Jedno od najjacih svedocanstava za Srbe jeste srpski jezik, cije su mnoge reci zajednicke sa prastarim sanskritskim, a cemu je, u ovoj studiji, posvecen poseban odeljak. Tu srodnost srpskog i sanskritskog vrlo je lepo dokumentovao ceski naucnik Pavle Josif Safarik u svome delu “Starozitnosti Slavjanske”.
Srpski filolog Djura Danicic u svojim “Korenima” kaze da ime Srbin potice od indijske reci “sahrb” u smislu braniti, stititi. No poreklo imena Srbin razni istoricari i naucnici, filolozi i pisci, nalaze u raznim izvorima i gotovo svi se slazu u osnovnom, tj. da svaki naziv za ime Srbin potice, u stvari, od istog korena.
Safarik u svome spomenutom delu kaze:
“Reci Sobranije, zbor, sabor, ili sever navode izvesne autore da u njima traze poreklo Srpskog imena, jer je otadzbina Srba bila danasnja Sibirija. Imena Sjurb, Sjarb, Sjarbin, Sebr, Sebrin, Sevr, Sibrin, Serb, Servin, Srb, Srbin samo su razni oblici imena Srbin sa znacenjem: rod, rodjak, narod, uz druge sinonime, upravo kao i latinsko: gens, natio, itd.”
Ruski istoricar Veltman izmedju ostaloga kaze:
“Ime Srbin se od starine odnosilo na vojnicke ratnicke staleze u Rusiji, te to ime oznacava vojnika, hrabra coveka, koji se vecno bori i od koga su postali svi danasnji kozaci u Rusiji.”
Po jednom od prvih srpskih istoricara, Jovanu Rajicu, poreklo srpskog imena bi imalo vise izvora, kao sto on to navodi u svome delu “Istorija raznih slovenskih narodov, naipace Bolgarov, Horvatov i Serbov”. Rajic jedan izvor srpskog imena nalazi u Huno-Sabira, drugi u nazivu Sarbata – Sarmata, a treci u imenu reke Srbice izmedju Tigra i Eufrata u Mesopotamiji.
Ako li se pak opet povratimo Safariku i njegovom sunarodniku Janu Kolaru, teologu iz Slovacke, izlazi, da u zaplavu reke Volge rec Serbo oznacava porodicu, rod, svojtu.”Kako se ti ono zvase, Rodjace?”, kaze se kod Srba nepoznatom Srbinu, a to ne postoji kod drugih naroda!
S druge strane, Belorusi smatraju da rec Srbin, a stvarno rec Sjarb, ili Sarb, znaci silu, mnozinu ili mnostvo velikog naroda iste krvi i istog jezika. Kod Velikorusa Srb znaci zdrav, junacan, silan sloj ljudi. Sorab pak kod Luzickih Srba ukazuje na razboritijeg, najlepseg, najobdarenijeg – ukazujuci ne samo na nesto dobro, vec na dobro u superlativu.
Ukrajinci tvrde, da se imenom Srbin ukazuje na gospodovanje, sto oni iznose i kroz svoje pesme. Pa i kod nas Srba na jugoistoku Evrope, kad neko treba da se pohvali kao hrabar i valjan covek, kaze se: “Srb od Kosova!”
Arabljani i stari Haldejci u coveku koji nosi Srpsko ime gledali su coveka slobodnog, junaka i uopste nepokornog. Stari sanskritski, praotac indoevropskih jezika, belezi rec serbh sa znacenjem: seme, koleno, rod, ili pak u smislu: besneti, ne dati se nikome.
Veliki ban Bosne, Ninoslav, u svojim poveljama kojima je utvrdjivao odnose svojih gradjana i Dubrovcana, svoje gradjane naziva Srbima, a Dubrovcane Vlasima.
