Zenonov paradoks

Zenonov paradoks je glup i nema nikakve veze, ni sa logikom, ni matematikom. Jednostavno iz razloga što se u njemu zahteva prelaženje polovine puta od zadate celine To nema nikakve veze sa stvarnošću u kojoj se uvek prelaze celi putevi, a nikad polovine. Sem u slučaju ako čoveka strefi infarkt na sred puta, Razmišljati o Zenonovom paradoksu može da bude korisno samo dok sedimo na WC šolji da nam pre prođe vreme, u slučaju ako smo u WC pošli na brzinu, pa nismo stigli da sa sobom ponesemo novine. Inače, nema ništa od toga, ako očekujemo da se u Zenonovom paradoksu kriju nekakve velike istine, pomoću kojih može da se negira stvarnost. Kao na primer, da kretanja nema i da nije moguće. Isto kao i ono Šopenhauerovo: "Svet je moja predstava". Ovo su dva školska primera nedostatka praktične vednosti u celokupnoj svetskoj filozofiji.
 
Poslednja izmena:
Razmišljati o Zenonovom paradoksu može da bude korisno samo dok sedimo na WC šolji da nam pre prođe vreme, u slučaju ako smo u WC pošli na brzinu, pa nismo stigli da sa sobom ponesemo novine.

Nesto slicano sam i ja nameravao da kazem, Ljubo. Ozimanove argumente treba davati u casopisima enigmatike tako da narod moze da se zabavlja pronalazeci logicke gresike dok sedi na WC solji i obavlja veliku nuzdu.
 
Ово знање о Зеноновом парадоксу обрћа се разуму, за разлику од Барклијеве корелативности субјекта и објекта које се обраћа непосредном искуству, и зато свако са мало разума може Зенонов парадокс појмити.

То могу појмити чак и разне умишљене месије, разни шарлатани, браниоци утувљених догми и слично, па можемо видети како се њихов психолошки склоп мучи да ради очувања својих фикс идеја, то знање некако склони на страну, потисне.

Међутим, услед јасноће концепа Зеноновог парадокса то не успева тако лако. Није лако то потиснути, не видети, занемарити, па од многобројног арсенала потискивања, игнорисања, негирања, остају им обични "ад хоминеми" и "ад популуми" типа: " То је глупо" "Нема никакве везе" и сличне идиотарије.
 
Hm, ako se nikada ne može preći poslednja polovina, i zapravo nigde ne može stići, to znači da niko nikad nigde nije pošao i niko nikad nigde nije došao, odnosno da prostor ne postoji?

Znaci da kretanje, tj. promene pozicije tela u prostoru iz jedne tacke u drugu, ne postoji. Ne znaci da prostor ne postoji.

Zenonov argument se zasniva na premisi da prostor postoji. Uzeto je zdravo za gotovo da tacke u prostoru postoje i da se izmedju svake dve tacke nalazi beskonacni broj medjutacaka. Takodje je uzeto zdravo za gotovo da se iz jedne tacke moze direktno preci samo u jednu od susednih tacaka (tako da skokovi, kao sto je teleportovanje, nisu moguci.)

Tesko je razumeti ne samo Zenonov argument vec i nacin na koji ga Oziman tumaci. Logika kojom se vode nije niti uobicajena niti transparentna.

Mozemo da trazimo od Ozimana da nam objasni svaki detalj logike kojom se vodi ali ce on na to odgovoriti da ovde nije dosao da nas poducava cime bi na suptilan nacin rekao da je razlog zasto nam je tesko da razumemo o cemu prica ne to sto je njegova logika glupa vec to sto smo mi sami glupi.

Ozimanov rezon je sledeci. Nas razum i nase iskustvo su u neskladu. Razum kaze jedno, iskustvo kaze drugo. Razum kaze da je kretanje nemoguce, iskustvo kaze da je kretanje moguce. Posto prioritet daje iskustvu, a ne razumu, dolazi do zakljucka da razum ne valja.

Naravno, ostavljamo na stranu to sto se Oziman ne vodi iskustvom, tj. culnim informacijama, vec intuicijom. On smatra da su cula samo slike unutar nase predstave a da realnost mozemo da spoznamo samo putem intuicije. To sto se intuicija ZASNIVA na culnom, sto se njeni zakljucci donose na osnovu culnog, on to ignorise. Hteo bi da nas ubedi da je intuicija nesto transcendentno.

