Zasto je, zbog kog razloga, Lucifer pogresio

pa sudeci po verujucima covek zauzvrat dobija vecni zivot, medjutim to ne bi bila bezuslovna, istinska ljubav, jedina prava ljubav se daje ne ocekujuci nista zauzvrat. i po hiljaditi put zna se koji oblik bezuslovne ljubavi je jedino moguc. mada jeste da neki ljubav prema bogu stavljaju ispred ljubavi prema deci ali to je vec neki oblik psiholopatoloskog stanja tako da nema veze sa ljubavlju.
Da li i ti verujes u "vecni zivot"? Ko je to do sada dobio vecni zivot i gde ces da zivis kada ga i ako ga dobijes.

Uzgred, da li si ti procitala Bibliju. Sta kaze Biblija o dobreom bogu?
 
Da li i ti verujes u "vecni zivot"? Ko je to do sada dobio vecni zivot i gde ces da zivis kada ga i ako ga dobijes.

Uzgred, da li si ti procitala Bibliju. Sta kaze Biblija o dobreom bogu?

ne mogu da tvrdim ni da postoji ni da ne postoji vecni zivot, jer dokazi ne postoje ni u jednom slucaju. ako vecni zivot i postoji ne verujem da je on u ovom obliku u kojem sada zivimo, ako postoji vecnost ona nema veze sa ovozemaljskim shvatanjem zivota. verujem da bi forma vecnosti trebala da bude drugacija od svega onoga sto vidimo, osetimo, znamo sada i ovde.
a sta kaze biblija o dobrom bogu? pa biblijski bog jeste dobar, tj. biblija kaze da je dobar iako cini neke ne bas tako dobre stvari. i oni koji veruju u biblijskog boga veruju da je on apsolutno dobar. bog ne moze da bude ni dobar ni zao, bog je iznad tih podela, ponavljam se po hiljaditi put.
 
Ne znam da li činim greh u odnosu na nekog ko je to već pomenuo na prethodnih 40 strana, ali mit o palom anđelu je daleko stariji od hrišćanstva, i interesantno je da baš i nije tada imao negativnu konotaciju. Lučonoša je ukrao svetlost znanja od bogova, vatru u nekim varijantama, i time učinio hybris, užasan greh. Uopšte interesantno je da su upravo dva mita iz biblije koja se danas tumače kao prikazi ultimativnog greha u originalu simbolički govorili o tome koja je cena posedovanja istinskog znanja, i priča o Luciferu i priča o Adamu i Evi. Sama priča je i u okviru hrišćanstva trpela blage modifikacije, danas poznati imidž "Đavola" je na primer naknadno smišljen da bi ga prikazali što ružnijeg i strašnijeg neobrazovanoj raji, i da bi je naplašili, a i da bi se povezala paganska božanstva čiji su elementi iskorišćeni, na primer Pan.
 
Ne znam da li činim greh u odnosu na nekog ko je to već pomenuo na prethodnih 40 strana, ali mit o palom anđelu je daleko stariji od hrišćanstva, i interesantno je da baš i nije tada imao negativnu konotaciju. Lučonoša je ukrao svetlost znanja od bogova, vatru u nekim varijantama, i time učinio hybris, užasan greh. Uopšte interesantno je da su upravo dva mita iz biblije koja se danas tumače kao prikazi ultimativnog greha u originalu simbolički govorili o tome koja je cena posedovanja istinskog znanja, i priča o Luciferu i priča o Adamu i Evi. Sama priča je i u okviru hrišćanstva trpela blage modifikacije, danas poznati imidž "Đavola" je na primer naknadno smišljen da bi ga prikazali što ružnijeg i strašnijeg neobrazovanoj raji, i da bi je naplašili, a i da bi se povezala paganska božanstva čiji su elementi iskorišćeni, na primer Pan.

A ti si ovde došao da nam ga predstaviš u dobrom svetlu...:evil:
 
Koga da predstavim u dobrom svetlu? "Jutarnju zvezdu", kralja Vavilona ?Ili planetu Veneru? Ili Samaela? Verovanja primitivnih naroda da su zvezde padalice u stvari Anđeli koje bog ruši sa neba?

