Жеља

Постоји у мом животу, поред аутобуса, и жена којој очи нисам видео нити сам јој чуо глас, а која ме је привукла као никад ниједна пре ње.
Али, знам је на други начин, њену реч и оно што није рекла...
Доживљавам је као додир који застаје у ваздуху, тренутак пре него што ти дотакне кожу...
Желим је много, знам да бих могао да је волим много, да живот проведем поред ње да су околности биле другачије...
Спреман сам да јој будем пријатељ и потиснем мужјака у себи само да бих је било како задобио, бар на тај начин јер никад не би пристала да ми се да док мисли да ја бројим...
А опет, ништа не знам о њој, мање него о комшиници преко пута с којом проговорим тек понеку реч...
А као да је знам од рођења, као да су њени редови моје мисли...
Понекад осетим да јој нисам немио али некако увек бежи...
Од кога?
Мене или себе?
Имате ли неког таквог?
Ово болдовано је главно питање претходна два су реторичка.

......u mladosti imao dve ,sam pogled mi na njih mi je bio dovoljan da zatreperim ,chak i kad im uhvatim osmeh na tim lepim licima u meni su se radjala osecanja nekad i jacha nego shto sam imao sa devojkama sa kojima sam bio ...................ni sa jednom nisam otishao dalje od "zdravo-zdravo" nazalost ili na srecu ..............al imao sam tih nekih nekoliko leta gde su me njihovi pogledi dizali iz pojedinih bedaka ..........ahhhhhhh ta lepa i burna mladost..........:rumenko::rumenko:
 
ja sve što mi se svidja odmah krenem da neprimetno muvam (žensko sam, može mi se ;))
tako da bio je jedan i imala sam taj 'znamo se od rodjenja' trip.
ispalo je da se ipak ne poznajemo dovoljno 'od rodjenja' (što sam saznala u našoj 'vezi')
pa samim tim vrlo uspešno je i to prošlo.... :dash:
 
Постоји у мом животу, поред аутобуса, и жена којој очи нисам видео нити сам јој чуо глас, а која ме је привукла као никад ниједна пре ње.
Али, знам је на други начин, њену реч и оно што није рекла...
Доживљавам је као додир који застаје у ваздуху, тренутак пре него што ти дотакне кожу...
Желим је много, знам да бих могао да је волим много, да живот проведем поред ње да су околности биле другачије...
Спреман сам да јој будем пријатељ и потиснем мужјака у себи само да бих је било како задобио, бар на тај начин јер никад не би пристала да ми се да док мисли да ја бројим...
А опет, ништа не знам о њој, мање него о комшиници преко пута с којом проговорим тек понеку реч...
А као да је знам од рођења, као да су њени редови моје мисли...
Понекад осетим да јој нисам немио али некако увек бежи...
Од кога?
Мене или себе?
Имате ли неког таквог?
Ово болдовано је главно питање претходна два су реторичка.

msm meni ovo liči na gomilu patetičnog srranja i priču za malog Đokicu
t9719.gif
 
nije mi se dalo sve da citam... cini mi se da je bilo govora o platonskim ljubavim???
sta fali tome...
bila jedna takva u mom zivotu... jos je :)
nekad sam mislila da ce trajati za ceo zivot, sad znam da ce trajati, ali ne ljubav, nego ono drugo.
mnogo vremena je proslo u razgovorima i upoznavanju. i cenim da je to jedna od jako malog broja ljudi sa kojim u svakom trenutku o cemu god da je rec mogu biti skroz otvorena bez straha da cu biti pogresno shvacena.
nikada, cak ni na pocetku nije bilo izgleda da cemo ikada biti zauvek srecni u nekom zamku od kolacica, ali smo se oboje pravili ludi.
nekolicina ljudi koja zna za stanje ''nase stvari'' ce reci da mi je samo pokazao da ljubav boli...
ja mislim da mi je pokazao sta je ljubav, koliko sebe treba da das da bi dobio samo mali deo onoga do koga ti je stalo. pokazao mi je da i najgluplje sale mogu biti smesne nekome kome je stalo do tebe. pokazao mi je da ''volim te'' ne mogu reci nekome prema kome to ne osecam a da me ne zapece savest. pokazao mi je da i satima duga cutanja mogu vise da znace od najsladjih reci. pokazao mi je koliko je malo ljudima potrebno za osmeh, za onaj iskren osmeh koji titra na usnama dugo, jos dugo... pokazao mi je da suzama nista ne postizem, da oni koji ih zasluzuju nikad me nece toliko rastuziti. pokazao mi je da nekoga poznajes onda kad po njegovom disanju mozes da prepoznas kako se oseca... pokazao mi je...
i ne kajem se! jos mi je u srcu, isto kao i pre. prolaze ljudi kroz moj zivot, neki ne stanu ni duze od jednog treptaja, neki ostaju... ne mogu da kazem da nikog posle njega nisam volela. njega sam volela kao decka, kao prijatelja, kao drugaricu, kao coveka koji bezgranicno dobar, opusten, blesav, sasav, bezobrazan... moj...
i sad ponekad okrenem dobro poznati broj...
volim sad neke druge na neki opet drugi nacin, a on je tu negde, izmedju prijateljstva i ljubavi, ni tamo ni vamo... ma nije cak ni na granici...




