pa da...
pazi ja npr. razmatram, najozbiljnije opciju da uopce ne zivim u gradu...
to bi mi bilo super, realno - tvorovi bi uzivali, ja bih uzivala, al posao...
a sve sto mi zapravo treba je brz internet (dobro ne bi bilo na odmet ni da pay pal proradi, al to je...

)...
ja sam najozbijnije razmatrao opciju da živim u kućici, na planini... : )
sa nekim, naravno - ne kao potpuni samotnjak
pomalo čudno, za nekog iz ravnice, ali šta da se radi...
ali to su samo razmišljanja. život diktira neke norme... i treba se uklapati...
kada bi došlo do nekog porodičnog života, ne znam da li bih tako lako odlučio da deca, koja bi, nadam se, došla potom, treba da dele moje ideje... i da se odreknu civilizacije i velikih gradova, koji, ipak, nude mnogo olakšica, i svakako su nešto što se ne može izbeći...
po meni, uvek postoji i nešto što nam je uskraćeno, i nešto što se dobija... i u selu, i u gradu... ne znam... mislim da bi život, u okviru porodice, uvek trebao da bude kompromisno rešenje...
nije mi stran život u velikim gradovima, ni u malim sredinama... više mi prijaju male sredine... ali život nas uči da budemo prilagodljivi...
u svakom slučaju, kada bih se odlušio na život sa nekim, to bi značilo da mi je stalo do te osobe i da sam spreman na kompromisna rešenja... pa i na selo, grad... kućicu u planini (čak i bez interneta)... : )