Priča o palom anđelu koji je pokušao da uzurpira božji tron i kažnjen je zbog toga nije hrišćanska, ima je kod semitskih naroda davno pre toga, a slične priče postoje i kod drugih naroda. Nije problem da li postoji zlo u svetu, neću ulaziti u priču o tome da li sve to suštinski ima smisla, ali je fakat sva mitologija oko nekog tamo "Đavola" stvorena od strane ljudi a nije istu saopštio Bog. Ona je dograđivana tokom vekova. Po poreklu, to su predanja naroda koji je živeo na tom podneblju koja su eto, kao neke poučne, simbolične priče prvo iskorištene u starom zavetu. Ljudi kao da stalno zaboravljaju šta je stari zavet u stvari istorijski i da je nastao pre hrišćanstva. Ako bi neki entitet koji bi mogli nazvati "Đavolom" postojao, sigurno ne bi imao mitologizirani fizički oblik, niti bi bio deo neke bajke o padu. Ali ta priča ima svoju pouku koja je tada bila namenjena vernicima i to je tada bila njena vrednost.

Ako bi već pričao o Đavolu, on je po meni u stvari oličenje nedostatka odgovornosti kod ljudi. On je idealan za prebacivanje odgovornosti - umesto da čovek postane svestan odgovornosti koju ima, prebacivala se ista na đavola. Crkva je u svojim najmračnijim periodima koristila ideju đavola na najraznoraznije načine. Đavo je ušao u nekoga, đavo me je naterao na to i to, đavo nam preti, đavo će ti uzeti dušu, oni koji nisu radili kakako crkva naredi automtski su bili proglašavani da šuruju sa đavolom i bivali pacifikovani, najčešće ekspresnim slanjem na onaj svet. Đavo je bio hrišćanska baba roga. Niko nije postao zbog mahanja đavolom manje grešan ili bolji čovek. Zlo je proizvod nesvesnosti pa ako bi đavo već trebao da ima neki oblik, neko lice, ono bi bilo naše, ljudsko, lice naše nesvesnosti, lice onih koji nemaju ljubavi u sebi, čije je srce zatvoreno. Nisam siguran da li bi se i moglo reći da postoji Đavo kao nešto konkretno - osim kao odsustvo boga, kao što ni tama ne postoji osim imenom - ona je samo odsustvo svetlosti.
Đavo nije nužan za to da ljudi razumeju šta je zlo i da ga ne čine. Ima religija koje sasvim uspešno definišu zlo bez nekog đavola, simbola zla.
 
Koga da predstavim u dobrom svetlu? "Jutarnju zvezdu", kralja Vavilona ?Ili planetu Veneru? Ili Samaela? Verovanja primitivnih naroda da su zvezde padalice u stvari Anđeli koje bog ruši sa neba?

Priča o palom anđelu koji je pokušao da uzurpira božji tron i kažnjen je zbog toga nije hrišćanska, ima je kod semitskih naroda davno pre toga, a slične priče postoje i kod drugih naroda. Nije problem da li postoji zlo u svetu, neću ulaziti u priču o tome da li sve to suštinski ima smisla, ali je fakat sva mitologija oko nekog tamo "Đavola" stvorena od strane ljudi a nije istu saopštio Bog. Ona je dograđivana tokom vekova. Po poreklu, to su predanja naroda koji je živeo na tom podneblju koja su eto, kao neke poučne, simbolične priče prvo iskorištene u starom zavetu. Ljudi kao da stalno zaboravljaju šta je stari zavet u stvari istorijski i da je nastao pre hrišćanstva. Ako bi neki entitet koji bi mogli nazvati "Đavolom" postojao, sigurno ne bi imao mitologizirani fizički oblik, niti bi bio deo neke bajke o padu. Ali ta priča ima svoju pouku koja je tada bila namenjena vernicima i to je tada bila njena vrednost.

Ako bi već pričao o Đavolu, on je po meni u stvari oličenje nedostatka odgovornosti kod ljudi. On je idealan za prebacivanje odgovornosti - umesto da čovek postane svestan odgovornosti koju ima, prebacivala se ista na đavola. Crkva je u svojim najmračnijim periodima koristila ideju đavola na najraznoraznije načine. Đavo je ušao u nekoga, đavo me je naterao na to i to, đavo nam preti, đavo će ti uzeti dušu, oni koji nisu radili kakako crkva naredi automtski su bili proglašavani da šuruju sa đavolom i bivali pacifikovani, najčešće ekspresnim slanjem na onaj svet. Đavo je bio hrišćanska baba roga. Niko nije postao zbog mahanja đavolom manje grešan ili bolji čovek. Zlo je proizvod nesvesnosti pa ako bi đavo već trebao da ima neki oblik, neko lice, ono bi bilo naše, ljudsko, lice naše nesvesnosti, lice onih koji nemaju ljubavi u sebi, čije je srce zatvoreno. Nisam siguran da li bi se i moglo reći da postoji Đavo kao nešto konkretno - osim kao odsustvo boga, kao što ni tama ne postoji osim imenom - ona je samo odsustvo svetlosti.
Đavo nije nužan za to da ljudi razumeju šta je zlo i da ga ne čine. Ima religija koje sasvim uspešno definišu zlo bez nekog đavola, simbola zla.

