Vlasi — balkanski fenomen

Ovo je očigledan falsifikat, jer da se vojvoda Jovan obraćao u 15. veku vlaškim građanima Sibinja, da bi ga razumeli, morao bi da kaže "VENI CANIS IN VAGINAM MATRIS" :per: , a ne da mu јеbe pas ženu i matere mu. Providan falsifikat... :hahaha:

https://sr.wikipedia.org/sr-el/Сибињ_(Румунија)

Po mnogim srpskim epskim pesmama, iz Sibinja je vojvoda Janko Sibinjanin - "Jankul". Bio je to Jovan - Janko - Janoš Hunjadi mađarski plemić i vladar. Mada je i tu smatran za Mađara, on se često sa Srbima pominje: kao kum Marka Kraljevića, te ujak Banović Strahinje, svat Stojana Popovića, svat Strahinjića Bana itd[6] Spevana je i epska narodna pesma "Ženidba Sibinjanin Janka sa vilom", u kojoj on učestvuje u boju na Kosovu i ženi se "vilom". Sestra mu je kaže se Janja, a sestrić "nejaki" Sekula.[7] Po mađarskom istoričaru Janošu Karačonjiju, otac Jankov bio je Srbin - Vojko (Vuk), a deda njegov zvani Srb(Srbin) je dobio kao posed grad Sibinj, između 1364-1399. godine. Janko je vaspitavan kao katolik, jer po naredbi kralja Lauša I - ni jedan vlaški knez ne može dobiti plemstvo niti posed na poklon, ako nije bio te verospovesti.[8]

Despot Đurađ Branković je u prvoj polovini 15. veka zajedno sa Sibinjanin Jankom ratovao protiv Turaka. Turci su bili uz vojvodu Drakulu, koji se borio protiv vojvode Dejana iz Sibinja. Turski sultan Murat poslao je Isa-pašu da opustoši zemlje oko Beograda, ali su Đurađ i Janko ne samo porazili tursku vojsku i ubili pašu kod Smedereva, već su ušli u okupirane bugarske zemlje i osvojili grad Serdiku (Sofiju).[9]

Pretendent za ugarski presto posle 1526. godine je pored austrijskog cara Ferdinanda, bio Jovan Zapolja vojvoda od Sibinja (Erdelja). Uz Zapolju su stali mnogi ugarski (izbegli) Srbi kao vojnici, ratujući u borbi za vlast. Poslednji srpski vođa Jovan "Crni" umire 1526. godine, a Ferdinand je nadvladao Zapolju, koji se oslonio i na Turke.[10]

U vreme banatskog ustanka protiv Turaka 1594. godine srpske vođe: ban Sava, vojvoda Velimirović i vladika Teodor Tivadarović pozvali su erdeljskog kneza Žigmunda Batorija u pomoć. Knez se nije mogao vojno odazvati, ali je posle propasti ustanka, primio izbegle Srbe iz Banata. Deo ih se naselio u Jenopolje, gde je od 15. veka bilo mnogo Srba, a drugi su produžili dalje u Erdelj. u Erdelju se se masovno naselili u Sibinju, Beogradu (Alba Juliji), Pongradu, Rajsderfelu, Sas Pianu, Velikom i Malom Čergodu, Orestiji i drugim manjim mestima. Tu je za vreme vladike Teodora osnovana srpske pravoslavna episkopija tzv. Beogradska u Sibinju. Godine 1537. posle smrti rumunskog erdeljskog vladike, i ta eparhija je potpala pod ingerenciju srpskog. Srpska episkopija je dignuta u arhiepiskopiju, a nova srpska je oformljena u erdeljskoj Bistrici. Srbi su bili dominantni u Erdelju kao pravoslavni episkopi do 1700. godine, kada je Rumune arhijerej Atanasije Grk preveo u uniju. Godine 1735. mitropolit srpski Vićentije dao da se čitaju u Sibinju i drugim erdeljskim gradovima privilegije (svuda gde je bilo Srba) koje je dobila srpska pravoslavna crkva. Želeo je da iznevereni pravoslavni narod rumunski, i srpski preko srpske ingerencije, povrati u pravoslavlje. Krušedolski episkop Nikanor je poslat 1735. godine da pomogne pravoslavcima rumunskim u Brašovu. Vladika Nikanor Melentijević morao je posle izvesnog iste godine naredbi vlasti, da napusti Brašov (centar rumunskog pravoslavlja) i pređe u Sibinj. Odatle je uputio jednu Poslanicu vernicima, u odbranu pravoslavlja.[11] U Sibinju su stolovali srpski pravoslavni episkopi: Sofronije Kirilović (1770-1774), Gideon Ničitić (1784-1788), Gerasim Adamović (1789-1796).[12]