Ne bi me cudilo da se ono sto naziva intuicijom razlikuje od onoga sto normalan covek smatra intuicijom. Drugim recima, ne bi me cudilo ako be pod intuicijom podrazumeva neki alternativni nacin razmisljanja koji niko normalan ne upotrebljava. Ne bi me cudilo da su Oziman i ekipa izmislili neki svoj nacin razmisljanja.

Ja se slazem s Ozimanom da iskustvo ima veci prioritet od razuma. Takodje se slazem da nam iskustvo govori da kretanje postoji. Ono gde se ja ne slazem s njim to je tvrdnja da nam razum govori suprotno tj. da je kretanje nemoguce. Razum nam NE GOVORI da je kretanje nemoguce. Taj zakljucak jednostavno ne sledi ako se pridrzavamo pravilnog nacina rezonovanja. Problem je u tome sto Oziman ne ume da razmislja jer ne razume pojmove.
 
Poslednja izmena:
Ово знање о Зеноновом парадоксу обрћа се разуму, за разлику од Барклијеве корелативности субјекта и објекта које се обраћа непосредном искуству, и зато свако са мало разума може Зенонов парадокс појмити.

То могу појмити чак и разне умишљене месије, разни шарлатани, браниоци утувљених догми и слично, па можемо видети како се њихов психолошки склоп мучи да ради очувања својих фикс идеја, то знање некако склони на страну, потисне.

Међутим, услед јасноће концепа Зеноновог парадокса то не успева тако лако. Није лако то потиснути, не видети, занемарити, па од многобројног арсенала потискивања, игнорисања, негирања, остају им обични "ад хоминеми" и "ад популуми" типа: " То је глупо" "Нема никакве везе" и сличне идиотарије.

Sad se pretvaramo da je logika Zenonovog argumenta ocigledna.
 
Mi nemamo definisan pojam tacke. Postoji matematicka interpretacija, ali logika i smisao nedimenzionalne tacke nije jos otkrivena.
Logicki fizicki i filozofski potpuno nedefinisani pojmovi, prostor, vreme i kretanje, su daleko slozeniji od nedeljivog nedimenzionalnog pojma tacke.
Hodamo od nepoznate do nepoznate i donosimo pogresne zakljucke, a nemamo izgradjen referentni sistem ni definiciju pojmova.
Kao da ne znamo brojeve a ucimo sabiranje. Ne ide to.
Treba prvo osvetliti osnovu. Prostor, vreme, bezdimenzionalnu tacku. Pre toga treba definisati dimenzije.
Mnogi kazu da su dimenzije delovi prostora, a ne kazu sta je prostor.
Fizika se mora vratiti izvoru.
 
Ozimanov argument je da se svi mi koji sumnjamo u validnost Zenonove logike podsvesno slazemo sa Zenonovim zakljuckom samo sto to negiramo jer ne zelimo da priznamo da nismo u pravu tj. da su nasa postojeca ubedjenja netacna.

Steta sto to jednostavno nije tacno ):

Na drugu stranu, sasvim je moguce da se mnogima od nas u odredjenim trenucima cini da je Zenonov zakljucak ispravan. To je zato sto podsvesno razmisljamo na nacin koji nas navodi da donosemo isti zakljucak kao i Zenon. To se najvise desava kod saosecajnih ljudi. Recimo kod zena, posto one po pravilu imaju mnogo vise saosecanja nego muskarci. Sta se zapravo desava? Desava se to da pokusavamo da dodjemo do istog zakljucka do koji je nas sagovornik dosao tj. pokusavamo da otkrijemo nacin na koji nas sagovornik razmislja, da ga razumemo, i to direktno, putem imitacije. Drugim recima, pokusavamo da imitiramo nacin na koji on razmislja. To cesto cinimo automatski, mimo nase svesti, i nezavisno od toga da li je logika koju imitiramo ispravna ili ne. Ko se specijalizovao za empatiju taj ume vrlo brzo da ponovi celokupan proces razmisljanja svog sagovornika ali ne ume da oceni koliko je kvalitetan njegov nacin razmisljanja -- a to je izuzetno bitno. Zato je izuzetno lako takvim ljudima manipulisati.