Za taj sindrom neodgovornosti je biblijska storija okidač bila zmija eva adam shematika..Ona me nagovorila a ona kaže nisam ja nego zmija..
Prebacivanje..
 
Ako bi već pričao o Đavolu, on je po meni u stvari oličenje nedostatka odgovornosti kod ljudi. On je idealan za prebacivanje odgovornosti - umesto da čovek postane svestan odgovornosti koju ima, prebacivala se ista na đavola. Crkva je u svojim najmračnijim periodima koristila ideju đavola na najraznoraznije načine. Đavo je ušao u nekoga, đavo me je naterao na to i to, đavo nam preti, đavo će ti uzeti dušu, oni koji nisu radili kakako crkva naredi automtski su bili proglašavani da šuruju sa đavolom i bivali pacifikovani, najčešće ekspresnim slanjem na onaj svet.

Bog se takođe kadkad analogno koristio za prebacivanje odgovornosti.
Božija volja, tako je kako je, i slično.
Da li će se odgovornost pripisati Bogu ili đavolu, zavisilo je, valjda, od naravi, tj. da li se nešto želi prikazati u korisnom ili štetnom kontekstu.
Kako god, prebacivanje odgovornosti za počinjena dela, ograđivanje od određenih dela ili pak otvaranje vrata određenim delima, uvek je težilo ka ostvarivanju nečeg korisnog, pa bilo iz perspektive rđavog ili dobrog čoveka, svaki je verovao da ono što čini jeste korisno.
Dakle, presek tog nazovi skupa težnji dobrih i rđavih ljudi jeste nešto pozitivno, nešto korisno, i upravo to je istina kojoj se teži, ali su putevi do te istine kadkad ovakvi, kadkad onakvi, kadkad čudni.

Đavo je bio hrišćanska baba roga. Niko nije postao zbog mahanja đavolom manje grešan ili bolji čovek.

Hm, ne bih tvrdio da je ovo što kažeš zakonitost, već neko mahanjem lošim može uvideti da to čime maše je loše, tj. mašući đavolom može da se opeče i tako na svojoj koži oseti šta je to čime maše, a samim tim i postane bolji za toliko, za koliko je manje loš.
Jer ne mora da znači uvek ko maše tzv đavolom da zna čime maše.
 
Za taj sindrom neodgovornosti je biblijska storija okidač bila zmija eva adam shematika..Ona me nagovorila a ona kaže nisam ja nego zmija..
Prebacivanje..
Apsolutno, to je još jedan primer. U stvari, zmija nije uradila ništa osim što je dala slobodu izbora. Iako se zmija predstavlja kao zlonamerna, čak i u hrišćanskoj priči ona je u stvari samo suočila čoveka sa njegovom sopstvenom prirodom - a za čovekov izbor je odgovoran samo on.

Bog se takođe kadkad analogno koristio za prebacivanje odgovornosti.
Božija volja, tako je kako je, i slično.
Da li će se odgovornost pripisati Bogu ili đavolu, zavisilo je, valjda, od naravi, tj. da li se nešto želi prikazati u korisnom ili štetnom kontekstu.
Da, doduše, đavo je specifičan u Hrišćanstvu, a Bog je sam po sebi došao kod onih stvari koje ljudi nisu mogli objasniti, koje su veće i jače od njih. Loše stvari koje se dese spolja su se češće pripisivale "božjoj volji" a one iznutra "Đavoljem iskušavanju".

