Meni se dogodilo. Nedelja, ja u panici jer mi dete ima visoku temperaturu, tata (i kola) na putu, autobus (kud ne uzeh taksi !) prazan - to jest, niko ne stoji, ali zato nema mesta za sedenje. U to vreme postojao je propis (ne znam da li i sada postoji) da je vozač dužan da se uveri da trudnice, invalidi i sl. sede, pa da tek onda počne da vozi. Ovaj je vozio kao krompire, a ja sa detetom u naručju (11 meseci, 12kg) letim po autobusu, u nadi da neću pasti. Kažem za onaj propis vozaču, a on gleda ispred sebe i "ne čuje". Obratim se putnicima sa rečima: pa, hoćete li me mirno gledati kako padam po autobusu, ili će neko ustati? Niko ništa, svi disciplinovano gledaju ispred sebe, niko ni sa kim ne razgovara, tišina, ludak vozi kao mahnit. Moram da napomenem da sam preke naravi, ali se odlično kontrolišem, tako da me prijatelji smatraju mirnom i povučenom (?) osobom. E, onda lepo priđem jednom momku od 16-17 godina (da nije jako težak), naslonim se na susedno sedište, pa ga slobodnom rukom dignem i odbacim što dalje od sedišta i sednem, na šta se vozač oktene da vidi šta se dešava (to je čuo). Visoka sam 162 cm, ne bavim se sportom i nisam teška. Valjda mi je strah i bes dao snagu. I dalje niko ništa u autobusu, samo tišina. Zato sad ja malo "povilenim" kad tako čujem za razne nepravde i diskriminacije. Čik da vidim da li bi mi to uspelo da sam bila prljava i odrpana! Nisam sigurna. Oni se i ne bore, jer misle (često s pravom) da su ljudi automatski loše raspoloženi prema njima. Ili se usprotive na pogrešan način, pa učine sebi medveđu uslugu. I, da, i ja se odmaknem od nakog prljavog ili smrdljivog, nije da želim da ih uvredim, ali ne bih ni da "bacim peglu".