Jethro Tull
Početnik
- Poruka
- 9
Vatroslav Jagić o Vuku St. Karadžiću
Možda je od svih Vukovih savremenika hrvatski slavista Vatroslav Jagić (1838. g.–1923. g.) napisao najupečatljiviji nekrolog Vuku, njegovom delu i njegovim sveukupnim zaslugama za čitavu južnoslovensku kulturnu baštinu i, prema Jagiću, jezičko jedinstvo Srba i Hrvata u svom delu Zasluge Vuka Štefanovića Karadžića koje je odlomak Jagićeve rasprave Iz prošlosti hrvatskog jezika štampane u Književniku, Zagreb, 1864 (Ovaj Jagićev rad se može naći u: Jagić V., Izabrani kraći spisi, Zagreb, 1948, s. 19–98.) Ipak, široj javnosti nije poznato da je Jagić na samom kraju ovog članka opravdavao Vuka što je sledio mišljenje svih onih gore spomenutih slavista, a na prvom mestu Kopitara, Dobrovskog i Šafařika, o razlikovanju Srba od Hrvata i njihovih jezika. Faktički je Jagić na prvi pogled opravdavao Vukove stavove iz njegovog teksta Srbi svi i svuda. Međutim, na istom mestu Jagić iznosi tezu da su jezici ova dva naroda isti, tj. da postoji samo jedan srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik ali ne i dva odvojena jezika i naroda kao što je to Vuk stavio na papir godine 1836. Jagić obrazlaže tu Vukovu zabludu time što autor članka Srbi svi i svuda u vreme njegovog pisanja nije bio dovoljno upoznat sa pravim stanjem stvari na ovom naučnom polju jer u to vreme slavistika još uvek nije utvrdila pravu naučnu istinu o jednom jeziku i narodu Srba i Hrvata, tj. “o jednoj glavi sa dva oka”. Jagić je ipak na ovom istom mestu prećutao činjenicu da je Vuk sve svoje stavove iznete u članku Srbi svi i svuda još jednom i veoma decidno ponovio u svom odgovoru Bogoslavu Šuleku (1816. g.–1895. g.). Naime, Šulek je objavio u zagrebačkom Nevenu, № 8, 1856. g. članak Srbi i Hrvati kojim je pokušao da pobije glavne teze koje je Vuk izneo u svom članku Srbi svi i svuda. B. Šulek (pohrvaćeni Slovak) je tvrdio a) da su Hrvati i Srbi jedan narod, b) da im je jezik jedan odnosno isti ili zajednički, c) da im je stoga i književnost pisana tim jezikom zajednička, i d) da ih čak ni vera ne deli. Stoga on zaključuje na kraju članka: “Iz svega ovoga što sada rekoh, vidi se da su Hrvati i Srbi jedan narod, jednoga roda i koliena…Ako su pako bili jedan narod mora da su imali i jedan jezik, ta narodi se upravo jezikom razlikuju. Kakav je to jezik bio, kojim Srbi i Hrvati onda govorahu, kad su ovamo došli, o tom se samo toliko zna, da je bio od prilike onaj isti, koji je i dan danas; nu potanko se to neda ustanoviti, buduć da neima pisanih spomenikah od one dobe: prepirati se dakle o tom, u čem se je razlikovao jezik Hrvatah od jezika Srbah, to će reći iztraživati Markove konake. Ako je možda i bilo kakve razlike u njihovu jeziku, nestade je za ono tisuću godinah neprestanoga obćenja, miešanja i selenja” [Šulek 1856]. Šulek je u nameri da podrži svoj stav o narodnom i jezičkom jedinstvu Hrvata i Srba, međutim, upotrebio i jedan falsifikat. Naime, u istom članku je naveo tobožnje Vukove reči iz teksta Srbi svi i svuda koje u stvari Vuk nikada nije napisao: “i to da svi pametni Srbi i Hrvati priznaju, da su jedan narod” [Šulek 1856]. U svom odgovoru Šuleku Vuk je bio izričit: “…i sad mislim da su se stari Hrvati u jeziku razlikovali malo od Srba, i da su današnji Čakavci pravi njihovi ostaci i potomci, i da se po pravdi samo oni mogu zvati Hrvatima…glavna su staništa današnjijeh Čakavaca ostrva ili otoci Jadranskoga mora od Istrije do iza Korčule…Hrvati po pravdi mogu se zvati: 1) Svi Čakavci; 2) Kekavci u Kraljevini Hrvatskoj koji su se na to ime već obikli. Srbi po pravdi mogu se zvati svi Štokavci makar koje vjere bili i makar gdje stanovali…” [Karadžić 1861]. Vuk je ovde otvoreno optužio “hrvatske rodoljupce” da namerno nastoje da razore Srpstvo jer su oni jedini u Evropi odbacili osnovni princip lingvističkog nacionalizma, tj. da jedan narod može govoriti samo jednim jezikom i proglasili Hrvate za narod koji govori tri jezika: štokavski, čakavski i kajkavski/kekavski. Konačno, po Vuku, u tadašnjoj Kraljevini Hrvatskoj u stvari pravi etnički Hrvati gotovo da i nisu živeli, jer je većina čakavaca bila izvan te kraljevine. Stoga je Vuk uveo novi pojam: Hrvaćani pod kojim se podrazumevaju svi stanovnici Kraljevine Hrvatske bez obzira na njihovu etničku pripadnost, za razliku od pojma Hrvat koji se može odnositi samo na etničke Hrvate [Karadžić 1861]. Time je Vuk osporio osnovni princip teorije o hrvatskom državnom pravu po kome su svi stanovnici Kraljevine Hrvati
