Da razbijemo još malo komšijske mitomanije donosim dva članka iz engl. wiki za Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana s osvrtom na period između 1987. i 1990. i kako je jedan djelova u to vrime, a kako drugi. I onda neki imaju obraza napsiat kako su Tuđman, Hrvatska ili Slovenija krivi za raspad SFRJ
Slobodan Milošević se pojavio 1987. kao snaga u srpskoj politici nakon što je izrazio podršku Srbima u Srpskoj Socijalističkoj Autonomnoj Pokrajini Kosovo, koji su tvrdili da ih ugnjetava pokrajinska vlada kojom dominira većinska etnička skupina na Kosovu, etnički Albanci. Milošević je tvrdio da su vlasti etničkih Albanaca zloupotrijebile svoje ovlasti, da autonomija Kosova omogućuje učvršćivanje separatizma na Kosovu i da se prava Srba u pokrajini redovito krše. Kao rješenje, pozvao je na političke promjene kako bi se smanjila autonomija, zaštitila prava manjinskih Srba i pokrenula snažna akcija protiv separatizma na Kosovu."
"Kako se neprijateljstvo između Srba i Albanaca na Kosovu produbljivalo tijekom 1980-ih, Milošević je poslan da se obrati okupljenim Srbima na povijesnom Kosovom polju 24. travnja 1987. Dok je Milošević razgovarao s vodstvom unutar lokalne kulturne dvorane, demonstranti su se ispred sukobili s lokalnom kosovsko-albanskom policijom. New York Times je izvijestio da je "gomila od 15 000 Srba i Crnogoraca bacala kamenje na policiju nakon što su palicama odgurnuli ljude od ulaza u kulturni centar Kosovog Polja."
Milošević je čuo komešanje i poslan je van da smiri situaciju. Video snimka događaja prikazuje Miloševića kako odgovara na pritužbe iz gomile da policija tuče ljude govoreći "Niko nesme da vas bije". Kasnije te večeri, srpska televizija emitirala je video Miloševićevog susreta.
Savezni sekretarijat Ministarstva unutarnjih poslova SFRJ , međutim, osudio je upotrebu gumenih palica od strane policije kao neusklađenu s odredbama članaka 100. i 101. poslovnika za "vođenje poslova provođenja zakona", utvrdivši da se "ukupno ponašanje građana na masovnom skupu ispred doma kulture u Kosovu Polju ne može ocijeniti kao negativno ili ekstremističko. Nije bilo značajnijeg kršenja zakona i reda.
U biografiji Miloševića koju je napisao Adam LeBor , on kaže da je gomila napala policiju, a Miloševićev odgovor je bio: "Niko nesme da vas bije!"
Iako se Milošević obraćao samo maloj skupini ljudi oko sebe – ne javnosti, toj je primjedbi pridano veliko značenje.
Stambolić je, nakon što je postao predsjednik, rekao da je taj dan vidio kao "kraj Jugoslavije".
Počevši od 1988., antibirokratska revolucija dovela je do ostavke vlada Vojvodine i Crne Gore te do izbora dužnosnika saveznika s Miloševićem. Prema optužnici MKSJ-a protiv Miloševića: "Od srpnja 1988. do ožujka 1989. u Vojvodini i Crnoj Gori održan je niz demonstracija i skupova podrške politici Slobodana Miloševića – 'Antibirokratska revolucija'. Ti prosvjedi doveli su do svrgavanja odgovarajućih pokrajinskih i republičkih vlada; nove vlade tada su podržavale i bile dužne Slobodanu Miloševiću."
Antibirokratske revolucije u Crnoj Gori i Vojvodini, zajedno s Kosovom, efektivno su značile da su Slobodan Milošević i njegovi pristaše držali vlast u četiri od osam republika i autonomnih pokrajina koje su činile jugoslavensku federaciju. Je li to cinično iscenirao Milošević, predmet je kontroverzi između njegovih kritičara i pristaša.
Budući da su Miloševićeve pristaše kontrolirale polovicu glasova u Predsjedništvu SFRJ, njegovi kritičari ga optužuju da je potkopao jugoslavensku federaciju. To je, tvrde njegovi kritičari, poremetilo ravnotežu snaga u Jugoslaviji i izazvalo separatizam u drugim dijelovima federacije. Miloševićeve pristaše tvrde da su predstavnici Predsjedništva SFRJ izabrani u skladu sa zakonom. Kažu da je Milošević uživao istinsku podršku naroda, pa je bilo sasvim logično da njegovi saveznici budu izabrani u predsjedništvo. Njegove pristaše odbacuju optužbe da je poremetio ravnotežu snaga u Jugoslaviji kao propagandni trik osmišljen kako bi se opravdao separatizam.