Tomo Maretic, poznati slovenski filolog i lingvista, po narodnosti Hrvat, kaze u jednom od svojih dela:
“Ima pisaca, kao sto je vizantijski car Konstantin Porfirogenit koji samovoljno tumaci ime Srbin kao latinsku rec “servus”, sto znaci ” rob”. Ta njegova zlonamernost nije imala oslonca, jer je tacno utvrdjeno da je protivno i samom pricanju Porfirogenitovom da su se Srbi vec pre dolaska na vizantijsko tle, zvali Srbima. Osim toga, ime Luzickih Srba i Ruskih Srba najbolje potvrdjuje originalnost srpskog imena, jer ovi ne imadjahu nikakve veze ni sa grckim, ni sa rimskim carstvom.”
* * *
Najzad, Racki spominje jos jedno Halkokondilovo obavestenje iz njegove “Istorije Vizantije”, sa strane 14., gde Halkokondilo iznosi tvrdjenje, da su:
“Tribali, odn. Srbi, najstariji i najveci narod na svetu.”
Originalna nemacka hronika koja se nalazi u Minhenu, a pisana je pre hiljadu godina, doslovno kaze:
“Zeriuani quod tantum est regnum...”
“Srbi, cije carstvo je toliko veliko, da su iz njih proizisli svi slovenski narodi, kao sto sami Sloveni tvrde da svoje poreklo vode od Srba.”
Maretic u svome vec napred navedenom delu dodaje:
“Plinije, rimski istoricar, kaze da su Srbi ziveli oko Dona, a Vendi uz Vislu.”
Dalje Maretic primecuje:
“Sva trojica grcko-rimskih istoricara ne znaju uopste za slovensko ime; i Ptolomej, i Tacit, i Plinije govore samo o Vendima, ili Srbima.”
S obzirom na kasnu pojavu imena Sloven razumljivo je sto u to doba Slovene niko nije ni spominjao, vec Tracane, redje Srbe, a zatim Tribale, Vende, Ante, Dardane, Peone, Ilire, itd.
Grcki istoricar Istocnog rimskog carstva, Prokopije, tvrdi da su Srbi:
“Nastanili veliki deo Azije i preko Balkana jos pre Hrista doprli sve do Rima.”
Njegovom se misljenju pridruzio i Arapski pisac Al Bekr i gotski Jornand.
Hrvatski istoricar, Racki, u napred spomenutom delu, kaze:
“U pocetku nazivahu se Sloveni domacim imenom Srbi, tj. rodjaci, a stranci, specijalno Nemci, zvali su ih Vendima, ili Vindima. Pod tim imenom poznaju Slovene i Grci i Rimljani jos od sedmog veka pre Hrista. Sirenjem rimskog carstva i Rimljani odbijahu tacnije podatke o Vindima, tj. Srbima, a kada je unistena stara rimska drzava, nestade starog domaceg imena Srb kao opcenitog svemu rodu te se ono zadrza kod Polabskih i juznih Srba.”
Josif Dobrovski proglasen za “patrijarha slavistike”, jezuita i rektor bogoslovije, u svome Godisnjaku za 1827. g. pise:
“Istovetnost Luzickih Srba i balkanskih Srba nije slucajna. Ona potice iz prastarih vremena kad su se srpskim imenom svi tadasnji Sloveni nazivali pre nego sto je nastalo slovensko ime.”
I Safarik, a isto tako i ruski istoricar Veltman, u potpunosti se slazu s Dobrovskim i po njima je:
“Ime SRB tako staro i duboko ukorenjeno medju svim slovenima moglo samo u zajednickoj pradomovini imati svoj prirodan znacaj.”Nemac Cerning (Carl von Czoernig), poznati etnograf, pise u svome dole citiranom delu:
“Prvo opste ime svih Slovena bilo je Serbli, sto znaci ujedinjeni.”
Madjar Kalaj pise u svojoj “Istoriji Srba”:
Po ispitivanjima najboljih naucnika svi slovenski narodi su se u prastaro doba nazivali Srbi, a Sloveni i Anti bili su samo ogranci ove porodice.