Krajem 17. veka despota Đorđa Branković su austrijske vlasti držale izvesno vreme zatočenog u Sibinju. Zatvoren je samo iz državnih interesa Austrije. Hteli su da ga odvoje od srpskog naroda, s obzirom da je pretendovao da im bude vođa. Potpisivao se sa "Grof Đorđe Branković izabrani despot Ilirije i rascijanske Misije". Planirao je da skupi veliku narodnu vojsku, kojom bi proterao Turke iz srpskih istorijskih predela. Prebačen je zatim 1690. godine, radi veće državne sigurnosti prvo u Beč, pa u Jegru, gde je i umro posle dugog tamničenja (od 22 godine) - 1711. godine[13]

Prema državnom šematizmu pravoslavnog klira Ugarske 1846. godine u gradu Sibinju je bilo 407 pravoslavnih porodica, uz još pridodatih 57 iz filijale Nependorf. Pravoslavni parosi su tada bili pop Jovan Panović i pop Petar Podila, kojima je pomagao kapelan pop Georgije Bobeš.[14]

U mestu Rašinari (Sibinj), pored Sibinja, koje se smatra za jedno od središta rumunskog preporoda, bilo je u 18. i 19. veku dosta Srba. Tri generacije srpskih sveštenika Popovića, je tu živelo i službu vršilo stotinu godina. Stari pop Danil je poživeo 105 godina, i bavio se pisanjem. Ali učeni pop Sava Popović (1814—1879) paroh-kapelan i učitelj se "porumunio". Postao je profesor rumunsko-nemački u glavnoj rumunskoj osnovnoj školi u mestu. Nije mu bila prepreka to što je znao da je Srbin, da bi delovanjem postao poznat kao veliki ideolog rumunske nacije. Pisao je knjige kojima je dokazivao rimske korene u Rumuna, kao i udžbenike za škole. Kasnije je postao savetnik i pratilac Andreja Šagune, porumunjenog Cincarina, prvog rumunskog mitropolita, nakon kanonskog odvajanja pravoslavnih Rumuna od Srba 1864. godine[15] Iz tog mesta potiče i jeromonah Joanikije Serbu (Srbin) kaluđer manastira Partoša 1775. godine. On je bio rođen 1722. godine, zatim je 1746. godine zapopljen i bio paroh u Đilvezu kod Temišvara. Kaluđer je postao 1773. godine, i za njega je zapisano da govori vlaški (rumunski) i "nešto srpski". Očigledno je bio taj Srbin - povlašen, još u mladim danima.[16]

Episkop Aradski Prokopije Ivačković Srbin, bio je posle smrti Andreje Šagune - novi mitropolit rumunski sa sedištem u Sibinju 1873-1874. godine.[17] Rumuni ga nisu voleli jer im je počeo uvoditi navodno "srpske običaje". Vratio se među Srbe 1874. godine kada je izabran za patrijarha srpskog u Sremskim Karlovcima. Jedan čitalac iz mesta je 1875. godine bio pretplatnik srpskog časopisa "Otadžbina" koji je izlazio u Beogradu.
Мозак твој је фалсификат...


http://cautare.arhivamedievala.ro/M...=8737292858384512&_adf.ctrl-state=oglb552dl_4

1591006484140.png
 
Možeš ti da dubiš na trepavicama, ali nisi u pravu. Vlasi u Sibinju u 15. veku ne bi razumeli psovanje na srpskom. Samo na latinskom. :ljutko:

PS. Kako može jedan vojvoda Jovan koji je Vlah, u geografskom centru današnje Rumunije, pre 600 godina, da na srpskom poruči Vlasima u Sibinju "da im pas ženu i mater" a da ga oni razumeju. To je apsolutno nemoguće, kao i to da se onaj Drakul, ustvari zvao Dragul. :mrgreen:

Alzo, falsifikat! :aha:
 
Možeš ti da dubiš na trepavicama, ali nisi u pravu. Vlasi u Sibinju u 15. veku ne bi razumeli psovanje na srpskom. Samo na latinskom. :ljutko:

PS. Kako može jedan vojvoda Jovan koji je Vlah, u geografskom centru današnje Rumunije, pre 600 godina, da na srpskom poruči Vlasima u Sibinju "da im pas ženu i mater" a da ga oni razumeju. To je apsolutno nemoguće, kao i to da se onaj Drakul, ustvari zvao Dragul. :mrgreen:

Alzo, falsifikat! :aha:
Slazem se, apsolutno nemoguce da se nekim Francima vrsilo bogosluzenje na latinskom ili da su tamo neki Madjari sva drzavna dokument imali na latinskom. Pa to niko ne bi razumeo!
 
