne obuhvata tvoj,
zabranjeno je zaboraviti njegovu prošlost
i zameniti je njegovom sadašnjošću.

Zabranjeno je ne pokušavati shvatiti druge
misliti da je njihov život vredniji od tvog,
ne spoznati da svako ima svoj put i slavu.

Zabranjeno je ne stvarati vlastitu priču,
ne imati trenutak za one kojima si potreban,
ne razumeti da život ono što daje takođe i uzima.

Zabranjeno je ne tražiti sreću,
ne živeti život s pozitivnim stavom,
ne smatrati da uvek možemo biti bolji;

Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe
Ovaj svet ne bi bio isti…


Pablo Neruda, pravog imena Neftali Rikardo Rejes (12. jul 1904 – 23. septembar 1973) bio je čileanski književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Svoj literarni pseudonim Neruda, koji je kasnije prihvatio kao lično ime, izveo je od imena češkog pesnika i pisca Jana Nerude.


Neke od Nerudinih misli:

„Ne jadikuj mnogo nad sitnim bolovima, jer bi sudbina mogla početi da te leči – krupnim”
„Ljubav je tako kratka, a zaborav tako beskrajan”
„Dvoje srećnih ljubavnika nemaju kraja ni smrti, rađaju se i umiru više puta dok žive, imaju večnost prirode”
„Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav, niti je reke potopiti”
„Ljubav je jaka kao smrt”
„Ko ništa ne zna, mora svemu verovati”
 
Nedeljni ručak

Ne mogua da se opet ne vratim..secanjima..Nista me tako ne vraca tamo kao mirisi koji ostaju u nama u nekom delu mozga i u trenucima izazvanim necim slicnim, vracaju nas u te dane..detinjstva najvise..pa i posle..Secam se mirisa svega...mirisa pudrijere na politiranom toaletnom stocicu sa ogledalom u spavacoj sobi moje bake.Stajala je uvek na istom mestu.Roze kutija.Okrugla sa zlatnom ivicom.I nikada zatvorena do kraja.Uvek je poklopac bio malo nakrenut.Kada bih ga podigla, a to sam redovno radila uzimajuci mali puf u ruke mirisala sam taj blagi miris rozikastog praha koji bi se obavezno prosuo po beloj ustirkanoj sustikli.I sada ga osecam..O tome sam vec pisala..Secam se i mirisa..putovnja... nepoznatih predela koje sam posmatrala sirom otvorenih ociju..mirisa mora,jezera,dalekih stranih gradova koji su negde u necemu slicni kao jaje jajetu..Trgovi na primer,svi su skoro isti kao i njihovi mirisi..miris crkve, isto tako.Secam se mirisa opranog vesa u zimu..onako smrznutog i tvrdog od mraza,koji mirise na severne vetrove..miris sunca,mirisi slava,krstenja,vencanja,tudjih stanova,kestena u jesen na Kalemegdanu...miris pecenog hleba,kiflica i kolaca..i taj miris nedeljne supe..opet je pominjem..ne zbog same supe vec zato sto nas je ona okupljala...nije postojalo opravdanje za neprisustvovanju nedeljnom porodicnom rucku..osim bolesti ili odsustvovanja iz kuce, grada ili drzave.

