Nemam šta da demantujem nju kada ona tvrdi nešto sasvim drugo, a ti ubaciš potpuno novo tumačenje pa se pozivaš na druge.
I opet si citirao rad koji se jedino žali na jednostran pogled, odnosno ne da informacije nisu tačne, već da samo nisu dopunjene po autorovoj želji. Dakle ne prenosiš, nego falsifikuješ i lažeš.
Sve je vidljivo iz priloženog i nema dvojbe da neke informacije nisu točne poput one da nije bilo poinulih civila u Račkom, a pošto je sud odlučia drugačije i navedeno je ubojstvo 45 civila onda ne pričamo u razlici u mišljenju i nekavim nijansama nego o svjesnom prešućivanju istine. To više nije pristran ili jednostran pogled nego kriv i lažan. Strunjaču imaš pa nastavi izvodit vratolomije.
Јесте јер то што си изнео није тачно, обична политизација догађаја од стране те госпође из Беча.
Ne valja ti engl. wikipedija, ne valjaju hr. izvori, ne valjaju češki, engleski i poljski autori jer su katolici, al ne valjaju ni pravoslavni pa makar bili Rusi, a bogami ne valjaju ti ni Srpski stručnjaci koji su se školovali ili rade vani jer ne dile mišljenje veliog broja Srba koji povijest vide nekim drugim očima odlipljeni od stvarnosti i realnosti.
Drž se ti svojih Informer istoričara koji će ti pričat bajke o Srbiji do Splita i o Srbima na Braču i Korčuli
Србија је ширила своје границе у 19. веку тамо где живи већински српски народ, па би се рекло да то није велика него реална Србија.
Pretpostavljam da je ovaj Makedonac također zaveden od katoličkog zapada kad je napisa ovakav članak i iznia ove podatke o naconalnoj strukturi Makedonaca prije Balkanskih ratova. Doslovno vas nema mi za autobus napunit, a ti pričaš o Srbima koji su bili većina na tim prostorima
Probat ću nać popis za Kosovo i Albaniju, al tamo sigurno niste bili većina iako vas je zasigruno bilo nešto na Kosovu moguće nešto sitno i na sjeveru Albanije. uglavnom nedovoljno da budete bilo kakav faktor i nešto odlučujete.
Nacionalna struktura stanovništva Makedonije (1900-1913)
Stanovništvo Makedonije različitog je porijekla (Makedonci, Turci, Zidovi i dr.), različite crkvene pripadnosti (egzarhisti, patrijaršisti, muslimani, mojsijevci), a i po brojnosti se međusobno razlikuje. O brojnosti i nacionalnoj pripadnosti stanovništva Makedonije postoji obimna i raznovrsna literatura.
Susjedne balkanske države, u želji da opravdaju svoje teritorijalne pretenzije na Makedoniju, koristile su se povijesnom znanosti kao argumentom za opravdanje svojih povijesnih i nacionalnih interesa u Makedoniji. Intelektualne snage tih država bile su u službi dokazivanja tobožnjega grčkog, srpskog, odnosno bugarskog karaktera Makedonije.
Statistike kojima je dokazivana brojnost i nacionalna struktura stanovništva Makedonije bile su, zbog posebnosti državnih interesa pretendenata na Makedoniju, različite i uvijek kontradiktorne. Kritizirajućiznanstvenost balkanskih statistika, Andre Wurbain utvrdio je da suone »[...] svjesno falsificirane«.'
Ipak, postoji povijesna istina, postoji stvarnost koja se mora poštivati. Uz to, ono što se primjećuje u statistikama o nacionalnoj strukturi stanovništva Makedonije jest razlika u teoretskim principima na kojima se zasnivaju grčke, srpske, odnosno bugarske statistike.
Mi ćemo ih pregledati i pokušati izvući zaključke, ali ne na osnovi jednostavnog prihvaćanja jednog ili drugog zaključka (Vasila K'nčevaili Jovana Cvijića), nego na osnovi znanstvenosti principa, koji su upotrijebljeni da bi dokazali grčki, bugarski ili srpski karakter Makedonije, kako bismo dobili što točniju etnografsku sliku stanovništva Makedonije. To je jedini mogući i logičan put kojim se možemo približiti povijesnoj stvarnosti u prošlosti, makar i samo relativnoj povijesnoj istini.
Prema K'nčevu, stanje po brojnosti I narodnosti kršćanskoga egzarhijskog i patrijaršijskog stanovništva s govornim makedonskim jezikom,makedonsko-muslimanskoga stanovništva s makedonskim govornim jezikom, grčkoga kršćanskog i muslimanskog stanovništva s grčkim materinskim jezikom te ostaloga kršćanskog stanovništva s vlaškim ili albanskim govornim jezikom u Makedoniji na početku 20. stoljećabilo je ovakvo: NACIONALNA STRUKTURA STANOVNIŠTVA MAKEDONIJE NA POČETKU XX STOLJEĆA (1900)
Narodnost - Brojnost
Bugari - 1,181.3362.