Kako god, prebacivanje odgovornosti za počinjena dela, ograđivanje od određenih dela ili pak otvaranje vrata određenim delima, uvek je težilo ka ostvarivanju nečeg korisnog, pa bilo iz perspektive rđavog ili dobrog čoveka, svaki je verovao da ono što čini jeste korisno.
Dakle, presek tog nazovi skupa težnji dobrih i rđavih ljudi jeste nešto pozitivno, nešto korisno, i upravo to je istina kojoj se teži, ali su putevi do te istine kadkad ovakvi, kadkad onakvi, kadkad čudni.
Izvini, možda je problem u meni ali uopšte mi ni najmanje nije jasno šta si ovde hteo da kažeš.
Hm, ne bih tvrdio da je ovo što kažeš zakonitost, već neko mahanjem lošim može uvideti da to čime maše je loše, tj. mašući đavolom može da se opeče i tako na svojoj koži oseti šta je to čime maše, a samim tim i postane bolji za toliko, za koliko je manje loš.
Jer ne mora da znači uvek ko maše tzv đavolom da zna čime maše.
Kad vaspitavaš dete, i ono uradi nešto loše. Možeš da uputiti kako je to loše, objasniti mu zašto je to loše. Mnogo gore je da ga samo prebiješ. A bizarno bi bilo da mu pretiš đavolom ili da mu kažeš da ga je đavo nagnao na to što je uradio. Ideja da se ljudima priča kako su njihovi sopstveni sadržaji svesti koji su moralno pogrešni poreklom od đavola sigurno ne služi tome da čovek postane bolji, već eventualno tome da se ljudi počnu bojati sami sebe.
 
Izvini, možda je problem u meni ali uopšte mi ni najmanje nije jasno šta si ovde hteo da kažeš.

I kada dobar čovek nešto čini, i kada rđav čovek nešto čini, svaki iz svoje perspektive to što čini vidi kao nešto korisno, ili kao nešto što teži korisnom, što sudeluje u nečem korisnom.
Npr, i Hitler je verovao da ono što čini je nešto korisno, tj. da svojim delima sudeluje nečem korisnom.
Da ne ulazimo u raspravu oko apsolutne korisnosti počinjenih dela, kako dobrih, tako i rđavih ljudi, suština je da u preseku skupa dela dobrih i rđavih ljudi nalazi se nešto korisno, posmatrano iz perspektiva direktnih stvaralaca određenih dela.
A to nešto korisno, čemu svi teže, to je valjda neka apsolutna istina, nešto do čega se dolazi kada se sva moguća dela saberu i oduzmu.

Ostaje samo pitanje, na kojoj strani će biti jedni, a na kojoj drugi, tj. ko će ulaziti u pozitivan saldo, a ko će ostajati u ništavilu onog što nije pozitivno, jer kada se sve sabere i oduzme, mora biti pozitivno, ne može biti da nema apsolutno išta, već je pitanje koliko veliko će biti to što je nešto, tj. to što je pozitivno. :)
 
Aha, pa čuj Crni đavole, to je sad priča o relativnosti dobra i zla u određenim društvenim okolnostima. Ja baš i ne mislim da su dobro i zlo sasvim relativni. Oni su relativni na društvenom nivou, ili na nivou čovečanstva, kad ljude tretiraš kao mrave i kad je samo bitno preživljavanje naroda ili rase. Ali dar čoveka je u svesti i slobodi pojedinca i kad gledaš morla pojedinca stvari postaju jasnije. Ali to je sad druga priča.

Razumem šta hoćeš da kažeš ali ta relativnost ne postoji kad se priča o religiji, zar ne? Jer ovde pričamo o hrišćanskim shvatanjima, a to znači da automatski imamo definisan moral, šta je dobro a šta zlo po hrišćanskim merilima. U fudbalu primenjuješ fudbalska pravila u košarci košarkaška, a u hrišćanstvu hrišćanska, pa pošto je Đavola stvorilo hrišćanstvo onda se logično i zlo koje doživljavaju hrišćani pripisuje njemu, kao što se zlo koje dožive Muslimani pripiše šejtanu, a ono koje dožive budisti... Nikom specijalno :)
 
Aha, pa čuj Crni đavole, to je sad priča o relativnosti dobra i zla u određenim društvenim okolnostima. Ja baš i ne mislim da su dobro i zlo sasvim relativni. Oni su relativni na društvenom nivou, ili na nivou čovečanstva, kad ljude tretiraš kao mrave i kad je samo bitno preživljavanje naroda ili rase. Ali dar čoveka je u svesti i slobodi pojedinca i kad gledaš morla pojedinca stvari postaju jasnije. Ali to je sad druga priča.

