Moj miš bebiš za 6 dana puni godinu. U sledeći petak, a za nedelju planiramo krštenje i proslavu rodjendanka.
I danima pričamo o tome, planiramo, zakazujemo u crkvi ( ej, od svih mogućih i nemogućih dana, izabrali smo da ga krstimo baš na Svetog Savu, pa se krštenje mora obaviti rano ujutru, zbog sveštenikovih obaveza posle ), planiramo kakvu ćemo tortu... i sve ostalo. Danima već... Kupili smo mu pantalone i belu košulju, ubismo se tražeći leptir-mašnu, ali ko za inat nema... da bude lep na krštenju i na rodjendanu posle...
... a mene je tek jutros opičilo po glavi da moj sin puni godinicu. Poraslo mi dete

Hoda već uveliko, trapuško mamin mali. Kad se podigne na nogice, pa se onako sav srećan zatrči nekome u naručje.... pogotovo kada izabere seku, pa je obori, pa se prevrnu oboje na ledja i počnu da ciče od smeha...
Kako je to sve čudno... danima planiraš, a nisi ni svestan. Eto, rodjendan, jaka stvar. Ali kada te stigne, kada shvatiš da ti je bebiron porastao, eto, kada te samo pukne po glavi... osetiš sreću, ponos, diku, što je imao običaj da kaže moj pok. deda... ali da se ne lažemo, ima malo i sete... nije više onaj maleni bebac, porastao je, veliki je momak...

Piiih, kakva sam njanjava, spičile me emocije baš, baš.... eeeeeh....