Mada treba naglasiti da saosecajnost nije jedini razlog zasto se takve stvari desavaju. Cesto to radimo zato sto su primitivniji, tj. jednostavniji, mehanizmi razmisljanja primamljivi zato sto ne zahtevaju mnogo truda. To je jedna od stvari koje prevaranti (kao sto su sofisti) i prevaranti-zabavljaci (kao sto su madjionicari) iskoriscavaju. Kako inace funkcionisu opticke iluzije? Ko malo razmislja, njemu su nelogicni i netacni zakljucci ocigledno logicni i tacni.

Dakle, treba pravilno razumeti zasto nam u pojedinim trenuccima nelogicni i netacni zakljucci kao sto su ovi Ozimanovi deluju kao da su logicni i tacni i nikako ne treba Ozimanu i njemu slicnima dozvoliti da tumace nase postupke jer su njihova tumacenja gotovo uvek NETACNA.

Ja sam vec vise puta na ovom forumu jasno i glasno izjavio da je Oziman stetocina i da se njegovo prisustvo mora ograniciti, ne nuzno kompletno, ali mora se dobro ograniciti zato sto ono sto on govori truje mozgove ljudi koji citaju ono sto on ovde pise. U suprotnom, da bi ostali normalni, trebali bi biti imuni na njegovu vrstu stetocine, ali realno gledano, ko je od nas u potpunosti imun na njegove skrabotine? Njegovo prisustvo svakako moze biti od koristi, posto drugacije ne mozemo da izgradimo imunitet na njegove gluposti, ali mora biti ograniceno da bi bilo delotvorno.

Pogledajte samo kako Oziman koristi pojmove kao sto su "ad hominem". Za njega je svaka uvreda "ad hominem". To potvrdjuje nasu raniju tezu da Oziman ne razume pojmove koje koristi (jer "ad hominem" nije pojam koja oznacava bilo kakvu uvredu tokom rasprave.)

Sta znaci "ad hominem"?

"Ad hominem" se odnosi na logiku koja ima sledecu formu:

PREMISA: Osoba X ima odredjenu manu (recimo, glupa je.)
ZAKLJUCAK: Sve sto osoba X kaze je netacno.

Ja kad kazem da je Oziman glup, kod mene je to zakljucak a ne premisa. Osim toga, cak i da se koristim ovakvom vrstom logike, ona nikako nije pogresna (kao sto to mnogi tvrde.) Vrlo je verovatno da je svaka tvrdnja nekoga za koga znamo da je glup netacna. To nikako nije nelogican zakljucak.

Prosecan covek naidje na Ozimana, oseti smrad, eventualno kaze nesto i zatim odmah ode. Ja sam odlucio da stavim gas masku i objasnim zasto Oziman smrdi.

Ne smrdi, Oziman, on bazdi.

E da, treba shvatiti da ovo nije nista licno. Oziman je tu samo kao primerak koji nam sluzi da proucavamo opstu pojavu. On je samo jedan prevarant u gomili prevaranata. Mogao sam da uzmem bilo kog drugog kao svoje zamorce, ali on mi se sam ponudio.

Sad se nadam Ozimanovoj pateticnoj nauci o ljudskoj psihi, tj. Ozimanovom brendu psihologije, po kojoj je svako ko izaziva patnju kod drugih poremecen.

Vrlo interesantna stvar.
 
Poslednja izmena:
Ono sto nam Ozi nudi je savrseno ispravna i dosledna logika.
I navodi nas na raspravu o apsurdnosti logickog zakljucivanja. Polomismo se trazeci da li je logika ispravna ili nije.
Logika je zakon, kao sto je cekic alat. Ne moze biti ispravna i pogresna, ali moze biti pogresno upottrebljena.
Zlonamerno.
Logika jeste na mestu, i ispravna je, ali je pocetna premisa pogresna.
Primeniti ispravnu logiku na pogresnu premisu uvek vodi u apsurd i u sumnju da logika ne valja. Pogresno, logika jeste dobra, pocetne informacije nisu..

- - - - - - - - - -

Da sam ja zensko nabudzio bih sise, nabildovao mozak, upoznao ljude iz vrha vlasti, shvatio da su oni siroti glumci, usetao medju prave vlasnike i kupio ih atributima i zavladao Srbijom.
Ali
ja nisam zensko.
Logika i sled dogadjaja su ispravni, makar u pretpostavci. Pocetna premisa nije.

