Say it right
Buduća legenda
- Poruka
- 28.194
Takva ljubav vise ne postoji, danas se vise niko ni za sta ne bori, sem za goli zivot...neki put
..naravno ne u bukvalnom smislu!Dugo vas citam i zaista ovde ima mnogo iskusnih,pametnih osoba pa sam odlucila da iznesem svoj problem!Ne bas vesta sa recima..necu govance umotati u barsunastu foliji..vec onako kako je!Znam da niko ne moze resiti problem(nego mi sami),ali cisto da cujem iskustva,i da li je neko prosao kroz nesto slicno!Imam 32 godine..pre dve godine sam se razisla sa muskarcem sa kojim sam planirala brak,decu,porodicu..koga sam mnogo volela!Bili smo zajedno cetiri godine!Sve se srusilo kao kula od karata!Za sve ovo vreme od kad nismo zajedno on mi se cesto javlja,kaze da ne moze bez mene,da je sve pokusao da me zaboravi ali ne ide,da me voli i da ce tako ostati dok zivi..ali konkretno nista ne poduzima!On je sad daleko,i nismo se videli citave dve godine!Sve te njegove izjave vise me ne doticu jer znam da samo produzava moju agoniju i daje mi laznu nadu!Ja sam se mnogo povukla u sebe,nisam vise ista osoba..rastrgana izmedju nade i realnosti..!Pokusala u medjuvremenu,imala vezu od 7 meseci..ali nisam mogla dalje!Bilo ja nepravedno prema osobi da ga precutno uporedjujem sa nekim drugim!Naj veci problem je sto zaista mislim da ne mogu vise voleti,da sam prazna poput ljusture,hodajuceg zombia..koji se smeje samo,da drugi ne bi rekli da sam jos uvek luda,jer ga ne mogu zaboraviti,jer jos verujem u fatalnu ljubav..u ovim godinama(dok moje prijateljice imaju decu i verovatno realnije probleme)!Kako zaboraviti njega,kako ponovo stati na noge,kako ponovo osetiti...??!Bojim se ostacu sama,a znam da to ne zelim i da zaista mogu usreciti i sebe i nekog..ali kako se probuditi..?!Sorry za ovako dugacak post!
Aj sad, svima nam neki put treba samar
Neki put je lakse samosazaljevati sebe i ubijati se nego dignuti glavu i reci dosta.
Te pacenicke veze smo imali svi.
Hvala vam zaista svima..da ne citiram svakog posebno!!Zaista mi znace vase reci!Ja znam da zvucim pomalo sebicno..nezrelo,jer ima mnogo veecih problema u zivotu od ovog!Znam da nije od zivotnog znacaja,ali eto doslo mi je da nekom kazem..forum je pravo mesto za to!Srz problema je, pored emocija i konstantne nostalgije za njim..vreme, godine u kojim sam..pa onda razmisljam,da nemam vremena za toliko analiziranje,patnju,da je predugo dve godine tapkati u mestu..i podsvesno(krijuci sama od sebe)imati nadu!Ne mogu da verujem da ga toliko volim(ili bolje receno idealizujem)..da se ne mogu pokrenuti..onako srcem..kao sto sam mogla pre ove male smrti!Zelim samo snagu,istrajnost..da napravim rez,duboki..veliki..i znas ono..da udahnes punim plucima napokon!Nadam se da bar vreme mora uciniti svoje,ako ja vec nisam sposobna za to!Ljubim vas...
Strah i ljubav ne idu skupa.
Strah je negativna emocija.
Ali strah je i jedna od 4 osnove emocije. (radost, tuga, ljutnja i strah)
Normalno je plasiti se. Tako instiktivno reagujemo na opasnost.
Ali, pretjeran strah paralise. (...strah od godina, bioloskog sata, drustveno prihvatljivih normi, samoce-samo ce kontraproduktvno djelovati od zeljenog ishoda...)
Prvo smo uznemireni.
Pa onda stvaramo oklop. I tad smo sigurni. Zasticeni. Ususkani.