p.s. b. nadam se da ces jednog dana, negde, ovo procitati :cmok2:
 
Pola decenije imam nekog takvog. :P
Mada, nema veze sa ljubavlju (iako smo imali svoju prichu :mrgreen: ),nego je to dobro prijateljstvo sa, kako on kaze "precutnim dogovorom da govorimo sve jedno drugom".
Nekad se chujemo, nekad ne, ali uvijek je zanimljivo. :)


I da, on je Forumash sa Krste. :mrgreen:
Al mislim da ipak nije toliko poznat leshinarima sa LjiSa. :D
 
Постоји у мом животу, поред аутобуса, и жена којој очи нисам видео нити сам јој чуо глас, а која ме је привукла као никад ниједна пре ње.
Али, знам је на други начин, њену реч и оно што није рекла...
Доживљавам је као додир који застаје у ваздуху, тренутак пре него што ти дотакне кожу...
Желим је много, знам да бих могао да је волим много, да живот проведем поред ње да су околности биле другачије...
Спреман сам да јој будем пријатељ и потиснем мужјака у себи само да бих је било како задобио, бар на тај начин јер никад не би пристала да ми се да док мисли да ја бројим...
А опет, ништа не знам о њој, мање него о комшиници преко пута с којом проговорим тек понеку реч...
А као да је знам од рођења, као да су њени редови моје мисли...
Понекад осетим да јој нисам немио али некако увек бежи...
Од кога?
Мене или себе?
Имате ли неког таквог?
Ово болдовано је главно питање претходна два су реторичка.

Imala sam nekog takvog... A onda ga upoznala i postao je ceo moj svet...
 
Постоји у мом животу, поред аутобуса, и жена којој очи нисам видео нити сам јој чуо глас, а која ме је привукла као никад ниједна пре ње.
Али, знам је на други начин, њену реч и оно што није рекла...
Доживљавам је као додир који застаје у ваздуху, тренутак пре него што ти дотакне кожу...
Желим је много, знам да бих могао да је волим много, да живот проведем поред ње да су околности биле другачије...
Спреман сам да јој будем пријатељ и потиснем мужјака у себи само да бих је било како задобио, бар на тај начин јер никад не би пристала да ми се да док мисли да ја бројим...
А опет, ништа не знам о њој, мање него о комшиници преко пута с којом проговорим тек понеку реч...
А као да је знам од рођења, као да су њени редови моје мисли...
Понекад осетим да јој нисам немио али некако увек бежи...
Од кога?
Мене или себе?
Имате ли неког таквог?
Ово болдовано је главно питање претходна два су реторичка.

kao devojcica sam sanjala o svome princu. sanjala sam ga nocima, sanjala sam ga i budna danima. kao da je uvek tu bio negde oko mene, ljubio me nocima, milovao danima, igrao se sa mojom kosom, postavljao mi posteljinu od latica ruza... vreme je odmicalo, i ja sam ga trazila. trazila sam ga u svakom pogledu, u svakoj reci, trazila sam ga u svakoj slici, u svakom osmehu. i taman kad sam pomislila da je to on, svaki put bi se moj princ rasplinuo kao mehuric dajuci mi do znanja da to nije on. sada sam odrasla devojcica a vreme i okolnosti su me nacinile takvom da vise ne verujem ni u bajke ni u princeve a iako se svim silama trudim, ne mogu da pronadjem ni tu romantiku... posle toliko pogresnih procena prestala sam da ga trazim. mislim, ako mu je bas toliko stalo, nacice on mene. i pitace me "ako te nisam ljubio, kako ti onda miris znam"? tada cu znati da je to sigurno on... dotle cu se svaki put krajickom usana nasmesiti kad se setim onog cudnog treperenja i leptirica u stomaku...
 