Razumem šta hoćeš da kažeš ali ta relativnost ne postoji kad se priča o religiji, zar ne? Jer ovde pričamo o hrišćanskim shvatanjima, a to znači da automatski imamo definisan moral, šta je dobro a šta zlo po hrišćanskim merilima. U fudbalu primenjuješ fudbalska pravila u košarci košarkaška, a u hrišćanstvu hrišćanska, pa pošto je Đavola stvorilo hrišćanstvo onda se logično i zlo koje doživljavaju hrišćani pripisuje njemu, kao što se zlo koje dožive Muslimani pripiše šejtanu, a ono koje dožive budisti... Nikom specijalno :)

Uopšte se ne radi o relativnosti dobra i zla, već naprotiv, o apsolutnom dobru, tj. o apsolutnoj istini.
Jer rekoh, u krajnjem zbiru dolazi se do apsolutne istine.
A svaki događaj u životu se može posmatrati kao poseban izraz u jednoj velikoj zajedničkoj funkciji.

Da pokušam ovako objasniti.
Svaki čovek, kako dobar, tako i rđav, čini neka dela.
Ta dela predstavimo simbolično kao određena slova.
Pa bi tako imali sledeće:
a, b, f, u, a, g, b, lj, #, f, a, $, a, a, a, a, a, lj

A ona apsolutna istina bi se simbolično mogla predstaviti npr. ovako:
ljubav

E sad, pošto svako misli da to što radi je korisno, zato i sva dela ulaze u ovu zajedničku funkciju, pa tako imamo sledeće:

a+b+f+u+a+g+b+lj+#+f+a+$+a+a+a+a+a+lj = ljubav

A da bi ova funkcija bila istina, mora biti ovako
ljubav = ljubav

a to znači da sva ona dela koja ulaze u ovu zajedničku funkciju, koja se ne nalaze u krajnjem zbiru, otpadaju i ne ulaze u ti apsolutnu istinu.
Drugim rečima, simbolično predstavljeno, sledeća dela ne ulaze u izgradnju apsolutne istine:
f, g, #, $
:)
 
Poslednja izmena:
Za taj sindrom neodgovornosti je biblijska storija okidač bila zmija eva adam shematika..Ona me nagovorila a ona kaže nisam ja nego zmija..
Prebacivanje..

Lepo Eva rece i nista nije slagala.Nagovorila me zmija.Prvobitna ljudska priroda je bila dobra ali je s necim uprljana.U dubinama ljudske kolektivne svesti postoji osecanje krivice.Ko je kriv Eva ili neko drugi za opterecenu ljudsku prirodu.Eva je bila detence u dusi..Nju je neko pokvario.Ne bi smeli da joj zamerimo.
 
Ne znam da li činim greh u odnosu na nekog ko je to već pomenuo na prethodnih 40 strana, ali mit o palom anđelu je daleko stariji od hrišćanstva, i interesantno je da baš i nije tada imao negativnu konotaciju. Lučonoša je ukrao svetlost znanja od bogova, vatru u nekim varijantama, i time učinio hybris, užasan greh. Uopšte interesantno je da su upravo dva mita iz biblije koja se danas tumače kao prikazi ultimativnog greha u originalu simbolički govorili o tome koja je cena posedovanja istinskog znanja, i priča o Luciferu i priča o Adamu i Evi. Sama priča je i u okviru hrišćanstva trpela blage modifikacije, danas poznati imidž "Đavola" je na primer naknadno smišljen da bi ga prikazali što ružnijeg i strašnijeg neobrazovanoj raji, i da bi je naplašili, a i da bi se povezala paganska božanstva čiji su elementi iskorišćeni, na primer Pan.

potpuno si u pravu...jos mu neki nakacili svevidece oko nasred cela pa ispao veci od Boga..
 
Ja bih rekao obrnuto, da je Evi u stvari pružena šansa. Svi želimo da iskusimo život, i postajemo bolji kroz izazove. Niko od nas ne bi odabrao da ostane u "Adam i Eva" stanju.
Lepo Eva rece i nista nije slagala.Nagovorila me zmija.Prvobitna ljudska priroda je bila dobra ali je s necim uprljana.U dubinama ljudske kolektivne svesti postoji osecanje krivice.Ko je kriv Eva ili neko drugi za opterecenu ljudsku prirodu.Eva je bila detence u dusi..Nju je neko pokvario.Ne bi smeli da joj zamerimo.
 