Ne moze nista vise da nas povrijedi.
Da dopre do nas...ni tuga, ni ljutnja, ali...ali ni radost, ni ljubav.
Voli prvo sebe, glava gore, ljudi su individue, ne desavaju nam se svima iste stvari, u odredjenim godinama...i to nije tragedija, naprotiv.
Isto tako-svakom su njegovi problemi najveci. I niko nije bez pomenutih. I taman rijesis jedan, eto drugog. I to je prirodno.
To je zivot. A ziv se covjek na sve navikneI-uzivaj u sitnicama, u svakom danu, trenutno u onome sto imas, ugadjaj sebi...
I vjeruj. Vjeruj u sebe. U promjene na bolje. I radi na sebi..."Bice nam bolje, kad mi budemo bolji"...
"Ljubav nije data kategorija, ljubav je zadata. Za ljubav se treba boriti. Danas ljudi nisu spremni da se bore. Ljudi hoce da im se nesto dogodi a da ne udju u dogadjaj, da ne udju u borbu, da ne udju u arenu. Glavni je osjecaj da ti kazes: Idem u boj!"
Nije mali broj ljudi koji i po nekoliko puta u zivotu, pocinju sve iz pocetka...Ostanu bez kuce, pa grade ponovo.
Iz pocetka... Citav zivot se nesto gradi/radi/nadogradjuje...Tako je i sa vezama...I nema garancije, ni na sta.
Ali, eto bazicni instikt nas tjera da idemo dalje...i nadamo se.
Srecno![]()
shamar u vidu nekog novog mushkarca...mislim da bi se otreznila za kratko vreme)
svi znamo da je tesko naci srodnu dushu, partnera, kako god...koji nam odgovara. tako da stanje VAKUMA moze trajati godinama...nazalost. znam dosta takvih primeraka. zato istraj u pronalazenju svoje srece.
kvaka je u kompenzacijama..sto vise covek nedostatak necega mora da kompenzuje do dublje nedostatak se zavlaci..kompenzacija moze da posluzi samo kao trenutan fix ..ne moze se kompenzovati na duze staze..
Naravno. Ovo je moj nacin prevazilazenja. Neko savjetova novog momka...taj sistem "klin se klinom izbija" kod nekog pali kod nekog ne.
Ne valja ni srljati glavom bez obzira po svaku cijenu. Vec malo doci "na svoje". Uvidjeti sta stvarno zelimo? (Kako zracis, tako i privlacis)
No, nismo svi isti- ko sta hoce/moze/voli, nek` izvoli...![]()
EXELENT!!! for me!!... ti nemash decka a je devojku pa daj da ti izbijemo tog iz glave. Poshalji mi privatnu poruku ako si zainteresirana...naravno ne u bukvalnom smislu!Dugo vas citam i zaista ovde ima mnogo iskusnih,pametnih osoba pa sam odlucila da iznesem svoj problem!Ne bas vesta sa recima..necu govance umotati u barsunastu foliji..vec onako kako je!Znam da niko ne moze resiti problem(nego mi sami),ali cisto da cujem iskustva,i da li je neko prosao kroz nesto slicno!Imam 32 godine..pre dve godine sam se razisla sa muskarcem sa kojim sam planirala brak,decu,porodicu..koga sam mnogo volela!Bili smo zajedno cetiri godine!Sve se srusilo kao kula od karata!Za sve ovo vreme od kad nismo zajedno on mi se cesto javlja,kaze da ne moze bez mene,da je sve pokusao da me zaboravi ali ne ide,da me voli i da ce tako ostati dok zivi..ali konkretno nista ne poduzima!On je sad daleko,i nismo se videli citave dve godine!Sve te njegove izjave vise me ne doticu jer znam da samo produzava moju agoniju i daje mi laznu nadu!Ja sam se mnogo povukla u sebe,nisam vise ista osoba..rastrgana izmedju nade i realnosti..!Pokusala u medjuvremenu,imala vezu od 7 meseci..ali nisam mogla dalje!Bilo ja nepravedno prema osobi da ga precutno uporedjujem sa nekim drugim!Naj veci problem je sto zaista mislim da ne mogu vise voleti,da sam prazna poput ljusture,hodajuceg zombia..koji se smeje samo,da drugi ne bi rekli da sam jos uvek luda,jer ga ne mogu zaboraviti,jer jos verujem u fatalnu ljubav..u ovim godinama(dok moje prijateljice imaju decu i verovatno realnije probleme)!Kako zaboraviti njega,kako ponovo stati na noge,kako ponovo osetiti...??!Bojim se ostacu sama,a znam da to ne zelim i da zaista mogu usreciti i sebe i nekog..ali kako se probuditi..?!Sorry za ovako dugacak post!