Baka je pricala da je tako bilo oduvek..od kada je ona bila mala i postala svesna svoje pripadnosti porodici i sticanju odredjenih obaveza..pricala mi je dalje ..da je svako u porodici imao dnevnu obavezu..Njena je pored skolovanja i obrazovanja,bila pomaganje u kucnim poslovima iako je za to postojala osoba koja je to radila i bila placena.Moj pradeda Mitar,covek koji je oduvek zaokupljao moju paznju i interesovanje..pored toga sto je bio ugledan trgovac svoga doba bio je pesnik,boem i kako je baka znala za svog oca da kaze i veliki domacin..sto je tada to bilo kao statusni simbol..mozes raditi bilo koji posao..ali ne biti domacin..nisi imao postovanje.Porodica je nekada imala vecu vaznost i znacaj nego danas.Mirise svoga detinjstva baka je prenela i u svoju kucu kada se udala za mog dedu Jovana,profesora unirveziteta i zaljubljenika u violinu.A ja se eto secam mirisa violine..tih dana i popodneva koje sam provodila kod njih,sedeci u velikoj dedinoj fotelji u dnevnoj sobi sa belim svilenim zavesama i teskim draperjima slusajuci ga kako svira na violini..Sva predana muzici, sva vazna,cekala sam trenutak kad bi mi okom dao znak da okrenem notni list..jer to je bio moj zadatak.Smatrala sam to poslom od poverenja jer me je deka uveravao,da samo meni moze verovati da cu to uraditi kako treba.Decije naivno sam verovala u to..ne znajuci tada poentu svega toga..Kada bi zavrsio sa sviranjem par trenutaka tisina je bila skoro opipljiva koju je remetila mestimicna skripa parketa pod dedinim uglancanim cipelama dok se kretao ka kutiji za violinu.Ja bih skocila sa fotelje dodavajuci mu gudalo i pozurivajuci ga da idemo u setnju kao sto mi je obecao,zaboravljajuci istog casa na sve one zvuke koje je violina pod njegovim prstima i gudalom proizvodila..

Svake nedelje kada smo dolazili na rucak kod njih,mama mi je pre polaska drzala predavanje o tome da ne mrljavim,da moram da rucam makar supu i da se ponasam lepo i pristojno za stolom.I svaki put je bila dosadna.Sto se tice moga deke,nedeljom se mogao kuvati bilo koji rucak.. ali beli mrs kao predjelo,domaca supa,sos od paradajza,ren i na kraju kolaci su bili obavezni..sve izmedju toga nije ga zanimalo sta ce biti.Moj otac i moji stricevi su postovali taj porodicni ritual osim povremeno mog namladjeg strica koji je znao ne da ne prisustvuje nedeljnom rucku vec i da ne dodje po dva dana kuci..Deda se ljutio zbog toga i nazivao ga jebivetrom ...bio je crna ovca u porodici, a ustvari je romanticar,boem i covek zvani sloboda...a ja sam ga obozavala..i njegove bezbrojne jednobojne i sarene kravate ..koje su bile uredno slozene i visile u delu ormara sa odelima u sobi u kojoj je spavao.On je bio jedini koji je znao da me stavi na krkace i prodje pola grada sa mnom i mojim ocem,noseci me na ledjima sve do Kalemegdana i Zoo vrta.I danas ga najvise posle moga oca volim..ostao je isti kakvog ga pamtim i uvek se radujem njegovim dolascima iz te daleke Amerike.Moj drugi stric,koji je i najstariji od njih troje je krajnja suprotnost svojoj braci...Ozbiljan,cutljiv i povucen..Uvek sam se pitala kako uopste uspeva da se sporazume sa svojim pacijentima i uspostavi kontakt..Moj otac, zvani hrabrost i sposobnost..neumoran radnik i umetnik..Covek kome se divim i volim do obozavanja..Veseo,sarmantan,tolerantan.Lep muskarac i danas u njegovim godinama.Moja majka je imala bezgranicnu srecu kada ga je srela u zivotu i naravno..rodila mene..Tako smo sve do odlaska najstarijeg strica a zatim i strica idola u Ameriku, nedeljom zajedno rucavali.Nakon njihovog odlaska a potom smrti moga deke, baka je jos dugo nedeljom spremala rucak..sve dok zbog sustiglih godina i bolesnog kuka nije presla da zivi sa nama.Tako su se nedeljni ruckovi moje bake pretvorili u nas nedeljni rucak koji je mama preuzela na sebe..Danas,bake nema, ali ja i dalje nedeljom odlazim kod mojih na rucak..i..pogodite sta je na meniju..
 

Back
Top