- - - - - - - - - -
 
Hm, ako se nikada ne može preći poslednja polovina, i zapravo nigde ne može stići, to znači da niko nikad nigde nije pošao i niko nikad nigde nije došao, odnosno da prostor ne postoji?

Ali opet, NEŠTO, što sadrži sve te relacije (tačku A u odnosu na tačku B, Beograd u odnosu na Njujork), postoji?

Jer, iako kretanje nije prelaženje polovina u prostoru, do poslednje polovine, ipak jeste NEŠTO?

Mislim, mi imamo osećaj da se krećemo, i osećaj da Njujork nije Beograd...

Управо тај осећај јесте кретање. И то "кретање" је сасвим другачије од прелажење по тачкама једне линије.

Право кретање не познаје пут, не познаје линију подељену на делове. Право кретање је трансцендентно. Оно је доступно једино интуцији, не и сазнању.

Пример са руком која повлачи линију у песку може то појаснити.

U jednostavnom dogadjaju povlacenja linije, od tacke A do tacke B, imamo dva desavanja.
Jedan je unutrasnji, drugi spoljasnji.

1) Unutrasnje desavanje jeste svojevrstan osecaj volje i trajanja.
2) Spoljasnje desavanje jeste povucena linija u prostoru.

Ova dva elementa desavaju se zajedno, ali ovde primecujemo jednu veliku nesrazmeru. Vidimo krajnju jednostavnost u prvom slucaju i beskonacnu slozenost u drugom.Ili povuci liniju, kao unutrasnji osecaj, jeste najprostiji akt volje, ali ako sada uzmemo da tu liniju analiziramo, videcemo da je ona sastavljena iz beskonacno mnogo delova. Ako ovu liniju pocnemo deliti, radicemo to do beskonacnosti i imacemo posla sa beskonacno mnogo delova uredjenih izmedju sebe na svrsihodan nacin ali u isto vreme svu tu beskonacnost imali smo u svojevrsnom, najprostijem osecaju volje i trajanja.

Од интуиције кретања настаје линија са њеним тачакама, а коју затим у заблуди зовемо "кретање" кога на тој линији нема.

Ове ствари када се једном рашчисте потпуно су јасне. Али проблем је што из темеља руше уобичајену представу о свету и животу.

Ако желиш то себи разсјаснити можеш из Бергсонових дела. Цела његова филозофија је изграђена на Зеноновом парадоксу, и одговор је на њега.
 
Imamo dve tacke A i B koje imaju istu x koordinatu. To znaci da je horizontalna razdaljina izmedju njih nula. Da li to znaci da su te dve tacke jedna te ista tacka? Zato sto iz ovog ugla izgleda da jesu. Naravno da ne. Mozda postoji neka druga koordinata, kao sto je naprimer y koordinata, gde se ove dve tacke razlikuju. Ako se ni tu ne razlikuju, mozda postoji neka treca, kao sto je naprimer z koordinata, gde se one razlikuju. I tako u beskonacnost. Dakle, sve zavisi od nacina na koji definisemo pojam prostora i razdaljine.

Recimo, sasvim je moguce da se dve razlicite stvari nalazi na jednom te istom mestu u prostoru. To nikako ne bi znacilo da su te dve stvari jedna te ista stvar. Talve stvari bi imale odredjene slicnosti (tj. imale bi iste koordinate x, y i z) ali i odredjene razlike. Recimo da se grad Beograd i grad Njujork nalaze na jednom te istom mestu u prostoru. Desava se sledece: jednog trenutka smo u Beogradu a narednog u Njujorku. Pitanje: da li mozemo reci da je ovaj iznenadni prelaz iz grada Beograda u grad Njujork vrsta kretanja? Odgovor je: sve zavisi od definicije pojma prostora jer se pojam kretanja zasniva na njemu. Sve zavisi od toga koliko je usko, odnosno siroko, definisan pojam prostora.

Pojam prostor moze da bude definisan izuzetno usko -- kao jednodimenzioni prostor. Recimo, prostor mozemo da definisemo kao skup svih x lokacija. U tom slucaju, dve tacke koje imaju istu x koordinatu bi se nalazile na jednom te istom mestu u prostoru, a opet, znali bi da nisu jedna te ista tacka zato sto postoje neke druge dimenzije gde se one razlikuju.

