Direkt
Elita
- Poruka
- 17.569
Pa valjda za nekoliko osoba ima, šta znam.
Ma rokneš jedan esid, 1-2 soma, trip te drži 9-12 sati, sledi promena svesti, poimanja sveta, poigravanje sa čulima koja su sva naoštrena i živa, prirodu treba iskusiti, ljude izbegavati. Ja sam grlio grane jednog drveta koje su bile naletom vetra srušene, skakao sam po zemlji koja kao izvorna majka i ultimativni prikaz utrobe i rođenja oseća moje milovanje petama, doduše bio sam zgrožen mrtvim stvorenjima bubašvabama koje su pomrle u zatvorenom, no to je već druga priča, klaustrofobija je gadna boljka, potrebna je potpuna otvorenost prostora.
Ma rokneš jedan esid, 1-2 soma, trip te drži 9-12 sati, sledi promena svesti, poimanja sveta, poigravanje sa čulima koja su sva naoštrena i živa, prirodu treba iskusiti, ljude izbegavati. Ja sam grlio grane jednog drveta koje su bile naletom vetra srušene, skakao sam po zemlji koja kao izvorna majka i ultimativni prikaz utrobe i rođenja oseća moje milovanje petama, doduše bio sam zgrožen mrtvim stvorenjima bubašvabama koje su pomrle u zatvorenom, no to je već druga priča, klaustrofobija je gadna boljka, potrebna je potpuna otvorenost prostora.

Nema tog stonda, nema utrnulog uma i nepokretnosti, sve se svodi na energiju i kretanje, ali ne tako da je ti imaš viška kao što je slučaj kod spida i eksera gde imaš privid da imaš više snage (nisam uzeo al to je globalna činjenica). Ti možeš impulsivno da reaguješ, ali to često bude ka ljudima koji nisu na istom nivou, odnosno ka onima koji su strejt i pogotovo ako se okrenu protiv tebe ili tvog tripa. Tada možeš da ih posmatraš inferiorno, jer u tom trenu i deluju i jesu takvi. Zato je najbolje ili biti sam ili sa nekim ko je na istom tripu, tada su još veći doživljaji. Ja sam, na primer, najbolje trenutke proživeo kada sam bio sam, ponoć je prošla, bilo je oko pola dva, rastao se sa društvom, stavio sluške u uši i polako hodao ka gajbi u selu. Iako mi obično treba 2-3 minuta da dođem, ja sam duže od pola sata išao, jer sam zastajkivao na svakom koraku. Svaka pesma prvenstveno stvara određeni hronotip događaja, reminiscenciju i trenutnu sliku. Nakon njenog završetka ide i umiranje slike, odnosno dolazi do teogonijskog rađanja i umiranja, smene generacija gde dolazi sledeća, novija. A uz nju i novija slika/noviji predeo. Ja sam se zadržao ispred jednog oraha petnaestak minuta, jer je toliko trajala jedna kompozicija. Gubi se pojam vremena, prošlo i buduće se stapaju u trenutno koje je i samo izgubljeno. Neverovatno je poimanje bežanja trenutka a istovremeno hvatanje istog. Predeo je veoma bitan, ja sam se poistovetio sa ovim mojim i onda mi je to bio užitak na neviđenom nivou, a ranije sam pak bio u svojoj sobi kao eksperimentalno uzimanje, i nije bio neki doživljaj vizuelno, sve beše potpuno statično osim povremenog uglavljenja u određeni aspekt slike. Doduše, izgubio sam pojam o prostoru, pa osim mene i nije postojalo ništa drugo osim ta četiri zida. Svaki trip je za sebe, naravno, ali treba naći pravo okruženje, prijatno 