Turci - 499.2043.
Grci - 228.702
Albanci - 128.7115.
Vlasi - 80.7676
Zidovi - 67.8407.
Romi - 54.5578
Rusi - 4.000
Čerkezi 2.837
Jermeni 300
Negri 200
Gruzljanci 60
Razni 9.010
Ukupno 2,258.224
Do istih zaključaka o strukturi stanovništva Makedonije došao je i D. M. Brancoff. On se, kao i Vasil K'nčev, koristi principom jezika kao elementom opredjeljenja, dajući mu širi sadržaj, proširujući mu vrijednost, tako da on sadrži u sebi točnost i objektivnost. Dok se ustatistici Vasila K'nčeva stanovništvo određuje prema jeziku, D.M.Brancoff obuhvaća stanovništvo koje pripada dvjema osnovnim kršćanskim crkvama (egzarhijskoj i patrijaršijskoj) i muslimansko stanovništvo(slavenskoga i grčkog porijekla). On uzima jezik kao element opredjedjeljenja jedne ili druge nacionalnosti, ali proširuje crkvenu pripadnost: u kršćanske vjere ubraja ne samo egzarhijsku, već i katoličku, protestantsku i patrijaršijsku crkvenu pripadnost s grčkim biljegom.
Poštujući te principe, D. M. Brancoff smatra da je nacionalna struktura stanovništva Makedonije prije balkanskih ratova bila ovakva:
Bugari 1,172.136
Grci 190.047
Vlasi 63.895
Albanci 12.006
Romi 12.604
Ukupno 1,450.688
I Vladimir Rumenov daje prednost makedonskom stanovništvu, koje također naziva bugarskim, u odnosu na sve ostale manjine u današnjoj Egejskoj Makedoniji. Prema Vladimiru Rumenovu Makedonci čine 31,30% ili 339.369, Turci 30% ili 314.854, Grci 23,3 % ili 245.251.
Srpske buržoaske statistike, u usporedbi s bugarskim i grčkim, razlikuju se u pogledu nacionalne strukture stanovništva Makedonije. U srpskim statistikama zapaža se velika razlika u procjeni stanovništva, na osnovi argumenata kojima se služe u dokazivanju srpskog karaktera Makedonije. Ivan Ivanović kaže da su od 1,366.556 stanovnika, koliko je Makedonija imala prije balkanskih ratova, 400.568 bili Srbi patrljaršisti, 265.408 Srbi egzarhisti, 400.627 muslimani, 60.000 Židovi, 190.639 pravoslavni neslaveni, 15.000 Srbi katolici, 34.277 pripadnici raznih narodnosti.'
U istu krajnost zapadaju i M. V. Veselinović i S. Gopčević, koji također smatraju da su Srbi glavni žiteljski' element u Makedoniji. O znanstvenosti tih autora nije potrebno mnogo govoriti. Jovan Cvijić u rad u »Promatranja o etnografiji Makedonskih Slovena« smatra da Ivanovićeve i Veselinovićeve knjige sadrže prave zablude, neznanstvenost i zbrkanost. Borivoje Milojević, iako ne naziva Makedonce Srbima, nesumnjivo pod utjecajem S. Gopčevića, smatra da je u Makedoniji slavensko stanovništvo u većini. Do te konstatacije došao je na osnovi brojnosti slavenskih naselja i kuća.
Ipak, najveća zasluga u prilog tezi o srpskom značaju Makedonije pripada Jovanu Cvijiću.
Cvijić ne čini male, jednostavne i očigledne greške ne stvara statistike sa srpskom značajkom, poput I. Ivanovića i S. Gopčevića, što je u znanstvenoj javnosti budilo sumnje. Teško da bi tko mogao prihvatiti Ivanovićevu tezu, koji je nedovoljno upućen u makedonsku jezičnu problematiku, da je makedonski jezik srpski. Ta dva jezika toliko su udaljena, iako su slavenska, da Makedonac ne razumije srpski kad nema srpske vlasti u Makedoniji.
Da Makedonci nisu imali svoj književni jezik znanstveno je točno konstatirano, ali u djelima Jovana Cvijića ne objašnjava se zašto nisu imali svoj književni jezik. Pri stvaranju srpskoga, bugarskoga, odnosno grčkoga književnog jezika nije bilo nikakvih vanjskih otpora. Makedonci nisu imali književni jezik, ali je bilo pokušaja, usprkos izuzetno teškim uvjetima, da se takav jezik stvori.