Pojam prostora bi mogli da definisemo malo sire, kao dvodimenzioni prostor, odnosno kao skup svih {x, y} lokacija. Mogli bi da ga definisemo jos sire, kao trodimenzionalni prostor, odnosno kao skup svih {x, y, z} lokacija. A realno, moze i sire od toga, kao skup svih {x, y, z, t} lokacija gde t oznacava vreme. Mogli bi jos da se sirimo -- verovatno -- ali mislim da je ovo dovoljno za ono sto hocu da kazem.

To sto je razdaljina izmedju dve tacke nula ne znaci da su one jedna te ista tacka. Mozes reci da prelazak izmedju dva grada koji se nalaze na istom mestu u prostor nije kretanje, ali to je opet stvar definicije tj. zavisi od toga sta se podrazumeva kretanjem odnosno prostorom.

U svakom slucaju, ozimance nam nije nista dokazalo.
 
Poslednja izmena:
Ono sto nam Ozi nudi je savrseno ispravna i dosledna logika.
I navodi nas na raspravu o apsurdnosti logickog zakljucivanja. Polomismo se trazeci da li je logika ispravna ili nije.
Logika je zakon, kao sto je cekic alat. Ne moze biti ispravna i pogresna, ali moze biti pogresno upottrebljena.
Zlonamerno.
Logika jeste na mestu, i ispravna je, ali je pocetna premisa pogresna.
Primeniti ispravnu logiku na pogresnu premisu uvek vodi u apsurd i u sumnju da logika ne valja. Pogresno, logika jeste dobra, pocetne informacije nisu..

Necemo ici u krajnost. Logika moze da bude pogresna tj. moze da bude nevalidna. Evo prost primer neispravne logike:

1. Marko je muskarac.
2. Dakle, Marko nije muskarac.

Bez obzira da li su premisa i zakljucak tacni, zakljucak (2) logicki ne sledi iz premise (1).

Razmisljanje nije samo baratanje cinjenicama. Razmisljanje je proces donosenja zakljucaka (novih uverenja) na osnovu premisa (postojecih uverenja.) Ono se upravlja odredjenim mehanizmom, sto ce reci, postoje pravila po kojima razmisljanje funkcionise. Kad su ta pravila nestandardna, onda govorimo o nepravilnom nacinu razmisljanja.

Evo jedan primer standardnog nacina razmisljanja. Znamo da je svakog jutra u nasoj proslosti svanulo. Na osnovu toga dolazimo do zakljucka da ce svakog dana u buducnosti takodje svanuti. Zamisli sad kada bi neko doneo suprotan zakljucak tj. da nece nikada vise da svane. Zar ne bi pomislio da je njegova logika neispravna?

Evolucija nas je naucila da razmisljamo na taj nacin jer je taj nacin omogucio da nasa vrsta opstane. Kad neko krene da razmislja na drugaciji nacin, za njega kazemo da razmislja na pogresan, neispravan ili nevalidan nacin. To je cela prica.

Ozimanova logika se zasniva na netacnim premisama ali se verovatno zasniva i na neispravnom nacinu razmisljanja (tj. zakljucivanja.)
 
Управо тај осећај јесте кретање. И то "кретање" је сасвим другачије од прелажење по тачкама једне линије.

Право кретање не познаје пут, не познаје линију подељену на делове. Право кретање је трансцендентно. Оно је доступно једино интуцији, не и сазнању.

Пример са руком која повлачи линију у песку може то појаснити.

U jednostavnom dogadjaju povlacenja linije, od tacke A do tacke B, imamo dva desavanja.
Jedan je unutrasnji, drugi spoljasnji.

1) Unutrasnje desavanje jeste svojevrstan osecaj volje i trajanja.
2) Spoljasnje desavanje jeste povucena linija u prostoru.

