Dusa se ne odvaja od tela to je ucenje istocnjackih religija jer oni veruju u reinkarnaciju i besmrtnost duse
a dusa nije besmrtna prema Bibliji
Covek kada umre covek dusa umire
zato postoj i vaskrsenje - vracanje u zivot osobe.
da je dusa besmrtna ne bi bilo vaskrsenja
a Glavna nauka Hriscanstva je uskrsenje i Hristova Zrtva
na temelju koje dobijamo spasenje
Duša je namjera za samorealizacijom stvorena u svijesti apsoluta, u Bogu.
Duša NIJE čovjek. Duša čovjeka, naravno, nepogrešivo inicira projekciju-kreaciju iskustva čovjeka.
Čovjek je projekcija duše-razum-tijela osvjedočena duhom stvorenja, svjesnošću-o-sebi-stvorenju.
Duša često biva potisnuta u sjenku dok se njena razumska interpretacija (percepcija) manifestuje.
Odatle odstupanja od originalnog plana.
...
Čovjek ne može uskrsnuti.
To bi bilo isto kao kad bi smo rekli da će film sa filmskog platna, ukoliko bude projektovan 'dobro' uskrsnuti i biti vječan.
Bez projekcije informacija sačuvanih na filmskoj traci, u kompjuteru kroz projektor-Um, nema filma kao iskustva.
Ako čovjek ne može uskrsnuti, a ne može, postoji li nešto što može, kako i zašto?
Ako se pak pod uskresenjem podrazumijeva nadgradnja svjesnosti, dakle uzdizanje svjesnosti na viši nivo,
onda se uskrsnuće dešava oplemenjenjem duha koji nam onda omogućava da projekciju svog iskustva
projektujemo što bliže namjeri svoje duše.
Uskrsnuće se ostvaruje prosvjetljenjem.
Čovjek koji je postajao prije prosvjetljenja nije isti čovjek i poslije. Mijenja se cjelovito shvatanje postojanja,
stoga i cjeloviti odnos prema svijetu koji sebi predstavljamo, 'u kojemu živimo'.
Uskrsnuće tijela ne postoji. To se nikada nije desilo i nikada neće. Zašto?
Zato što je tijelo projekcija i jedino što se može desiti jeste da se projekcija totalno isključi, ugasi, pri čemu i tijelo,
kao uostalom i cjeloviti 'čovjek' nestaje. Ali pošto je projekcija subjektivna, dakle svaka jedinka projektuje svijet za sebe,
u svom razumu, svjedočeći ga svojom svjesnošću, onda dakako možemo projektovati i iluzije na osnovu priča koje
nam služe kao baza podataka. Tako eto hrišćanski vjenici sada mogu projektovati Isusa na Nebu, jer podatke koje
projektuju svojim razumom dobijaju iz Biblije kao izvora te priče.
Međutim, Biblija je knjiga, roman u čiju istinitost su povjerovali milioni nadajućih, ustrašenih, neosviješćenih, željnih
produžetka svoje egocentrične tjelesne projekcije. I džaba što nam svugdje oko nas život nudi primjere, ukazujući
nam tim primjerima da niti jedno tijelo ne preživljava kraj projekcije, smrt, ipak, ustrašeni ego, ustrašen pričama o
eliminaciji svoje egzistencije, eliminaciji postojanja i vječnim mukama u paklu, vapi za ispunjenjem biblijske priče o
vječnom tjelesnom životu kroz uskrsnuće... a do ispunjenja nikada ne dolazi.
Ono što je izvrnuto u Bibliji jeste znanje o vječnom životu. Vječni život već jesmo.
Asolut je Život, nestvorivo, nerodivo, nepromjenjivo postojanje, biće koje i jeste ono u nama što sebe potvrđuje sa JESAM.
JA JESAM znači JA-apsolut JESAM, dakle postojim.
JA sam ono što daje vrijednost nečeg postojećeg svojim izrazima u životnim iskustvima.
JA SAM VJEČAN, vječno stvaram i manifestujem svoje namjere (duše).
Kada osvijestim sebe u stvorenjima doživljam uskrsenje.
Uskrsenje čega?
Usksenje svog centra volje i pažnje, koje rezultira u uzdizanju duha, moje svjesnosti u svijest.
Poistovjećujem se sa sviješću kojom potvrđujem da Ja Jesam ono-što-jesam, Ja-apsolut uskršćavam u sebe-Boga.