ma možda sam i ja razočaran i odustao...
bio sam 5. oktobra 2000. tamo ispred skupštine, valjda spreman da se borim.
posle kraha tih petoktobarskih iluzija, shvatio sam možda kako funkcionišu stvari.
deluje mi da je ovaj svet postao zatvor, ludnica iz koje se spašavaš jedino bežanjem prema sebi.
jedna moja pesmica:
natpis
nikad video ptiće golubova.
možda je i video:
lako smrskavanje sa zgrade.
pradavni dan,
proliveni znaci pitanja.
čemu?
izgovoreno gubi snagu.
na zidu piše:
ćutati, uzdržavati se, umreti.
talentovan za tugu,
i mlako, rutinirano postojanje,
uložio je neku energiju u to.
ne znam zašto.
...
"Ako ti je priroda darovala zov žalosti, nemoj okolišati sa sumanutim darom, nemoj propustiti nijednu priliku da se razrešiš stvari i bića."
Emil Sioran
pretpostavljam da je pod razrešenjem možda mislio na šopenhauerovu negaciju volje...
pasivnošću do oslobođenja, kako ja to shvatam.
ali, da li je to pravi put.
kastaneda, autor knjige "aktivna strana beskraja", (između ostalih), reče da je pasivnost nasilje nad našom prirodom, zato što smo svi mi u svojoj suštini strahoviti borci.