I SADA, na kraju ničega, poklanjam ti
svoj zaboravljeni život, svoj povratak bez nade,
svoju smrt. Ako je postojao smisao, ja ga vidim
kako tone sa poslednjim brodovima
iza poderane zavjese neke luke, bio je
u nekoj riječi, u načinu kako izgovaraš
moje drugo ime, u potmulom kotrljanju vremena,
u nježnosti za tebe sada suvišnoj
dok moj život stoji sam na obali
iza koje nema ničega. I sada, bez namjere, kao jedina
noć dostojna da bude sanjana, to je ovaj ponor,
ovi križevi ognja, ova jesen, to je
tvoje ime što sadrži bez mene
iberičke znakove bola za jednog nepoznatog stranca,
to je sjena što se gubi iza napuštene aleje
u kojoj sve prestaje pretvoreno u poraz,
tišinu i naviku, i ničega nema
što bi sastavilo golubicu i zrak
sa znamenjen teškim neke oluje.
I sada, na kraju, kada ne ostane ništa,
samo drugi odjeveni u tudje meso,
u svemu što si takla samo grumen zemlje
što htede biti prostor nekom izvoru
ili prostor nebu sa svojim pukotinama, prestajem
da ponavljam neke razloge, neke riječi, neke suze,
jer dovoljno je ludila u tišini
da bude izgovoreno. Ako je bilo pobjede,
sada je plaćena cijenom odviše gorkom
za godine koje slijede, za sate koji preostaju,
ono što je bilo, ta ruža, taj oblik umiranja,
taj ožiljak iznad otežale sjene pubisa tek probudjenog,
sada je uništeno onim što jeste.. Ima nevolje,
ima groznice, ima sna i suza u svemu
što si čuvala usnama tako modrim od snijega,
ima kajanja, nesanice, psovke i nježnosti, ima
ruševina koje skriva voda
svojim bezgraničnim prsima, udarac vjetra
dovoljno jak da bude ugrabljen
dok ti mjenjaš moje srce za miris neke životinje.
Ima slobode poslije svega što sam tražio progonjen
jednim dahom tako izgubljene nade. Postoji
mogućnost izbora u kojoj sam izgubio
svoje pravo gubeći tebe
na nekoj, udaljenoj i teškoj, klupi Mirogoja,
gledajući umrle kako silaze u poslednjem rasporedu
i kako ih zelenilo uništava poput kaplje.
("I sada, na kraju ničega" - Z. Golob)