Shataš li ti veličinu mog otkrića? Ovo je potvrda da je u centru Rumunije u 15. veku narod Sibinja govorio slovenski (ajde, da se ne naježiš na "srpski") jezik.

Šumu ne bi od drveća videli.
Ајде бре. Толико си истрауматизиран што су сви твоје претке доскора називали Власима да наложаваш целу психичку енергију да би доказао да су Власи уствари Срби. :hahaha:

У петнаестом веку Сибин је био саски град у којем Власима није било дозвољено да остану преко ноћи. А и били су 99,99% неписмени. Нико се Власима није обраћавао писмом.

Пре краја шеснаестог века у Влашкој и Молдавији цела државна и црквена делатност је била бележена на црквенословенском. То је последица Бугарсковлашког царства.

Знам да ти јако тешко да схватиш појам светог писменог језика током векова скоро опште неписмености. Грчки, латински, словенски и јеврејски су били свети писмени језици у великом делу Европе све до Мартина Лутера и протестантске реформације из шеснаестог века. Тек онда се проширио појам прихватљивости народног језика за писмо. У Италији и неколико других средњовековних земаља тај процес је неколико векова старији, захваљујући великим писцима и песницима као што су Boccaccio и Dante.
 
Kakvu sam ja to crkvenu administraciju pominjao ne lupetaj i ne turaj mi reci u usta.
Pominjao si bogosluženje na latinskom kod Franaka implicirajući da je kod Vlaha bogosluženje bilo na slovenskom.

Slazem se, apsolutno nemoguce da se nekim Francima vrsilo bogosluzenje na latinskom ili da su tamo neki Madjari sva drzavna dokument imali na latinskom. Pa to niko ne bi razumeo!
 
Престани бре. Доста је било. Нећеш ништа разумно да закључих о народном говорном језику из државних и црквених докумената -- па и надгробних споменика -- из периода скоро опште неписмености.
 
Доста је било.

Kako si znao? :ok:

Нећеш ништа разумно да закључих о народном говорном језику из државних и црквених докумената
U pravu si. Treba skinuti sa HDD-a mp3 od obaveštajnog prisluškivanja po srednjovekovnim selima Dakije. Jedino tako može da se zaključi.
 
Poslednja izmena:
Што се тиче народног језика, постоје графити из Помпеја и других градова. Постоји једна граматика латинског у којој се критикује неправилни говор народа. Миленијум касније, у четрнаестомг веку, Dante је био принуђен да објасни и брани зашто пише на Il volgare.

Историјско поредбено језикословље није једноставно. Да би се ишта озбиљно закључило потребно је познавање много језика и историје. Оприлике као што у питању слетања човека не Месец потребно је познавање физике и инжењерије.
 
Влашке писани споменици 14. и 15. века показују три словенска језичка слоја: књижевни средњобугарски, књижевни српски и народни бугарски. О том је писао нпр. Бернштајн: http://macedonia.kroraina.com/italev/sb/index.html


У писму о ком говоримо скоро у потпуности преовладава народни средњобугарски:

† Іѡ Aлеѯандръ воевода и господинь въсеи земли ѹггровлахіискои, пишет господство ми Сибинцем въсѣм, великим же и малим, мнѡг(о) здравіе, какото моим братіамъ. Тѡго радї добрѣ знаете, егда ме пѹсти господинъ ми крал на влашкѫ землѧ, на моѫ ѡчинѫ, и на кѡг(о) ме ѡстави, іaко да ми бѫдет въ неволи помощник. Никто ѿ них съ ѡчима не погледа на моѫ неволѧ, тъкмо наѹчи богъ Брашовѣне, добри люді, та послѹшахѫ реч господина кралѣ, та доидоше съ своеми главами и и стоахѫ съ мном въ неволи, понеже аще хтеше погинѫт сіази землѣ, и тіе щехѫ погинѫт, и землѣ господина ми кралѣ не щеше имети покои. Да защо сме стоіaли протива погани език, а віе ни подвигате зли речи, како се ѡтметнѫхме ѿ господина кралѣ и дадохмо се тѹрцем. Тѡг(о) раді ніе слѹжимо господинѹ кралю и светомѹ венцѹ, и да сподоби богъ, да сѧ приближит господинъ крал, да станемо прѣд ним, да кто ще слъгати, да мѹ ебе п(ь)сь женѫ и матере мѹ. Азе и поидох ѹ тѹрци, поидох за моѫ неволѧ, и ѹчиних покои земи, колико ест ѡстанѫла, и въсѣм вам, и извадих си г҃ халіади робіе, а віе говорите, понеже щѫ да плѣнѧ с тѹрци земѧ господина ми кралѣ. Азе да не да богъ да плѣнѧ, нѫ щѫ слѹжит господинѹ ми кралю и въсѣм христианомъ до моего живота, како се сѫм ѡбещал. И богь ви веселит.
† Іѡ Алеѯандръ воевода и пр.
 