Franjo Tuđman u lipnju 1987. postao je član Hrvatskog PEN centra(svjetska udruga pjesnika, romanopisaca, esejista, dramskih pisaca, scenarista, povjesničara, kritičara, prevoditelja, izdavača i žurnalista okupljenih u obranu slobode izričaja, zainteresiranih za sudbinu književnosti i opstanak jezika « male protočnosti » u suvremenom svijetu).
Dana 6. lipnja 1987. otputovao je u Kanadu sa suprugom kako bi se sastao s hrvatskim Kanađanima. Pokušavali su ne raspravljati o osjetljivim pitanjima s emigrantima u inozemstvu bojeći se da bi neki od njih mogli biti agenti jugoslavenske tajne policije (UDBA), što je u to vrijeme bila uobičajena praksa.
Tijekom svojih putovanja u Kanadu upoznao je mnoge hrvatske iseljenike koji su bili rodom iz Hercegovine ili hercegovačkog podrijetla. Neki od njih kasnije su postali dužnosnici hrvatske vlade nakon neovisnosti zemlje, a najistaknutiji od njih bio je Gojko Šušak , čiji su otac i stariji brat bili članovi ustaša. Ovi sastanci u inozemstvu krajem 1980-ih kasnije su doveli do mnogih teorija zavjere. Prema tim glasinama, hercegovački Hrvati su nekako iskoristili sastanke kako bi stekli ogroman utjecaj unutar HDZ-a, kao i u hrvatskom establišmentu nakon neovisnosti.
Izrada nacionalnog programa
U drugoj polovici 1980-ih, kada se Jugoslavija bližila kraju, rastrgana sukobljenim nacionalnim težnjama, Tuđman je formulirao hrvatski nacionalni program koji se može sažeti na sljedeći način:
Primarni cilj je uspostava hrvatske nacionalne države ; stoga sve ideološke sporove iz prošlosti treba odbaciti. U praksi je to značilo snažnu podršku antikomunističke hrvatske dijaspore, posebno financijsku.
Iako je Tuđmanov konačni cilj bila neovisna Hrvatska, bio je dobro svjestan stvarnosti unutarnje i vanjske politike.
Njegov glavni početni prijedlog nije bila potpuno neovisna Hrvatska, već konfederalna Jugoslavija s rastućom decentralizacijom i demokratizacijom.
Tuđman je zamišljao budućnost Hrvatske kao države blagostanja koja će se neizbježno kretati prema srednjoj Europi i udaljavati od Balkana .
Što se tiče gorućih pitanja nacionalnih sukoba, njegova je vizija bila sljedeća (barem u početku): tvrdio je da bi srpski nacionalizam, pod kontrolom Jugoslavenske narodne armije (JNA), mogao izazvati pustoš na hrvatskom i bosanskom tlu. JNA, prema nekim procjenama četvrta europska vojna sila po vatrenoj moći, brzo se srbijanizirala, i ideološki i etnički, za manje od četiri godine.
Tuđmanov je prijedlog bio da Srbi u Hrvatskoj, koji su činili 12% stanovništva Hrvatske, dobiju kulturnu slobodu s elementima teritorijalne autonomije.
Što se tiče Bosne i Hercegovine , Tuđman je bio ambivalentniji:
Tuđman nije ozbiljno shvaćao zasebnu Bosnu, što je pokazao i iz svojih komentara televizijskoj ekipi: "Bosna je bila tvorevina osmanske invazije... Do tada je bila dio Hrvatske, ili je bila kraljevstvo Bosna , ali katoličko kraljevstvo, povezano s Hrvatskom".
Dana 17. lipnja 1989. Tuđman je osnovao Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ). U biti, to je bio nacionalistički hrvatski pokret koji je afirmirao hrvatske vrijednosti temeljene na katoličanstvu pomiješanom s povijesnim i kulturnim tradicijama koje su uglavnom bile potiskivane u komunističkoj Jugoslaviji. Cilj je bio postići nacionalnu neovisnost i uspostaviti hrvatsku nacionalnu državu.
PS još sam za Slobu skratia tekst i izvuka samo najbitnije, a o Franji praktički izvuka cili pasus od 87.-90. pa vidi(te) koja je to razlika. I dalje čekamo na 2 deka Ibarskog poštenja..