Ova dva elementa desavaju se zajedno, ali ovde primecujemo jednu veliku nesrazmeru. Vidimo krajnju jednostavnost u prvom slucaju i beskonacnu slozenost u drugom.Ili povuci liniju, kao unutrasnji osecaj, jeste najprostiji akt volje, ali ako sada uzmemo da tu liniju analiziramo, videcemo da je ona sastavljena iz beskonacno mnogo delova. Ako ovu liniju pocnemo deliti, radicemo to do beskonacnosti i imacemo posla sa beskonacno mnogo delova uredjenih izmedju sebe na svrsihodan nacin ali u isto vreme svu tu beskonacnost imali smo u svojevrsnom, najprostijem osecaju volje i trajanja.

Од интуиције кретања настаје линија са њеним тачакама, а коју затим у заблуди зовемо "кретање" кога на тој линији нема.

Ове ствари када се једном рашчисте потпуно су јасне. Али проблем је што из темеља руше уобичајену представу о свету и животу.

Ако желиш то себи разсјаснити можеш из Бергсонових дела. Цела његова филозофија је изграђена на Зеноновом парадоксу, и одговор је на њега.

Ja ne znam zašto je ovo bitno

Jasno da kretanje NE TREBA misliti kao beskonačno mnogo trenutaka, tj. beskonačno mnogo statičnih stanja, zapravo samo deljenje vremena na trenutke i deljenje linije na tačke jeste jedna obična apstrakcija, a ti ovde se ubi pokušavajući da prikažeš kako to što ta apstrakcija ne može da objasni fenomen jeste neko veliko filozofsko znanje

Lako je raspravljati se sam sa sobom, tako Zenon seo i razmišljao, izveo neku apstrakciju i onda zaključio da ta apstrakcija ne radi, pa naravno da ne radi kad ga misliš na taj način, ne štima očigledno

Onda se idealisti dohvatiše toga (šopenhauer vau) i implementiraše neke svoje fantazme u pogrešnu apstrakciju i eto tebe danas
 
Ja ne znam zašto je ovo bitno

Jasno da kretanje NE TREBA misliti kao beskonačno mnogo trenutaka, tj. beskonačno mnogo statičnih stanja, zapravo samo deljenje vremena na trenutke i deljenje linije na tačke jeste jedna obična apstrakcija, a ti ovde se ubi pokušavajući da prikažeš kako to što ta apstrakcija ne može da objasni fenomen jeste neko veliko filozofsko znanje

Јок, није велико знање. А та твоја "неважна апстракција" је сама срж твог реалног света и свега што под њим замишљаш.
Склони ту апстракцију на страну и шта остаје од твог цењеног неприкосновеног "реалног света"?

Не остаје ништа, јел тако? Па ако је тако, онда немој да на једној страни одбацујеш саму његову суштину, а на другој је опет одмах узимаш и настављаш даље, гле чуда, баш као да је време исто што и линија подељена на подеоке, а кретање прелажање тела уздуж те линије.
 
Баш малопре слушах филозофа Вељу Абрамовића на јутјубу...причао је о времену. Волео бих да чујем шта мисли о овој теорији о кретању која мени лично делује бесмислено.
 
Јок, није велико знање. А та твоја "неважна апстракција" је сама срж твог реалног света и свега што под њим замишљаш.
Склони ту апстракцију на страну и шта остаје од твог цењеног неприкосновеног "реалног света"?

Не остаје ништа, јел тако? Па ако је тако, онда немој да на једној страни одбацујеш саму његову суштину, а на другој је опет одмах узимаш и настављаш даље, гле чуда, баш као да је време исто што и линија подељена на подеоке, а кретање прелажање тела уздуж те линије.

tebi ne ostaje ništa jer si ti prazan, nesposoban da misliš van par knjiga koje si ugravirao sebi u ganglije

zato je ova glupost za tebe EPOHALNO znanje kojim se fasciniraš
 
Jasno da kretanje NE TREBA misliti kao beskonačno mnogo trenutaka, tj. beskonačno mnogo statičnih stanja,

Kretanje je promena pozicije tela u prostoru.
Kretanje nije skup trenutaka kao ni skup staticnih stanja.

Promena je razlika (obicno u prostoru) izmedju dva trenutka u vremenu.
Pozicija tela je tacka u prostoru na kojoj se to telo nalazi.
Kretanje je kad imas jedno telo cija se pozicija, tj. tacka u prostoru na kojoj se to telo nalazi, razlikuje kroz vreme, tj. menja se.