NE SLAZEM SE SKORO UOPSTE SA TOBOM.Strah i ljubav ne idu skupa.
Strah je negativna emocija.
Ali strah je i jedna od 4 osnove emocije. (radost, tuga, ljutnja i strah)
Normalno je plasiti se. Tako instiktivno reagujemo na opasnost.
Ali, pretjeran strah paralise. (...strah od godina, bioloskog sata, drustveno prihvatljivih normi, samoce-samo ce kontraproduktvno djelovati od zeljenog ishoda...)
Prvo smo uznemireni.
Pa onda stvaramo oklop. I tad smo sigurni. Zasticeni. Ususkani.
Ne moze nista vise da nas povrijedi.
Da dopre do nas...ni tuga, ni ljutnja, ali...ali ni radost, ni ljubav.
Voli prvo sebe, glava gore, ljudi su individue, ne desavaju nam se svima iste stvari, u odredjenim godinama...i to nije tragedija, naprotiv.
Isto tako-svakom su njegovi problemi najveci. I niko nije bez pomenutih. I taman rijesis jedan, eto drugog. I to je prirodno.
To je zivot. A ziv se covjek na sve navikneI-uzivaj u sitnicama, u svakom danu, trenutno u onome sto imas, ugadjaj sebi...
I vjeruj. Vjeruj u sebe. U promjene na bolje. I radi na sebi..."Bice nam bolje, kad mi budemo bolji"...
"Ljubav nije data kategorija, ljubav je zadata. Za ljubav se treba boriti. Danas ljudi nisu spremni da se bore. Ljudi hoce da im se nesto dogodi a da ne udju u dogadjaj, da ne udju u borbu, da ne udju u arenu. Glavni je osjecaj da ti kazes: Idem u boj!"
Nije mali broj ljudi koji i po nekoliko puta u zivotu, pocinju sve iz pocetka...Ostanu bez kuce, pa grade ponovo.
Iz pocetka... Citav zivot se nesto gradi/radi/nadogradjuje...Tako je i sa vezama...I nema garancije, ni na sta.
Ali, eto bazicni instikt nas tjera da idemo dalje...i nadamo se.
Srecno![]()
srecu treba prvenstveno traziti u sebi....graditi svoj zivot kako treba, onda si tek sposoban da pruzis i partneru kvalitet....jezim se od ljudi koji u partneru vide spas...
ja bih rekao kako zracis suprotno od toga privlacis..ako si dobar covek saosecajna osoba zivot ce ti biti prepun tzv energetskih vampira koji ce se lepiti za tebe ko leptiri na sijalicu
enivej..stara/losa iskustva mogu samo da se prevazidju novim lepsim iskustvima ..al opet ima kvake 22..losa iskustva renderuju coveka prijemcljivijim za jos losih iskustava..
ne kaze nas narod dzaba.."rodi me majko srecnog pa me baci za plot"
imati te..srece je najvazniji trejt koji covek moze da ima..vazniji je od svega ostalog sto covek ima zajedno..
NE SLAZEM SE SKORO UOPSTE SA TOBOM.