kao devojcica sam sanjala o svome princu. sanjala sam ga nocima, sanjala sam ga i budna danima. kao da je uvek tu bio negde oko mene, ljubio me nocima, milovao danima, igrao se sa mojom kosom, postavljao mi posteljinu od latica ruza... vreme je odmicalo, i ja sam ga trazila. trazila sam ga u svakom pogledu, u svakoj reci, trazila sam ga u svakoj slici, u svakom osmehu. i taman kad sam pomislila da je to on, svaki put bi se moj princ rasplinuo kao mehuric dajuci mi do znanja da to nije on. sada sam odrasla devojcica a vreme i okolnosti su me nacinile takvom da vise ne verujem ni u bajke ni u princeve a iako se svim silama trudim, ne mogu da pronadjem ni tu romantiku... posle toliko pogresnih procena prestala sam da ga trazim. mislim, ako mu je bas toliko stalo, nacice on mene. i pitace me "ako te nisam ljubio, kako ti onda miris znam"? tada cu znati da je to sigurno on... dotle cu se svaki put krajickom usana nasmesiti kad se setim onog cudnog treperenja i leptirica u stomaku...

meni je u rl jedan ovo rekao, da ga pošaljem kod tebe?
lepo izgleda i hoće da se ženi ;)
 
kao devojcica sam sanjala o svome princu. sanjala sam ga nocima, sanjala sam ga i budna danima. kao da je uvek tu bio negde oko mene, ljubio me nocima, milovao danima, igrao se sa mojom kosom, postavljao mi posteljinu od latica ruza... vreme je odmicalo, i ja sam ga trazila. trazila sam ga u svakom pogledu, u svakoj reci, trazila sam ga u svakoj slici, u svakom osmehu. i taman kad sam pomislila da je to on, svaki put bi se moj princ rasplinuo kao mehuric dajuci mi do znanja da to nije on. sada sam odrasla devojcica a vreme i okolnosti su me nacinile takvom da vise ne verujem ni u bajke ni u princeve a iako se svim silama trudim, ne mogu da pronadjem ni tu romantiku... posle toliko pogresnih procena prestala sam da ga trazim. mislim, ako mu je bas toliko stalo, nacice on mene. i pitace me "ako te nisam ljubio, kako ti onda miris znam"? tada cu znati da je to sigurno on... dotle cu se svaki put krajickom usana nasmesiti kad se setim onog cudnog treperenja i leptirica u stomaku...

Ja kad sam bio decak,sanjao sam o igrackama:kafa:
 
Постоји у мом животу, поред аутобуса, и жена којој очи нисам видео нити сам јој чуо глас, а која ме је привукла као никад ниједна пре ње.
Али, знам је на други начин, њену реч и оно што није рекла...
Доживљавам је као додир који застаје у ваздуху, тренутак пре него што ти дотакне кожу...
Желим је много, знам да бих могао да је волим много, да живот проведем поред ње да су околности биле другачије...
Спреман сам да јој будем пријатељ и потиснем мужјака у себи само да бих је било како задобио, бар на тај начин јер никад не би пристала да ми се да док мисли да ја бројим...
А опет, ништа не знам о њој, мање него о комшиници преко пута с којом проговорим тек понеку реч...
А као да је знам од рођења, као да су њени редови моје мисли...
Понекад осетим да јој нисам немио али некако увек бежи...
Од кога?
Мене или себе?
Имате ли неког таквог?
Ово болдовано је главно питање претходна два су реторичка.

Eh da sam znala da me toliko voliš...xD:mrgreen:
 
kao devojcica sam sanjala o svome princu. sanjala sam ga nocima, sanjala sam ga i budna danima. kao da je uvek tu bio negde oko mene, ljubio me nocima, milovao danima, igrao se sa mojom kosom, postavljao mi posteljinu od latica ruza... vreme je odmicalo, i ja sam ga trazila. trazila sam ga u svakom pogledu, u svakoj reci, trazila sam ga u svakoj slici, u svakom osmehu. i taman kad sam pomislila da je to on, svaki put bi se moj princ rasplinuo kao mehuric dajuci mi do znanja da to nije on. sada sam odrasla devojcica a vreme i okolnosti su me nacinile takvom da vise ne verujem ni u bajke ni u princeve a iako se svim silama trudim, ne mogu da pronadjem ni tu romantiku... posle toliko pogresnih procena prestala sam da ga trazim. mislim, ako mu je bas toliko stalo, nacice on mene. i pitace me "ako te nisam ljubio, kako ti onda miris znam"? tada cu znati da je to sigurno on... dotle cu se svaki put krajickom usana nasmesiti kad se setim onog cudnog treperenja i leptirica u stomaku...
 

Back
Top