Dakle, imamo KONKRETNE trenutke u vremenu i KONKRETNE tacke u prostoru.
Ako hoces da govoris konkretno, govori u detaljima.
Govori precizno.

Bergsonovo trajanje je, recimo, izuzetno apstraktan pojam.
Daleko apstraktniji od pojma linije u prostoru.

Sopenhaur i Bergson, i uopste sva istocnjacka filozofija, je izuzetno apstraktna. Toliko apstraktna da nema nikakvog dodira sa realnoscu.

Apstrahovati znaci uprostiti.
Znaci eliminisati detalje, dimenzije, itd.

Sve sto je preterano apstraktno je maglovito, nejasno, opskurno.
Sta mislis, cemu sluzi meditacija?
Meditacija sluzi da se covek izoluje od realnosti, tj. od culnih informacija, i zarobi se unutar apstrakcija.

Ozimancetov pogled na svet je naopak.
On svet posmatra naglavacke.
Kod njega je ono sto je stvarno konkretno apstraktno a ono sto je stvarno apstraktno konkretno.
Za njega je ono sto je stvarno imaginarno (samo predstava) a ono sto je imaginarno stvarno.

Totalno lud covek.
 
FLAJ:

Logika mora biti zasnovana na zdravoj misli,
a zablude, opsesivne i sumanute ideje predmet su medicinske brige,
mada i lekovi nisu baš svemoćni.

Tako je. Još samo da se objasni šta je zdrava misao.

Zdrava misao je kad logiku o stvarnosti ne izmišljamo, već je, na temelju iskustva o samoj stvarnosti, otkrivamo. U konkretnom primeru Zenonovog paradoksa mi u stvarnosti nikada ne prelazimo pola puta, pa još pola, pa još pola i tako beskonačno, već uvek pređemo ceo put. Ako je taj put dug samo jedan korak, u praksi mi ćemo uvek da napravimo ceo korak, a nikada pola koraka, pa još pola od pola itd. Cela svetska filoziofija je bezvredna upravo zato jer obiluje primeima izmišljanja logike o stvarnosti i po tome nije vrednija od svetskih religija. Da bi logika bila valjana, premise na osnovu kojih se izvode zaključci moraju da budu iskustveno i naučno proverene činjenice. U prošlosti nauke nije ni bi bilo, pa filozofima i nije ostalo drugo do da izmišljaju i prave nakardnu logiku o stvarnosti. Poput onog Šopenhauerovog, "Svet je moja predstava". To je potpuno proizvoljan i na brzinu sklepan zaključak koji izjednačuje pojmovi "svet" i "predstavu o svetu", iako su svet i predstava o svetu različiti kao bog i šeširdžija. Niti i jedan od ova dva pojma još uvek nije do kraja naučno rešen, ni definisan. U nauci se još uvek ne zna ni šta je svet, ni kako je on uopšte moguć, niti je rešen problem postojanja svesti koja u sebi pravi predstavu sveta. A Šopenhauer je oba ta problema "rešio" kao od šale, jednim potezom i tako se proslavio kod onih koji niti znaju šta je logika, niti umeju logički da misle.
 
Poslednja izmena:
Zdrava misao je kad logiku o stvarnosti ne izmišljamo, već je, na temelju iskustva o samoj stvarnosti, otkrivamo. U konkretnom primeru Zenonovog paradoksa mi u stvarnosti nikada ne prelazimo pola puta, pa još pola, pa još pola i tako beskonačno, već uvek pređemo ceo put. Ako je taj put dug samo jedan korak, u praksi mi ćemo uvek da napravimo ceo korak, a nikada pola koraka, pa još pola od pola itd

Корачао, трчао, пузио, скакао, клизио, летео. Да би прешао цео пут, мораш проћи кроз све тачке тог пута, и у свакој тој тачци пута мораш БИТИ, кроз сваку мораш проћи, па наишао на њу коленом, подколеницом, или прстом на нози. Зауставио се у њој или не зауставио, неважно је. Оне те чекају и начин прелажења преко њих је небитан. Ниједним начином се не можеш померити са места јер кретање није померање тела дуж тачака једне линије.

У пракси такво кретање се никада не дешава, нити се икада десило. Оно постоји само у имагинацији као варка.

Како таква илузија кретања настаје објаснио сам већ на овој теми:
 

Back
Top