Uopšte se ne radi o relativnosti dobra i zla, već naprotiv, o apsolutnom dobru, tj. o apsolutnoj istini.
Jer rekoh, u krajnjem zbiru dolazi se do apsolutne istine.
A svaki događaj u životu se može posmatrati kao poseban izraz u jednoj velikoj zajedničkoj funkciji.

Da pokušam ovako objasniti.
Svaki čovek, kako dobar, tako i rđav, čini neka dela.
Ta dela predstavimo simbolično kao određena slova.
Pa bi tako imali sledeće:
a, b, f, u, a, g, b, lj, #, f, a, $, a, a, a, a, a, lj

A ona apsolutna istina bi se simbolično mogla predstaviti npr. ovako:
ljubav

E sad, pošto svako misli da to što radi je korisno, zato i sva dela ulaze u ovu zajedničku funkciju, pa tako imamo sledeće:

a+b+f+u+a+g+b+lj+#+f+a+$+a+a+a+a+a+lj = ljubav

A da bi ova funkcija bila istina, mora biti ovako
ljubav = ljubav

a to znači da sva ona dela koja ulaze u ovu zajedničku funkciju, koja se ne nalaze u krajnjem zbiru, otpadaju i ne ulaze u ti apsolutnu istinu.
Drugim rečima, simbolično predstavljeno, sledeća dela ne ulaze u izgradnju apsolutne istine:
f, g, #, $
:)
Ti imaš jednu postavku, shvatanje koje ti ima smisla, našao si logiku u njemu. Kao i u onoj drugoj temi, ti negde ideš oko njega, premeravaš ga iznova dokazuješ. Ima sve to neke veze. Ali stvar je u tome da izgleda ne razumeš tačno na šta se misli kad se kaže da je istina neshvatljiva i da je ne možeš logički tretirati. To nije neka nadrispiritualna tvrdnja, već nešto sasvim praktično. U svim duhovnim tradicijama, koje su se bavile tehničkim metodama koje osobu radom, konkretnim aktivnostima treba da dovedu do iskustva božanskog, sjedinjenja sa božanskim, ili susreta sa svojom pravom prirodom, prosvetljenja, kako god želiš to nazvati, došlo se jasno do toga da to nije nešto što intelekt može skrckati i objasniti. Umesto toga, raznim metodama se intelekt zaobilazi, svest se odvaja od intelekta i analize, prazni i stvara se situacija koja može dovesti do toga da naša odbrana "padne" i dođe do TOG iskustva. Ne postoji tu neka filozofija, osim iz zabave i radi toga da pričamo nešto uz čašicu. To je nešto što se uradi i onda jednostavno znaš. Na osnovu tog doživljaja neko naravno počen razumevati svet i sebe na drugačiji, dublji način, i ako želi svoje iskustvo pokušaće da koristi i reči kao putokaz, kao objašnjenje, ali nemoguće je istinu saterati u kavez od reči.
Elem, ti nekako pokušavaš stalno to sebi predstaviti kroz neku logiku. Ta Istina je dakle iskustvo, nešto stvarno proživljeno, i nešto sasvim drugo u odnosu na bilo kakvo umno istraživanje, bilo kakvu želju za znanjem i umnim poimanjem, nešto sasvim drugo u odnosu na moral, želju da budeš bolji čovek, želju da znaš više, želju da pronikneš u bilo kakve tajne. Te sve stvari mogu pomoći ali one nisu Istina.

Ovim ti odgovaram i na onaj post na drugoj temi.
 
Ti imaš jednu postavku, shvatanje koje ti ima smisla, našao si logiku u njemu. Kao i u onoj drugoj temi, ti negde ideš oko njega, premeravaš ga iznova dokazuješ. Ima sve to neke veze. Ali stvar je u tome da izgleda ne razumeš tačno na šta se misli kad se kaže da je istina neshvatljiva i da je ne možeš logički tretirati.

To nije neka nadrispiritualna tvrdnja, već nešto sasvim praktično. U svim duhovnim tradicijama, koje su se bavile tehničkim metodama koje osobu radom, konkretnim aktivnostima treba da dovedu do iskustva božanskog, sjedinjenja sa božanskim, ili susreta sa svojom pravom prirodom, prosvetljenja, kako god želiš to nazvati, došlo se jasno do toga da to nije nešto što intelekt može skrckati i objasniti. Umesto toga, raznim metodama se intelekt zaobilazi, svest se odvaja od intelekta i analize, prazni i stvara se situacija koja može dovesti do toga da naša odbrana "padne" i dođe do TOG iskustva. Ne postoji tu neka filozofija, osim iz zabave i radi toga da pričamo nešto uz čašicu. To je nešto što se uradi i onda jednostavno znaš. Na osnovu tog doživljaja neko naravno počen razumevati svet i sebe na drugačiji, dublji način, i ako želi svoje iskustvo pokušaće da koristi i reči kao putokaz, kao objašnjenje, ali nemoguće je istinu saterati u kavez od reči.