1.Strah je nesto sto mene privlaci kod devojaka, naravno ne konstantni extremno strah ali SPONTANI strah u odredjenim
sitvacijama DA!!! tako da i ako imas strah od ovoga ili onoga...godina i slicno...ne brini ima onih kojima je to privlacno ali
DONEKLE, NE VOLIM devojke koje stalno zargonski receno KUKUMAVCE i vecito su nezadovoljne pre svega drugima ali i svime
oko sebe.....
2.Volim zene-devojke koje neretko zaplacu i jako su osetljive psihicki, tako da volim da vidim kada devojka SPONTANO place,
ali opet NIKAKO da place 24h na dan 365 dana u godini, vec mi je jednostavno to simpaticno kada je u pitanju plakanje zbog
razumnih razloga, tako da...poruka za postavljacicu teme..."i ako zaplaces nekima je to privlacno i pozeljno"
3. Volim devojke koje bas nemaju samopouzdanja tako da i ako to nemas ne brini ima onih koji vole nesigurne devojke bez
samopouzdanja koje POZITIVNO zrace svojim NE-SAMOPOUZDANJEM.
4.Volim devojke koje su umilljate detinjaste u ponashanju na neki nacin(kao Jelena Zezelj recimo)....
5.Nemash razloga biti zabrinuta za godine, meni se svidela jedna Filipinka od 33 a svidjaju mi se i neke
spikerke na televiziji koje opet imaju tu oko 30+- ma da najvise naravno volim piletinu 18+- ...,u ostalom Srbija je prepuna privlacnih
muskraca u 40-im tako da dvostruko nemas razloga za brigu ali si ipak duzna(kao i svi drugi) prema drzavi da ostavis za
sobom bar 2 deteta-potomka.
Eto toliko od mene...ma da znam da sam sada zvucao neozbiljno ali sve ovo najozbiljnije mislim........
E DA!?....ne volim kada trebam da se borim za ljubav...NAJVISE volim ono tipa...pogledamo se...shvatimo da ima fizicke
privlacnosti...ja pridjem upoznamo se...i ako bude nesto u narednih 1 minut onda ce biti a ako ne nikome nista....
........
..naravno ne u bukvalnom smislu!Dugo vas citam i zaista ovde ima mnogo iskusnih,pametnih osoba pa sam odlucila da iznesem svoj problem!Ne bas vesta sa recima..necu govance umotati u barsunastu foliji..vec onako kako je!Znam da niko ne moze resiti problem(nego mi sami),ali cisto da cujem iskustva,i da li je neko prosao kroz nesto slicno!Imam 32 godine..pre dve godine sam se razisla sa muskarcem sa kojim sam planirala brak,decu,porodicu..koga sam mnogo volela!Bili smo zajedno cetiri godine!Sve se srusilo kao kula od karata!Za sve ovo vreme od kad nismo zajedno on mi se cesto javlja,kaze da ne moze bez mene,da je sve pokusao da me zaboravi ali ne ide,da me voli i da ce tako ostati dok zivi..ali konkretno nista ne poduzima!On je sad daleko,i nismo se videli citave dve godine!Sve te njegove izjave vise me ne doticu jer znam da samo produzava moju agoniju i daje mi laznu nadu!Ja sam se mnogo povukla u sebe,nisam vise ista osoba..rastrgana izmedju nade i realnosti..!Pokusala u medjuvremenu,imala vezu od 7 meseci..ali nisam mogla dalje!Bilo ja nepravedno prema osobi da ga precutno uporedjujem sa nekim drugim!Naj veci problem je sto zaista mislim da ne mogu vise voleti,da sam prazna poput ljusture,hodajuceg zombia..koji se smeje samo,da drugi ne bi rekli da sam jos uvek luda,jer ga ne mogu zaboraviti,jer jos verujem u fatalnu ljubav..u ovim godinama(dok moje prijateljice imaju decu i verovatno realnije probleme)!Kako zaboraviti njega,kako ponovo stati na noge,kako ponovo osetiti...??!Bojim se ostacu sama,a znam da to ne zelim i da zaista mogu usreciti i sebe i nekog..ali kako se probuditi..?!Sorry za ovako dugacak post!