Možda je od svih Vukovih savremenika hrvatski slavista Vatroslav Jagić (1838. g.–1923. g.) napisao najupečatljiviji nekrolog Vuku, njegovom delu i njegovim sveukupnim zaslugama za čitavu južnoslovensku kulturnu baštinu i, prema Jagiću, jezičko jedinstvo Srba i Hrvata u svom delu Zasluge Vuka Štefanovića Karadžića koje je odlomak Jagićeve rasprave Iz prošlosti hrvatskog jezika štampane u Književniku, Zagreb, 1864 (Ovaj Jagićev rad se može naći u: Jagić V., Izabrani kraći spisi, Zagreb, 1948, s. 19–98.) Ipak, široj javnosti nije poznato da je Jagić na samom kraju ovog članka opravdavao Vuka što je sledio mišljenje svih onih gore spomenutih slavista, a na prvom mestu Kopitara, Dobrovskog i Šafařika, o razlikovanju Srba od Hrvata i njihovih jezika. Faktički je Jagić na prvi pogled opravdavao Vukove stavove iz njegovog teksta Srbi svi i svuda. Međutim, na istom mestu Jagić iznosi tezu da su jezici ova dva naroda isti, tj. da postoji samo jedan srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik ali ne i dva odvojena jezika i naroda kao što je to Vuk stavio na papir godine 1836. Jagić obrazlaže tu Vukovu zabludu time što autor članka Srbi svi i svuda u vreme njegovog pisanja nije bio dovoljno upoznat sa pravim stanjem stvari na ovom naučnom polju jer u to vreme slavistika još uvek nije utvrdila pravu naučnu istinu o jednom jeziku i narodu Srba i Hrvata, tj. “o jednoj glavi sa dva oka”. Jagić je ipak na ovom istom mestu prećutao činjenicu da je Vuk sve svoje stavove iznete u članku Srbi svi i svuda još jednom i veoma decidno ponovio u svom odgovoru Bogoslavu Šuleku (1816. g.–1895. g.). Naime, Šulek je objavio u zagrebačkom Nevenu, № 8, 1856. g. članak Srbi i Hrvati kojim je pokušao da pobije glavne teze koje je Vuk izneo u svom članku Srbi svi i svuda. B. Šulek (pohrvaćeni Slovak) je tvrdio a) da su Hrvati i Srbi jedan narod, b) da im je jezik jedan odnosno isti ili zajednički, c) da im je stoga i književnost pisana tim jezikom zajednička, i d) da ih čak ni vera ne deli. Stoga on zaključuje na kraju članka: “Iz svega ovoga što sada rekoh, vidi se da su Hrvati i Srbi jedan narod, jednoga roda i koliena…Ako su pako bili jedan narod mora da su imali i jedan jezik, ta narodi se upravo jezikom razlikuju. Kakav je to jezik bio, kojim Srbi i Hrvati onda govorahu, kad su ovamo došli, o tom se samo toliko zna, da je bio od prilike onaj isti, koji je i dan danas; nu potanko se to neda ustanoviti, buduć da neima pisanih spomenikah od one dobe: prepirati se dakle o tom, u čem se je razlikovao jezik Hrvatah od jezika Srbah, to će reći iztraživati Markove konake. Ako je možda i bilo kakve razlike u njihovu jeziku, nestade je za ono tisuću godinah neprestanoga obćenja, miešanja i selenja” [Šulek 1856]. Šulek je u nameri da podrži svoj stav o narodnom i jezičkom jedinstvu Hrvata i Srba, međutim, upotrebio i jedan falsifikat. Naime, u istom članku je naveo tobožnje Vukove reči iz teksta Srbi svi i svuda koje u stvari Vuk nikada nije napisao: “i to da svi pametni Srbi i Hrvati priznaju, da su jedan narod” [Šulek 1856]. U svom odgovoru Šuleku Vuk je bio izričit: “…i sad mislim da su se stari Hrvati u jeziku razlikovali malo od Srba, i da su današnji Čakavci pravi njihovi ostaci i potomci, i da se po pravdi samo oni mogu zvati Hrvatima…glavna su staništa današnjijeh Čakavaca ostrva ili otoci Jadranskoga mora od Istrije do iza Korčule…Hrvati po pravdi mogu se zvati: 1) Svi Čakavci; 2) Kekavci u Kraljevini Hrvatskoj koji su se na to ime već obikli. Srbi po pravdi mogu se zvati svi Štokavci makar koje vjere bili i makar gdje stanovali…” [Karadžić 1861]. Vuk je ovde otvoreno optužio “hrvatske rodoljupce” da namerno nastoje da razore Srpstvo jer su oni jedini u Evropi odbacili osnovni princip lingvističkog nacionalizma, tj. da jedan narod može govoriti samo jednim jezikom i proglasili Hrvate za narod koji govori tri jezika: štokavski, čakavski i kajkavski/kekavski. Konačno, po Vuku, u tadašnjoj Kraljevini Hrvatskoj u stvari pravi etnički Hrvati gotovo da i nisu živeli, jer je većina čakavaca bila izvan te kraljevine. Stoga je Vuk uveo novi pojam: Hrvaćani pod kojim se podrazumevaju svi stanovnici Kraljevine Hrvatske bez obzira na njihovu etničku pripadnost, za razliku od pojma Hrvat koji se može odnositi samo na etničke Hrvate [Karadžić 1861]. Time je Vuk osporio osnovni princip teorije o hrvatskom državnom pravu po kome su svi stanovnici Kraljevine Hrvati