Влашке писани споменици 14. и 15. века показују три словенска језичка слоја: књижевни средњобугарски, књижевни српски и народни бугарски. О том је писао нпр. Бернштајн: http://macedonia.kroraina.com/italev/sb/index.html


У писму о ком говоримо скоро у потпуности преовладава народни средњобугарски:

† Іѡ Aлеѯандръ воевода и господинь въсеи земли ѹггровлахіискои, пишет господство ми Сибинцем въсѣм, великим же и малим, мнѡг(о) здравіе, какото моим братіамъ. Тѡго радї добрѣ знаете, егда ме пѹсти господинъ ми крал на влашкѫ землѧ, на моѫ ѡчинѫ, и на кѡг(о) ме ѡстави, іaко да ми бѫдет въ неволи помощник. Никто ѿ них съ ѡчима не погледа на моѫ неволѧ, тъкмо наѹчи богъ Брашовѣне, добри люді, та послѹшахѫ реч господина кралѣ, та доидоше съ своеми главами и и стоахѫ съ мном въ неволи, понеже аще хтеше погинѫт сіази землѣ, и тіе щехѫ погинѫт, и землѣ господина ми кралѣ не щеше имети покои. Да защо сме стоіaли протива погани език, а віе ни подвигате зли речи, како се ѡтметнѫхме ѿ господина кралѣ и дадохмо се тѹрцем. Тѡг(о) раді ніе слѹжимо господинѹ кралю и светомѹ венцѹ, и да сподоби богъ, да сѧ приближит господинъ крал, да станемо прѣд ним, да кто ще слъгати, да мѹ ебе п(ь)сь женѫ и матере мѹ. Азе и поидох ѹ тѹрци, поидох за моѫ неволѧ, и ѹчиних покои земи, колико ест ѡстанѫла, и въсѣм вам, и извадих си г҃ халіади робіе, а віе говорите, понеже щѫ да плѣнѧ с тѹрци земѧ господина ми кралѣ. Азе да не да богъ да плѣнѧ, нѫ щѫ слѹжит господинѹ ми кралю и въсѣм христианомъ до моего живота, како се сѫм ѡбещал. И богь ви веселит.
† Іѡ Алеѯандръ воевода и пр.

Ti, kao društvenjak, treba da se boriš da se pogrešna terminologija koju diktiraju Hrvati i Bugari promeni u skladu sa istorijskim činjenicama. Takva je sada situacija jer je naša slavistika najjadnija među slavističkim katedrama svih slovenskih naroda (makar onih naroda za koje nije poznat tačan datum nastanka). A ne da se samoindoktriniraš kroatističkom literaturom i bugarskom mitomanijom.
 
Ti, kao društvenjak, treba da se boriš da se pogrešna terminologija koju diktiraju Hrvati i Bugari promeni u skladu sa istorijskim činjenicama. Takva je sada situacija jer je naša slavistika najjadnija među slavističkim katedrama svih slovenskih naroda (makar onih naroda za koje nije poznat tačan datum nastanka). A ne da se samoindoktriniraš kroatističkom literaturom i bugarskom mitomanijom.

A te su istorijske činjenice puste želje jednog anonimnog forumaša?
 
Ti, kao društvenjak, treba da se boriš da se pogrešna terminologija koju diktiraju Hrvati i Bugari promeni u skladu sa istorijskim činjenicama. Takva je sada situacija jer je naša slavistika najjadnija među slavističkim katedrama svih slovenskih naroda (makar onih naroda za koje nije poznat tačan datum nastanka). A ne da se samoindoktriniraš kroatističkom literaturom i bugarskom mitomanijom.
А треба да усвојим твоју измишљену терминологију и митоманију?
 

Back
Top