Makedonska svijest evoluirala je u tijeku povijesti, ali je težila ka sve makedonskijoj, u školi, u crkvi, u državnosti, tj. ka autentičnoj makedonskoj svijesti. M
ožemo zaključiti da se srpski buržoaski učenjaci nisu, uglavnom, služili znanstvenim principima u dokazivanju srpskog karaktera Makedonije. To se jasno vidi iz toga, što su i sami politički činioci ne samo sumnjali nego bili i uvjereni u neznanstvenost radova objavljenih u Srbiji.
I sami srpski konzuli u Makedoniji, koji su na terenu poznavali prave brojčane odnose stanovništva, suprotstavljali su se objavljivanju knjige S. Gopčevića na francuskom jeziku kao neznanstvenoj i neautoritativnoj. To potvrđuje i Sima Tomić, srpski poslanik u Makedoniji, koji u izvještaju srpskoj vladi piše: »[...] srpska književnost nije dala ni jedno ozbiljno delo o Makedoniji«.
Proanaliziraju li se grčke statistike o nacionalnoj strukturi stanovništva,primijetit će se, nasuprot srpskim i bugarskim, da je kao najbrojniji u Makedoniji naveden grčki element. Silogos je u statistici objavljenoj 1903. smatrao da su od ukupno 1,873.000 stanovnika, koliko je imala Makedonija, 777.000 bili Turci, 374.000 Bugari, 659.000 Grci, 700.000 razni i dr. Iste podatke naveo je i ministar M. Delianis u Le Temps, br.15.879, 26. XI I 1904; on smatra da u Makedoniji živi 322.162 Bugara, 652.725 Grka, 17.076 Vlaha, 1.253 romanizirana Vlaha, 53.147 židova, 8.911 Roma i 5.583 pripadnika raznih narodnosti.
Stilipon Kiriakides u knjizi »The northen ethnological bougaries Hellenlsme« smatra da samo u Solunskom vilajetu živi 373.227 Grka i 207.317 Bugara. U Bitoljskom vilajetu, prema Istom autoru, živi 261.283Grka i 178.410 Bugara. Ukupno u oba vilajeta živi 634.510 Grka i 385.729 Bugara. Brojnost grčkog življa je veća i u Ulisa Jalemosa. Uželji da učvrsti grčke pozicije za Berlinskoga mirovnog kongresa (1878),Jalemos je objavio knjigu »Elinizam pred Kongresom«. Po njegovu mišljenju u Makedoniji je najbrojniji element grčki (750.000), zatim turski (390.000) i tek na trećem mjestu bugarski (300.000).
Ali grčka, srpska i bugarska povjesnička literatura o srpskom, grčkom i bugarskom karakteru Makedonije postigla je, ipak, stanovite uspjehe..Ta proganda — sa svojim »znanstvenim statistikama«, raznim etnografskim kartama i etnografskim tumačenjima (Jovan Cvijić) — dovela je do toga da se ne zna točno broj stanovnika Makedonije po nacionalnostima;
tako je ona u evropskome znanstvenom i političkom svijetu stvorila lažno uvjerenje da je Makedonija šarenilo naroda te da je, prema tome, prirodnoi moralno pravo balkanskih država: Grčke, Bugarske i Srbije, da svojim prisutnošću u Makedoniji riješe makedonsko pitanje. Tako je Makedonija i bila a priori podijeljena između svojih susjeda. Dio Evrope bio je uvjeren(rukovođen vlastitim ciljevima) u ispravnost takva rješavanja makedonskog pitanja.
A balkanski su ratovi, na osnovi »povijesnih i znanstvenih dokaza«, materijalno potvrdili podjelu Makedonije. Time je makedonskom narodu zadan težak udarac, negirana je njegova osobnost i njegov nacionalni i državni život.
I za kraj, kao najvjerodostojniji popis stanovništva Makedonije po nac.strukuri iz perioda prije Balkanskih ratova, autor ovog članka navodi onaj prvi objavljeni pa da ponovo vidimo kako su to Srbi bili većina na tom prostoru:
Narodnost - Brojnost
Bugari(Makedonci) - 1,181.3362.
Turci - 499.2043.
Grci - 228.702
Albanci - 128.7115.
Vlasi - 80.7676
Zidovi - 67.8407.
Romi - 54.5578
Rusi - 4.000
Čerkezi 2.837
Jermeni 300
Negri 200
Gruzljanci 60
Razni 9.010
Ukupno 2,258.224
Na koncu moram dodatr kako je zanimljivo da niko na ovim popisima ne spominje Srbe na prostoru Makedonije kao neki bitan čimbenik i to ne samo Bugari ili Grci koji su također pretendirali za taj teritorij nego ni neki strani "popisivači". Čak je i vašem konzulu u Makedoniji bilo neugodno zbog izmišljenih i napuvanih brojki da je mora reagirat i obratit se vašoj vladi ričima: "srpska književnost nije dala ni jedno ozbiljno delo o Makedoniji".