Kažeš istina je neshvatljiva i ne može se logički tretirati, a kažem Ti da je suprotno od toga, i da se istina može logički tretirati i da je istina shvatljiva.
Ono što Mi u dobroj nameri pokušavamo rečima reći upravo je težnja doći do neke istine, kroz proces iteracija, kada na osnovu novih saznanja, preispitujemo neka postojeća saznanja i tako u svakom novom koraku dolazimo do novih saznanja, koja su sve bliža i bliža istini, kojoj težimo, ako težimo, naravno.

Kažeš intelekt se zaobilazi, svest se odvaja od intelekta i analize, prazni se i i stvara situacija koja može dovesti do "pada" odbrane novog iskustva.
Na bih rekao da se svest ikada zaobilazi, već bih rekao svest se otvara za nove spoznaje, za nove mogućnosti i tako se dobija nov prostor, u kome može doći do novog iskustva.

Upravo ta odbrana, o čijem padu govoriš, jeste zaključavanje svesti od novih spoznaja.
A svest se otvara verom, jer ako je van svesti ono što je nepoznato, znači ono što ne znamo, vera da je nešto moguće otvoriće svest, i ono što je bilo nepoznato, što nije postojalo u svesti, doći će sa verom.
Na taj način vera da je nešto moguće otvara svest, bez da se svest, kako kažeš, prazni.
Kada se svest isprazni, kao što kažeš, onda dobijemo besvesno stanje, gde ne postoji svest o ičemu, jer je prazna.

Što se tiče odvajanja svesti od intelekta, takođe ne bih rekao da u tom slučaju može doći do novih spoznaja, jednostavno zato što je intelekt aparat svesti, procesor svesti i bez intelekta svest niti može da obrađuje nove ulaze, tj. ono sa čime dolazi u kontakt.

Na primer, ne možeš doći do novih spoznaja, ako iz svesti isprazniš spoznaju da 1+1=2, tj. ako nisi svestan sa 1+1=2, jer bez svesti o tome nema ni novih spoznaja, već se radi o tome da ono sa čime u svesti raspolaženo, iskoristimo u tom nekom novom prostoru svesti, koji smo dobili otvaranjem svesti, i u tom novom prostoru kombinujemo ono što se u svesti nalazi, sa novih spoznajama.

Kada kažeš istinu je nemoguće saterati u kavez od reči, kažem Ti da je moguće, jer upravo ti tzv. kavezi od reči jesu interpretacije određenih istina.
Npr. jedan takav kavez od reči bio bi sledeće: jedan i jedan jesu dva, ili simbolički napisano 1+1=2.
Drugi kavez od reči bio bi E=mc^2.
Ti tzv. kavezi od reči predstavljaju interpretaciju, tj. projekciju određenih istina, tj. predstavljaju određene zakonitosti, u čijim okvirima, tj. kavezima, se nalazi istina.
Van tih zakonitosti, van tih kaveza od reči, istina ne postoji, tj. van tih kaveza od reči nalazi se laž, tj. ono što nije istina.
Analogno tome, kada govorimo o Ljubavi kao istini, tj. istini po kojoj se odvija dobar čovečiji život, takođe postoje odgovarajući kavezi, u čijim okvirima se nalazi neka istina.
Mi bismo takve kaveze od reči, u slučaju Ljubavi, mogli nazvati apsolutne moralne zakonitosti.
Npr. kavez od reči "voli bližnjeg kao sebe samog", interpretira istinu o Ljubavi, i van tog kaveza od reči nema Ljubavi, tj. ko ne voli bližnjeg kao sebe samoga, taj nema celovitost Ljubavi prema bližnjem.
Da ne ulazimo sada u analizu ovog kaveza od reči, zašto je to tako kako je, samo ću reći moje je mišljenje da taj kavez od reči u sebi ima istinu o Ljubavi.
 
Poslednja izmena:

Back
Top